Što? Kakva špaga? O čemu briješ, Filipe? Pitate se vi možda, vjerojatno. Pa, Vožnja biciklom iz Čakovca na otok Pag u jednom komadu je točan naslov. Ali dosadan i neinspiriran. Najčešće niti koje se vežu uz otok Pag jesu bura, janjetina, sir i čipka. U kratkom boravku na otoku ja nisam imao dodira s nijednom od tih stvari, iako me čipka najviše podsjećala na zemljopisnu kartu s tragovima vožnji ucrtanima na nju. Čipka je ipak fino djelo sitnih, preciznih detalja i čvorova, dok je moj trag na karti više naličio užetu koje je netko neoprezno razvukao za sobom na potezu od Čakovca do Paga, nešto po otoku i onda nazad do Ogulina. A, ima i nešto u igri riječi gdje sam Pag spomenuo dva puta u dvije ustvari nepovezane riječi. Koliko god da mi to kod Engleza najčešće išlo na živce. 🤷🏽♂️😁
Ako još niste pobjegli, da konačno objasnim o čemu se radi. Modernim riječnikom reklo bi se da sam otišao na kratki break na otok Pag. Spojio sam blagdan u četvrtak s vikendom, dodao još i ponedjeljak i tako dobio pet dana za ovu malu biciklističku ekspediciju. Niste li po prvi puta ovdje, onda znate da se svako toliko biciklom zaletim na putovanje koje bi mnogi okarakterizirali ekstremnim ili kakvim drugim pridjevom.
I prvi dio ove moje špage koju sam razvukao od Čakovca, preko Duge Rese, Senja, trajekta i konačno do Paga na Pagu mogli bi svrstati u malo san maka kategoriju. Vožnji iz te kategorije na ovoj stranici naći ćete pregršt.
U ovoj današnjoj priči ću se posvetiti odlasku na Pag dok ću ostale dane pokriti u novim objavama.
Pa, krenimo.
Zašto baš na Pag? Sestra mi već neko vrijeme povremeno boravi u Pagu i zove me da ju posjetim na koji dan. Iako smo se dogovorili za sličan vikend oko Praznika rada, taj termin nam je otpao. Pa je ovaj, od 19. do 23. lipnja bio prvi slijedeći. Da, mogao sam tamo i motornim prijevozom ali tako je lako i dosadno. 😊A bila je i lijepa prilika da ovu svoju špagu razvučem po cestama po kojima nikada do sada nisam vozio.
Srijeda mi je još bila radna, što znači da sam se probudio u 5 i sitno, odradio smjenu do 14 sati, odradio i nešto kućanskih poslova prije nego sam oko 16 sati legao u krevet na kratak odmor prije puta. Spavao nisam ništa, samo sam se vrtio po krevetu pa sam iz njega ustao već u 17 sati i na biciklu sam bio već nešto prije 18.
Odjeću i ostale potrepštine za tih nekoliko dana na Pag poslao sam poštom pa nisam imao prtljage. U malo veću torbu na upravljaču smjestio sam stvari za noć, nešto suhe hrane, par banana, dokumente, nešto novaca. Ljeto je, suho je, nema potrebe za mnogo obuće a na putu ima dovoljno mjesta za opskrbu pa nisam trebao sa sobom vući cijeli ormar i hladnjak.
U pravilu ovakva putovanja isplaniram dosta vremena unaprijed i imam dobru ideju kuda ću voziti, gdje mogu odmoriti, pojesti nešto i nadopuniti tekućinu. Takve točke postavim si na ruti u intervalima od po dva do četiri sata vožnje, tako da su udaljena otprilike od 40 do 100 km jedna od druge.
