Ja: ovo bi mogla biti loša ideja…
Isto ja: ali će biti epski!
Ja: imaš tri prečice.
Isto ja: ma da, sigurno.
Ja: dovraga!
Isto ja: gle, imam lijepu fotku bicikla sa suncokretima! 
Tako je otprilike tekao moj unutarnji monolog toga dana na biciklu. Subota je, 12. srpanj. Prošlo je tri tjedna od posljednje vožnje o kojoj je vrijedilo pisati. Odmorio sam se duhom i tijelom i bilo je vrijeme za novu glup… dakle, mislim, avanturu. 🙂Cijeli je tjedan vrijeme bilo ugodnije nego što je to ljeti i ista takva prognoza je bila za subotu. Već sam u tjednu odlučio da ću voziti nešto cjelodnevno, a znate li me duže, onda se sjećate da imam vreću ruta koju punim zimi a praznim najčešće ljeti. Prognoza za subotu je bila gotovo savršena, pa sam iz te vreće izvukao ovu ravničarsku rutu sve do Belog Manastira u Baranji.
Unatoč nedostatku ikakvog ozbiljnog uspona, 487 kilometara za jednu vožnju biciklom i nije baš mačji kašalj. Ni ne sjećam se više kada sam složio ovu rutu, no slagao sam ju da u slučaju da mi se ne ide do kraja, da imam nekoliko mjesta na kojima mogu skrenuti nazad u Hrvatsku i tako skratiti krug. Naravno, ja se vraćam po istom putu samo u slučaju elementarne nepogode. 🤷🏽♂️
Ruta me iz Međimurja vodila u Mađarsku kroz koju ću otprilike paralelno s rijekom Dravom i granicom stići do Baranje u kojoj ću u Belom Manastiru napraviti okret na zapad i kroz Hrvatsku se vraćati kući u Čakovec.
Možete vidjeti po fotografijama, subotnje jutro bilo je djelomično oblačno. Temperatura je bila taman a vjetra gotovo da i nije bilo. Savršeni uvjeti za igru. Isto možete vidjeti da nisam krenuo baš veoma rano. Ionako ću voziti noću, pa sam radije ujutro malo duže spavao nego šparao na noćnoj vožnji. Krenuo sam malo poslije devet sati i nakon što sam se izvukao iz jutarnje prometne gužve mojeg malog grada, lijepim tempom sam vozio prema granici kod Goričana.
Nisam se nešto posebno forsirao (kao da ikada to i radim 😁). Okretao sam pedale tempom i snagom koji mi je odgovarao, jer znao sam da je dug put preda mnom. Po lijepome vremenu, u ravnici, lako se zeznuti. Kad je vožnja tek na početku, noge su friške, tijelo je friško, veoma lako je poletjeti. Taj let desetak ili petnaestak sati kasnije, može završiti s bolnim nogama u kojima više nema snage i ionako dugi put učiniti još dužim.
Kroz Međimurje sam proletio, odavna utvrđenom najkraćom rutom od moje kuće do granice s Mađarskom. Jedva pedeset minuta kasnije, po tko zna koji put biciklom prelazim preko rijeke Mure i evo me kod susjeda u Mađarskoj. Moji prvi prelasci preko ovog graničnog prijelaza bili su ranih devedesetih, kada smo preko granice odlazili u onda mnogo jeftiniju kupovinu. Sjećam se da su iz Čakovca vozili busevi do Velike Kaniže gdje bi se obavila kupovina, pojelo ponešto i vratilo se kući s povoljnije nabavljenim špecerajem i duhanskim proizvodima. Sjećam se i strogih carinika s Mađarske strane, koje ustvari nije bilo briga što vozimo u Hrvatsku, ali su itekako pažljivo pregledavali dokumente kada smo ulazili u državu.
Dok sjećanja na ta vremena vrtim kroz glavu, kilometri lagano teku i kroz nekoliko naselja s hrvatskom samoupravom cesta me dovela do ruba Velike Kaniže. Prolazim južnom stranom grada, ne zadržavam se i evo već se penjem na laganome, ali relativno dugome usponu koji me vodi prema jugu, rijeci Dravi i mjestu Berzence. Nedaleko od kojeg je s naše strane granični prijelaz Gola, blizu Koprivnice. Vozim se dobro, vrijeme je i dalje povoljno. Ceste, tako – tako ali već sam ovuda vozio pa me ništa nije posebno iznenadilo.
