Blog br. 17., 12.6. – 18.6. 2023.
Sevnica? Što je tamo? Gdje je to? Zašto pobogu?
Ne znam, činilo se zanimljivo mjesto. Dovoljno blizu da ga mogu doseći u normalnome vremenu (čitaj da se vratim relativno rano u noći) a dovoljno daleko da otkrijem poneku novu cestu, vidim neko novo mjesto. Nađem novi hupser za rastezanje lanca. 😁
Iako sam od prije imao nekoliko pripremljenih ruta koje vode prema tome dijelu Slovenije, ovu sam napravio prije koji dan. Naime, u Laškom sam već bio, u Krku mi se nije dalo ići, Celje mi je ostalo u sjećanju po gustom prometu, pa sam iskopao ovu Sevnicu. Što ne znači da u budućnosti neću odperjati na bilo koje od tih mjesta. Možda odjednom. 🤷🏽♂️😁
*na fotografiji gore desno je Ivanšćica gledana s jugozapadne strane.
Dobro krenimo. Subota je, 17. lipnja. Krećem relativno kasno za vožnju od 280 km, ali ne volim se dizati rano ujutro. Kako sam u zadnjih godinu dana relativno često vozio po mraku, shvatio sam da radije vozim do duboko u noć nego da se dižem u cik zore pa onda još na pola snen i poluprazna želuca krećem na vožnju. Kažem poluprazna želuca jer teško se natjeram jesti odmah nakon što se probudim. To znači da mora proći neko vrijeme od buđenja prije no što mogu pojesti nešto konkretno.
Toplo je, sunčano i bez oblačka na nebu u 9:39 kada pokrećem snimanje vožnje na Garminu i krećem u ovu vožnju. U zraku je dosta vlage, što vidim na južnom horizontu nakon što izađem iz Čakovca i krenem prema Varaždinu. Ove ceste stvarno znam jako dobro i da budem iskren, ponekad bi rado da se mogu teleportirati tih pedesetak kilometara od grada. Kako idem prema jugozapadu, naravno moram proći kroz Varaždin koji također nije posebno velik ni mnogoljudan ali kako je centar ovog dijela države promet u subotnje prijepodne je naravno gust. Još sam si uspio složiti nekakve obilazne, jednosmjerne!? ceste u krivom smjeru i svašta nešto pa je prolazak kroz grad postala još veća tlaka nego inače. Nekako sam preživio, izvukao se van i nastavio jednako tako prometnom cestom prema Ivancu.
U mjestu Krkanec (da, tako se zove, ne izmišljam 😁) prelazim kolonu predvođenu traktorom, Citroenom i BMWom jer se nitko ne usuđuje krenuti prvi. Pa eto, ja sam krenuo u napad na traktor a za mnom i BMW. 😁 Bio je pristojan i sve je prošlo sasvim u redu. Na ovu sam cestu skrenuo da se barem dio puta maknem s glavne ceste; radi prometa i još više radova koji se tamo izvode. Gledam oko sebe, Ivanšćica lijevo, Strahinjšćica se nazire ispred mene, a desno Ravna Gora, sve su već dobile ljetno, tamno zeleno ruho. Sunce je već relativno visoko i dobro ocrtava nabore reljefa Ivanšćice. Vozim pristojnim tempom na zapad, prolazim Ivanec (u kojem sam naišao na jedan jedini semafor i odčekao nekoliko minuta između brojnih teretnjaka i automobila) i evo me u Lepoglavi. I ovdje sam samo u prolazu, iako prvi puta danas.Moj prolazak se poklapa s prolaskom putničkog vlaka koji vozi prema Novom Golubovcu, mjestu do kojeg ću i ja uskoro stići. Pokušavam snimiti takozvanog Šveda, ali bježi mi. Šteta što se nismo malo kasnije mimoišli, ima par lijepih mjesta u dolini prema Golubovcu, možda bi snimio koju zanimljivu fotku. Jer, osim bicikala, volim i vlakove. To sam vjerojatno već napomenuo u nekom od blogova. 🙂🤷🏽♂️ Dostižem ga za desetak minuta, stoji na postaji. Meni slijedi još kratak uspon na prijevoj koji bi rado nazvao sjevena vrata Zagorja i onda onaj lijepi spust serpentinama u Kuzminec. Koji bi bio još ljepši da ga ne dijelim sa šleperima napunjenim kamenjem iz kamenoloma. Ipak, na vrhu idućeg hupsera dešava se zanimljiv susret…
Kako sam se ja dizao na vrh, s druge strane vidim dvije kacige, približavamo se jedni drugima. Naravno, gledam tko je to, a kad tamo Robi! Čovječe, od svih mjesta na kojima smo mogli biti u tom trenutku sreća je htjela da naletim na poznate dugoprugaše, Roberta Bogdanića i Darka Fojsa koji su gazili svoju 200ku do Varaždina pa nazad u Zagreb. Zadržali smo se u kratkom razgovoru, dao sam im savjet da izbjegnu glavnu cestu prema VŽu i to je bilo to. Baš mi je drago bilo vidjeti ih. S Robiom sam vozio poneku zanimljivu vožnjicu prije ohoho vremena (Dok je još bio znan kao Max Peris 🙂) i uvijek mi ga je drago vidjeti.
