Noćna vožnja biciklom sa Paga!

Pozdrav!

Dobro mi došli natrag, na četvrtu etapu razvlačenja špage od Čakovca do Paga i nazad.

Pitate li se o čemu govorim, provjerite ovdje:Špaga do Paga! Ako ste propustili prethodne dvije epizode paških lutanja, evo ih ovdje i ovdje. 😊


Nedjelja je, 22. lipanj. Mnogima je završio produženi vikend koji je započeo kao i meni, još u srijedu. No, moj će završiti tek u ponedjeljak jer se ja još moram vratiti kući, u Čakovec. Kako drugačije, biciklom. OK, ne baš sve do kraja. Polovicu puta prošao sam vlakom. Ali o tome kasnije.

Idemo!

I inače najmanje volim kretati na put na kraju dana, cijeli dan sam nekako nemiran, non-stop mi u glavi zvoni to da navečer putujem. Kako se vrijeme polaska bliži tako sam sve nemirniji. Nedjelja na Pagu je osvanula dosta vruća, kao i svi protekli dani. Sestra i ja družili smo se, otišli na kupanje, ručali, razgovarali. Poslijepodne sam otišao u krevet u namjeri da odspavam barem malo kao priprema za noćno putovanje.

Posljednji pozdrav Pagu.
Ljeto, sparina.

Kako to obično ide, bilo mi je vruće, bio sam nemiran i naravno da nisam ni oka sklopio. Ipak, ležanje i mirovanje ponešto odmara tijelo pa i taj sat i kusur nije bio naodmet. S obzirom da sam imao cijeli ponedjeljak da dođem kući, razmišljao sam bi li s otoka išao posljednjom trajektnom linijom oko 23 sata. Na kraju sam odlučio da odem onom ranijom. Jer, iako je dionica na Pagu kratka, nikad ne znaš što se može desiti. Probušenu zračnicu mogu brzo zamijeniti ali u takvim slučajevima minute brzo klize i ne bi želio propustiti trajekt.

Iz Paga sam krenuo nešto prije 20 sati. Sunce se već približavalo horizontu, sjene su bile duge i krajolik oko mene bio je obojan toplim tonovima. U zraku je i dalje bila izmaglica ljetne sparine i sjeverniji obronci Velebita gubili su se u njoj. Iako nije bilo posebno vruće, uređaj na mome upravljaču izmjerio je 25 stupnjeva, svejedno se nije bilo baš previše ugodno penjati iz Paga prema Kolanu.

Jedan sebić. 🙂

Prometa je bilo mnogo manje nego prethodnih dana. Tu i tamo bih stao da mobitelom snimim ponešto, no ustvari sam žurio jer mi se činilo da sam nekako prespor i da će mi biti gusto za ukrcati se na trajekt. Do Novalje, tj. skretanja za pristanište Žigljen stigao sam za sat vremena. Tada sam shvatio da mi je preostalo dovoljno vremena i da će sve biti u redu. Penjajući zadnji Paški uspon uživao sam u lijepim bojama neba koje ostavljalo već zašlo sunce. S desne strane do mene je dopirao zvuk baseva iz nekakve električne melodije. Gledao sam prema tamo i sudeći po mnogim reflektorima shvatio sam da prolazim u blizini legendarnog Zrča.

Uskoro mi je slijedio spust prema pristaništu, i ubrzo sam tamo stigao. Poučen izuzetno skupim malim bezalkoholnim pivom koje sam platio na trajektu prije par dana, stao sam na kiosku i kupio bočicu Cole za normalniji iznos. Nakon toga kupio sam kartu za trajekt za sebe i bic (4+4€ (otprilike)) i prošao kraj relativno velike kolone automobila da se ukrcam. Bicikl sam opet ostavio u kutu palube i popeo se na nadgrađe gdje sam sjeo na jednu od klupa.

Pio sam svoj napitak i promatrao krajolik. Bilo je mirno, bez oblačka, na sjeverozapadu zadnje svjetlo dana bojalo je i nebo i more. Čak ni sparine više nije bilo. Uskoro su se sva vozila ukrcala, motori su zabrujali, trajekt se nježno zatresao i krenuli smo.
Plovidba traje petnaestak minuta i uskoro smo pristali u Prizni, na kontinentu, kako bi se to reklo.

Tamo je Zrče.



Pričekao sam sva vozila da izađu, stvarno nema smisla da se guram na strmi uspon među njih. Ionako mi se nije žurilo. Već sam krenuo okretati pedale na palubi kad me jedan od mornara pitao jel’ idem daleko? Ulovio me u mislima pa sam mu pomalo nemušto rukom odmahnuo u stilu daleko, daleko.

