Tekst koji sam napisao i objavio na svome zidu na Facebooku, ali mislim da bi trebao biti ovdje. Ako ništa drugo, ljepše je čitati na ovoj platformi.
Završio je Tour.
(Mala introspekcija, biciklizam i fotografija). Fotka je samo kao mamac, možda se nekome čita 
Tako, iz frižidera sam izvadio lijepo ohlađeno Tomislav pivo, nogom šutnuo veliki prekidač PCa koji leži na podu ispod stola, sjeo za prastari stol koji nosi ožiljke sestrina i moga djetinjstva i krenuo tipkati ovo. Pustio sam si najveće hitove Jovanottija. Ne kužim ga previše ali nema veze, naučiti ponešto Talijanskog mi je jedna od budućih ideja. Ogi, vai, bicicleta, Giro/Giri, to sam već pokupio s Eurosporta. Vino ionako govorimo potpuno isto.
Giro, Vuelta, Tour. Tri velika cirkusa koji kruže po Italiji, Španjolskoj i Francuskoj. Potonji je upravo završio, nakon dvadeset i jedne etape i mnogo više od 21 priče. Zašto ovo pišem, pitate se možda, vjerojatno?
Pa, vi koji me znate duže ili kraće znate da sam biciklist. Ne, ne kao oni o kojima sam pisao gore. Da, vozim se i na sportskom biciklu, imam i kacigu i cvike i sve. Ali i većina vas koji vozite automobile ste vozači ali niste vozači bolida u F1. Nisam ni ja biciklist kao oni.
Što više razmišljam o tome; mislim, satima sam sam na biciklu, imam vremena, shvaćam da je fotografija pejzaža koju sam u zadnje vrijeme primirio u stvari poprilično slična rabota kao i vožnja krajolikom na biciklu.
I to dvoje ide ruku pod ruku, koliko god se to nekome činilo čudnim. Prošećem li svojom galerijom na FBu, dobar dio fotografija koje sam snimio nastalo je istraživanjem mojeg malog komada lijepe naše, kako? Upravo na biciklu.
I točno tako Tour de France koji je netom završio upada u ovu moju pričicu. Naime, najdramatičniji trenutci velike utrke često se odvijaju na uskim planinskim cestama Alpa, Pirineja ili nekog trećeg planinskog kraja te zemlje. Ako zanemarimo dramatiku samog sporta, samo sjesti na jednu od serpentina i gledati u daljinu vrijedi mnogo.
Vidjeti koštunjave, metar i žilet visoke sportaše na svojim biciklima kako odjednom izranjaju iz oblaka, mokri i promrzli , daju sve od sebe da dođu do vrha prijevoja da bi se dvadesetak sekundi ili minuta kasnije, svejedno, stuštili nazad u dolinu brzinama od kojih ti se zavrti u glavi, zbog kojih pivu koju griješ u ruci stavljaš na stol da ti ne ispadne iz ruke kad ih gledaš hoće li na vrijeme zakočiti na idućoj okuci ili će završiti tko zna gdje, koliko metara ispod.
I kad cijeli cirkus toga dana završi, spojiš se na društvenu mrežu i fotografi koje pratiš ti isporuče snimke tih istih ljudi, ali onako, zamrznute, male na dugoj, dugoj cesti ispod velikog, dramatičnog, tamnog neba. Vidiš sretna lica pobjednika, napaćena lica onih koji su tog dana imali pedeset i osmi najgori dan u životu. Vidiš prekrasne pejzaže, sa ili bez ljudi.
I tu sam opet zajedno s njima. Dobro, s onima koji pate. Razumijem ih. Znam kako im je. Je, znam, oni su profesionalci, to im je život, ja sam lik u srednjim godinama koji u slobodno vrijeme smeta na cesti. Ali, znam kako je kad daš sve od sebe, da bi za dvije sekunde popravio svoj osobni rekord na jednom od brojnih hupsera moga kraja. I kad konačno dođeš do vrha kad je jedino što možeš, skinuti noge s pedala, legnuti na volan i boriti se za zrak i nadati se da ti srce ipak neće izaći kroz grlo.