*s lijeva, mina ipak nudi lijepi pogled prema Medvednici i Sljemenu.
Odande do Slovenske granice ima još tridesetak kilometara, znači još sat i nešto sitno. Prolazim kroz manja mjesta, no svako malo se ili penjem ili spuštam, nema baš previše ravnice. S obzirom da sam brevet prošle subote (iako s mnogo manje uspona) gazio nešto jačim tempom nego to inače radim i osjećao sam se savim dobro nakon završetka, rekao sam sebi da i ovaj put mogu pokušati nešto jače nego inače. Naime, nekako sam se navikao pomalo štediti na ovim dugim vožnjama, jer kao dugo je, nema smisla da se ubijem, pa kako ću završiti, pa ovo pa ono. Sad sam odlučio ići malo bliže nekakvom pragu, hajd’mo ga nazvati neugode pa da vidim. Naravno, nisam sprintao na hupsere, ali nisam se baš ni štedio. Jer, po Garminovom brojanju uspona imao sam sve zajedno tridesetak kilometara za ispenjati, pa ako to mogu odvoziti desetak posto brže, to se manifestira kao dosta minuta manje na sjedalu.
Dobro, cestu znam. Nisam ju mnogo puta vozio ali kako je razigrana, lako ju je upamtiti. 🙂 Stižem i do prelaska državne ceste, u mjestu Velika Ves je već prije nekog vremena odnesen (pretpostavljam kad su nedavno bile one poplave) most preko riječice Krapinice. Kada sam prvi puta naletio na to mjesto, krenuo sam obilaznicom ali kako je jako obilazila, odlučio sam se vratiti. Jer, kako je most usred ulice, pretpostavljao sam da je nekakav priručni most složen. I bio je. Isti taj most je i dalje u uporabi, no radovi na popravku srušenog mosta su u tijeku.
U Krapinskim Toplicama stajem u trgovini, kupujem vodu , dopunjavam bidone i vozim dalje. U Tuheljskim Toplicama nalijećem opet na vlastitu minu. 🙂 Kada mi skretanje kojom me navigacija vodi izgleda čudno, onda se obično potvrdi takav osjećaj. Tako je bilo i sada. Naime, na serpentini na spustu nadomak mjesta, trebao sam skrenuti s glavne na nekakvu mini sporednu koja se odmah digne vjerojatno 15%. Iako sam se isprva dvoumio, ipak sam odlučio probati. Mislio sam, možda uštedim koji kilometar. No, naravno, nisam. Došao sam do kraja ceste na kojem je slijedio strmi spust po nekakvome makadamu. Nisam bio tako avanturistički raspoložen, pa sam se lijepo vratio i napravio tih kilometar ili dva koje sam pokušavao uštediti kreirajući rutu. 🤷🏽♂️
Do granice sa Slovenijom koju sam prešao u Klanjcu nije bilo nekakvih posebnih dogodovština, nekoliko puta sam uživao u lijepim pogledima što na jug, što na sjever, u Klanjcu opet krivo skrenuo, ali sve u svemu, išlo je OK.
