Najradije bih počeo ovaj tekst kao da ste upravo pročitali prethodni i onaj prije njega i samo nastavljate, kao što sam i ja, nakon petka doživio i subotu.

Ipak, za vas koji ste možda slučajno naletjeli ovdje; ili kao podsjetnik (uz zahvalu) čitatelju koji se vraća na ovaj moj minijaturni komad virtualnog svijeta…
Dakle, nakon što sam sa srijede na četvrtak biciklom stigao iz Čakovca na Pag, u petak sam odvrtio vožnju od dva sata. A u subotu sam želio upoznati sjeverni dio otoka.


Nešto prije podneva uputio sam se iz grada Paga glavnom cestom prema Novalji. Da, bolje je u to doba dana sjediti u sjeni uz hladno piće, no moje vrijeme na otoku je poprilično ograničeno pa sam vozio kada sam stigao. Uspon iz Paga kreće veoma brzo i prvi dio lijepo grize noge. Nisam se posebno žurio, okretao sam pedale turističkim tempom kad sam začuo da netko iza mene viče “kadenca, kadenca!” To može vikati samo kolega biciklist. 🙂Pozdrav je stizao iz malog dostavnog vozila koprivničke registracije. Pogledao sam vozača, nasmijao se i mahnuo.
Malo prijateljske podrške uvijek dobro dođe. 😊

Nakon što sam stigao do vrha uspona, stuštio sam se nazad prema moru prema prvoj točki dana, Šimunima. Naravno, kad sam slagao rutu, složio sam ju do kampa koji je nešto prije sretanja za samo mjesto. Malo sam se vrtio po parkingu i skužio svoju navigacijsku zabunu pa sam nakon nešto dodatnih metara uskoro stigao do samog mjesta. Scena ista kao i u mnogim takvim mjestima. Mala luka, u njoj brodice, okolo mnogobrojne zgrade za turiste.


Starijih građevina vidim u tragovima, tek pokoja izviri među novogradnjama. Ljudi na rivi baš i nema, kažu mi da na otoku još nije prava sezona. A oni koji tamo jesu, vjerojatno su pametniji od mene pa su u podne negdje u sjeni i hladu. 🤷🏽♂️😁
Nastavljam vožnju, opet se uzdižem prema glavnoj cesti i nastavljam uspon prema Kolanu. Na vrhu stajem, snimam nekoliko fotografija jer se mjesto smjestilo netom ispod ceste pa se lijepo vidi otok Pag, zatim more i još otoka u daljini. Sve to dok mi u prednjem planu svijetli zvonik male crkve obasjan jarkim, ljetnim suncem.

Do Novalje je lako, cesta se spušta sve do samog ulaza u mjesto. Nisam baš istraživao Pag prije no što sam stigao, želio sam da mi sve bude novo. Prvi dojam koji sam dobio prolazeći Novaljom, pa ovo mjesto je veliko! Naravno, nije velegrad s ne znam koliko desetaka tisuća stanovnika, no dosta sam dugo prolazio kroz njega. Skupio sam tu nekih pet kilometara, što je otprilike i udaljenost od istočne do zapadne strane moga Čakovca. Svega je tu bilo, cestovnih rotora, većih i manjih zgrada, trgovačkih centara, kafića, trgovina ovakvih i onakvih.

Naravno, kao i svaki turist, htio sam doći do centra, do rive. Za razliku od Šimuna, ovdje je bilo mnogo življe. U kafićima je bilo gostiju, bilo je kupača, ljudi su se bavili svojim poslovima. Kako sam se vozio uz poprilično dugu rivu, stigao sam do još jednog rotora gdje je bio grafit mome omiljenom nogometnom klubu. Kako sam stao da snimim fotku bica i grafita, do mene sve jače i jače dopirala nekakva navijačka pjesma.
Dobro, pjesma je figurativno. S ulice omeđene apartmanima spuštala se hrpa mladih nijemaca golih do pasa koji su skandirali nekakvu navijačku narikalicu (ako sam dobro čuo) posvećenu nogometnom klubu Schalke. Tjah, nisu se ni poklonili našoj legendi nogometa kad su prolazili. U redu, njihov klub je koju godinu stariji ali što je par godina među stogodišnjacima?

