Subota 16.8., Lož – Novo Mesto, 156 km.
Jedan od razloga zbog kojih volim biciklizam je to da mi se dani provedeni na biciklu itekako urežu u sjećanje. Sada kada pišem je gotovo točno tri mjeseca od dana kada se ova priča odvila. U isto doba tog ljetnog dana kada se živa u termometru tek polagano počela spuštati nazad prema trideset stupnjeva, jedino što sada vidim kroz prozor je sumrak koji smjenjuje sivilo cjelodnevne jesenske magle ovdje u Međimurju.
I sada osjećam na koži vrelinu sunca na serpentinama Streme Reber, vlagu uz Kupu i užegnutu vrelinu kasnog poslijepodneva u nizinama Bele Krajine na istoku Slovenije.
Krenimo ipak od jutra, od Loža. Malenog mjestašca na rubu Loškog polja, omeđenog šumovitim vrhovima među kojima se najviše ističe slovenski Snežnik samo kusur niži od 1800 metara nad morem.
Iza mene je bila umorna noć. Dugo, dugo nisam mogao zaspati. Madrac na kojem sam ležao bio je najlošiji do sad, mekan i točno sam osjećao opruge pod sobom. Dugo sam se okretao dok negdje iza ponoći konačno nisam i zaspao.
Spavao sam u redu, ali jutro je stiglo veoma brzo.
Iako nisam bio baš prpošan, pogled kroz prozor moje sobice ipak me pomalo odobrovoljio. Uvjerite se i sami, fotografija je ovdje.
Ubrzo sam se spremio, navukao na sebe još ponešto vlažan dres kojeg mi je gazda pomogao sušiti nakon što sam ga večer prije oprao. S obzirom da su ovdje noći friške i ponešto vlažne, nije se baš mogao do kraja osušiti, ali barem nije smrdio po znoju.
Nije mi to bio problem jer će uskoro biti vruće i dres će se veoma brzo osušiti na meni.
Pozdravio sam se s domaćinom, zajahao bic i spustio se kilometar i nešto do Starog trga pri Ložu u kojem je bio supermarket. Jer, trebalo je doručkovati.
Kako je dan prije bio blagdan, trgovina se netom otvorila i bila je puna kupaca koji su se naguravali između trgovaca koji su pokušavali puniti poluprazne police. Jedva sam u hladnjaku uspio pronaći nekakav gotov sendvič kojemu je doduše danas isticao rok trajanja, ali bio je jedini pa nisam imao baš neki izbor. Upario sam ga s nešto banana, sokova, vodom i ledenom kavom, da se pokušam do kraja probuditi.
Doručak sam pojeo na autobusnom ugibalištu malo dalje od trgovine. Još nije bilo vruće, ali sunce me itekako grijalo po leđima do kojih se probijalo između krošanja iznad ugibališta. Otprilike pola sata nakon što sam krenuo iz Loža, konačno sam krenuo u današnju rutu. Prvi dio vodio me na jug, prema Hrvatskoj.
Krajolik je bio veoma lijep, sunce je još bilo relativno nisko pa ga je još više uljepšavalo i Loško polje je uskoro ostalo iza mene. Malo uspona u kojem sam se digao 150 metara više i evo me u Babnom polju, na čijem južnom rubu je granica između Slovenije i Hrvatske i odmah do nje, Prezid. U kojem sam evo prvi puta u životu. Lagano sam se penjao prateći glavnu cestu, uz mene se dizalo i mjesto u kojem je tek počinjao život ljetnog dana. Teško je išta reći o mjestu u ovakvom brzinskom prolazu, no arhitektura je kao u svakom goranskome mjestu, ljudi razgovaraju na oba jezika, a mjesto se bogme razvuklo po tome polju.
Odmah nakon Prezida slijedio mi je uspon do mjesta zgodnog naziva Kozji Vrh, otprilike 900 metara nad morem. I da, bilo je nešto koza po dvorištima. Kao i sve uspone na ovom mojem putovanju vozio sam ih polaganim tempom, bez mnogo pretjerivanja. I unatoč tome, već sam osjećao kako mi znoj natapa dres na leđima. Prošlo je deset sati i temperatura je već došla gotovo do tridest stupnjeva.
