Petak, 15.8, Grahovo ob Bači(Tolmin) – Lož, 160 km.
Kada pišeš o putovanju od kojeg je prošlo dva mjeseca, unatoč bilješkama, fotografijama, video zapisima, nekako se pronađeš pred prokletstvom praznog papira. Odnosno, ekrana. Drmneš jednu ili dvije ljute da ti pomognu u inspiraciji i završiš pretražujući povijesne karte Republike Venecije. Jer, zabrijao si da je Venecija svoje pipke raširila negdje do Grahova ob Bači jer te arhitektura ponešto podsjeća na Toskansku. Toskana je naravno, bila svoja država pa ti i ta računica pada u vodu. OK, Talijanskog utjecaja svakako ima. Ako zbog ničeg drugog, zato jer uz njemački (koji mi se više sviđa) Katzenberg, ima i taljanski naziv: Gracova Serravalle.
Nadam se da vas nije otjerao ovaj povijesno geografsko politički uvod koji je mene lijepo zagrijao. Eto, za uzvrat nudim fotku doručka po cijeni dobre pizze i pive. Ali, na fotki nije prikazana kajgana koju sam isto pojeo. 🙂
Neću kukati dalje. Iza mene je bila noć u kojoj sam OK spavao, iako mi je dosta dugo trebalo da zaspim. Noć je i ovdje bila friška tako da nije bilo problema s time, bilo je lijepo spavati. Iako Graghovo leži u podnožju Julijskih alpa i vrhovi okolo itekako zabijele u zimi, u dolini je toplo i snijega ima veoma rijetko jer se s juga kroz ravnicu i kotlinu došulja topliji jadranski zrak. Tako su mi barem domaćini rekli.
Dobro sam se nadoručkovao, jer danas je blagdan Velike Gospe. U Sloveniji i u Italiji rade samo restorani i eventualno benzinske. Ništa od jeftine klope i cuge iz trgovine.
Nekako sam bio usporen to jutro, trebalo mi je gotovo deset minuta da objesim torbe na bicikl i da se konačno pokrenem. Prošlo je pola devet i već se osjećala vrućina ljeta i toplinskog vala kojeg sam već spominjao. Nakon kratkog i skromnog uspona slijedilo mi je desetak kilometara spusta do Mosta na Soči. Moje prve točke interesa dana. Kada sam slagao rutu primjetio sam jezero prekrasne boje iza kojeg su se vidjeli vrhunci Julijskih Alpa. Jezero je umjetno, nastalo zbog hidroelektrane i vjerojatno nosi nešto negativnog ekološkog utjecaja. No s druge strane, vizure koje su se otvorile s njim su prekrasne.
Put do tamo slijedio je uzorak jučerašnjeg do Bače. Cesta slijedi riječicu i spušta se zajedno s njom prema Soči. No, Bača se prvo ulijeva u Idrijicu koja se ulijeva u Soču a na malome brdašcu kojeg rijeke omeđuju s dvije strane smjestilo se samo mjesto, kojim dominira crkveni toranj.
Trebalo mi je gotovo četrdeset minuta do tamo. S obzirom na konfiguraciju terena, mnogo. No, nisam se opterećivao. Prvo, na godišnjem sam. Drugo, hoću – neću treći dan za redom sam na biciklu, u tuđim krevetima, osjeti se to. Kako sam se približavao Mostu sretao sam sve više biciklista. Mnogi su na upravljaču imali brojeve, znači da su dio nekog događaja. Nisam uspio saznati o čemu se radilo, no bilo ih je mnogo i dolazili su i odlazili prema svim mogućim smjerovima koji vode iz Mosta. Naravno da sam se pozdravljao s onima koji su me mimolilazili i velika većina je uzvratila pozdrav.
Most na Soči je maleno mjesto i da nije tako fotogenično, proletio bi kroz njega za dvije minute. Spremajući rutu odredio sam čak tri mjesta na kojima ću stati radi lijepih vizura. Do prvog na samome jezeru bilo je najlakše doći, na glavnoj cesti je i samo sam se morao paziti brojnih prometala i bez mnogo truda stao sam na obodu i divio se ljepoti jezera i planina. Mogu samo zamišljati kako to mjesto izgleda sada ujesen, kada se smaragdna boja vode miješa s jantarnom i rubinskom bojom lišća te safirnom bojom neba.
Nisam se dugo zadržao, probijao sam se kroz maleni centar između atomobila i biciklista na prvi vidikovac južno od mjesta.
Uspon je bio kratak i strm, taman toliko da me još malo razbudi. Pogledajte fotke ispod, nema smisla da ih prepričavam, veoma je lijepo.
