„I’ve been through the desert on a horse with no name”…
Vrtilo mi se u glavi gledajući na istok kako tračnice na kolodvoru u Ormožu lelujaju u vrućini ljetnog dana. Treći kolovoz je, malo sam prije po tim istim tračnicama stigao vlakom iz Čakovca i čekam onaj koji će me prebaciti do Pragerskog.
Moj konj itekako ima ime, i iako me izuzetno nerviraju oni koji ga zovu bicikla, eto, proturiječim sam sebi i svojim biciklima redom dajem ženska imena. Neprežaljenu Medenu kojoj sam slomio jednu od cijevi naslijedila je Vandrala, vitka crnka s kojom sam prošao već više od 50 000 kilometara. Po kiši, snijegu, cičoj zimi, mraku, magli i evo opet, u vrelini još jednog ljetnog toplinskog vala. Padali smo zajedno, bili smo na moru, na planini, u ravnici i eto nas opet na biciklističkom putovanju po susjednoj nam Sloveniji.
Vi koji ste sa mnom duže, vjerojatno se sjećate da sam u ljeto 2025. godine također odvozio jednu sličnu turneju. Oni koji ste ovdje prvi put, možda želite vidjeti kako je to izgledalo, pa zato kliknite ovdje.
Tada sam se u biti zarazio ovom bikepacking pričom. Iako, ja nisam „čisti”, jer oni i wc školjku i kuhinjske elemente i sve vuku na bicu. Ja imam najnužnije stvari, spavam u sobama, na čvrstom krevetu i tuširam se pod tušem u kupaoni. Mislim, u nekim sam godinama kada se tih stvari ne želim odreći . 🤷🏽♂️
Ove sam godine, ustvari, sve organizirao dosta na brzaka. Zbog obiteljskih razloga nisam imao pojma kako ću i što ću na godišnjem koji je za mene tradicionalno u prva dva tjedna kolovoza. No, znao sam da ne želim ponoviti prošlogodišnje rute, koje su u pravilu bile oko 150 km i oko 2000 metara uspona. Uparene ljetnom vrućinom, nudile su malo odmora, tim više što sam svako jutro pakirao stvari i putovao na novo odredište.
Kako ćete vidjeti, obiteljski razlozi su mi skratili ovo putovanje koje sam originalno planirao na čak 11 dana. Ali, o tom – potom.
Ovaj ponedjeljak, bio je prvi dan koji je nudio rutu od jedva osamdesetak km i skromnih 994 metara uspona. Ipak, vratimo se mi u Ormož. Zašto sam se odlučio doputovati vlakom? Pa, automobil ionako ne posjedujem, pa tako i da sam htio, nisam mogao.
Već nekoliko godina, iz Čakovca svakog radnog dana u 9:36 vlak Slovenskih željeznica vozi do Ormoža gdje se može uloviti linija dublje u Sloveniju. Iskoristio sam mogućnost da vlakom pređem otprilike 70 km do Pragerskog i tako si uštedim 2 do 3 sata na biciklu po cestama koje sam ionako već prošao i po vrućini koju nije baš lako trpjeti. Iako, već sam navikao na nju.
Ako vam kažem da je početna temperatura od 33°C koju je moj uređaj na upravljaču izmjerio bila u hladu perona na kolodvoru u Pragerskom, jasno vam je o kakvoj vrućini vam govorim. A još nije bilo ni podne.
Rekao sam već, navikao sam na visoke temperature. Nisu mi ugodne, no mogu ih podnijeti. Naravno, pod uvjetom da se ne forsiram. Što, s obzirom na to da da sam na godišnjem nikako nisam mislio činiti. 🙂 Izašavši iz vlaka, u već spomenuti uređaj učitao sam rutu prvog dana i krenuo prema obližnjoj benzinskoj postaji.
Ne, neću točiti dizel. Nisam ponio vodu od kuće jer sam računao da će do trenutka kada krenem već biti vruća, stoga sam na bengi kupiohladnuvodu koju sam ulio u bidone (boce). U veći sam dodao i tabletu izotoničnog napitka. I ove godine sam sa sobom ponio akcijsku kameru, pa sam odmah u nju i ispričao prve dojmove. Tempom kojim obrađujem videa, te dojmove ćete vjerojatno gledati iduće proljeće. 🤷🏽♂️Da budem iskren, iako mi je video također lijep kreativan ispust, rad na njima je gotovo pa rudarenje. Sličan je pisanju, ali ovo je brže i u ovome trenutku, pisanje mi pričinjava veće zadovoljstvo od obrade videa. Tim više što sjećanja blijede a zapisi na disku ne. Barem se nadam. 🙂
Dobro, ovaj uvod se razvukao. Skoro je duži od same vožnje. Kako je prva etapa bila za zagrijavanje i tranzicijska, ustvari mi je bila poprilično poznata. Naime, dobar dio sam je već odvozio u prijašnjim vožnjama. Prvi dio na jedan od naših praznika kad sam isto tako vlakom stigao do Pragerskog, pa sam napravio krug oko Pohorja.