OK, OK! Neću više o nogometu! 🤷🏽♂️ Zajahao sam Vandralu i uskoro se maknuo iz Novalje. Krenuo sam jedinom cestom prema sjeveru, prema Lunu. Čim sam izašao iz mjesta, pejzaž se krenuo očito mijenjati i prometa na cesti je bilo osjetno manje. Nekoliko kilometara dalje, čak je uz cestu bila prava pravcata biciklistička staza!
Prvo sam skoro pao s bicikla kad sam ju spazio. Ali, kad sam nekih 300 metara dalje stigao do kraja te staze nisam znao jel’ bi se smijao ili plakao. Ili oboje u isto vrijeme.

Sad mogu to reći, jer prošao sam vjerojatno osamdeset posto asfaltiranih cesta na Pagu. Stvarno ne vidim razlog da se nešto novaca ne bi moglo uložiti u kvalitetnu biciklističku infrastrukturu. Rekao bih da kraj velike većine cesta ima dovoljno mjesta da se bez ekstremnih građevinskih radova može cesta proširiti i za motorna vozila, a onda i kraj njih složiti trake za bicikliste.
Znam, lajem na mjesec, pišam u vjetar, radim Sizifov posao. Nema u Hrvatskoj tog mentaliteta. Nažalost. Sada kada pišem ove retke još su mi friška sjećanja na Sloveniju koju sam gotovo cijelu prokrstario i boli me srce kad vidim kako susjedi mogu vidjeti samo malo širu sliku, a mi smo još na Mad Max priči…

Oprostite na ovom jamranju, nastavimo radije prema Lunu.
Dakle, prometa je manje, pejzaž je mnogo sličniji onome kojem sam navikao u Dalmaciji. Suhozidi, masline, makija, pokoja mendula (badem), sve je tamno zeleno a ne potpuno bijelo. Cesta se u seriji valova cijelo vrijeme lagano diže. Malo mi se otvara pogled na more s lijeve strane, pa onda opet s desne strane vidim obronke Velebita. Vruće je, ali lijepo se vozim. Promatram širom otvorenih očiju i uživam u trenucima.

I evo me uskoro u tome Lunu. Davno sam slušao o njegovim tisućljetnim maslinama, vidio ulaz u park ili kako se već zove ustanova koja brine o tome prostoru. I one masline koje vidim uz cestu su stare. Vjerojatno ne tisućljeća ali pokoje stoljeće zasigurno. Kroz jedinu glavnu cestu u Lunu sam brzo prošao i uskoro se gotovo našao u moru!

Naime, poslije Luna koji nije na moru, je mjesto Tovarnele koje je uz more. A spust do rive je poprilično strm. Kako nisam imao dojam koliko je to otprilike strmo, poprilično sam čvrsto držao kočnice i polako se spuštao dolje. U toj raboti prestigli su me biciklist i vozač romobila. Nije me to mnogo mučilo, samo bilježim činjenicu. Stigao sam do rive, vidio otvoreni lokal. Prije nego sam sjeo u sjenu terase snimio sam nekoliko fotografija. Gledajući kartu sada, ispada da sam mogao još malo uz more na sjever, možda bi bila još kakva lijepa scena za snimiti. Ah, nije toliko ni bitno.

Lokal po imenu “Ružmarin” je nudio i hranu, no ja nisam bio gladan. Naručio sam kavu s mlijekom i radler. Kava je bila u redu, radler hladan i odgovarao je. Odmarao sam pola sata i krenuo dalje, nazad po istoj cesti. Nadao sam se kupiti nešto hladnog za na put u trgovini do lokala, ali tipično. Radio je dvokratno, i ja sam taman stigao između smjena. 🤷🏽♂️
Prije nego što me uplašio znak za uspon od 20% 😶, svjedočio sam pristanku broda koji spaja otok Pag s otokom Rabom. Nije trajekt pa se na njemu ni ne može prevoziti bicikl ili automobil. Samo putnici i prtljaga. Malo sam pričekao da brod priđe bliže, okinuo fotku ili dvije i napao taj strašni uspon.