13:41 je, u Sloveniji sam. 87 kilometara i 4 sata nakon što sam krenuo od kuće. Nije baš neka strašna brzina, ali nije ni loše. Odmah nakon prelaska, penjem se prema dvorcu na vrhu brijega, Bizeljskom koje se lijepo vidi još iz doline Sutle, onako visoko i ponosno na jednom od vrhova. Uspon mi se činio težim no što ga gps zapis prikazuje. Ali to tako obično ide. 🙂 Na vrhu prijevoja, puknuo je lijep pogled na sam dvorac, a ako sam se okrenuo na drugu stranu i Klanjec se lijepo rasuo po bregu. Prva snimka je u ovom pasusu a Klanjec ću pokazati u idućem. Dalje sam išao na zapad, slijedio mi je prekrasan spust po širokoj i relativno ravnoj cesti do Bistrice ob Sutli. Nažalost, asfalt je bio u veoma lošem stanju pa se nisam mogao baš potpuno opustiti. Inače bi vjerojatno dostigao brzinu preko 80 km/h. Sad sam se ipak zaustavio na skromnijih 73. 🙂 Slijedio mi je još jedan kratak uspon pa spust, pa sam se našao na poznatome terenu. Mjesto je Podsreda i lijep, relativno dug uspon prema zapadu. Vozio sam ga pred mjesec dana kada sam išao u Krško. (To je tekst koji tek moram napisati 🤷🏽♂️). Ovoga puta bio sam brži za pola minute. 💪🏽🙂 Nakon toga spust prema rijeci Savi, ali birao sam cestu koju nisam prošao kada sam išao u Krško. Manja i zanimljvija, no vodila me do istog mjesta, Brestanice.
Kada sam prvi puta prošao kroz Brestanicu nisam se zaustavio iako je mjesto baš zanimljivo za snimiti kakvu fotografiju. Riječica koju vidite je istoimena mjestu i ulijeva se u rijeku Savu, malo niže od zgrade na trećoj fotki. Nad sve to nadvio se dvorac Rajhenburg. Nije mi se ovom prilikom dalo penjati do njega, makar sam vjerojatno trebao. Sigurno se od gore pruža lijep pogled. Eto, možda prilika da na nekoj novoj ruti ovo mjesto bude krajnja točka? 🤔 Ispod su tri snimke iz Brestanice. Idilično, složiti ćete se, sigurno. 😊
Odande me put vodio uz rijeku Savu, na zapad. Naravno da sam fulao skretanje na sjevernu cestu koju sam odabrao da izbjegnem brzi promet na južnoj, magistralnoj. Iako bi s južne bili ljepši pogledi na mjesta uz rijeku, ipak sam se odlučio na sigurniji i mirniji prilaz prema Sevnici do koje je bilo još desetak kilometara. Cesta je opet vodila uz željeznicu, koja je ovdje dvotračna. Kako sam kod nas fulao onaj putnički vlak, potrefilo mi se donekle, da snimim putnički koji je predamnom prešao cestu. Napravio sam nekoliko snimaka kad je vlak bio i bliže, ali ova je nekako najbolje ispala. Imao sam do Sevnice još jedan sastanak, ovaj put s teretnim vlakom, ali opet sam taman malo zakasnio da ga snimim kako treba.
U Sevnicu sam stigao oko 15:40 i bila je na 132 kilometru današnje vožnje. Samo mjesto me se ovako na ovlaš nije previše dojmilo, ali nije ni fer stvarati dojam ovakvim jednim letećim prolazom. Mogu reći da se razvuklo uz rijeku i rasprostrlo po obroncima iznad nje. Na službenim stranicama grada navode da se mjesto prvi puta spominje u 13. st. Najstarija građevina je crkva sv. Florjana iz 1443. g. A srednjevjekovna utvrda se spominje već 1309.