Oko mene je pejzaž ispresjecan poljima kukuruza, suncokreta, šumarcima. Već ovršenim žitnim poljima posutim velikim okruglim balama sjena koje se pomalo brončanom bojom ističu pod sivoplavim nebom. Da ne zaboravim, često cestu koju prolazim sjenama zaklanjaju velika stabla koja su tko zna kada zasađena u drvorede kraj ceste.
U Berzencu sam nešto prije podneva, otprilike na 87. kilometru. Da sam ovdje skrenuo, do kuće bi imao još pedesetak i cijela priča bi završila oko 15 sati sa oko 140 km u nogama, no ovaj tekst sigurno ne bih pisao. Već i prije sam odlučio da ću barem do iduće moguće točke skretanja, jer osjećam se dobro, još je rano i kada nastavim na istok, konačno dolazim na ceste koje nikada do sada nisam vozio.
Dok je teren kojem sam do sad vozio bio valovit, s blagim i uglavnom kratkim amplitudama, sada je cesta sve ravnija i po visinskoj a bogme i prometnoj konfiguraciji. Nakon blagog zavoja, cesta opet slijedi savršeni pravac do idućeg. Od naselja do naselja često je više od osam kilometara udaljenosti, a društvo mi rade ptice na stablima i tu i tamo koji automobil.
Na 132. kilometru u Barču sam oko 13:30. Vrijeme je za malo odmora i promišljanja hoću li nastaviti. Jutarnja visoka naoblaka se raskinula, Garmin na upravljaču pokazuje 31 stupanj. Stajem na benzinskoj, kupujem sendvič i hladne napitke, proučavam rutu. Ako pređem preko granice prema Virovitici, do kuće imam oko 110 km što bi sve zajedno ispalo oko 240. Do ovdje mi je trebalo oko četiri i pol sata, znači još četiri nazad, doma sam oko 17 sati. Važem, razmišljam, nije ni 240 km malo. Ali tu sam, na više od pola puta do Belog Manastira, pa neću valjda sad odustati?
Sve je lijepo, osjećam se dobro, čemu? U najgorem slučaju, ima još jedan prijelaz prije Baranje pa ako baš bude problem, skratim tamo.
Četrdeset minuta kasnije, nastavljam na istok. Reklo bi se, ista meta isto odstojanje. Pristojnim tempom od oko 29 km/h gazim dalje. Pejzaži potpuno isti kao i do sad, ali sve je puno ravnije i šire. Valova više nema, u pravoj sam ravnici, vrtim pedale i minutu po minutu sve sam bliže Baranji. Onoj našoj. U Mađarsku Baranju sam ušao oko trideset kilometara nakon Barče, negdje oko mjesta s ponosno istaknutim hrvatskim imenom Lukovišće. Na dvjestotom kilometru sam nakon sedam sati i tridesetak minuta vožnje. U blizini sam Harkanja i moram baciti kocku posljednji puta danas. Skrećem li za Hrvatsku, Donji Miholjac ili nastavljam do Belog Manastira?
Sada sam već pomalo gladan i da budem iskren, pomalo mi je i vruće. Stajem na nekom parkiralištu uz cestu, vadim vrećicu s orašastim plodovima iz džepa i žvačem ih dok razmišljam što ću.
Do Belog Manastira je još samo četrdesetak kilometara. Do Miholjca otprilike dvanaest. Ako sada skrenem, štedim oko sedamdeset kilometara, što je ovim tempom oko 2:20h. Sada je oko 16 sati, ako stanem tamo na nekakav topli obrok, oko 17:30 već mogu krenuti nazad. Kako je početak ljeta, sunce zalazi bliže 21 sat, to znači da imam još gotovo četiri sata dnevnog svjetla…
Razmišljam, pa ako i skrenem sad, cijela vožnja će biti oko 400 km. Što je onda još tih sedamdeset? I tako je kocka po treći puta danas pala, idem do kraja! Imam još trideset kilometara Mađarske pa sam u Hrvatskoj i uskoro sam u Belom. U tom premišljanju i žvakanju malo sam se odmorio i nastavio sam dalje prema granici. Uskoro dolazim nadomak mjesta Šikloš gdje iz suncokreta izranja dvorac na uzvisini a još nešto dalje uzdiže se brdo koje izgleda kao da ga je netko crtao. Dvije lagano zaobljene linije koje se na vrhu sijeku pod oštrim kutom.