Do prve, na južnom izlazu iz Svetog Ivana Zeline na 63. kilometru stigao sam za malo više od dva sata. Do tamo sam vozio u već niskome sunčevome svjetlu po poprilično ugodnoj temperaturi, po cestama koje su mi već poprilično dosadne. Ali najlakši i najkraći put me vodi upravo preko Varaždina, Novog Marofa pa dalje po glavnoj cesti i nemam drugog izbora nego voziti ovuda. To sve prolazi u dobrom ritmu, malo gužve u Varaždinu, manje u Marofu i na benzinsku stižem čak dvadeset minuta prije okvirnog plana kojeg sam si složio. Nisam se ni u jednome trenutku forsirao, osjećao sam se dobro i lijepo sam se vozio do tamo. Kupujem izotonik i vodu, nadopunjujem bidone. Prošlo je 20 sati, i iako do zalaska sunca ima još otprilike pola sata, stavljam svjetla na bicikl i reflektirajuće trake na sebe. Znam da će me mrak uhvatiti negdje u obilasku Zagreba pa nema smisla da još jednom stajem za taj posao.
Četrnaest minuta kasnije nastavljam po ruti, na jug. Znao sam, iako ustvari obilazim Zagreb čeka me veoma frustrirajućih pedesetak kilometara. Tako je i bilo. Iako sam rutu složio da u Sesvetama idem prema Velikoj Gorici zaobilaznim cestama, već tu me čekao relativno gust promet po veoma lošoj infrastrukturi Zagreba i okolice. Asfalt je ispucan, rezan pa krpan na desetke puta. Šahtovi su razlokani i na čudnim mjestima. Čini mi se da su razno razni uspornici svugdje gdje je cesta ravna duže od pedeset metara. O (ne)kulturi vožnje mnogih neću ni pisati ništa. Osim da su me samo dva puta pokušali ubiti u pretjecanjima kolona ili na mjestima na kojima ne vide da im netko dolazi u susret. Još sam si život zakomplicirao krivo čitajući kartu prije Slavonske avenije koju sam trebao samo preći. A ja sam umislio da me ruta vodi po njoj pa sam onda spas pokušao pronaći u paralelnoj cesti koja me vodila u trgovački centar, dok nisam skužio da si ipak nisam složio vožnju po toj prometnici. 🙄🤷🏽♂️
Dobro, stoički sam podnosio sve te Scile i Haribde okolice naše metropole i oko 22 sata bio sam na idućoj točki, na benzinskoj postaji na 102. kilometru. Ovaj puta na Zagrebačkoj cesti. Benzinska je bila poprilično pusta kad sam tamo stigao. Prodavač je ispred ulaza razgovarao s nekim a pored crpke bila je grupa policajaca koji su glasno razgovarali. Bila mi je to malo čudna situacija, ali nisam razbijao glavu. Vozio sam već četiri sata i bilo je vrijeme da se i nešto pojede. Uzeo sam sendvič, ledenu kavu i čokoladno mlijeko. Paralelno uz cestu je biciklistička staza i kraj nje klupica. Odlučio sam lijepo sjesti na klupicu i tamo pojesti i popiti, da se odmorim kao čovjek.
Držeći iće i piće u jednoj ruci a upravljač u drugoj dovezao sam se lagano do te klupice. Naslonio bicikl na nju, mislići da ću snimiti fora fotku prije nego sjednem. Ali, odjednom čujem da mi jedan od policajaca viče da se maknem od tamo. Skoro sam ga poslao nekamo, ali rekoh; “pa klupica je ovdje, samo ću sjesti!” On je još jednom glasnije povikao da se maknem od tamo. A dobro, što ću sad, s organima vlasti se ne treba prepirati oko jedne klupice. Vratio sam se na kraj crpke i sjeo na travu. Žvakao sam sendvič i pio čokoladno mlijeko kad su odjednom ispred benzinske počela juriti vozila se plavim rotirkama. Tada sam se sjetio o čemu se radi. Taj dan je u Zagrebu bio premijer Indije. Očito su ga vozili do nedaleke zračne luke. Pih, koja sreća, mrmljao sam si u bradu.