Poučen tim iskustvom, rutu od Pragerskog do Slovenskih Konjica ovaj sam put složio okolnijim i manjim cestama, jer radni je dan, po glavnima je velik promet kojeg ne želim biti dio ako baš ne moram.
Nema se ovdje mnogo što pričati, s moje desne strane se razvuklo tamnozeleno Pohorje, s lijeve strane mi se mršte Donačka gora i Boč. Gore i usponi na njih koje sam već pohodio biciklom. Dovoljno su daleko da mi danas neće gristi noge. Mjesta kroz koja prolazim su uspavana. Ljudi su ili na poslu ili na godišnjem, uostalom, tko normalan je vani na gotovo 40°C?
Khm, khm. 🙂
Cesta nije potpuno ravna, uzdiže se i spušta u relativno malim valovima, prolazi kroz šumarke koji skrivaju manja i veća naselja. Uredne kuće i oko njih isto takve okućnice, pošišana trava, lijepe ograde. Psi su iz njih. Svako toliko bude polje s kukuruzom, mali mostić preko nekakvog vodenog toka.
U jednom trenutku dolazim do znaka koji mi kazuje da ne bih smio tamo jer je cesta zatvorena zbog radova. Računam da ću ja s bicom nekako već proći. Stižem do friško asfaltiranog mosta na kojem ekipa postavlja metalne ograde. Ne čuju ni kako misle od buke alata, a kamoli da me primjete. Strpljivo čekam dok me netko ne zamijeti pa da me propusti da prođem.
I tako, nakon sat i kusur evo me u Slovenskim Konjicama u kojima je uvijek gužva na cesti. Nažalost, ovu glavnu ne mogu izbjeći i narednih dvadesetak kilometara sam u prometu. OK, vozači u Sloveniji su u pravilu korektni, a ja pokušavam biti što nenametljiviji. Kada imam priliku koristiti kakvu biciklističku, koristim ju. Osvrnem se oko sebe pa ako vidim da stvaram kolonu maknem se prvom prilikom. Smatram da ne mogu kenjkati po nekulturi vozača motornih vozila ako se ja ponašam kao da sam direktor svemira.
Cesta koju gazim je ustvari lijepa. Tj. pejzaž kroz koji prolazi je lijep. Vozim jugozapadnim rubom Pohorja, prema mjestu Vitanje. Kraj je zelen, brdovit. Jabuke uz cestu, potočići, kuće na bregovima, ponegdje blago pase zelenu travu. Da nema raznoraznih motornih vozila koja me svako malo prođu, bila bi zelena idila.
I oko 13 h, evo me u tom Vitanju. Već ga dva put spominjem, mora da je važno, vjerojatno mislite. Pa, ustvari je. Spremajući se za ovo putovanje, konzultirao sam se s umjetnom inteligencijom koju od milja zovem Čavrljko nadajući se da će mi obratiti pozornost na zanimljiva mjesta kroz koja prolazim.
Pa mi je za Vitanje napisao sljedeće (no ne u potpunosti točno):
„Ovo je Vitanje, rodno mjesto Hermana Potočnika Noordunga, jednog od pionira astronautike. Još 1928. godine objavio je knjigu Problem vožnje svemirom, u kojoj je opisao kružnu svemirsku postaju i život u bestežinskom stanju. Mnoge njegove ideje kasnije su postale stvarnost, pa ga se danas smatra jednim od vizionara svemirskih letova”
Potočnik je bio sin liječnika u Austrougarskoj vojsci, a rođen je u Puli, ne ovdje. Odavdje mu je bio djed a on i majka su se preselili u Maribor nakon što mu je umro otac. Ako volite svemir, zanimljiva vam je astronautika sigurno ste imali priliku čuti za njega. Još jedan čovjek s ovih prostora koji je bio ispred svog vremena.
Pa, izvan vremena a i prostora izgleda i muzej posvećen njemu, u ovome malome mjestašcu od samo osamstotinjak stanovnika. Kako mi je kolega biciklist i arhitekt Armin napomenuo u komentaru, projektant ove zgrade također je primio nagradu za njen dizajn.