Čak su mi i koze došle pozirati da mi popune prednji plan fotografije. Može li sceničnije od ovoga? 😊
Nisam dugo uživao u pogledu, još mnogi kilometri i usponi bili su predamnom. Prvi idući gledao sam sebi s lijeve i kada sam vidio kako se automobil penje uz njega, samo sam potvrdio ono što sam znao iz pripreme rute. Biti će strmo! No baš zato sam odlučio ići ovuda, strmi usponi često nagrađuju lijepim pogledima, tako je bilo i sada. Opet prilažem fotografije da prisnaže moju priču. Moram priznati da sam zadnjih pedesetak metara uspona gurao bicikl. Naime, sišao sam s bica radi fotkanja i nije bilo šanse da se pokušam pokrenuti na nagibu većem od 10%. Bilo je elegantnije odklipsati do gore.
Moram priznati da mi je zvonjava crkve koja je pozivala na misu bila zabavna, jer je bila dosta melodična i milozvučna. No, nakon desetak minuta postala je malo iritantna. Bilo je oko devet i dvadest i nastavio sam dalje, po obodu brdašca nazad prema glavnoj cesti. Bilo je i ovdje još mnogo kadrova za snimiti, lijepih scena ali nisam više stajao. Vozio sam dalje i tako je zvonjava postajala sve tiša i tiša. Nakon strmog spusta do glavne ceste, zamijenila ju je buka automobila.
Bila je to cesta koja vodi na jug prema Novoj Gorici. Srećom, najveći dio automobila putovao je na sjever pa se nisam morao patiti među njima. Doduše, malo su mi zakomplicirali život na jednoj okuci na sredini koje je bila cesta koja me vodila na manje prometnu, istočnu stranu rijeke. Jer, taman ispred okuke bio je semafor koji je naravno napravio kolonu s obje strane. Pa sam odlučio nastaviti dalje dok nisam naišao na novo skretanje. Stuštio sam se do rijeke i odjednom uživao u miru i tišini.
Cesta je neko vrijeme išla uz željezničku prugu, pa je skrenula u šumu, pa se spustila do rijeke, da bi opet prešao preko nje, ovaj puta na zapadnu stranu, na kojoj ću i ostati. Bilo je to u mjestu Kanal gdje sam nakon još jednog kratkog i relativno strmog uspona na jednom raskrižju naletio na česmu. Bila je postavljena kraj male kapelice i dobrano sam se napio friške i poprilično hladne vode. Naravno, malo se smočio, napunio bidone i nastavio dalje na jug, sve do mjesta Plave.
Tamo sam, penjući se prema razglednom stupu Gonjače pomalo zavidno gledao mnogobrojne bicikliste kako uz rijeku po ravnome terenu bezbrižno pedaliraju prema jugu. Dok sam se ja na preko 30 stupnjeva u zraku polako penjao po brdu s prosječnim nagibom od 7% i tako gotovo četiri kilometara. No, dobro. Barem sam imao pogled s visine, kada sam konačno stigao do tog razglednog stupa.
Prošlo je jedanaest sati, bilo je vruće i sparno. Nažalost pogledi nisu baš pucali predaleko, vlaga je sve mutila. Svejedno, bilo je lijepo uživati u krajoliku koji bi mogao biti i negdje oko Motovuna, princip je isti. Mnoga brda, na vrhu svakog mjesto, crkva. Sve okruženo vinogradima, maslinicima, uz šum vjetra i buku cvrčaka. Vrtio sam se oko vidikovca neko vrijeme, snimao fotografije, videa. Puštao vodu na još jednoj česmi, ne bi li došao do nešto hladnog osvježenja. Jer, očito voda putuje izdaleka pa je trebalo pustiti određenu količinu da postane hladnija. Ne brinite, ovu topliju koristio sam da operem znoj sa sebe.
U podnožju vidikovca bilo je veliko stablo smokve na kojoj je bilo mnogo plodova. Stao sam u hlad i dograbio ih nekoliko da se malo zasladim. Uskoro sam nastavio put, prema Italiji! U koju sam ušao negdje oko podneva. Ako me pitate, u čemu je razlika od Slovenije? Pa, po ničemu osim što su Talijanski natpisi na znakovima uz cestu iznad onih na Slovenskome jeziku. Što se tiče izgleda mjesta kroz koja sam prolazio, sve je izgledalo isto.
Uskoro sam naletio na neke meni poznate natpise na cesti. Nije mi baš bilo jasno dok na jednoj okuci nisam naletio na mural posvećen ovogodišnjoj biciklističkoj utrci po Italiji koje je jedna etapa zavšila u Novoj Gorici. Ironija je da sam ne znajući, složio rutu točno po cestama po kojima su na proljeće vozili profesionalci. Još je veća ironija to da sam na tu etapu želio otići, a nisam, pa sam eto ovako stigao barem vidjeti uspomene na utrku, tri mjeseca kasnije.
