Četvrtak, 14.8, Suha Dol (Nazarje) – Grahovo ob Bači(Tolmin), 151 km.
Dopustite mi malu digresiju, prije no što krenemo na vožnju prema planinama, ovog četvrtka u Sloveniji.
Naime, u trenutku kad pišem ovo, gledam utrku padajućeg lišća, Il Lombardia. Zadnji klasik biciklističke sezone, sa više nego stoljetnom tradicijom. Po imenu ste vjerojatno pogodili da se radi o utrci u Italiji. I sada, samo koji dan manje od dva mjeseca nakon što sam vozio rutu o kojoj ću vam danas pričati, sanjam kako bi možda nekako složio tjedan dana godišnjeg u Lombardiji da popratim utrku i možda odvozim dio rute. Biti dio nečeg, pa makar kao gledatelj na cesti nečeg što se odvija od 1905. godine, bio bi dan za dugo sjećanje.
Zašto ovo ustvari pišem? Ne tako davno i ova petodnevna turneja po Sloveniji činila bi mi se kao nešto što ja ne mogu učiniti. Bilo bi na desetke objašnjenja zašto je to nemoguće i da je bolje da se brčkam u plićaku kao to što radim od tko zna kad. Ipak, ako čovjek nešto stvarno želi, uložiti će trud i energiju da mu se to i ostvari.
Pa evo, ako i vi dragi čitatelju možda imate neku ideju, neki san koji vam se čini ne baš dostižnim, razmislite. Vjerojatno možete naći način da nešto što je sada samo čežnja; za mjesec, godinu ili dvije postane stvarnost. 🤞🏽🤞🏽
Vratimo se sada u moje snove, tj. moju realnost. Četvrtak ujutro je, oko 7:30 i evo me na doručku za istim onim stolom za kojim sam prošlu večer razglabao o svačemu s gazdom Atelšekom. Lijepo sam se odmorio, čak sam se probudio i prije nego što sam postavio alarm na mobitelu. Iako sunce već grije, jutro je još uvijek veoma ugodno. I većinu ovog jestivog što vidite na stolu sam pojeo. Ispred mene je naporan dan i treba dati tijelu energije za put.
Sa doručkom sam brzo gotov, pozdravljam se sa domaćinom i krećem na put. Današnji dan biti će zahtjevan. Nakon kratkog spusta na glavnu cestu i skretanja na zapad, evo me u podnožju Alpa. Kamniško Savinjskih, da budem precizan. S vrhovima koji dosižu visinu iznad 2000 metara, znate da se radi o pravim planinama.
Cesta kojom vozim je uska i poprilično prometna. Mnogo kamioneta i ostalih vozila, no vozači su obzirni i ne osjećam se ugroženim. Ovo je gotovo jedina cesta prema nekoliko većih mjesta i normalno je da u radnom danu promet teče. Prolazim širokom dolinom rijeke Savinje okruženom zelenim planinama na koju god stranu da se okrenem. Južno je planina Menina s vrhovima od preko 1200 mnm a zapadno i sjeverno su već spomenute Alpe.
Vidici su prekasni unatoč vremenskim uvjetima i malo prečesto stajem da snimim koju fotografiju. No, stvarno nema smisla ignorirati tu ljepotu prirode i malih mjesta koja su se smjestila u njenim njedrima.
Vozim se po dolini, dolazim do mjesta Ljubno ob Savinji u kojem sam ustvari trebao provesti ovu noć. Slijedom nesretnih okolnosti, nisam. Poslije Ljubna se dolina sužava i padine planina su mnogo bliže. Vozim se prema zadnjem većem mjestu na ovoj cesti, prema Lučama. Na cesti srećem mnogo biciklista, svi uglavnom idu u mome smjeru i mnogi me prestižu.
Odavna sam oguglao na to da me se prestiže. Taman da i nisam na godišnjem, više (ako sam ikad i mogao) ne mogu pratiti ljude koji ozbiljnije treniraju. Nasmiješim se i nastavim svojim tempom, u svome filmu. 😊Stižem u Luče i odlučujem stati u trgovini. Kola, voda i nešto slatko. Nije mi prvi puta da sam ovdje. Posljednja dva puta vozio sam prema istoku i čak sam stao na pizzi prošle godine.