U muzej ovom prilikom nisam ulazio, samo sam prošetao okolo i skupio još pokoju informaciju. Nažalost, niti ugostiteljski objekt odmah do nije radio pa sam relativno brzo produžio dalje.
Slijedilo mi je nekoliko kilometara ne previše zahtjevnog uzdizanja do najviše točke dana na 642 m nad morem, odmah nakon mjesta Spodnji Dolič. Da bih se preko Srednjeg, spustio do Gornjeg Doliča. Gornji dolje, a Donji gore? 🤨Možda su ih imenovali od sjevera prema jugu, ne po nadmorskoj visini. U svakome slučaju, Srednji je na mjestu, između oba, kako god gledali. 🙂
Dobro, u Zgornjem Doliču je ulaz na Štreknu. Biciklističku stazu koja spaja Velenje s Dravogradom, a kako možda zaključujete po imenu, nastala je na trasi željezničke pruge koja je ukinuta prije poprilično godina. Štreka je u ovim kajkavskim krajevima naziv za (željezničku) prugu, a dolazi iz njemačke riječi ”Strecke”.
Za razmisliti, imate infrastrukturu koju više ne koristite i umjesto da ju ostavite da zaraste u šumu i korov, pretvorite ju u turistički proizvod i usput svojim građanima omogućite da se koriste biciklom kao rekreacijskim ili prijevoznim sredstvom bez potrebe da izlaze na prometnu glavnu cestu.
Prije nego što sam na 53. kilometru današnje rute i ja zagazio na tu lijepu stazu konačno sam našao mjesto za odmor. U malome kafiću u kojem je posluživala gospođa koja živi na katu iznad. Morao sam proći kroz dvorište ili dva, ali kava s mlijekom je bila dobra a Izotonik hladan. Ovdje sam pojeo i prvi mali sendvič koji sam pripremio kod kuće.
Oko mene se okupila ekipa radnika na održavanju tko zna čega, svi redom nadutih trbušina od sati provedenih u kamionima bez ikakve dodatne tjelovježbe. Njima je smjena završila pa su zatvarali radni dan uz kavu i cigaretu. Kako se objekt počeo puniti drugim gostima, tako sam ja požurio sa svojim napicima i ponovo zajahao bic i konačno se dočekao te Štrekne.
Slijedi lagani uspon do mjesta Mislinja. Poznata veduta ulaza u tuneladok se na brijegu iznad vidi crkva okružena zelenilom. Stajem ispred ulaza, snimam par fotki pa nastavljam u osvjetljeni tunel. Uživam u svježini jer vani je već blizu 40°.
Dalje, do skretanja sa staze, teren se lagano spušta nizbrdo i uživam. Uskoro dolazim do uređenog odmorišta s klupama, stolom i tekućom vodom. Voda teče polagano iz onakve vrste ventila kakve smo nekada davno imali u školama. Rukama bi držali ventil i mali mlaz bi gađali ustima ili pak čašom. Ja sam prvo pustio malo vode da dođe hladna, pa sam se onda prvo dobro oprao i namočio. Nisam bio toliko žedan koliko me sunce zagrijavalo.
Također sam obavio i prvu tehničku intervenciju putovanja. Naime, lijeva pedala nije bila dovoljno zategnuta, pa bi mi onda prihvat biciklističke obuće škripao kad god bih ja malo jače stisnuo na kakvome usponu. Osim što je iritantno za čuti, bolje je da noga ne pleše previše na pedali. A imat ću i manje problema s čišćenjem zvuka kada se konačno uhvatim obrade snimljenog video materijala.
Naravno, dopunio sam bidone donekle hladnom vodom i nešto kasnije nastavio dalje. Pejzaž kroz koji se vozim je uglavnom ravan, voćnjaci, plantaže? hmelja kojeg Slovenci na veliko uzgajaju. Lijevo, zapadno od mene hlad brda i šume, s desne strane i dalje me prati Pohorje, niži obronci pokriveni šumom li i prošarani blijedo zelenim pašnjacima, gotovo žutim od vrućine.
Oko 15 sati je kad nastavljam dalje, susrećem se sa mnogo biciklista na raznoraznim vrstama dvokotačnih prometala. Cestovni, brdski, s motorima, oni za u grad. No, svi voze i uživaju, dok je niže, s desne strane glavna cesta na kojoj svako malo vidim manje ili veće grupe automobila i kamiona.