Ispalo je da nekome baš ne ide matematika. Uspon je strm, ali daleko od 20%. Provjerio sam u gps zapisu vožnje, prvih 400 metara je nekih 8%. Osjetno, ali ništa strašno. 🙂Slijedio mi je još jedan prolazak kroz Lun, opet pogledi na scene koje sam nešto prije prošao, no ovaj puta s kontra strane. Velebit je lijevo, more je desno.

Naravno, promatrate li krajolik u kojem prolazite, uvijek ćete zapaziti nešto. Hoćete li kao i ja imati volje stati i zabilježiti to što zamijetite, to je drugi par kotača. Ili rukava. Ili par čega već hoćete. 😁 Kako sam se na putu prema ovamo penjao u valovima, tako sam se u povratku, naravno spuštao u valovima. Ubrzo sam stigao do one čuvene biciklističke staze. Razmišljao sam bi li prelazio cestu za tih nekoliko stotina metara…
Ipak jesam. Nadomak sam Novalji, promet je ipak gušći pa rekoh, ajde, kad je već tu…


Kroz Novalju sam sada dosta brže prošao, držao sam se sjevernog kraja mjesta pa iako je promet bio gust, dosta brzo sam stigao na cestu prema Pagu. Sjećam se detalja od prije dva dana, kada sam tek stigao na otok. Iako nisam strašno brz, značajno sam brži nego kada sam stigao. Uspone koje sam onda jedva vozio sada vozim bez puno muke. Osim što je vruće. 🤷🏽♂️

Na prilazu usponu prema Kolanu desio mi se još jedan (ali jedini na otoku) veoma neugodan trenutak. Kako vam o njemu pišem, očito je sve prošlo samo sa nešto psovanja, no…
Naime, vozač manjeg automobila ZD tablica prestizao je kolonu u trenutku kada sam ja već bio goto paralelno s prvim vozilom u toj koloni.
Na trenutak je prikočio, no odlučio je neće više kočiti, da će proći između mene i automobila kojeg je prestizao. I tako je prošao na desetak centimetara od mene. Što bi bilo kad bi bilo, sada nema smisla raspravljati, ali, moglo je biti svašta.
I vjerojatno ništa dobro za mene…

Nakon ove injekcije adrenalina, više nije bilo nekakvih posebnih događaja. Prošlo je petnaest sati, do Paga je bilo još oko deset kilometara laganog penjanja i onda isto tako deset kilometara nešto bržeg spuštanja. Ovaj puta sam stao na vidikovcu iznad grada Paga, snimio nešto fotografija, videa. Čak me jedan par zamolio da ih snimim njihovim mobitelom, pa sam se eto, bavio i fotografiranjem ljudi. 😁


Bila je to posljednja turistička vožnja na Pagu. Za malo više od 24 sata vraćam se kući, biciklom!
O tome, uskoro u novome nastavku.
Do tada hvala na čitanju, nadam se da vam je zanimljivo. Naravno, imate li pitanja ili komentara, napišite ih gdje god vam odgovara.
Podržite me i dijeljenjem mojih tekstova zainteresiranim prijateljima, a na dnu ove stranice imate i mjesto gdje se možete pretplatiti da vam stižu obavijesti kada objavim novi tekst. Ništa drugo vam neću slati, tako da se ne morate bojati oglasa za madrace, kriptovalute ili pilule za one stvari. 🤷🏽♂️😁
Pozdrav, i vidimo se u novom nastavku, kada ću pisati o nedjeljnoj večeri i povratku kući.
Odgovori