Približavam mu se, stvarno zanimljivo izgleda, no djeluje kao da ga je voda donijela. S visinom od 400 metara nad morem s njega vjerojatno puca pogled daleko na nizinu, 300 metara nižu od njega. Odrezana zapadna strana odaje mu sastav, radi se o vapnenačkom brdu negdje iz doba mezozoika. Oko njega smjestila su se tri mjesta. Jedno od njih je Haršanj, u njemu skrećem na jug prema granici.
Cesta odjednom postaje mnogo lošija, osjetno ispucana i to me pomalo nervira. Da, znam, vi koji ste vozili po Mađarskoj reći ćete, pa šta, to je tamo norma. No, za divno čudo nakon Barča uglavnom sam vozio po sasvim pristojnim cestama, pa mi je ovo bio lagani šok za već pomalo umorno tijelo i um. Nadao sam se da će pukotine prestati kada prođem kraj cementare, jer ju očito uništavaju vozila koja vapnenac iz kamenoloma s brda kojem sam se divio prevoze do nje.
Tako je i bilo. Prošao sam cementaru, asfalt je postao glađi i evo me na graničnom prijelazu, sada napuštenome. Mađarska strana ima malo ljepšu arhitekturu krovišta, dok je s naše strane, sve mnogo bazičnije, da ne kažem ružnije. Dobro, nadam se da će uskoro sve te strukture zauvijek nestati kako je to u ostatku zapadne Europe. Vozim dalje, Baranjsko Petrovo Selo, Petlovac i eto me na rotoru, bijelim slovima na njemu piše Beli Manastir.
Prošlo je 18 sati, vozim prema istočnome dijelu mjesta i na cesti preda mnom sunce već crta duge sjene. Sparno je i relativno vruće, još je blizu 30 stupnjeva. Stižem u Bistro Kaja, koji je prazan a i osoblju treba neko vrijeme da skuži da sam stigao i sjeo za stol .
Restoran baš i nema nekakvo reprezentativno uređenje, no hrana je dobra, porcije su velike i cijena je poprilično pristupačna. Jedino što sam zamjerio je bezalkoholna piva u bočici od 3 dcl… Dobro, nisam jako. 🙂
Kako možete vidjeti na fotografiji, piletina je bila ogromna i veoma sočna i ukusna. Ni blizu generičkoj koja se često dobije po restoranima.
Šopska salata je bila prepuna povrća, nisu štedjeli. Što je isto pohvalno, obično u takvim restoranima salatu dobijem kao dekoraciju. 😶
Na kraju, nisam ni sve uspio pojesti. Bio sam gladan i umoran, ali očito ne dovoljno.
Ispalo je da sam se u Belom Manastiru zadržao gotovo dva sata! Najveći dio toga u restoranu a petnaestak minuta u obližnjem trgovačkom centru u koji sam otišao po još tekućine za put. Nisam bio siguran koliko pumpi ću uhvatiti još otvorenima a nisam se želio dovesti u situaciju da ostanem praznih bidona.
I tako sam oko 19:50 krenuo prema suncu, prema Međimurju, prema domu. Nebo su krasili niski oblaci obojani žarkim bojama zalazećeg sunca. Na horizontu je bila tanka linija kroz koju će sunce izviriti prije nego što zađe. Scene su bile prekrasne i snimio sam nekoliko fotografija, za neke sam čak i stao uz cestu. Šteta je bilo ne potruditi se malo kad mi je već priroda pripremila takav spektakl.
Ovdje sam imao i jedinu navigacijsku nevolju dana, jer me ruta s glavne ceste vodila kroz neko malo naselje pa opet na glavnu cestu preko Drave do Belišća. Naravno, nekakvim poljskim putem. Nisam baš bio sretan zbog toga, jer sam napravio nekoliko kilometara uzalud, ali desi se. Vratio sam se istim putem nazad na glavnu cestu i vozio prema rijeci Dravi. Nedaleko od rijeke, kraj ceste se odjednom pojavila biciklistička staza!