Uskoro će 22 sata, velika većina vozila već se uspela strmom cestom prema Jadranskoj magistrali. Malo manje od tri kilometra s prosječnim nagibom od gotovo 9%, nije baš ni lako za jednog pomalo umornog biciklista. Krenuo sam laganim ritmom i ustvari, nije mi bio mrsak taj napor. Bio je već mrak, na nebu su se vidjele zvijezde, oko mene zrikavci su svirali svoju temu. Svaki puta kada vozim ovako noću, to ispadne skoro zen osjećaj. Penjući se polako, iz neke mape s pjesmama u glavi izronila je ona Daleke Obale, “Noć je prekrasna, na nebu zvijezde sijaju


Pjevušeći stihove, dvadesetak minuta kasnije, evo me na Jadranskoj. Skrećem lijevo, prema Senju. Do tamo imam otprilike pedeset kilometara. Sve ono što sam na putu prema Pagu doživio, sada je bilo obrnuto proporcionalno. Nije bilo prometa, nije bilo vruće, nisam bio onoliko umoran. Imao sam cijelu magistralu samo za sebe i bio je to dobar osjećaj. Gledao sam u tamnu noć, zvijezde na nebu, udaljena svjetla na otocima. Rijetka vozila koja bi me sustizala primjetio bi rano, zbog svjetla koja se vide na stupićima i znakovima kraj ceste ili zbog buke koja je remetila tišinu noći. Vozio sam tempom koji mi nije bio naporan, oko 25 km/h.

Na putu za pristanište.

U Senj sam stigao oko ponoći. Nažalost, benzinska na ulazu u mjesto nije bila otvorena, pa sam morao produžiti do iduće, u samom mjestu. Poprilično mala crpka, kao i sve Inine na tom potezu. Imali su nekakve sendviče, napitke, kupio sam sve to i otišao do obližnjeg zidića da se najedem. Bio sam pomalo gladan. Iako sam nešto hrane imao u torbi na upravljaču, nju sam čuvao za eventualnu krizu kasnije, jer slijedi mi teži dio putovanja kroz krajeve gdje noću nema mogućnosti za kupiti išta.

Sjedio sam na zidiću, žvakao sendviče, pio svoje napitke. Iz nekog nedalekog objekta dopirala je glasna glazba, grupica stranaca vraćala se do svoeg apartmana glasno razgovarajući i usput šutirajući onaj crveno bijeli prometni čunj koji su pokupili tko zna gdje. Prometa je bilo relativno puno s obzirom na doba dana. Ili noći, kako hoćete. Bilo je dosta šlepera koji su se spuštali sa Vratnika i nastavljali na zapad prema Rijeci. Nadao sam da neću imati previše posla s njima kad uskoro krenem na taj prijevoj.

Malo iznad pristaništa Žigljen.


Završavao sam sa svojom pauzom kad se desilo nešto što je poprilično promijenilo tijek noći, putovanja. Što me iz dobre volje bacilo u ne više tako dobru. Ne, nitko me nije ni lupio, nisam ni pao, niti ništa takvog.

Naime, morao sam na dvojku. 🤷🏽‍♂️Ono, je li, tamo gdje i Car, Papa, kralj idu sami. Ako se pitate, dobro, što sad? U čemu je problem?
Pa, problem je bio u tome što su mi na crpki rekli da nemaju WC za kupce!? A bio sam u centru mjesta gdje baš i nema nekakvog šumarka za prirode potrebe! Neću dalje u detalje, osim da sam uspio naći nekakvo stablo smokve i da je u biciklističku odjeću teško brzo skinuti kada vam se veoma, veoma, ali veoma žuri. 🙈


Poslije te, hm… usrane (oprostite na mom Francuskom, rekli bi Englezi) epizode više se nisam osjećao onako prpošno kao kada sam krstario magistralom. U trbuhu sam imao nekakav čvor, u grlu mi je stajala nekakva kiselina, sve zajedno više nije bilo  ugodno iskustvo.

Odmor u Senju, prije, khm., problema…

Preda mnom je bio najduži uspon noći, na Vratnik. Stisnuo sam zube i nastavio voziti najbolje kako sam mogao. Sam uspon ustvari nije posebno težak i bilo bi ga lijepo voziti još koji put, odmoran i možda ne baš u mrklom mraku. Pedalirao sam pristojnim tempom i lagano se uzdizao prema prijevoju. U neko doba stigao sam do mjesta Majorija gdje je Carsko vrelo s izvorskom vodom. Izvor je dao urediti još davno austrijski Car, kada se prvi puta modernizirala ova cesta, u nekim dalekim, dalekim godinama.