Ono što je bilo dobro je da mi je sada slijedilo preko petnaest kilometara spusta! To će pomoći da se osušim. Prvo sam se spustio do onog, s vremenske prognoze na radiju poznatog Parga i odande krenuo prema Čabru. Cestu sam pamtio odavna, od sličnog ovakvog ljetovanja u Gorskom kotaru u ono doba korone. Samo, tada sam se od Čabra uspinjao do ovdje. Sada ću se lijepim tempom spustiti do mjesta gdje sam prvo htio stati na česmi u centru mjesta, no skužio sam da mi nije usput pa sam stao na malenoj benzinskoj crpki na istočnome ulazu u mjesto.
Izgledala je potpuno isto kako sam ju i pamtio, malena, s riječicom Čabrankom koja je šumila po kaskadama samo nekoliko metara iza. Kao i obično, kupio sam za popiti nešto slatko i nešto vode. Slijedio mi je uspon na Strma Reber i želio sam imati dovoljno tekućine. Ako popijem litru sada i imam još dva gotovo puna bidona, biti će mi biti dovoljno za neko vrijeme. Računao sam da će mi uspon trajati oko sat i pol, ali nakon njega je preko dvadest kilometara spusta i onda manje zahtjevnog terena uz Kupu.
No, do tog spusta proći će još nešto vremena. Nakon Čabra, nastavio sam se još malo spuštati uz riječicu Čabranku, sve do mjesta Plešce gdje sam se vratio natrag u Sloveniju. I ovdje sam morao na kratko zastati jer sam si rutu složio nekakvom makadamskom i strmom prečicom. Odlučio sam pratiti drugu, usku cestu nadajući se da će biti asfaltirana sve do glavne ceste koja vodi na ta sva silna kamena rebra Strme reber.
I bila je. Ipak, prije nego što krenemo zajedno gore na prijevoj, nekoliko stvari. Naime, za vas koji ste biciklisti, vjerojatno je do vas došla informacija o ovoj cesti. No, možda se i pitate zašto nisam radije išao na sve one najpoznatije Slovenske planinske ceste poput recimo Mangarta.
Pa, razlozi su jednostavni. U ovo doba godine tamo je iznimna gužva jer za te visoke ceste povoljno doba za vožnju je kratko, shodno tome noćenja su skupa i sve to zajedno je (meni) stres. Osim toga, i bitnije od toga, ja ne želim baš sve raditi kao i svi drugi. Bi li želio osvojiti Mangart, Vršič i sve te krasne alpske ceste? Naravno da bi, no ovaj puta odlučio sam da ću ih izbjeći i probati nešto što vozi manje ljudi, a također nije baš ni šetnja kroz park…
Što se tiče težine samog uspona i ljepote pogleda, lijepo je i teško je. Nije lijepo kao u Alpama, pogotovo ne s ovom sparinom, a samo je nešto malo lakše od recimo uspona na već spomenuti Mangart.
Koliko je teško? Ja sam od prelaska granice u osam kilometara imao 619 metara uspona, s prosječnim nagibom od 7.7%. Naravno, svaka cesta je teška onoliko koliko si ju vozač sam učini. Ja se očito nisam žurio, vozio sam turističkim tempom i da budem iskren, teža mi je bila vrućina nego sam nagib.
Jer, na uspon sam krenuo oko jedanaest sati i kao što možete pretpostaviti bilo je vruće. Iako cesta vodi po šumovitoj padini, hlada nije bilo ni za lijek. Prvi dio samog uspona nakon mjesta Zgornji Čačič bio mi je najteži. Nakon što su serpentine zaredale bilo je lakše i jedna za drugom klizile su pod mojim kotačima. Pogledi nažalost, nisu bili baš tako lijepi kako ih mnogi reklamiraju. U ovaj zvizdan ljeta vlaga i vrućina sakriju mnogo toga.