Pomalo iznenađen, veselo sam skrenuo na nju i nastavio vožnju uz rukavac, pa preko mosta i evo me u Belišću!
Moram ipak reći, zelenilo uz biciklističku već dugo nije održavano pa sam se morao sklanjati od grana koje su prijetile da zapnem o njih, a mnogo ih je bilo i na samoj stazi, jer je očito nedavno ovdje prošla oluja.
21 sat je, gotovo je mrak. Palim svjetla na biciklu, stavljam reflektirajuće trake na sebe i nastavljam van grada na zapad. Nešto prije 22 sata stižem u Donji Miholjac. Iako ustvari još ne trebam, stajem na benzinskoj da dopunim bidone tekućinom, jer prva iduća koja radi je blizu Virovitice a do tamo imam još sedamdesetak kilometara. Htio sam biti siguran da neću biti žedan. Sjeo sam na travu ispred, dvoje trgovaca pušilo je cigarete ispred postaje (radno vrijeme im je bilo do 22 sata) a vozač zelenog kombija uporno je neuspješno pokušavao upaliti svoje vozilo. Dok je zeleni kombi verglao do besvijesti, vozač ga je častio masnim psovkama a ja sam se borio s povelikim komarcima koji su me opsjedali. Kasnije sam vidio da sam nasuprot jezera, a i sjedio sam na travi pa sam im onako znojav od vožnje bio još finija večera. Pomislio sam da bi bilo dobro imati par cigareta oko sebe da ih malo otjeram.
Petnaestak minuta kasnije nastavljam u sad već mrklom mraku. Negdje u tome vremenu dešavaju mi se dvije nevolje. Prva, opet me žulja stražnjica, naime, imao sam iste hlače kao i onaj dan kada sam se vraćao sa Paga. Očito je ta epizoda hlače, odnosno pelenu oštetila na neki način, jer mi je opet počela oštećivati kožu. To čini sate na biciklu mnogo neugodnijima. A bilo mi je žao i zato jer su mi te hlače do tada bile omiljene za ovako duge vožnje. Očito ću morati uložiti u nove…
Druga, je bila to što je u nekom trenutku nestalo asfalta ispred mene. Da budem iskren, ne sjećam se gdje je to točno bilo, znam da je bio mrak i da je cesta bila ravna, no u jednom trenutku sam vozio po ostruganome asfaltu. Koji je nakon nekog vremena zamijenio dobro nabijeni šljunak. Koji je nakon nekog vremena zamijenio šljunak koji je očito bio nedavno navožen i možda desetak centimetara niži od ostatka ceste. Paralelno s njom, gradila se i odvojena, pretpostavljam pješačko biciklistička staza na kojem je čak bilo asfalta. Pa sam prešao na nju. No, samo par stotina metara dalje, asfalt je završio sa stepenicom od tridesetak centimetara! Dobro da u tome trenutku nisam čačkao nos ili gledao nekamo sa strane, inače bi se lijepo skršio. Sišao sam s bicikla i vratio se na makadam na prometnici. Srećom, to sve nije još dugo trajalo pa sam se uskoro opet vozio po normalnoj prometnici.
Nažalost, ne mogu se sjetiti gdje je bio taj komad ceste, a ni forenzika na Stravi mi ne pomaže, kao ni Googlove karte, iako imaju nove snimke. Ako je netko od vas iz toga kraja, možda mi možete pomoći da se prisjetim gdje bi to moglo biti.
Već neko vrijeme noću ni ne vadim mobitel iz džepa, ali zbog toga mi često fali fotografskog materijala za ovaj blog, a i mnogo lakše bi sada detektirao gdje je to točno bilo da sam okinuo koju fotku. Nekada sam sa puno lošijim mobitelskim fotićima pokušavao svašta snimati, a sada kada bi ustvari i mogao dobiti neku korektnu noćnu snimku barem iz osvjetljenih mjesta kroz koja prolazim, sada uopće ne snimam. Eto, napomena samome sebi. 🤷🏽♂️
U Čađavici skrećem s Podravske magistrale. Iako još malo fali do nedjelje i prometa gotovo da i nema nema, poučen prijašnjim epizodama po magistrali, gledao sam da što manje vozim po njoj. Negdje na 330. kilometru moram malo odmoriti, u pogonu sam skoro šesnaest sati. Nalazim autobusno ugibalište i stajem. Odlučujem se rastegnuti tako da se rukama uhvatim za vrh konstrukcije ugibališta. Onako pošteno, kao mačak.
