Nedjelja 17.8., Novo Mesto – Čakovec, 175 km.
Eto nas u petom i posljednjem danu moga ljetnog putovanja po Sloveniji. Kako se to voli kazati, svemu dobrome mora doći kraj. Pa tako i mojem godišnjem odmoru i istraživanju susjedne nam zemlje. Ipak, nije još gotovo! Trebamo se vratiti domu, u Čakovec. A peti dan koji je trebao biti relativno nezahtjevan, pokazao se nešto zahtjevniji nego što sam se nadao. Nekako se poklopilo da ovaj tekst o danu koji je donio promjenu vremena pišem u isto vrijeme kada je jesen prešla iz one još ljetne, tople u hladnu, kišovitu i vjetrovitu. Gotovo zimu.
Ali, još smo u ljetu, barem u ovome blogu.
Nakon bučnih susjeda prošle večeri, noć je bila mirna i dobro sam se naspavao. Kako je doručak posluživan tek od osam sati, nisam žurio s dizanjem iz kreveta. Spremio sam stvari prije osam, no iz civilne odjeće u dres sam se preobukao tek poslije doručka. Koji je bio pomalo razočaravajuć. Naime, dječje radosti (maslac, pašteta, džem) tek izvađene iz zamrzivača. I ništa drugo! Ok, ponudili su mi jaja, pa sam barem time nadopunio ove ledene i ne baš jestive namirnice. Uz kavu i sok od naranče ipak sam se donekle najeo.
Jutro je bilo sparno, ne previše vruće i osjećala se promjena vremena. Da sam tada znao ono što sam znao na kraju dana, zadržao bi se u krevetu još jedan sat. Jer, meteorološko vrijeme danas se vodilo onom Pythonovskom “And Now for Something Completely Different“!
Svejedno sam krenuo po planu, u devet sati. Nakon što sam se spustio u Novo Mesto i vidio nebo na sjeveru, bilo mi je jasno da će ovaj dan biti zabavan. Čekalo me 175 kilometara i prvih 105 km donijelo je gotovo svih 1.305 m uspona. Posljednjih 70 kilometara bili su ravni i time laganiji. A ni usponi nisu bili nešto posebno zahtjevni, uglavnom blagih nagiba koji su dosta trajali.
Nedjelja je ujutro i srećem mnogo biciklista. Uredno se pozdravljamo i nakon šest kilometara evo me kod dvorca u Otočecu, na rijeci Krki. Ovdje sam već dva puta bio biciklom, u sklopu Zaprešićkog breveta, ako me sjećanje ne vara. No, sada sam prvi puta stigao sa zapadne strane i nisam skretao na jug. Zadržao sam se na kratko i nastavio uz rijeku još malo, prije nego sam skrenuo na sjever. Nebo je sve više gubilo teksturu oblaka i postajalo je tamno siva ploha a iz daljine je dopirao potmuli zvuk grmljavine. Kako sam napredovao dalje, grmljavini su se na nebu pridružile i munje!
Odlučio sam ignorirati očito nevrijeme koje se valja prema meni i nastaviti po ruti, preko brdovitog terena zvanog Krško gričevje. Prolazim kroz naseljene krajeve i već ću naći mjesto da se sakrijem od kiše. Inače sam se fizički osjećao u redu, odgovaralo mi je što me više ne prži sunce. Bilo je sparno, ali je bilo tek dvadesetak stupnjeva što je bila dobrodošla promjena od protekla četiri dana. Okretao sam pedale i slijedio upute na cikloračunalu očekivajući prve kapi kiše. Znao sam da do njih nema više mnogo jer se digao osjetni vjetar.
Taj trenutak je stigao već oko deset sati. Napravio sam jedva dvadesetak kilometara kada sam odlučio stati jer su počele padati debele kapi kiše. Našao sam lijepu betonsku kućicu u vidu autobusnog stajališta. Unutra je bila velika drvena klupa i bicikl je također stao ispod krova. Imao sam i lijep pogled na istok, na Medvednicu u Hrvatskoj koja se još uvijek kupala u suncu. I tako sam sjedio pola sata čekajući prestanak kiše. Naravno da sam pratio aplikacije na mobitelu i kada mi se učinilo da je glavnina kišne fronte prešla preko mene, odlučio sam nastaviti.