I tako sam ja polaganim ritmom napredovao po Medvjeđem crijevu sve do 993 metara nad morem, cestom koja je izgrađena tek 2006! Vjerojatno zato nije toliko razvikana. Prometa je bilo veoma malo, vjerojatno je bilo više biciklista nego automobila. Odmah na početku službenog dijela uspona počele su me dostizati (i naravno prestizati) biciklistice iz Pika teama, koje su me sve lijepo i pristojno pozdravljale kako bi prolazile kraj mene.
Je da su to bile mlade djevojke, neke od njih možda tek početnice, no svejedno mi je bilo drago što me nisu baš ostavljale u prašini, nego je ipak prošlo nešto vremena prije nego bi mi izašle iz vidokruga. Ajde, ima nade za nas srednjovječne magarce. 😁
E, da, što se medvjeda i njegovih crijeva tiče, to je nadimak ceste kojoj su joj navodno dali biciklisti kada su vidjeli kako izgleda iz zraka.
Oko podneva i dvadeset minuta stigao sam do kraja uspona, stao kod znaka za obavezno fotkanje. Malo sam se osvježio, pojeo nešto kalorija i krenuo na spust prema jugoistoku. Spuštao sam se ustvari poprilično sporo. Mnogi biciklisti bi ovih dvadesetak kilometara savladali za koju minutu više od te brojke, ali ja nisam toliko žurio i do Kupe kod mjesta Fara stigao sam za pedesetak minuta.
Dobro, ovdje moram pričati o navigacijskoj greški za koju sam ovaj put napravio u živo a ne pri planiranju. Naime, vjerojatno na najstrmijem dijelu spusta morao sam preko glavne ceste skrenuti na sporednu kojom bi se spustio do rijeke. S obzirom da sam se ovdje relativno brzo spuštao, kasno sam primjetio da moram skrenuti i nisam želio prejako nagaziti na kočnice. Pa, dok sam se konačno zaustavio, nekako mi se nije bilo milo vraćati uzbrdo.
Čačkajući po uređaju na upravljaču, vidio sam da bi cestica koja vodi u zaseok kraj kojeg sam stao trebala voditi do te koju sam fulao. I odlučio sam pokušati spasiti stvar tom prečicom. Koja je nažalost završavala u nečijem vrtu i dalje travnatim putem vodila dalje. U međuvremenu me i obilazio i pas gledajući kako bi me gricnuo za nogu kojeg je njegov gazda nonšalatno i nježno kao zvao nazad u dvorište. Tek dok sam mu podviknuo da nek ga pozove kako treba i pas se povukao pa sam se ja sada pomalo nervozan vratio nazad na glavnu cestu.
Samog sam sebe uvjerio da me navigacija krivo vodi i da ću se spustiti po toj glavnoj cesti i onda se vratiti na ovu na koju sam trebao. To mi je dodalo desetak kilometara i nekakvih pola sata više vremena na bicu. Dobro, bilo je uglavnom nizbrdo i onda ravno uz rijeku pa nisam bio toliko ljut.
Tek kada sam se vratio kući, proučavajući malo bolje rutu, skužio sam da sam ja zeznuo. Cesta kojom sam trebao ići je dobra, asfaltna, ali eto. Umor čini svoje. Četvrti dan sam u pokretu, vruće je, misli se zamagle i čovjek ne razmišlja trezveno kako bi trebao. OK, ništa strašno. Ionako sam cijeli dan na biciklu, pa što znači tih pola sata?
Vozio sam po uskoj, ispucanoj cesti koja je uglavnom pratila tok rijeke Kupe meni s desne strane i tako će biti narednih dvadesetak kilometara. S lijeve i desne strane šumovite padine dizale su se dvjestotinjak metara više u nebo a zelenu rijeku napučili su brojni kupači, veslači, u šumarcima su mirisali roštilji dok bi kraj mene svako malo prošao kombi koji je na prikolici vukao plastične čamce po kojima su se ljudi očito spuštali nizvodno.