No, valjda sam probudio pola sela kad mi se bic survao na asfalt. Krivo sam ga naslonio i kako sam se ja lagano objesio o kućicu tako se konstrukcija malo pomaknula i bic je skliznuo i tresnuo dolje…
Dobro, ekipa koja je razgovarala u dvorištu preko ceste se nije nešto posebno uzbudila. Nisam ni ja. 🤷🏽♂️Nastavio sam se rastezati, popio nešto tekućine, gricnuo još nešto malo i desetak minuta kasnije nastavio dalje.
Iduća postaja je kod Praje. Odnosno Prajo’s benzninska. Ili tako nešto. Uopće ne znam kako bi taj naziv koristio u ikakvome normalnome tekstu. OK, OK. Neću o tuđicama i anglizmima, niste zato ovdje.
Jedan sat ujutro je, crpka je na križanju cesta, svjetli kao Betlehem u mraku polja oko nje. Južno od mene je Virovitica, sjeverno Barča. U smjeni su bili mladi ljudi, osim mene, kupci su bili drugi mladi. Što naši, što Mađari. Uzimam klasičnu drogu s benzinske. Nešto slatko, nešto vode, nekakvu kavu i nešto malo za pojesti. I kužim da jeovdje nešto jeftinije nego u Miholjcu.
Baš na ovoj vožnji podsjetilo me koliko je skup život na benzinskim crpkama. U Mađarskoj sam trošio forinte koje sam kupio još na brevetu 1000 pa me nije baš bilo mnogo briga, ionako sam ih se htio riješiti. No, kada sam gotovo svaku stvar u Hrvatskoj plaćao po otprilike 3€, pomalo mi je to i prisjelo. Ali, komociju da netko radi cijelu noć treba i platiti…
Odmarao sam oko pola sata . Iako sedamnaest stupnjeva nije posebno hladno, u zraku ima vlage a ja sam vruć od pedaliranja. Sjedeći na zidiću ohladio sam se i trebalo mi je nekoliko minuta da se ponovo zagrijem i prestanem se tresti na biciklu. Sada sam otprilike na 370. kilometru putovanja. Što će reći da je ih je još stotinjak preda mnom.
Tridesetak minuta kasnije vraćam se na podravsku magistralu. Približavam se Pitomači, nastavljam dalje prema Đurđevcu, prisjećam se detalja od zadnji puta kada sam vozio ovuda, u ljeti ’23. Kako stižem bliže Đurđevcu tako ima i više prometa. Ne kao radnim danom, ali u ovo doba noći svako vozilo se čuje i čini kao cijela kolona.
Malo prije tri sata, pozdravljam se sa podravskom, s Đurđevcem. Prešao sam 400. kilometar! Ovih preostalih osamdeset, u isto vrijeme činilo mi se da je Čakovec iza ugla i da ih je još dvjesto. Sada me polako već sve boli. Noge ponajviše. Da, ravnica je laka, nema velikih uspona koji oduzimaju dušu i tijelo. No, zato nema ni dugih spusteva na kojima mogu odmarati noge. Ovdje, ako ne okrećeš pedale ne ideš nikuda. A ja ih okrećem već satima…
Evo i četvrte ure nedjelje, na istoku se već nazire svitanje a meni se sve više spava. Stižem u Hlebine, malo mjesto poznato po naivnoj umjetnosti. Moram se uključiti na cestu i skrenuti desno prema mjesnoj crkvi kada s lijeve strane spazim autobusno ugibalište s poprilično velikom nadstrešnicom. Pretpostavljam da je ispod njega i kakva klupa na koju bi možda mogao legnuti i odmoriti.