Nekoliko minuta kasnije, taman sam završavao svoju večeru kad se stanje vratilo u normalu. Zagrebačka se ponovno u obje strane napunila vozilima, mnoga su skrenula i stala na crpki. Ja sam zajašio Vandralu i po svojoj ruti nastavio prema brdašcima Vukomerića. Prošlog ljeta sam si na vožnji s mora tamo složio par iznenađenja pa sam ovaj puta pažljivo gledao da odaberem najveće ceste bez kratica. Ipak, na jednom mjestu već bliže Pisarovini znak na cesti najavio mi je obilazak koji sam odlučio i obaviti. Da je bio dan riskirao bi po cesti, često je to biciklom prohodno ali već je bila debela noć, oko 23 sata pa nisam htio riskirati. Skrenuvši na tu obilaznu cestu prošao sam pokraj dva parkirana automobila uz šumarak, oko njih je bilo nekoliko, činilo mi se mladih ljudi. Vjerojatno sam im bio čudan svat. 🙂Nisam ih baš obadao, samo sam prošao pokraj gledajući u svoje svjetlo na cesti pokušavajući izgledati kao nekakav sportaš. Ako je to moguće u ovoj priči. 🤷🏽♂️🙂
Spuštao sam se u ravnicu Pisarovine i u kotlinama kraj potoka već je bilo izmaglice. Nije bila posebno gusta niti se daleko prostirala, ali kada bi se spustio u nju, bilo bi mi friško ponajviše za tijelo i ruke. Nisam još htio navlačiti prsluk, samo sam na ruke navukao rukave.
Put me dalje vodio oko rijeke Kupe, prema Turnju pa nakon njega uz Mrežnicu do Inine crpke u Dugoj Resi. Nemam mnogo sjećanja na taj komad ceste, dosta sam se dobro vozio, nisam imao nekakvih problema, barem do Turnja.
No, tada me odjednom uhvatio umor. Oni mali hupseri uz Mrežnicu, činili su mi se nekako previše strmi za to doba noći i za tek (ili već) oko 170 kilometara koje sam ostavio iza sebe. Oko 1:45 stigao sam do crpke koja je bila gotovo točno na pola puta mojeg putovanja, ali sam se pomalo razočarao. Mjesto je veoma maleno i ponuda je skromna. Mislim, vjerojatno imaju sve što treba za motorna vozila ali je bilo malo hrane i pića na izbor. Zamolio sam da mi tostiraju sendvič sa šunkom i sirom, stavio papirnatu čašu ispod automata za kavu i okrenuo se frižideru da nađem nešto za popiti. Uskoro sam čuo nekakvu gužvu iza sebe! Jedan od prodavača žurio je prema aparatu jer sam ja čašu stavio na krivo mjesto i kava je iscurila u podložak umjesto, je li, u čašu. 🤷🏽♂️🙄 Jedan mi je malo prekorno rekao da sam bacio kavu na što sam mu ja odvratio da nema veze, platiti ću obje. Pričekao sam još malo na sendvič. Kad je bio gotov, zamolio sam ih da ga pojedem unutra. Iako je skoro ljeto, ja sam bio poprilično zagrijan a vani je bilo nekih 16, 17 stupnjeva. Iz iskustva sam znao da bi se ohladio i ne bi mi baš bilo ugodno. Pogotovo nakon što bi ponovo krenuo voziti.
Neko sam vrijeme žvakao taj sendvič, pio kavu. Kada sam to pojeo, još sam nešto vremena potrošio na toaletu. Nakon svega toga, još sam se kratko zadržao ispred crpke dok nisam popio kolu koju sam također kupio. Nadao sam se da je to dovoljno kofeina do svitanja. Nakon tridesetak minuta nastavio sam dalje. Odavde je počinjao najteži dio puta. Narednih gotovo 200 kilometara neće biti ravne ceste. Sve će biti ili uzbrdo ili nizbrdo. A uzbrdo sam krenuo čim sam izašao iz Duge Rese. I tako dalje u serijama većih ili manjih valova prateći teren. Ne bi to bilo ništa posebno da sam tek sad krenuo voziti i da su mi ovo prvi metri. Ali sada već osjećam napor tih 1,2 ili možda 6 posto nagiba ceste.