Iako sam rezonirao da imam vremena čekati, da me moj krevet čeka kada god da stignem, ipak mi se nije predugo čekalo. Prošlo je dvadesetak minuta i činilo mi se da je glavnina kiše prošla, čak je tu i tamo nebo bilo malo svjetlije. Pa sam odlučio nastaviti dalje.
Nekoliko kilometara je i bilo tako, kapi koje su me pogađale padale su sa lišća stabala ispod kojih bi prolazio.
No, pri kraju drugog kratkog uspona se sve promijenilo. Nebo se ponovo otvorilo i počela je padati poprilično jaka kiša. A ja sam se morao s gričevja spustiti prema rijeci Savi. Pa, već dugo se nisam ovako sporo spuštao s nekakvog brda. Spust sam po sebi nije bio posebno zahtjevan, ali je meni cesta bila nepoznata i kiša je lijevala. Uz cestu sam viđao redare koji su trebali paziti na promet jer se očito morao odviti nekakav biciklistički događaj. Vjerojatno nisu imali baš veliki odaziv.
Bez problema sam se spustio do glavne ceste koja vodi prema Krškom. Ali, odlučio sam preći preko Save na sjevernu stranu čim se ukaže prva prilika. Iako sada nije bila veoma prometna, svako malo bi me dostiglo vozilo ili dva što po ovakvom vremenu baš nije ugodno. Em što po cesti ima rupa koje sad ne vidim jer ih je kiša pretvorila u lokve, em što me hoće-neće i oni dodatno pošpricaju.
A znao sam da je s druge mnogo manje prometa. Samo tri kilometara dalje, kod hidro elektrane Blanca prešao sam preko rijeke i dalje je bilo mnogo lakše. Ne, nije prestalo padati. Postojano sam kisnuo, ali prometa je bilo veoma malo i ustvari sam uživao u vožnji. Pasalo mi je ovih sedamanaest stupnjeva s toplom ljetnom kišom. Da me još malo ohladi od protekla četiri dana.
Pet kilometara dalje, oko 11:30 evo me u mjestu Brestanica gdje se opraštam od Save i skrećem opet na sjever. Cesta se pomalo uspinje dok me vodi prema Kozjanskome. Već sam ju vozio jednom ili dva puta i sjećao sam se da nije strma. Iako je na njoj veoma mnogo vode, kiša polagano jenjava. Naravno, kotači i me i dalje prskaju ali dobro, što ću sada, kući se moram vratiti. Negdje na 53. kilometru, skoro točno u podne kiša potpuno prestaje. Valoviti pejzaži ovog kraja postaju još čarobniji kako se vlaga u obliku oblaka valja oko i preko vrhova.
Slijedio mi je spust u Kozjanski kraj, prema mjestu Podsreda. Fora je da sam ovdje već bio biciklom u nekoliko navrata. A ako pogledate relacije na karti, nije baš preko puta Međimurja u kojem živim. A dobro, shvatili ste već da volim duge vožnje biciklom. 🙂
I ovdje sam se oprezno spuštao jer su ceste još bile mokre. Kako sam od Podsrede nastavio na sjever, prema Podutork… ovaj, Podčetrtku oblaci su se počeli razbijati, sunce me sve češće obasjavalo i opet je na mahove čak bilo i vruće.
Inače, ovaj kraj je bogat lijepim pejzažima i na gotovo svakom uglu ima dvoraca. Kozjanski park kroz koji sam prolazio je i zaštićeno područje biosfere i jedan je od četiri takva u Sloveniji. Ako ste blizu, svakako preporučam da se provozate malo ovuda, pogotovo biciklom.
Tim više što je na dobrim komadima ceste koja vodi prema sjeveru, prema Rogaškoj Slatini izgrađena i lijepa biciklistička staza.
Ovuda sam se lijepo vozio, osušio sam se, nije bilo ni hladno ni vruće kilometri su se nizali pod mojim kotačima. Približavao sam se mjestu Podčetrtek i odlučio sam stati na benzinskoj crpki. Bio sam gladan. Prošlo je 13 sati i do Čakovca imam još oko devedeset kilometara. Sjeo sam na klupu pod brajdom (stupovi s letvama ili žicama za uzgoj vinove loze) i za sendvič se borio sa osama koje su usput tamanile već prezrelo grožđe koje je visjelo nada mnom. Naravno da sam za svaki slučaj provjerio meteo aplikacije i ono što sam vidio nije me baš oduševilo.