Uskoro stižem do novog odmorišta, opet s istom konfiguracijom, s dodatkom pokretnog toaleta, kakvog vidite na svakom većem događanju. Toalet koji je čist, uredan, s mnogo papira i bez ikakvih miomirisa unatoč suncu koje ga prži gotovo cijeli dan. Znači, da se nije samo postavio jednom i da više nikog nije briga nego se redovito održava, kao i ostatak staze, uostalom.
I evo me uskoro u Slovenj Gradecu, kroz koji također prolazim uglavnom po biciklističkoj. Skrećem s rute u centar mjesta. Kada sam već ovdje i imam dovoljno vremena, ima smisla barem se laganim tempom provesti po Glavnom Trgu mjesta. Arhitektura ista kao u bilo kojem mjestu centralne Europe. Uredna raznobojna pročelja zgrada, u prizemljima istih kafići, trgovine, mali obrti. Parkirališta za bicikle, kipovi i spomenici. I naravno, parkirališta za limene ljubimce.
Ne zadržavam se, nastavljam po ruti. Prečica me vodi prema Ravne na Koroškem, kuda ću stići s jugoistoka. Imam dva kraća uspona i sve to vozim po cesti. Manje prometnoj, na sreću. Prvi put vozim ovuda i sve mi je novo. U daljini na sjeverozapadu otvaraju se meni nove vizure na vrhove koje sam već vidio, no ne odavde. Pejzaž je mnogo više šumovit, cesta prolazi između brda na otprilike 400 metara nad morem i naselja su sada više razmaknuta jedna od drugog.
Temperatura je i dalje oko 40°, ali vrijednost koju moj uređaj bilježi ovisi penjem li se polako uzbrdo ili se spuštam. Pa vjetar tada ipak za nekoliko stupnjeva smanji tu visoku brojku.
Uskoro sam opet na lijepoj biciklističkoj stazi koja prati prometnicu, u mjestu Kotlje, skrećem desno na sjever i spuštam se prema dolini rijeke Meže s kojom ću se i sutra družiti. Do kraja današnje rute ostalo je smiješnih pet kilometara, a tek je prošlo 16 sati.
Prije samog spuštanja u dolinu, opet sam morao stati zbog tehničkih razloga. Naime, na spustu sam čuo kako u ritmu okretanja kotača nešto lupa. Pobojao sam se, pa nisu mi valjda opet! otišli ležajevi u kojem od kotača?! Mislim, vozim redovito, čistio sam bic prije putovanja, provjerio sam ovaj put sve, kako sada nešto lupa?!
Stao sam, okretao kotače, otpustio kočnice, gledao što to lupa no nisam uspio ništa vidjeti niti čuti. Naime, udaranje bi se čulo samo pri većim brzinama i imalo je nekakav plastičan zvuk. Ne onaj krckajući zvuk metala. Kako nisam našao ništa, nastavio sam dalje nadajući se da nije ništa katastrofalno.
Mislim, u redu, radni dani su, u Sloveniji ima dovoljno biciklističkih servisa, popravit ću. Ali ono, nije baš lijep dojam da putovanje počne tehničkim problemima.
U međuvremenu mi stiže poruka iz objekta u kojem sam rezervirao smještaj za dvije noći. Piše da oni danas ne rade i da su mi ključ ostavili u vratima sobe broj 1. Hm… A moja večera, pitao sam se. Dobro, snaći ću se.
Spuštam se u Ravne, skrećem na zapad i za nekoliko kilometara eto me na mojem odredištu, u mjestu Prevalje, kod Brančurnika. Soba mi je u starinskoj zgradi na više katova na koje izvana vode drvene stube. Naravno, da sam ja zamislio da će soba broj 1 biti na vrhu a ne u prizemlju pa sam bezveze vukao bicikl na drugi kat kroz uske hodnike…
Kada sam konačno skužio gdje je moja soba, odmah do ulaznih vrata u prizemlju i ušao u nju, ostao sam ugodno iznenađen temperaturom koja me dočekala. Nije bilo klime i unatoč odškrinutom prozoru, gotovo mi je bilo hladno kada sam onako vruć ušao unutra. Debeli zidovi i smještaj zgrade ispod brda kraj potoka koji je bučno šumio znače da moju sobu sunce ne prži cijeli dan.
Što se same sobe tiče, jedan dovoljno velik krevet, stol, stolica, kupaona s tuš kabinom, čista posteljina i ručnici. Televizor sam pokušavao upaliti, više zbog interesa nego što sam ga planirao gledati. I taman mi je stao bicikl unutra.