Moram priznati da mi je u ovome trenutku vožnja išla pomalo na živce. Najradije bi našao neki mali kutak obale za sebe i uvalio se u rijeku. Ono, na pola sata toliko da se malo ohladim. Na moju žalost najbolja mjesta odavna su bila zauzeta i nije mi se dalo gužvati. A ni riskirati kakav pad na strmijim, praznim komadima obale. Pa sam nastavio polako okretati pedale, nadajući se nekakvome obroku u mjestu Prelesje gdje sam pripremajući rutu vidio mjesto na kojem se može nešto pojesti.
Kako to obično ide, sjeo sam na krivo mjesto, u prvi ugostiteljski objekt na koji sam naišao. Za jesti nisu imali čak ni štrudle koje inače imaju u ponudi, pa sam se zadovoljio bananom i čokoladicom iz svojih zaliha te hladnim radlerom i mineralnom. Odmarao sam ovdje dvadesetak minuta i odmah nakon što sam nastavio vožnju stigao sam do tog kupališta na kojem sam originalno planirao odmor. No, tamo je bila velika gužva i nije mi se dalo čekati još tko zna koliko da se dočepam nekakve hrane.
Bio sam na devedestom kilometru današnje rute i znao sam da za otprilke dvadeset dolazim do većeg mjesta, Črnomelja. Planirao sam tamo stati u nekoj trgovini i pojesti nešto, toliko da me drži do večere. Jer, danas noćim u objektu s restoranom!*
Prije Črnomelja i trgovine, morao sam savladati jedan mali problem u obliku uspona na gotovo 600 metara nad morem preko Poljanske gore. Prema navigaciji, to je trebao biti dugi uspon s relativno blagim nagibom. Ono što mi (kao i obično) navigacija nije rekla, je da taj dugi uspon u sebi sadrži dobar komad ravnog terena, što onda malo mijenja činjenice o stvarnome nagibu uspona.
U redu, nema veze, rutu sam ja složio, sad si ju moram i odvoziti. No, tada mi je osmjeh izmamio novi poziv upućen Rogliču, tj. meni da dođem na odmor. Odmah na početku uspona, nakon okuke iz vikendice koja je bila u debelome hladu stabala stigao je je taj poziv od ekipe koja je očito imala dobar dan. Odvratio sam im jel’ imaju hladne pive. Naravno da su imali, ali zahvalio sam se. Jer, da sam stao i popio pivu, ni divlji konji me ne bi odvukli od tamo.
Jedna mala digresija oko Slovenaca, njihovih biciklista i mojih iskustava s prozivanjima na cesti. Za vas koji ne pratite profesionalni biciklizam, Slovenija je u ovome trenutku velesila. I to je zadnjih možda desetak godina, što se nekako poklapa s vremenom kada sam i ja počeo ozbiljnije voziti, pa onda i pratiti taj sport. Iako su imali dobrih vozača i prije, a trenutno imaju i najboljeg biciklista na svijetu, vjerojatno i u povijesti, onaj koji ih je stavio na kartu je Primož Roglič.
Sada već preko 35 godina star, on je prije 10, 15 godina iz svijeta skijaških skokova prešao na cestu i osvojio mnogo, mnogo vrhunskih utrka no, onu najpoznatiju – Tour de France – nikada (na moju žalost) nije uspio osvojiti. Onda kada je bio najbliže, pobjedu mu je iz prstiju odnio upravo onaj najbolji kojeg sam spomenuo, Tadej Pogačar.
Zašto vam ovo govorim? Pa zato jer kad god mi bi mi netko u Sloveniji dobacivao nešto u stilu gdje si (biciklist), uvijek bi to bio Roglič, nikad Pogačar. Očito ne zaboravljaju svojeg originalnog heroja i to mi je fora. I fora mi je kad mene, makar pomalo posprdno usporede sa takvim sportašem.
I tako sam se smješeći samome sebi i misleći si; “joj da mi je samo dvadeset posto njegovih nogu”, polako penjao uzbrdo. Prvi dio je bio teži jer je bio manje u šumi i bio je nešto strmiji. Kroz Stari trg pri Kolpi koji je bio u onoj ravnici sam se mučio po vrelini da bi ostatak uspona vozio ipak u malo većoj sjeni debele šume. Bilo je blizu 16 sati pa je sunce ipak bilo malo niže i bilo je prilike da me brda i stabla kraj kojih sam prolazio ipak ponekad malo sakriju od sunca.