U Italiji sam bio čitavih osam kilometara. Od otprilike 50. do 58. Kada sam planirao rutu, mislio sam da bi u Gorizi mogao stati i popiti kavu. Možda da malo upotrijebim skromno znanje Talijanskog jezika koje sam skupio preko aplikacije na mobitelu. Ali, grad je bio poprilično prazan u ovo praznično podne pa sam i ja nekako izgubio volju za stajanjem. Još je gore bilo što tunel koji ispod dvorca vodi preko u Sloveniju bio zatvoren zbog radova pa sam morao brzo pronaći alternativni put.
Zahvaljujući današnjoj tehnologiji brzo sam se snašao i uskoro sam bio u Deželi, na benzinskoj crpki. Čokoladica i hladni napitci i bio sam spreman nastaviti put dalje. Nažalost, u mene se upro neugodan jugoistočni vjetar koji mi je poprilično srušio moral. Nije puhao baš toliko jako, no veoma je pojačavao osjećaj vrućine i sparine i moram iskreno reći da mi je entuzijazam poprilično splasnuo.
Lijep, plodan i bogat je bio kraj kroz koji sam vozio. Mnogo poljoprivrede, vinograda, gledao sam stabla smokava prepunih žutih plodova koje je vjetar nemilice šibao, kao i mene. Stjenovite vrhunce Alpa zamijenile su niže gore čiji vrhovi su pokriveni ili šumom ili travom.
Stvarno polako sam gazio još jedan relativno dug ali ne previše strmi uspon na Štanjel. Ne toliko zbog toga što ne bi mogao, nego zbog vrućine. Oko 35 stupnjeva je i budem li forsirao uspon, veoma lako se mogu dovesti do toplotnog udara. Stoga sam gazio polakim ritmom i minutu za minutom stizao sve više, do te zaravni po kojoj ću se još kilometrima kasnije voziti prema istoku.
Ipak, prvo ću na 90. kilometru u mjestu Dutovlje stati u restoranu u kojem sam planirao odmor, pa i ručak. Tamo sam pristigao oko 14:30. Što je ustvari bilo pristojno vrijeme, jer preostalo mi je još samo 70 kilometara. Tradicionalni restoran, velika terasa, no puna gostiju, ponajviše motociklista. Nisam bio previše gladan, pa sam odlučio ne ručati. Naručio sam bezalkoholno pivo, mineralnu i kavu. Trebalo mi je ponajviše odmora od bicikla.
Moram sad reći, vi koji ste čitali neke starije tekstove, sjećate se da sam nažuljao stražnjicu onu noć kada sam se vraćao s Paga. Isti problem desio mi se i ovdje jer mi se te iste hlače nisu dvoljno osušile u noći i očito da su mi u nekoliko jutarnjih minuta napravile sličnu štetu. Kada se na to još nadovezalo da sam na aplikaciji za vrijeme vidio da mi narednih nekoliko sati slijedi borba s vjetrom u čelo, moral mi se još malo spustio.
Ali, ja ne odustajem baš lako. Na kraju dana, moram stići do svog odredišta, ne mogu samo zaleći ispod nekog stabla i reći ja više neću.
U restoranu se jesam nešto odmorio, napunio bidone hladnom vodom, stisnuo zube i nastavio dalje, na istok.
Put me vodio manjim cestama, manjim mjestima kroz vinograde, šumarke i koliko god mi je bilo vruće, trudio sam se uživati u krajoliku kroz koji sam putovao. Nije baš da sam često u ovome jugozapadnome kraju Slovenije i tko zna kada ću opet ovdje biti. Borio sam se s vrućinom i vjetrom i polagano napredovao na istok.
Dvadesetak kilometara dalje, stojim na benzinskoj u mjestu Senožeče. Hladni napitci i ovaj puta sladoled. Onaj vodeni i papirnatog tuljca. Iako je bio i poprilično sladak, služio je više da se ohladim iznutra nego da se napucam šećerom. Petnaestak minuta odmora i nastavljam dalje. Pa stajem ispod Nanosa, gore koja svojim markantnim izgledom nadvisuje ovaj kraj. Snimam koju fotografiju i kotrljam se dalje, prema Postojni.
Htio sam doći pred Postojnsku jamu,mislio sam da bi barem fotka bila lijep suvenir s putovanja. No, takvu ideju je imalo još nekoliko tisuća ljudi. Pa sam ispred hotela Jama odlučio da nema smisla da se guram biciklom jer do samog ulaza ionako neću doći. Okrenuo sam se nazad i nastavio svojim putem.