Odvozio sam jedva sedam kilometara kada sam odlučio da moram malo prileći. Oko pola tri je, budan sam već gotovo 24 sata i počelo mi se baš spavati. Pa realno, osim na biciklu, nisam pošteno sjeo još od one benzinske ispod Zagreba. A i tamo sam sjedio na travi.🤷🏽♂️U mjestu Venac Mrežnički naletio sam na autobusno stajalište s nadstrešnicom ispod koje je bila lijepa, široka i duga drvena klupa. Parkirao sam bicikl pokraj, skinuo kacigu, maknuo stvari iz stražnjih džepova i ispružio se na klupi. Zatvorio sam oči i nadao se kratkome drijemežu, toliko da me prođe ova kriza. Zadržao sam se dvadeset minuta i da budem iskren, ne znam je sam li išta spavao. Ako i jesam, to je bilo u kratkim intervalima od po koju minutu. Svejedno, odgovaralo je ispružiti se na tvrdoj površini i dobro se istegnuti i rastegnuti.
Gotovo je tri sata u nedjeljnome jutru, nastavljam dalje. U pola četiri sam u Tounju, spuštam se na poznati dvostruki kameni most. Već sam projurio kad sam odlučio da je šteta propustiti zanimljivu fotku na osvjetljenome mostu. Vratio sam se na sredinu mosta, potrošio nekoliko minuta za par fotografija i opet nastavio dalje. Penjući se polako prema prijevoju Kapela, imao sam dojam da mi je jako sporo išlo. Ustvari, i išlo mi je sporo. 🤷🏽♂️ Na usponu na sam prijevoj opet mi se počelo veoma spavati. S obzirom da je to nenaseljeni i šumom pokriveni teren, nisam želio stajati negdje uz cestu pa sam (znam, ne baš pametno) svako toliko zatvorio oči na biciklu. Prometa nema, cesta je široka, penje se, računao sam da ću nekako uspjeti držati upravljač ravno tih desetak ili dvadesetak sekundi koje držim oči zatvorenima.
Unatoč ne baš mudrom dremuckanju na biciklu, uspio sam napokon stići do vrha prijevoja. Već se i razdanilo, bilo je oko 5:30. Slijedio je spust u Liku pa onda opet uspon na drugi prijevoj, Vratnik. Počeo sam se spuštati s Kapele i više mi se odjednom nije spavalo! Naime, u kotlini je bila magla i s nekih 40 km/h i nešto više od deset stupnjeva u zraku hladnoća je djelovala kao najjači kofein. 🙂
Prošao sam kroz nekoliko mjesta na putu do Žute Lokve gdje ću skrenuti prema prijevoju Vratnik. To je ustvari uspon koji bi vozio lijepim ritmom i bez mnogo problema da nisam, je li, u pogonu duže od 24 sata. Ovako sam se ustvari dosta mučio. Skrenuvši na glavnu cestu u Žutoj Lokvi odjednom me u stvarnost vratio dosta gusti promet prema moru, unatoč činjenici da je bio praznik. Ne samo automobili, i teretna vozila jurila su kraj mene. Polako ali sigurno uspinjao sam se prema prijevoju, kako sam mu se približavao, magla se tanjila, nadamnom se prostiralo plavo nebo i sve sam više osjećao vjetar u leđa. Logično, kako se sunce dizalo, tako se hladniji zrak preko rupe u planinama spuštao niže, prema moru.
Prijevoj Vratnik, na možda skromnih 700 metara nad morem za komunikaciju kontinenta i priobalja koristi se od kada ljudi žive na ovim prostorima, više od nekoliko tisuća godina. Jozefina, cesta koju je na samome kraju 18. stoljeća dao izgraditi car Josip II. koristila je cestu koji su izgradili Rimljani, a oni su pratili trag vjerojatno plemena Japoda. Na sve to se u neko doba naljepio asfalt, koji sam i ja eto, tko zna koliko stoljeća kasnije koristio za vožnju biciklom.