Raspakirao sam stvari, oprao sam se i sjeo na krevet da potražim kamo ću na večeru. Ne baš odmah jer tek je prošlo 17 sati.
Pronašao sam piceriju možda dva kilometra istočnije kraj koje sam prošao na putu do ovamo. Naravno da sam se odvezao tamo biciklom, u šlapama na nogama. Kao pravi turist. 🙂 Naručio sam hamburger s piletinom, i to čak trganom! U lagano pikantnom umaku i sve to zalio hladnom pivicom.
Kao i u većini ovih mjesta terasa je uz cestu pa je poprilično bučno, a i vrućina proteklog dana isijava s asfalta. OK, pojeo sam svoje i vratio se nazad u sobu. Prije toga stao sam u obližnjoj trgovini kupiti par stvari za pojesti i popiti da imam u sobi, da nisam samo na vodi.
Vrativši se u sobu, zalegao sam u krevet. Jer, u režimu sam: „vozi, jedi, spavaj, i ponovi sve to idući dan”. Tim više što će utorak biti mnogo zahtjevniji od današnjeg dana, no o tome u sljedećem nastavku.
Ako vam je tekst bio zanimljiv i ostali ste do kraja, hvala vam.
Podržite me komentarom, ovdje ili na društvenim mrežama gdje možete i podijeliti tekst sa vašim prijateljima. Također, pozivam vas da se pretplatite na blog pa da u poštanski sandučić dobijete obavijest kada objavim slijedeći nastavak. Nema reklama ni ničeg drugog, samo nekoliko mejlova godišnje o mojim biciklističkim vožnjama.
LOGISTIKA:
Znam da će neke zanimati organizacija putovanja i što točno vozim sa sobom, pa evo ukratko.
Sav smještaj sam organizirao preko platforme booking.com. Tražio sam noćenja s doručkom i po mogućnost s večerom u istom mjestu. U tome sam uglavnom uspio. Također, nisu me zanimali hosteli a budžet mi je bio do 60€ po noći s uključenim doručkom ako je ikako moguće. Kako sam sve organizirao kasno, izbor mi je bio poprilično sužen. Ipak sam uspio naći pristojne i cjenovno prihvatljive lokacije udaljene jedne od drugih otprilike stotinjak kilometara.
Također, odlučio sam ne mijenjati lokaciju svaki dan, nego u jednoj biti dva dana. Pa bi onda putovanje od jedne do druge bilo nešto lakše, a onaj dan kada sam ostajao na lokaciji bi imao težu rutu. Jer, iako nemam mnogo prtljage, svakodnevno seljenje stvarno oduzme vremena.
Što se prtljage tiče, opet poučen iskustvom prošlog ljeta, opremio sam se minimalno. Dva para donjeg i gornjeg dijela dresa i čarapa. Par biciklističkih rukavica, rukava za zaštitu od sunca i bandana za ispod kacige. Sve to bih oprao u kupaoni nakon završetka vožnje s malim čvrstim sapunom koji sam vozio sa sobom. Kako se nisam selio istog dana, sve to je imalo vremena da se osuši narednog dana.
Od civilne odjeće, brzo sušeća majica, hlače, bokserice i plastične šlape.
Naravno, alat za bicikl, ulje za lanac i pumpa. Ovaj put sam sa sobom imao čak tri zračnice uz sve ostale rezervne dijelove, zlu ne trebalo.
Punjač s dva izlaza, dva kabela za mobitel, cikloračunalo, kameru s dvije ekstra baterije te čak terabajtom memorijskih kartica… Sve rute su bile spremne i učitane u cikloračunalo.
Shvatio sam da mi je najteža stavka u torbi u kojoj sam sve to spremao, ustvari bila ona s medicinom i raznim drugim kremama i dodacima. Kada sam onomad za Korone tako boravio u Gorskom Kotaru, imao sam četkicu i pastu za zube, kremu za mišiće i par tableta za bolove ako za treba.
Sada sam već u nešto većim godinama, pa sam svemu tome dodao i ovakve i onakve vitamine, kreme za druge stvari, tablete za neke boljke koje su se u međuvremenu pojavile…
Sve to sam imao sortirano u plastičnim vrećicama koje bi uredno posložio u veliku torbu koju montiram ispod sjedala.
Na gornjoj cijevi bicikla imao sam još manju torbicu u kojoj sam držao novac, karticu, dokumente. Sredstvo za zaštitu od sunca u spreju, vlažne maramice, itd.
I to je ustvari to, minimalno, no svrsishodno. I još bitnije ne preteško i ne previše kabasto.
Odgovori