I dalje je bilo vruće i sparno, onako ružno sparno kako bude na kraju takvog ljetnog dana. Sada je već prošlo sedamnaest sati i zagušljivo je, mutno, neugodno. No, barem se vjetar polako smirivao pa što je dan išao bliže svome kraju tako je i on jenjavao. Od Postojne do moje sobe za ovaj dan ostalo je još tridesetak kilometara. Ne baš ravnih doduše, teren je nudio još dva uspona od gotovo sto metara i još dosta kraćih hupsera.
To mi se nije činilo nešto posebno naporno kada sam iz meke fotelje klikao rutu, no sada je to bio malo naporniji zadatak. Svejedno, gazio sam laganim tempom i kilometri su klizili. Napustivši Postojnu i klima se ponešto promijenila. Je, bilo je još uvijek 30 stupnjeva, no okolinu su činile šumovite gore a oko ceste su bili travnjaci. Svako malo bi kakvo stablo bacilo sada već dosta dugu sjenu na mene i cestu pa je sve to zajedno bilo dosta ugodnije nego prije koji sat na Krasu.
Desetak kilometara prije odredišta, nazvao sam domaćine da ih pitam radi li u blizini kakav restoran, da mi se ne bi desila repriza jučerašnje večeri. Bio sam kod jedne benzinske, pa ako ne bi bilo opcije za večeru, tamo bi uzeo nešto za pojesti. Ipak, gazdarica me uvjerila da ima pizzerija u mjestu kilometar udaljenom od njih, pa sam onda samo produžio. Pogotovo što je zadnjih par kilometara bilo nizbrdo. O, ljepote! O, užitka li! 🙂
Bilo je oko 18:30 kada sam se pojavio ispred zgrade u kojoj ću noćiti. Dočekao me povelik i dobrodušan domaćin s rečenicom, “O, evo našeg Rogliča!”. Pa, to me baš nasmijalo. Bicikl smo smjestili u prostoriju odmah do ulaza. Pokazao mi je opet malenu sobu na katu i opet djeljenu kupaonu i wc. U to doba tamo je stigao i jedan mladi par iz Mađarske.
Ja sam se brže – bolje otuširao, oprao odjeću i zamolio gazdu da mi je stavi negdje sušiti. Osvježen, zajahao sam bicikl s kojeg sam skinuo svu prtljagu i spustio se do mjesta Stari trg pri Ložu gdje sam za nekakvih 7, 8€ pojeo sasvim pristojnu pizzu koju sam zalijao nefilitriranim crnim Union pivom. Ovdje sam po prvi puta na ovom mojem putovanju vidio strane radnike, poput onih koji su preplavili Hrvatsku. Za drugim stolom bila je mlada obitelj tamne puti koja je govorila Francuskim jezikom. Baš me zanimalo kako je njih put ovdje nanio. Ipak, nisam htio baš zabadati nos.
Žvačući svoju pizzu razmišljao sam što ću sutra, hoću li se držati plana ili ću pokušati naći nekakvu kraticu. Jer, današnji dan me stvarno iscrpio. Ništa me nije boljelo (osim stražnjice) ali bio sam isušen vrućinom i vjetrom. A subotu me čekalo još ozbiljnog penjanja, još dosta kilometara i još mnogo vrućih sati.
Već je bio skoro mrak kada sam se vratio u sobu. Stigao sam u zadnji čas jer osim bljeskalica, na biciklu nisam imao nikakve ozbiljne rasvjete a ni reflektirajući prsluk za sebe. Dok je soba bila savim OK, madrac je bio najlošiji do sad. Mekan i bogme sam osjećao opruge pod sobom. Ironično, od umora nisam mogao zaspati. Prošla je valjda i ponoć kada sam konačno zaspao.
Iako se na papiru današnji dan nije činio veoma zahtjevnim, ispao je najteži u cijelom putovanju. Da samo nije bilo tako vruće sve bi bilo lakše. Svejedno, prolazio sam lijepim krajevima koje bi rado opet posjetio. Pogotovo onaj dio oko Mosta na Soči. Već mi se vrzmaju ideje za iduće ljeto. Ili kakav produženi vikend. 🙂
Toliko za ovaj put, hvala što putujete sa mnom. Imate li pitanja, rado ću na njih odgovoriti. Pitajte me ovdje u komentaru ili na društvenim mrežama. Svejedno.
I jako bi cijenio kada bi me podržali dijelenjem mojih tekstova s nekim koga bi ovo moglo zanimati. Možda se baš netko kome vi pokažete ovaj tekst uskoro odluči da je putovanje biciklom ustvari cool i otvara nove perspektive i stvara mnoge priče.
Pa eto, do nove epizode priča vožnje kroz Sloveniju, pozdrav! 😊
Odgovori