Prije dosta godina, u neko sretnije vrijeme vozio sam s ekipom od Mozirja do Logarske doline. Bio je to lijep dan, ali i danas je.
Poslije Luča, prometa je mnogo manje, uglavnom osobna vozila i motocikli. Prvi voze uglavnom do Logarske doline, a drugi će se kao i ja penjati na planinski prijevoj Pavličevo sedlo na 1338 metara nad morem. Meni je Logarska na 35. kilometru i tamo stižem nakon dva sata i nešto sitno minuta. Dolina je opet prekrasna, osunčana, zelena. Mnogi na svim mogućim vozilima skreću u nju, ja ovaj puta samo stajem na ulasku i snimam nešto fotografija.
Slijedi mi gotovo deset kilometara penjanja. Uspon prema prijevoju je s ove strane dosta blaži nego sa zapadne strane, no to ne znači da će biti lako. Prošlo je deset sati i sunce već ozbiljno prži. Kako ću se ja polako penjati prema vrhu, povećavati će se i temperatura zraka. Vozim laganim tempom, nisam na utrci i nema smisla da se forsiram. Pavličev mi nije jedini uspon danas, a i nakon što stignem do samog prijevoja slijedi mi još dosta kilometara.
Cesta je okružena crnogoričnom šumom i pogleda nema mnogo. Tu i tamo se kroz kakav otvor pokažu vrhovi s južne strane a kako sam se penjao više, tako se ukazao i pokoji na sjeveru. No, imao sam malu mrkvu pred sobom pa mi je bilo malo zanimljivije. Naime, dok sam ja stao na ulazu u Logarsku, dvoje mladih biciklista je krenulo na uspon. Očito sam i ovakav bio nešto brži od njih pa sam ih malo po malo dostizao. Fora je dok tako imate kolege ispred sebe koji nisu brži od vas. Nisam se htio žuriti, vozio sam svojim tempom pa ako ih stignem, stignem.
I jesam ih stigao i prestigao u nekome trenutku. Naravno, bez ikakvog likovanja ili ičega, samo sam nastavio svojim tempom. I eto me! Granica, Republika Austrija i tabla s oznakom prijevoja. Naravno da sam stao da snimim bicikl naslonjen na tablu, malo se protegnem, popijem dobar dio vode koje sam vozio u bočici na torbi. Sada je oko 11:30, dolazim do najviše točke s koje se može snimiti koja lijepa fotografija jer se otvara pogled na sjever u ravnicu Austrije i na vrhoveistočno i južno. No, puno je vlage i ne vidi se mnogo.
Slijedi mi pet i nešto kilometara spusta, no s obzirom da je prosječni nagib oko 10% a cesta je uska i zavojita, spuštam se poprilično sporo. Vidici su kao i do sada lijepi. U jednom trenutku stajem jer vidim stablo na padini nad cestom koje je prekrasno obasjano suncem i ističe se od planina pokrivenim tamnom crnogoricom. Snimam fotografije i mobitelom i fotoaparatom i nastavljam dalje, do novog uspona, ovaj puta na prijevoj Jezersko.
Ovo mi je drugi puta u nekoliko mjeseci da vozim ovaj prijevoj s ove, sjeverne strane. Prvi puta je bio u sklopu ovogodišnje Fleche Croatie vožnje. Sjećao sam sed a uspon nije posebno težak naime, serpentine su lijepo, ravnomjerno raspodjeljene pa se uz ne prejak ritam može dobro voziti. Tako je i bilo, sunce me sad već nemilice pržilo i stvarno sam se razveselio kada sam na rubu jedne serpentine spazio vrelo s izvorskom vodom. Austrijanci (i dalje sam u Austriji) su vrelo proveli kroz ogoljeno deblo pa je izgledalo kao da voda teče iz jednog od čvorova. Voda je bila hladna i veoma ukusna. Malo sam se polijevao, malo sam ulijevao u sebe da se rashladim.
Nije mi više dugo trebalo do vrha, do prijevoja na 1190 mnm. Za razliku od Fleche vožnje, sada mi je bilo vruće i veselio sam se spustu jer sam znao da ću nakon njega stati na Planšarskome jezeru da se odmorim i malo uživam u pogledu na vrhove okolo. Spust je brzo prošao, prije nego što sam stigao do ugostiteljskog objekta uz jezero, napravio sam mali krug po cesti koja ide okolo jezera no brzo sam se vratio. Naime, cesta je bila u šumi i iznad obale jezera pa mi nije bilo zgodno spuštati se dolje za snimiti kakvu fotografiju pa sam odustao.