Spust prema Črnomelju bio je lijep. Cesta je bila bez oštrih zavoja i lijepo položena pa sam se poprilično brzo spuštao. Sedam kilometara prošao sam za jedanaest minuta i ubrzo sam se našao nadomak Črnomelja.Ovdje sam se da budem iskren našao u najgori dio dana i vožnje. Bilo je preko 30 stupnjeva i bilo je veoma sparno.
A tek dok sam ušao u mjesto, sav onaj asfalt i beton isijavao je vrućinu toplinskog vala koji je proteklih dana pržio naše krajeve. Stao sam u trgovini u kojoj sam se nadao kupiti nešto za pojesti a i hladnog za popiti. Našao sam gotovi sendvič u trokutu, ledenu kavu, cijeđeni sok od naranče. To je bilo hladno. Nažalost, nisu imali rashlađenu vodu, pa sam kupio toplu.
Na parkiralištu sam brže-bolje požvakao taj sendvič, iskapio gotovo litru soka i ledenu kavu. Ostatak tekućine ulio u gotovo prazne bidone i dvadeset minuta kasnije nastavio na sjever prema kraju današnjeg dana. Nisam baš bio inspiriran za istraživanje mjesta, iako leži na ušću jedne riječice u drugu i djeluje simpatično, sada sam već bio spaljen od vrućine, umoran i pomalo nervozan.
Uskoro nakon što sam izašao iz mjesta, našao sam se na cesti s veoma mnogo prometa. Nije mi bilo do kraja jasno zašto sada ima tako mnogo vozila i kako sam bio nervozan to me smetalo više nego inače. Obično sam još oprezniji kada sam na prometnoj cesti no sada mi je to sve išlo, je li, ma znate, kamo.
Uskoro sam stao sa strane, jer, pa, opet okolišam, ali ono, prirodne potrebe i to. 🤷🏽♂️Našao sam poljski put i jedno veliko stablo gdje sam obavio što sam imao a i još malo se odmorio psihički i fizički.
Srećom, uskoro sam skrenuo s te prometne ceste prema mjestu Semič i život je opet bio mirniji. Jer prometa je ovdje bilo mnogo manje. Nije mi bilo lako, jer i dalje je bilo je vruće i slijedio mi je nov uspon, ovaj puta na prijevoj Vahta na zapadnim obroncima Žumberačke gore. Sada sam se penjao sporo, vjerojatno jednako kao i na mnogo zahtjevniju Strmu Rebar, ali bio sam već blizu Novog Mesta i nekoliko minuta nije činilo nekakvu razliku.
Minute su klizile, usporedno s njima se i sunce sve više približavalo horizontu. Do prijevoja na 616 metara nad morem sam stigao blizu osamnaest sati. Ovdje je bilo ugodije jer sam u šumi i sada je već bilo mnogo sjene. Nažalost, opet sam stigao na glavnu cestu i promet je bio gust. Ali, na mahove. Po minutu, dvije ne bi bilo nikoga, da bi onda odjednom desetak vozila jedno za drugim dojurilo s južne strane.
Do Novog Mesta bilo je otprilike petnaest kilometara. Od toga desetak spusta pa je to sve prošlo za manje od pola sata. Spust mi je zbog prometa bio stresan, kada sam imao prilike, malo sam prikočio da propustim nervoznije vozače i srećom sam rutu složio tako da sam prije samog ulaska u grad skrenuo s glavne ceste.
To je značilo da sam se neko vrijeme vozio po malim ulicama predgrađa Novog Mesta, ali sam i zato praktički ujahao u stari centar, direktno preko mosta na rijeci Krki. U mirnoj površini vode reflektirali su se detalji mjesta i stao sam na mostu da snimim nekoliko fotografija.