Stao sam da se osvježim i osvježim kako spada nakon situacije u Senju. Voda je bila dobra, ne previše hladna i osjećao sam se nešto bolje. Odavde do samog prijevoja i kraja uspona više nema mnogo. I petnaest minuta kasnije, evo me na  prijevoju Vratnik. Stajem sa strane da se odjenem. Doduše, nemam baš mnogo toga. Rukave i onaj fluo prsluk. Na prijevoju opet puše i hladno mi je. Mokar sam od znoja i pranja a samo 16 stupnjeva je. Pojeo sam  čokoladicu iz zaliha iz torbe i spustio se prema Žutoj Lokvi. Dolazim u izmaglicu, temperatura pada na jedva 11 stupnjeva i tresem se na biciklu. Unatoč spustu, okrećem pedale da bi se ponešto zagrijao.

Tih osam kilometara do Žute Lokve gdje sam skretao prema Kapeli prošao sam za desetak minuta s prosječnom brzinom od preko 40 km/h. Bogme mi je bilo hladno. U jednom trenutku prošao sam kraj policijskog auta parkiranog kraj ceste. Nisu krenuli za mnom, očito nisam baš prekršio dopuštenu brzinu. 🙂

Manji trajekt

Skrećem na zapad, malo manje od 3 ujutro je. Slijedi mi dvadeset kilometara do Jezerana odakle počinje uspon na Kapelu. Tih 20 km će se pokazati ključnim u mojoj odluci da skratim ovo putovanje. Odmah u prvome selu iz jednog neograđenog dvorišta izletjelo je nekakvo tele od psa. Kad vozim noću uvijek oko vrata imam fućku pa sam ga frenetičnim puhanjem u nju uspio omesti toliko da mu umaknem. Kasnije sam se sjetio da me taj isti pokušao ganjati i kada sam išao na Pag prije par dana. No, tada sam se spuštao pa nije bilo opasnosti da me dostigne.
Srećom sam u Senju ostavio mnogo hm… otpada, pa nije bilo straha da se sada uneredim. Iako mi je poprilično digao andrenalin.

Prolazeći pristojnim tempom dalje vozio sam u smjeru sjeveroistoka i prvo sam iznad horizonta spazio prekrasnu sjajnu zvijezdu. Danicu, kako ju zovemo. Dobro, nije zvijezda, planeta Venera je, ali nvz. Zaboravio sam kako zvijezde sjaje kada nema svjetlosnog zagađenja moderne civilizacije. Kako sam vozio dalje, pomalo mi je već bilo dosta svega. Nije mi se toliko spavalo i nije me toliko mučio želudac, koliko me žuljala stražnjica.

Ukrcan, čekam isplovljavanje trajekta.

Pelena, kako biciklisti zovu uložak u hlačama bila je mokra i počela me žuljati. Taj uložak inače služi da se na sjedalu može bivati dulje i udobnije i da štiti kožu od baš takvih ozlijeda. Iako je dizajnirana da se prilično brzo osuši, u noći na samo desetak stupnjeva s dosta vlage u zraku ne može se osušiti i onda tijelu napravi upravo ono od čega bi ga trebala štititi.

Bonaca

Stigao sam do Brinja, sjeo na autobusno ugibalište. Sati je oko 3:10. Žvačem kombinaciju orašastih plodova i grožđica dok na mobitelu provjeravam vozni red Hrvatskih željeznica. Tada sam donio odluku da ću skratiti rutu. Neću biciklom do Čakovca nego ću skrenuti do Ogulina i odande vlakom kući.

Carevo vrelo, kuhinja i kupaona za me… 🤷🏽‍♂️

Da budem iskren, ono kad sam se prije koji dan pržio na Pagu na tristo i tko zna kojem kilometru, rekao sam samome sebi, nema šanse da si to opet priuštiš u povratku! Naravno, kada sam stigao na odredište i odmorio se, tu sam misao pogurnuo u zapećak, ali ostala mi je u glavi. Kao opcija ako nešto ne bude baš kako treba. Pa, evo, nešto nije baš kako treba.