Nisam se dugo bavio poviješću, okinuo sam fotku table prijevoja i krenuo na spust prema Senju. Pa, čuvaj se Senjske bure, uvijek su me učili. Iako prava bura tog dana nije puhala i ova lagana je na nekoliko mjesta na početku spusta bila rogoborna pa sam se na nekoliko mjesta itekako morao pohrvati s upravljačem bicikla jer me htjela odgurati sa ceste. Na sreću, sve je prošlo u redu i nakon što sam se nakon nekoliko zavoja spustio niže u šumovitiji dio čak mi je i puhala u leđa. Što bi bilo super da nije bilo dosta gustog prometa. Svejedno je petnaest kilometara do Senja brzo prošlo i oko 7:30 zaustavio sam se na benzinskoj na istočnome izlazu iz grada.
Sendvič, voda, slatko. Sjeo sam na klupu na crpki i dosta brzo završio sa doručkom. Poskidao sam sa sebe sve noćne stvari, jer već je bilo i vruće. Garmin je pokazivao 30 stupnjeva iako se još osjećao onaj vjetar koji mi je prijetio na vrhu prijevoja. No, ni blizu tako jako. Nisam se dugo zadržavao, bio sam 45 minuta u zakašnjenju prema planu koji sam si složio. Dobro, taj plan je više okvir nego striktni vozni red, no ne volim kad se previše preračunam. Opet, u 250 kilometara vožnje biciklom 45 minuta i nije baš tako strašno puno, zar ne?
Doduše, preračunao sam se oko još jedne stvari. Oko dugih uspona. Naime, ovdje u Međimurju mi nemamo pravih uspona koji bi trajali više od nekoliko kilometara. Imamo ih dovoljno kratkih i poprilično strmih, ali to je jednostavno drugačije nego kada uspon traje 5, 6 ili koliko već kilometara. Ove naše uvijek nekako čovjek odvozi, koliko god da su strmi, nekako se stisne zube, nađe se nešto snage i za par minuta već si na vrhu i veselo juriš prema novome, dok odmaraš noge, srce i pluća.
Usponi pak koji su mi slijedili iako nisu bili posebno strmi, traju li ga, traju i traju. Recimo onaj na Jadranskoj magistrali od Svetog Jurja. U prosjeku je jedva tri i kusur posto nagiba u gotovo 11 kilometara. Svejedno ga ne bih mogao voziti ni brzinom boljih amatera, ali ovako pomalo neispavan, s bliže 300 kilometara u nogama, vukao sam se po njemu kao rastopljeni med sa žlice u ljetnoj vrućini. A iskreno, tako sam se i osjećao. 🤷🏽♂️Da odvozim tih desetak kilometara, trebalo mi je preko 40 minuta. Za usporedbu, toliko vremena trebalo mi je prošlo ljeto da se uspnem na prijevoj u Sloveniji, na Pavličevo sedlo. Koji se u jedva 5 kilometara digne gotovo 500 metara. Uspoređujemo li ih, ovaj na magistrali je mostić preko potoka prema vatrogasnim ljestvama naslonjenima na zid do petog kata zgrade.
Umor čini svoje. Vrućina, gusti promet na uskoj cesti i potrošeni, hrapav i glasan asfalt također nisu pomagali. Ali, što sam sada mogao? Odustati nikako. Okretao sam pedale najjače što sam mogao, brojao serije automobila koje su prolazile kraj mene, odmarao od buke u trenucima kad ih nije bilo i naravno, pokušavao sam uživati u pogledu na more. Odustao sam od ideje da ću do podneva biti na Pagu, shvatio sam da ovim tempom to nikako neću moći. Sestri sam poslao poruku da me očekuje poslije 13 sati. Ipak, nakon što sam se konačno uspeo 360 metara nad more, cesta je ponovo krenula prema njemu pa sam se malo odmarati zahvaljujući gravitaciji.