Nisam se zadržavao, ostalo mi je još samo nekoliko kilometara do današnjeg odredišta u mjestu Ždinja vas, u “Gostilni Pugelj”. Kroz grad sam prošao najviše biciklističkim stazama i do Pugelja je ostao još samo sitni problemčić u obliku kratkog i slatkog uspona. No, nisam puno mario. Znao sam da sam tu, da je mojih današnjih deset sati i dvanaest minuta putovanja na svome kraju.
Na žalost, nije sve išlo baš po mome očekivanju. Naime, nasuprot velikome ugostiteljskome objektu bila je travnata površina pokrivena šatorima i ispred je bilo parkirano mnogo automobila. Pomislio sam, krasno, sad je još tu i svadba. Pa tko će mene uopće doživjeti pokraj toliko ljudi?! Ušao sam u objekat koji je bio prazan ali je na mnogo stolova još bilo nepospremljenog posuđa.
Na šanku su trojica cugala vino a od osoblja nije bilo nikog ni za lijek. Čekao sam možda i deset minuta dok nije stigla konobarica da joj objasnim tko sam i što sam. Kada me povela prema sobi počela mi je govoriti veoma brzo pa sam ju morao prekinuti rekavši da iako razumijem Slovenski da mi ipak mora polakše govoriti.
*Tada sam preneraženo saznao da oni rade samo do 17 sati! i da više nema ništa za jesti, da ne mogu ništa naručiti. Objasnio sam joj svoju situaciju i rekao joj da sam cijeli dan na biciklu i da sam računao na večeru kod njih. Smilovala mi se i viknula kuharu ima li još nešto malo hrane za mene. Ovaj joj je odgovorio da je ostalo nešto, i to baš ono što ja obično i jedem. Piletina s krumpirom i salatom. Potvrdio sam joj da mi to odgovara i otišao u sobu da se raspremim i operem.
Bicikl su mi zaključali u garažu kojoj je bilo poljoprivredne, ugostiteljske opreme i još par bicikala. Soba je bila moderno uređena, ugodna s pristojnom kupaonom i klimom! Inače ne volim koristiti klimu, no sada sam ju postavio na 17! stupnjeva jer je iz mene doslovno isijavala vrućina cijelog dana.
Oprao sam se, preodjenuo i otišao nazad do restorana na večeru. Konobarica je sada bila mnogo mirnija i veoma lijepo smo razgovarali. Nisam joj zamjerio nervozu prije, očito sam naletio kada je bila na sto strana i razumio sam ju. Sada smo razgovarali o svemu i svačemu, pričala mi je o gazdi, o tome kako se prije par dana vratila s otoka na Jadranu, pozvala i kuhara koji je iz Križavaca ali već godinama živi i radi u Sloveniji. Pa smo nas troje pričali o svemu i svačemu i lijepo prikratili vrijeme. Dobro sam se najeo, popio pokoju pivu i oko dvadeset sati vratio se u sobu.
Krevet je bio velik, madrac opet udoban. Ali, imao sam nažalost veoma glasne susjede. Dobro, ja ionako opet nisam baš odmah mogao zaspati a susjedi su se smirili oko 23 sata pa je četvrti dan moga putovanja završio negdje bliže ponoći.
Da zaokružim današnji dan; Iako sam razmišljao da nakon uspona na Strmu Reber potražim vlak i tako dođem do Novog Mesta, drago mi je da nisam odustao od plana. O tome sam razmišljao zbog umora, vrućine i nažuljane stražnjice. Ipak, kada kreneš voziti, cesta i krajolik oko tebe te povuku i zaboraviš na probleme. Koji jesu realni ali ako si u glavi složiš priču da ti to možeš i želiš, onda nisu baš tako veliki kako ti se čine večer prije. Jer, jutro je ionako pametnije od večeri, zar ne?
Što će mi donijeti nedjeljno jutro i dan, o tome ćemo u idućem blogu.
Do onda, hvala vam što se vozite sa mnom. Budite tako dobri pa mi ostavite koju riječ podrške u komentaru na kojoj god platformi vam odgovara. Podijelite tekst s prijateljima i dođite pogledati novu epizodu.
Pozdrav!
Odgovori