Iako sam se mislio duže zadržati, možda ručati, odustao sam i od toga. Bila je gužva, bilo je bučno i zbog gostiju i još više zbog radova na zgradi nekoliko metara od mene. Mislim, bilo je lijepo vidjeti kako su radili drvene detalje ispod krova, no zvuk cirkulara nije baš milozvučan… Naručio sam samo izotonik i krumpiriće i za nešto više od pola sata krenuo dalje. Bilo je bliže 14 sati i veselio sam se dugome spustu prema Kranju. Znao sam da se tuda da jako lijepo spuštati i očekivao sam da će biti čisti rock & roll. No, nažalost se u moj rock ubacilo poprilično kafanske muzike u obliku snažnog južnog vjetra koji se iz zapečenog Kranjskog polja kroz usjek rijeke Kokre dizao prema meni. Toliko je puhao da sam na manjim nagibima ceste morao okretati pedale da održim brzinu. Strašno!
Nekako sam se dokopao te ravnice i nastavio prema Kranju. Ceste su mi i dalje poznate i uskoro stižem u grad. Rutu sam složio tako da idem donekle obilazno do samog centra mjesta. Opet se nisam zadržavao, snimio sam nekoliko fotografija, video i nastavio dalje. Složio sam si i jedan poprilično strm spust po kaldrmi po kojem se nisam ni smio, a realno baš ni mogao spuštati. Jer, bilo je i nešto stepenica i nešto drugih urbanih elemenata. Pa sam tako nježno klackao svojim šprintericama, držeći kočnice na biciklu i gađajući fuge između kocki.
I eto me uskoro na veoma dugome mostu koji se prostrao nad rijeku Savu i nad željezničku prugu. Kada sam stao da snimim nekoliko fotografija tresao sam se od prometa koji je prelazio preko mene. Naravno, tako dugi most mora imati elastičnost i to se itekako dobro osjetilo. Srećom ne patim od morske bolesti. S fotografijama nisam baš bio nešto sretan jer su u prednjem planu bile mnoge građevinske dizalice koje su mi kvarile kompozicije pa sam se zadovoljio sa nekoliko dokumentarnih. Trebao bih još napomenuti da sam kao i dan prije kroz Velenje kroz gotovo cijeli Kranj vozio po označenim biciklističkim stazama. Nisu sve bile savršene, bilo ih je i po nogostupima i ispucane i ovakve ili onakve, ali bile su tu i odvojene od prometa. Pogotovo ovog u Kranju na čijem južnom izlazu sam ja nastavljao put prema Grahovu. Ob Bači.
Samo što nije 15 sati, vruće je do bola, blizu 40 stupnjeva je. Do kraja današnje vožnje ostalo mi je još pedesetak kilometara što ustvari uopće nije puno. No, ja ne bi bio ja da si nisam složio poslasticu u vidu poprilično strmog uspona.
Kada sam slagao rutu, dvoumio sam se bi li išao prečicom ili po ravnijem terenu do Škofje Loke pa odande na zapad. Škofja bi mi dodala nekih 6, 7 kilometara što i nije nešto mnogo, no mislio sam da će s brda biti ljepši pogled i da će biti manje prometa pa sam se odlučio za ovu kraću varijantu.
Prije nego što sam uopće stigao do uspona, na izlasku iz Kranja završio sam u friško navoženome šljunku koji se spuštao na očito novu cestu. Izgleda da su Kranjci nedavno promjenili prometnu sliku tog dijela mjesta što nije bilo zabilježeno na kartama. Dobro, ništa strašno, malo sam gazio po šljunku, pazio da se ne spotaknem i sve je bilo u redu.
Što se tiče prečice je, bila je kraća, ali je nudila dva kilometra uspona s prosječnim nagibom od 10%. Na 40 stupnjeva.
A dobro, što ću sad, okretao sam pedale kako sam mogao i (veoma) polako sam napredovao prema vrhu. Čak sam i stao na jednom mjestu da snimim nešto fotografija jer je bio lijep pogled u dolinu, prema Ljubljani. Naravno da se zbog vlage Ljubljana nije vidjela, ali nema ni veze. Negdje pri vrhu uspona bila je kapelica pokraj koje je bio izvor vode koju sam pio kao da cijeli dan nisam popio ni kapi. I polijevao se, skoro tuširao. Uh, kako je pasalo!