Iz Austrije se preko Maribora taman u smjeru jugozapada valjala nova oluja. Ova je očito bila jača od one koja me oprala ujutro. Brzo se kretala i bio sam poprilično siguran da će nam se putevi susresti. Nisam se posebno nervirao ili brinuo. Plan je bio isti, voziti se tempom koji mi odgovara pa kada i ako se sretnemo, već ću se skloniti nekamo. S benzinske sam put nastavio nakon dvadesetak minuta i nastavio dalje prema Rogaškoj Slatini. Cesta ovdje uglavnom putuje blizu rijeke Sutle i granice s Hrvatskom. Teren je valovit, ali ako se odlučite negdje kratiti put, mogao bi vas iznenaditi kakav opaki hupser.
Do Rogaške Slatine nisam išao jer mi je bilo dalje, rutu sam složio tako da malo južnije skrenem na istok prema Rogatecu, odakle ću laganim usponom proći južnim obroncima Donačke gore koja se lijepo vidi s bregova u Međimurju. Ne moram vam ni govoriti, kako sam se ja približavao sjeveru tako su oblaci postajali sve tamniji i tmurniji. Razmišljao sam na kratko hoću li možda u Rogatecu sjesti na kakvu terasu i čekati da oluja prođe ali, nisam ja takav tip. Idemo, samo naprijed pa kako bude.
Zanimljivo je kako se ponekad u životu stvari potrefe na poprilično sličan način. Naime, prvi puta sam ovuda vozio prije par godina kada sam se ustvari neplanirano našao u Rogaškoj Slatini na finišu etape biciklističke utrke po Sloveniji. Bio sam na jednoj grupnoj vožnji i sjedili smo na kavi u Trakošćanu. Gledajući kartu, vidio sam da sam poprilično blizu Rogaškoj Slatini i odlučio se odvesti do tamo i vidjeti kako to izgleda. Vremenska situacija je bila poprilično slična, sa sjevera se dokotrljala oluja i mene je kiša prala preko uspona s južne strane Donačke gore pa narednih dvadesetak, možda i više kilometara.
Situacija je i sada bila takva. Kada sam stigao pod samu Donačku goru, osim gotovo crnog neba počeo se dizati i jak vjetar. Baš na samom prijevoju mi se nije dalo stajati, bilo je nešto zgrada ali nisam vidio neko mjesto gdje bi se lako zaklonio pa sam se odlučio spustiti niz cestu jer sam se sjećao da će biti nešto malo većih naselja.
I tako sam se ja stuštio dolje niz obronke gore, gotovo ležeći nad upravljačem da bi me vjetar teže gurao s ceste. Uspio sam doći nadomak mjesta Žetale kada se spustio brutalan pljusak praćen sijevanjem i grmljavinom. S lijeve strane sam vidio zgradu lokalne škole ispod koje se već sakrio vozač motocikla. No, ja nisam stigao ni do tamo nego sam se ugurao pod kućicu atobusnog stajališta.
I tamo proveo narednih 45 minuta. Kiša je lijevala, sijevalo je opako. Vjetar bi na mahove kišu nosio vodoravno i moja zaštita od pleksiglasa propuštala je sitne kapi koje su me sada baš rashlađivale. Sama temperatura je bila oko 18 stupnjeva, ali mokar od znoja i ponešto kiše s hladnim naletima sjevernog vjetra, više mi nije bilo vruće. A samo 24 sata ranije, pržio sam se na vrelome suncu tamo negdje oko rijeke Kupe.
Kada sam oko 16 sati nastavio dalje, kiša još nije prestala. Ali je padala mnogo mirnije s manjim kapima. Vjetar se smirio a grmljavina je odmakla na jug. Računao sam da ću kad-tad izaći ispod oblaka i da će mi biti manje hladno okrećući pedale nego stojeći na mjestu. Do Čakovca imam još šesdesetak kilometara od čega je prvih petnaestak lagano nizbrdo i mislio sam da u najgorem slučaju do tamo imam još dva i pol do tri sata.