Od mjesta gdje sam sjedio do Ogulina nema ni 60 kilometara. Znam da imam oko petnaestak kilometara uspona do prijevoja Kapela, ali znam i da je ostatak ili nizbrdo ili ravno. Računao sam da sam u Ogulinu nakasnije u 6 sati, a možda čak stignem i na onaj vlak u 5:15. Nisam se jako forsirao ali nisam se ni baš štedio prema prijevoju Kapela. U glavi mi je ostala scena kada je negdje prije 4 sata direktno ispred mene i ceste kojom sam se lagano uzdizao pojavio pun mjesec. Izgledao je ogroman i baš mi ga je bilo lijepo vidjeti. Iako sam dobio poriv da izvadim mobitel i snimim tu scenu, sjetio sam se da to neće izgledati onako kako ja vidim. Pa sam ju zabilježio u glavi i nastavio pedalirati.

✌🏽

Kako sam se polako približavao prijevoju, počelo se daniti, na istoku je već bilo veoma svjetlo. Sjetio sam se da sam u gotovo isto doba dana, prošli četvrtak bio ovdje, samo sam vozio prema Jadranu. Konačno sam stigao do table Kapela, snimio fotku i krenuo se spuštati. I to najbrže što sam mogao. Bilo mi je dosta bicikla, stražnjica me sad već i pekla i želio sam što prije stići do Ogulina. Još se nije razdanilo do kraja i nije se baš bilo lako spuštati tempom kojim sam vozio.

Na dva ili tri zavoja morao sam u posljednji trenutak kočiti da bi ostao na cesti, ali tiskao sam koliko sam mogao i brzinom bližoj 45 km/h spuštao sam se u ravnicu južno od Ogulina. Sa prijevoja do Josipdola stigao sam za 25 minuta. Ovdje se nagib izravnao, no teren se prema Ogulinu ipak cijelo vrijeme lagano spušta pa mi je za još 10 kilometara trebalo samo dvadeset minuta.

✌🏽✌🏽

Vlak u 5:15 otišao mi je pred nosom jer sam ja do postaje dopedalirao u 5:16 i koju sekundu. Naravno, ovaj nije kasnio. Dva ranija su kasnila toliko da bi na njih stigao s ove moje dvije minute zakašnjenja

Tako to ide. Ušao sam u čekaonu, sjeo na klupu i čekao da stigne sljedeći koji je polazio oko 6 sati. U međuvremenu se otvorila blagajna pa sam kupio kartu za sebe i bic.


Osim već opisanih problema, odluku da se u Ogulin ukrcam u vlak pogurala je i činjenica da bi u blizinu Zagreba stigao bliže podnevu. Voziti se kroz sav onaj promet radnog dana po visokoj temperaturi nije mi se uopće činilo privlačnom idejom. Iako sam razmišljao da vlakom odem samo do Sesveta pa nastavim biciklom do kuće. Ili da izađem negdje na zapadnom obodu grada pa biciklom odem sa Zagorske strane.
No, odlučio sam da se ne isplati, da sam dovoljno vozio u ovih pet dana i da mi ne treba još nekakva veća ozlijeda.

Ogulin, čekamo vandrala i ja.

Nakon čekanja i presjedanja u Zagrebu, pa Zaboku, pa Varaždinu 🙄, kući sam stigao oko 14 sati. Fora je, da sam vozio biciklom, stigao bi u otprilike isto vrijeme. Vlakovi do Zaboka su bili oni novi s mjestom za bicikl i normalnim načinom da se uđe u njih. Oni poslije, nisu. Svejedno, bilo mi je lakše znojiti se u vlakovima nego na sjedalu bicikla.

Da zaokružim ovu Pašku priču. 5 i pol dana, 671 kilometar, 7700 metara uspona, u 29 sati vožnje. Sretan sam što sam to sve prošao, vidio neke meni nove krajeve, prošao nove ceste, skupio nove priče za ispričati. Šteta što je posljednja vožnja imala takve jednostavne probleme, ali dovoljne da me poprilično izbace iz kolosjeka. Da budem iskren, ozlijedu koju sam navukao zbog mokre pelene sam vukao još koji tjedan.

Putujemo, vlakom ovaj put.



Bi li ponovio? Pa, bi. Ne u ljeti i ne u samo pet dana. Još dva dana bi bila savršena. Možda za neki drugi praznik. 😊

Hvala na čitanju, kao i uvijek, ostavite mi komentar, podijelite tekst sa zainteresiranim prijateljima, i vratite se. Jer, idući puta nešto (ne baš) potpuno drugačije. 🙂


Zapis vožnje sa Strave ostavio sam za kraj, da vam ne bi prikazala sve fotke prije nego vidite tekst. 🤷🏽‍♂️🙂

Pretplatite se na obavijesti o novim tekstovima!

Neću vam slati neželjenu poštu, samo obavijest da je novi blog objavljen.


Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)