Osvježen, krenuo sam hrabro dalje jer naravno, poslije uspona slijedi spust. Ipak, prije no što sam se dočepao spusta, morao sam opet malo hodati i gurati bicikl kraj sebe. Naletio sam na radove jer se očito dio ceste odklizao niz brijeg. Pa sam se provlačio između kamiona s građevinskim materijalom i bagera koji su još dodatno grijali ionako prevrući zrak.
Sve to srećom nije trajalo previše dugo pa sam se uskoro veselo spuštao prema glavnoj cesti koja od Škofje Loke vodi prema Tolminu. Šest kilometara spusta lijepo je poslužilo za odmor prije nego sam se opet počeo penjati. Ovaj puta, mnogo lakše bez ikakvih velikih gradijenata. Jer, spustio sam se u još jednu riječnu dolinu kroz koju je tekla Selščica, pritoka Save. Narednih dvadeset i pet kilometara polako ću se dizati prema mjestu Podrbrdo na oko 800 metara nad morem.
Prvo ću stati u trgovini u mjestu Železniki. Bio sam ponešto gladan, ali nisam se htio previše najesti jer sam se veselio večeri.
Pa sam kupio samo nešto hladnog pića, voćni jogurt i još nešto slatko, nek se nađe nešto kalorija. Što se ispostavilo kao ne baš dobro, kako ću ja, i vi sa mnom kasnije saznati!
I opet je uz cestu koja i nije bila tako strašno prometna, na mnogim potezima bila lijepa, odvojena biciklistička staza. Na kojoj je naravno bilo dosta biciklista koji su vozili u obje strane. Kao i obično, s nadmorskom visinom se dolina sužavala i brda su postajala sve bliža i viša.
Penjao sam se prema već prije spomenutome Podbrdu, prema ustvari prijelomnici terena. Kako se do tamo cesta non stop dizala, tako se nakon njega non stop spuštala i Selščicu je zamijenila Bača koja teče prema zapadu, prema rijeci Soči.
Sunce je bilo sve niže, tj. sve viši vrhovi sakrivali su ga, ali su se kroz njih ipak ponegdje probijale zrake koje bi bojale stabla toplim nijansama i bilo mi se lijepo voziti, na sada već poprilično slabo prometnoj cesti. Iako sam si u mjestu Petrovo Brdo koje je točno na prelomnici, složio točku za odmor, odlučio sam ne stati. Bio je tamo restoran kraj slapova i kada sam slagao rutu mislio sam da bi bilo fora tamo stati, makar na piće. Ali, do mojeg cilja bilo je još samo petnaest kilometara spusta pa sam si rekao da je bolje da odem tamo, pojest ću i popiti već što mi se bude želilo. Bilo je i već i oko 17:30 pa sam računao da ću stići oko 18 i imati dovoljno vremena i za večeru i za odmor od nje.
Spust prema zapadu je u prvome dijelu bio poprilično strm, prateći nekoliko serpentina kroz šumu. Živo se sjećam kako sam bio sretan što se nisam morao penjati ovuda. Cesta je bila u dosta lošem stanju pa sam se morao poprilično oprezno spuštati. No, uskoro sam stigao do Podbrda odakle se situacija s kvalitetom asfalta popravila. Bača je bila samo potočić s moje lijeve strane, a odjednom se s te iste strane stvorila i željeznička pruga. Pretpostavljao sam da vodi prema Gorici kamo ću i ja dan kasnije.
Kasnije sam saznao da se radi o liniji Jesenice – Gorica – Trst izgrađenoj još u Austrougarskoj monarhiji! Naime, tunel u dužini od čak 6327 metara završen je 1904. godine i u Podbrdu pruga doslovno izlazi iz planine, nakon što je u nju ušla još u Bohinjskoj Bistrici. Eto, svašta čovjek nauči vozeći se biciklom. 🙂
I tako sam se ja veselo spuštao prema Grahovu, tu i tamo bi snimio nešto, više nije bilo vruće pa sam baš uživao. Temperatura se spustila na samo 25 i kad još ubrojite efekt spuštanja, gotovo da mi je bilo hladno. 🙂 Dolina se sve više širila i cesta je nakon odrezanih stijena u šumi sve više prolazila uz travnate humke, tu i tamo koje izolirane kuće. Spuštajući se dalje, Bača je postajala sve šira i spuštala se sve niže od ceste, a pruga se udaljavala s druge strane doline.