Znam, za razliku od njihovih sedamnaest kilometara i 1500 visinskih metara, moj uspon je trajao četiri minute i digao sam se tričavih sto metara no, svatko tko misli da je to lako, neka proba sam.
No, cijela poanta priče je da sam na biciklu i istraživač kraja oko sebe i samog sebe. I fizički i mentalno i duševno ako tako hoćete. Prije nekoliko godina napisao sam “Fotografiranje pejzaža stvar je dobrovoljne samoće.” Potpuno isto vrijedi i za (duge) vožnje biciklom.
Vjerojatno dok sam živ neću zaboraviti svoju prvu vožnju od 330 km. Da, u komadu, u jednom danu. Tada nisam bio sam i dobro da nisam. Prvo se ne bi natjerao, a da se i bi, ne znam kako bi preživio. Tada sam možda prvi puta bio i fizički i mentalno polomljen. Nitko me nije tjerao ali čovjek se želi okušati, vidjeti može li. Pa, što se strašno može dogoditi, pitaš se. U stvari, ništa. Osim što si umoran kao pas, gladan, žedan, vruće ti je, boli te sve ono što nisi znao da te može boljeti, a još ti do kraja predstoji nekoliko sati okretanja pedala koje ionako jedva okrećeš. I onda kad na kraju dana ipak uspiješ i iz sveg glasa vičeš da nećeš nikad više, sutradan si ipak pomalo ponosan. Ne, nisi nikome spasio život, planet nije bolji zbog tvoje akcije, ali samome sebi si objasnio neke stvari.
I onda kad gledaš one na Touru, koji ulaze u cilj desecima minuta poslije, kad je pobjednik već odavno gotov sa svime, suosjećaš s njima, jer znaš kako je biti potpuno prazan, jadan, gladan, mrtav. U neku ruku ste braća po patnji.
Dovršiš svoju pivu, završiš s društvenim mrežama, otvoriš kartu na mobitelu i tražiš iduću točku do koje ćeš se natjerati gaziti bicikl prvom prilikom kad se otvori slobodni dan.
Kad ćeš se nakon stajanja u pekari u nekom mjestu za kojeg do tad nikad nisi čuo zapitati, pa jel’ si stvarno to morao? No, kad ti tijelo povrati energiju, kad ti se šećer ponovno digne, mozak primi svoju dozu energije, pogledaš na cikloračunalo i shvatiš da imaš još samo 125.6 km do doma već je sve lakše. Ako ceste znaš, računaš gdje ćeš možda stati još jednom u dućanu, pekari, benzinskoj, što ćeš finog smazati i što ćeš kad se vratiš kući. Ako ne znaš, barem znaš da će ti biti zanimljivije jer ćeš iza svakog zavoja pogledom tražiti mjesto da staneš.
I onda kad konačno stigneš kući, kad se opereš i zavališ u postelju, kreneš vrtjeti sličice svoga malog TdFa. Kao što vjerujem rade i oni, kad su konačno gotovi, kad se mogu opustiti razne im sličice dolaze u glavu.
I meni i njima, na kraju ostanu samo isječci, na patnju, na bol, na veselje, na sitne trenutke interakcije s cestom i onome oko nje. Jer, što je život nego kolekcija priča, boljih i lošijih. Neke zaboravimo par minuta nakon što ih pročitamo a neke s nama ostaju za cijeli život.
Eto, iako sam pratio TdF, čitao, slušao, gledao, ovo je u stvari priča o meni. A možda, možda netko od vas osjeti da bi ovo mogla biti i vaša priča. Bilo bi mi drago, dobiti još jednog brata/sestru po patnji, guštu, priči o prijevoju, o hupseru, o dugoj ravnoj cesti.
Nadam se da vam se svidio ovaj tekst ili neki od drugih zapisa s ceste. Zahvalan sam za svaki komentar i pogotovo dijeljenje mojih tekstova. Želite li dobiti obavijest kada objavim novi tekst, možete se pretplatiti tako da u polje ispod upišete vašu adresu. Tako ćete me podržati i dati mi poticaj za još materijala vezanih uz biciklizam. Hvala mnogo! 😊
Odgovori