Vjetra gotovo nije bilo, sunce je bilo sve više na nebu, pržilo me s neba i sa stijena i ceste. Bio sam i pomalo žedan jer ono što sam imao u bidonima nije baš bilo osvježavajuće. Temperatura je bila na gotovo 40 stupnjeva kada sam stigao do male benzinske iznad ceste prema Stinici, gdje je trajektna luka prema otoku Rabu. Tamo se uz radnike na cesti, putnike iz nekoliko vozila odmarao i kolega na specki. Pozdravili smo se, ja sam odjurio unutra nadajući se bezalkoholnoj pivi. Naravno, ni ovdje ju nisu imali, a i radler im je bio topao jer ga jedini djelatnik još nije stigao staviti u hladnjake. OK, praznik je, crpka je minijaturna i razumijem da čovjek baš ni nema volje. Zadovoljio sam se hladnom Hidrom i velikom bocom hladne vode.
Dvadeset minuta do deset sati je. Za tih jadnih 25 kilometara trebalo mi je sat i pol! Nema veze, mislio sam, kada dođem, dobro dođem. Činilo mi se da ću ionako morati čekati na idući polazak trajekta koji je trebao biti dosta kasnije pa nisam toliko ni žurio. Do Prizne je još jedva 15 kilometara. Koje sam ustvari odvozio poprilično dobrim tempom. Nije čudno jer je posljednjih nekoliko činio poprilično strmi spust prema pristaništu.
Kolona automobila protezala se gotovo do polovice spusta. Ja sam se samo lijepo spustio po srednjoj traci do prodajnog mjesta, za minutu, dvije kupio kartu za sebe i bicikl i već za nekoliko minuta evo me u trajektu! S obzirom na broj vozila koja su čekala na ukrcaj, očito plovidbeni red više nije vrijedio, nego su trajekti vozili koliko je trebalo da se putnici što prije prebace na otok. Jedan od članova posade uputio me u kut u kojem ću ostaviti bicikl. Ubrzo nakon što sam pokupio novac i dokumente iz torbice na biciklu, moju Vandralu počeli su okruživati debeli motocikli čije vozače je očito isto netko uputio da parkiraju u tome istome kutu.
Ionako se nisam planirao žuriti iz trajekta, pa sam slegnuvši ramenima krenuo niz stube u salon. Bio je ugodno klimatiziran i odmah sam se uputio prema šanku. Starija gospođa sjedila je do hladnjaka s napitcima i za čudo, potvrdno je odgovorila kad sam ju pitao ima li možda bezalkoholno pivo. Uzeo sam malu bocu. Znam da je na trajektima skupo, i da budem iskren u ovome trenutku nije me bilo brige što sam to malo hladnog pića platio 6,8€.
Trajekt je ubrzo krenuo i veoma brzo stigao do Paga. Gotovo da nisam stigao isprazniti tu malu bocu. Požurio sam s posljednjim gutljajem i umješao se u masu da se spustim do svojeg dvokotačnog vozila. Što nisam baš mogao jer je bilo okruženo hrpom motocikala. Naslonio sam se na zid dok sam čekao da se dame i gospoda spreme, podese svu silu opreme koje vuku sa sobom i na sebi. Kad mi se činilo da su uglavnom gotovi i kad su automobili krenuli izlaziti iz trajekta pokušao sam se provući do svog bicikla. Jedan od vozača motocikla mi je napravio mjesta pa sam i ja stigao na red da na sebe navučem nešto manje opreme. Kacigu i cvike, je li? 🙂
Nakon što su se sva motorna vozila iskrcala, red je došao da i ja siđem s trajekta. Polako i tiho, bez truba, turiranja motora, škripanja guma, samo tiho predenje čegrtaljke na stražnjem kotaču. Dočekala me scena koja me podsjećala na film katastrofe. Kao da sam stigao nekamo gdje je nedavno termonuklearna eksplozija izbrisala svu prirodu i ostavila je samo kamen, beton i asfalt. Temperatura je svakako bila veoma blizu tome. Snimio sam nekoliko fotografija i nastavio prema gradu Pagu. Na otoku sam, ostalo mi je oko trideset kilometara i sve je OK. Uskoro sam na cilju!