Tako je i bilo! Duga, široka klupa čekala je samo mene. Parkirao sam bic, ugasio svjetla, izvadio stvari iz džepova, skinuo kacigu, otpustio šprinterice i naslonio umorne kosti na klupu. U tome trenutku bila mi je kao da sam legao na najbolji madrac.
Zaspao sam na nekih dvadeset minuta. U međuvremenu se još više razdanilo i naravno da sam odmah nastavio dalje. Ovaj kratki spavanac dobro je došao, otprilike kao jutarnja crna kava i umivanje u hladnoj vodi. Nemam više daleko do kuće. Još tridesetak kilometara Podravine, pa prelazak preko Drave i onda još tridesetak do kuće.
Često su ti posljednji kilometri nakon duge vožnje i najteži za odvoziti. Tijelo ionako već odavno u nekakvom sigurnosnom modu. Tako dugo dok držim ujednačen ritam pedaliranja sve ide nekakvim normalnim ritmom. No, na ikakvo jače pritiskanje pedala, recimo preko rijetkog nadvožnjaka kvadricepsi odgovaraju oštrom boli, listovi prijete grčevima dok ostatak tijela ni ne zna kako bi mi rekao da je više dosta toga. Ipak, tijelo će raditi tako dugo dok mu dajem dovoljno energije.
Psihički je to duga priča. Biti sam sa sobom toliko dugo vremena, nekad je zastrašujuće. Već sam naviknut na to i često svoje unutarnje debate prigušujem glazbom, no iako su slušalice bile u torbi, ispalo je da na ovoj vožnji nisam slušao ništa. A um se nakon nekog vremena jednostavno isključi. Tako je bilo i u Prelogu, gdje sam došao na rotor koji se spaja na novu obilaznicu mjesta. Znakovi su mi jasno govorili kamo moram ići no ja sam ih pročitao skroz krivo i mislio sam da me tjeraju na nekakav dalji, obilazni put. Pa sam odlučio otići zatvorenom cestom koja je završavala u šljunku, jer naravno, to nije bila ona cesta koja sam ja mislio da je. Zato sam se još malo vozio po šljunčanoj cesti. 🤷🏽♂️
Na sve to se u lijepom ljetnom jutru protiv mene urotio vjetar. Ne, nije puhao nekakvom velikom brzinom, ali ono, kad je čovjek umoran sve što ga ometa čini se deset puta gorim nego što ustvari je. Ni to me nije uspjelo spriječiti i nešto prije sedam sati evo me kod kuće. Sve zajedno je trajalo 22 sata od čega sam vozio 17:30 sati, s prosječnom brzinom od 27.6 km/h.
Iako u ovim mojim tekstovima uglavnom brojke dajem ilustrativno, zanima me brzina vožnje po dionici od 100 km pa ću ih ovdje staviti, možda još koga zanima:
0 – 100 km, 28.8 km/h
100 – 200 km, 29.1 km/h
200 – 300 km, 27.5 km/h
300 – 400 km, 26.8 km/h
400 – 484 km, 25.7 km/h
Pa sve skupa, rekao bih da nije loše. No, nije toliko ni bitno.
S obzirom da je listopad pred vratima, mogu reći da je gotovo 100% sigurno da ove godine više neću voziti ništa ovakvog. Ne samo zbog kraćeg dana, već je i hladnije i kišovitije pa je teško naći savršen vikend za ovakvu vožnju. A, ne treba ni pretjerivati!
Eto, tako je završila i ova moja “Dugo kao ponedjeljak i ravno kao tepsija” priča. Ako ste izdržali svih 3645 riječ kojima sam opisao tu subotu i nešto nedjelje, čestitam! Uporni ste kao i ja. 🙂
Najavljujem vam i novu seriju tekstova s petodnevnog putovanja po Sloveniji, nadam se uskoro! 🙂Do onda, molim vas da me podržite tako da komentirate, pitate, možete me i pohvaliti, na kojoj god platformi vam odgovara. Možete tekst podijeliti na vašim društvenim mrežama, tako ćete mi pomoći da doprem do više čitatelja i tko zna. Možda netko tko ovo bude čitao isto odluči postati biciklistički dugoprugaš ili pak jednostavno odluči voziti bicikl malo više.
Hvala i do čitanja! 😊
Odgovori