Kilometri su brzo klizili i moje se današnje odredište ubrzo našlo preda mnom. Grahovo ob Bači, selo od stotinjak stanovnika, bez trgovine, kafića i restorana ali s crkvom i željezničkim kolodvorom. I Bed&Breakfast objektom u kojem ću noćiti.
Kad sam konačno našao domaćine, ostao sam neugodno iznenađen. Ne, ne, bili su ljubazni i sve to je bilo u redu. Ali, nisu pripremali hranu! Više ću o tome u posebnom blogu, ali na Booking platformi preko koje sam rezervirao smještaj, sve recenzije su spominjale odličnu pizzu ili neka druga jela. A domaćini su u neko vrijeme odlučili više ne pripremati hranu što ja očito nisam uočio…
Najbliži objekt s hranom je bio ili koji kilometar u smjeru u kojem sam došao ili desetak kilometara niže, u Mostu na Soči.
Više mi se nije dalo voziti pa sam ih zamolio da mi barem slože sendvič, kad već ujutro poslužuju doručak. Pristali su na to.
Dobio sam ogromnu sobu s tri kreveta na katu. Kuća je bila stara i takva je bila stolarija, no bilo je čisto i uredno pa nisam imao nekakvih zamjerki. Krevet je bio u redu, iako lošiji nego prošli. I kupaona i wc su bili djeljeni, ali i na to sam navikao. Bicikl su mi spremili u garažu i dok sam se ja prao složili su mi sendvič i nešto salate s njim.
I opet je domaćin bio ljubazan, razgovarali smo opet o istoj temi biciklizma. Ovaj je za razliku od prošlog, relativno često vozio bicikl, no na kraće relacije. Nažalost, dan nisam mogao zaliti pivom jer je nisam imao gdje kupiti, pa sam se zadovoljio sokom i vodom. Uskoro sam se otpravio u sobu i zalegao u krevet.
Prvo sam eliminirao komarca koji me je odmah pokušao napastvovati! Pa mi se činilo da neću baš dobro spavati jer se vozila, vlakovi i pogotovo zvona crkve itekako čuju u toj mojoj sobi. Srećom, poslije devete ure sve se to stišalo i crkva je prestala sa zvonjavom tako da je ustvari bilo poprilično mirno.
Noge me nisu nešto posebno boljele, jer realno nisam divljački pritiskao pedale. No, vrućina me poprilično izmorila a i bio sam ponešto gladan. Sendvič je bio ukusan ali sjećate se, od jutra nisam imao pravi obrok. Dobro, imam dovoljno sala pa ću izdržati do doručka.
Kako sažeti današnji dan? Što se same vožnje tiče, nešto manje kilometara, no mnogo više ozbiljnog penjanja. I brzina je bila značajno manja nego dan prije, što je za očekivati. Vrućina je bila element koji je ustvari najviše komplicirao stvari. Zbog nje sam sporiji, nervozniji, jednostavno nije lijepo kako bi moglo biti. Ali, to je dio ove moje igre i sa time se živi.
Što se tiče krajolika kojima sam prolazio, e to je već druga priča. Planine, prijevoji, potoci, slapovi uz cestu, jezera, ravnice iz kojih pucaju pogledi na vrhove od preko 2000 metara, debele šume, manja i veća mjesta. Ma, divota! Nadam se da će vam i fotografije koje sam snimio barem djelomice dočarati ovo o čemu pišem.
Eto, stigli smo do kraja drugog dana moje Slovenske turneje. Nadam se da vam je bilo zanimljivo, barem dijelom koliko je bilo meni. 🙂
Hvala što me čitate i ako imate ikakvo pitanje, komentar, bilo bi mi veoma drago da ga napišete! Do novog bloga, petka u kojem ću uživati u još prekrasnih planinskih pejzaža, penjati se do vidikovca na Krasu i boriti se uz vrućinu i s jakim vjetrom, pozdravljam vas!
Odgovori