Nema se tu mnogo bajki za pričati. Cesta je mokra, asalt izgleda crn od kiše koja uporno pada. Prije svakog zavoja kočim kako se ne bi poskliznuo. Makar je i to kočenje mučno jer je sve mokro i zaustavni put mi je kao da sam u šleperu, ne na biciklu. Svejedno, kilometri klize i negdje južno od Ptuja kiša prestaje padati. Nebo je sve svjetlije i svjetlije što su dobre vijesti.
Prelazim rijeku Dravu, sada sam već poprilično blizu finišu ove moje etape. Kako to ide, na mojoj ruti su radovi na cesti pa se malo gubim tražeći zaobilazni put. Ipak stižem na glavnu cestu koja od Ptuja vodi na istok, prema Ormožu pa dalje Hrvatskoj i tamo nalazim na već poprilično suhu cestu. To me oraspoložilo jer sam se bojao da će me kiša prati sve do doma. Kao mali bonus, imao sam i lagani zapadni vjetar u leđa.
Pa sam tih zadnjih gotovo četrdeset kilometara prevalio za sat i dvadeset pet minuta. S obzirom na sve što sam prošao, tempo je bio sasvim pristojan, posebno što sam bio nadomak 800. kilometra u pet dana. Pogledate li fotografiju iznad, vidjeti ćete pastelne boje neba i suhu cestu. Da, u Međimurju nije bilo ni kapi kiše toga podneva.
O tome sam govorio u onoj jutarnjoj procjeni. Da sam krenuo sat vremena kasnije, nailazio bih na rep kišnih oblaka i ne bi ni blizu toliko kisnuo. Kada malo preračunam to sve, danas sam po kiši vozio dobrih četrdesetak kilometara. No, nisam od šećera, neću se rastopiti, jel’ tako? 🙂
Kući sam stigao u 18:20, sada već i suh. Nije bilo mnogo vremena za razmišljanje i premišljanje. Raspakirao sam se, oprao, pojeo nešto i trebalo se spremati za sutrašnji prvi radni dan.
I tako, prije nego vas pozdravim, da sumiram ovih 5 dana u brojkama. Namjerno sam izbjegavao previše statističkih podataka u tekstovima, ionako pokušavam pričati o mjestima i osjećajima.
No, biciklizam i brojke se vole, a i meni nisu mrske! Pa, evo nekoliko podataka:
Za 38 sati, 35 minuta i 46 sekundi prošao sam 801 kilometar s čak 9458 metara uspona. Jedan lijepi Everest i još nešto sitno metara.
Prosječna brzina je bila turističkih 20.75 km/h a prosječni puls mi je bio 118 što vam govori da se nisam baš ubijao na cesti. 🙂
Kao poučak, ako ponovim nešto ovakvo; rute ne bi trebale biti duže od otprilike 120, 130 kilometara jer bi onda imao više vremena i volje stajati u gradovima, popiti kavu na kakvoj terasi, malo duže lunjati gradskim središtima.
Predio u koji bi se najviše htio vratiti je onaj oko Mosta na Soči. U krugu od pedesetak kilometara ima planina i prijevoja koliko hoćete, lijep je i lako dostupan drugim vrstama prijevoza, osim bicikla.
Je li mi ovaj moj Tour de Slovenija bio težak?
Da budem iskren, samo zbog vremenskih uvjeta. Vrućina uzima danak, fizički i psihički. Ona mi je sigurno dodala nekoliko sati od ovih 38 koje sam proveo na samome biciklu. Nije ni kiša posljednjeg dana baš pomogla. No, kada se baviš ovakvom aktivnošću, to ti je dio igre.
Hoću li ponoviti nešto ovakvo? Bilo bi mi veoma drago, možda već iduće godine.
Eto, poštovani čitatelju, hvala što ste se vozili sa mnom, nadam se svih osam stotina i jedan kilometar. Pokušat ću uskoro složiti još jedan kraći tekst o tome kako sam planirao sve ovo, možda nekome pomogne.
Do onda, podržite me komentarom, dijeljenjem tekstova na društvenim mrežama i nadam se da se opet vidimo.
Pozdrav!
Odgovori