Zaboravio sam da imam još tri Paška uspona. Ne, niti su visoki, niti su strmi, ali sjećate se. Traju…
Trebalo se iz pristaništa dignuti na gotovo 150 metara nad morem. Pa se onda spustiti dolje, preko Novalje krenuti prema Kolanu.Uspon traje sedam kilometara. Pa se spustiti prema Šimunima i opet se uspeti na oko 170 metara nad morem da bi se opet stuštio gotovo na razinu mora.
Umoran sam, sunce me prži, temperatura je bliže 40 stupnjeva. Žedan sam. Dvije benzinske kraj koje sam prošao sam ignorirao jer kao brzo ću, neću sad trošiti vrijeme na stajanje. Vjetra ima malo i to malo puše mi naprijed malo s boka i u podne, u zvizdan ne hladi baš. Borim se sa uskom cestom, lošeg asfalta i veoma gustog prometa. Uglavnom vozim po rubu ceste, kad tu i tamo stignem do kakvog ugibališta ili nogostupa penjem se tamo da se maknem s prometnice. Jer, ruku na srce, spor sam. Prosječna brzina te zadnje dionice bila mi je jedva 20 km/h. OK, ako ubrojim sve elemente, da sam napravio preko 400 metara uspona u samo tih 30 kilometara, može mi se oprostiti ta sporost.
I minute prolaze, evo me konačno na vrhu posljednjeg uspona, 173 metara niže i nešto kilometara dalje je grad Pag. Nigdje ne stajem, iako je lijep pogled. Spuštam se prema mjestu koliko mi cesta i moje fizičko stanje dopuštaju. Prolazi još nekoliko minuta i na rotoru skrećem prema mjestu. Scene se sjećam s televizije. Biciklistička utrka po Hrvatskoj je već prolazila ovdje pa su mi vidici poznati.
Dolazim do kamenog pješačkog mosta, posljednji uspon dana! 😁 Polagano navigiram među šetačima, spuštam se do obale, pa kroz usku kalu do centralnog trga, još par desetaka metara i evo me! Cikloračunalo svira svoju melodiju označavajući da sam stigao na cilj, kućni broj je pravi, a ispred vrata me dočekuje kredom ispisana dobrodošlica.
Stigao sam! 😁
Sjedam na stolicu ispred vrata, sestra donosi hladno pivo iz frižidera. Polagano ju ispijam, hladim se i spuštam andrenalin napora skupljen u posljednjih devetnaest sati. Izvačim stopala iz šprinterica, odmaram ih na toploj podlozi kale i uz razgovor sa sestrom polako u glavi skupljam dojmove proteklih sati. Hm, pa 360 kilometra uz 3500 metara uspona ustvari ni nije baš laka nedjeljna vožnja. Završio sam ju nešto kasnije, otprilike sat i pol kasnije nego što sam se nadao i planirao, ali sretan sam da sam uspio.
Je li bilo lako? Nije.
Hoću li ponoviti? Ako se ikad odlučim, neće biti u ljeti. Manje zbog vrućine, više zbog prometa.
I da, neću odraditi jutarnju smjenu i skočiti popodne na bicikl. 🙂
Imate li pitanja i komentara, svakako ih ostavite gdje god vam odgovara, ovdje ili na društvenim mrežama.
Ako vam se cijela ova priča svidjela i želite me podržati, komentirajte, dijelite, pretplatite se na listu ispod ili na neki od mojih profila na društvenim mrežama. Podijelite tekst sa svojim prijateljima!
Sve u svemu, uže sam razvukao, sidro sam zasad bacio u Pagu, uskoro se javljam s novim Paškim vidicima! 😊
Odgovori