S druge strane, pizzerija Rondo, na rotoru, je sigurno iz nama mnogo bližih vremena. 🙂 A pizza je bila odlična. Dobro sam se najeo, popio radler, pola litre mineralne, kavu i odmorio se prije nastavka. Ono što mi je u cijeloj priči bilo najzanimljivije je scena u kojoj petorica mladića odlazi iz lokala i baš svaki sjeda sam u svoj uglačani automobil i jedan za drugim odlaze s parkirališta. Naravno, onaj s troslovnom oznakom je bio najglasniji jer je imao i one dodatke da ga se čuje što dalje… Nekima gorivo nikad nije preskupo. 🤷🏽♂️
U Rondu sam se zadržao čitav sat, no valjalo je poći dalje. Još je trebalo preći gotovo 150 kilometara a preda mnom je i uspon na najvišu točku današnje rute, na gotovo 600 metara nad morem. Nisam ispočetka baš bio sretan što se u tome trenutku nad me nadvio nekakav oblak koji je sakrio sunce i donio sparinu, ali se na kraju pokazao kao spas jer me sačuvao od vrućine. Sparno je bilo, ali u sjeni je bilo i pomalo friško.
Cesta me jako podsjećala na jednu drugu u Sloveniji koju sam vozio prije par godina, onu koja se polako uspinje prema početku uspona na Pavličevo sedlo. Nije to toliko neuobičajeno, obje se dolinom uspinju prema prijevoju, visoravni, čemu već. Tako je bilo i ovaj put, cesta je pratila riječicu Sevničnu koja se u Sevnici ulijeva u rijeku Savu. Bilo je mnogo lijepih scena, neke sam i zabilježio, na snimkama gore i dolje. Dok ova desno gleda na sjever i djeluje mnogo teže nego ustvari je. 🙂 Lijepo sam i staloženo gazio prema gore, no nije me baš razveselio okus vode u bidonima, koje su mi napunili u pizzeriji. Dok je onaj s izotonikom bio podnošljiv, onaj gdje je bila samo voda imao je jak okus po sapunici. Kako, nemam pojma. 🤷🏽♂️
U kolažu iznad možete vidjeti scenu sa Sevnične, pa pogled prema zapadu s najviše točke dana i onda pogled prema istoku s proplanaka gorja na kojem sam vozio nazad prema istoku. Uspon je inače bio poprilično benigan, Čak 18 kilometara treba mu da savlada 400 visinaca, ali je zato gušt za voziti. Ja sam ga savladao za manje od sat vremena vozeći ne prejakim ritmom. No, u tome je ljepota takvih cesta. Moraš raditi cijelo vrijeme, ali te cesta ne lomi nego stigneš uživati u krajoliku oko tebe.Na jednoj okuci na stijeni postavljena vidim ploču s obavijesti da je cesta u potpunosti obnovljena 2019. g. I kao što možete naslutiti iz mojeg komentara, napravili su dobar posao. Jedina mrlja odande je gospođa koja se šetala s dva psa koji naravno nisu bili na povodcu i onda je naravno jedan od njih odlučio da bi bilo zabavno da vidi jel’ bih ja mogao pasti s bicikla. 🤷🏽♂️ Neću prepričavati svoj riječnik, ali recimo da je glupača bila jedna od riječi kojoj sam joj uputio. 🤬
Pogled s prijevoja me pomalo razočarao. Malo nešto se vidjelo na zapad, a sve okolo još vrhova. Iako se u Sevnici hvale da imaju dva vrha visine gotovo 1000 m. Očito sam odabrao krivu cestu. 🤷🏽♂️🙂 Mala benzinska u mjestu do kojeg sam stigao je naravno bila zatvorena, kao i ona u mjestu kasnije. Što je inače pravilo kod susjeda, subota popodne, nedjelja, ništa nećete nigdje kupiti. Osim možda ručka u ugostiteljskim objektima. OK, u većim mjestima će trgovački centri i vjerojatno benzinske raditi dobar dio dana, ako ne i noći, ali Slovenija nema baš mnogo tako velikih gradova, a po njima mi se ionako baš ne vozi biciklom.
Dobro, slijedio mi je strmi spust na zapad, pa okret od 180 stupnjeva pa opet strmi uspon od par kilometara, pa spust prema glavnoj cesti. Od najviše točke sam se ustvari vraćao prema Hrvatskoj, prema granici.
No, prije dolaska do granice imao sam još nekoliko mina za proći. 🤷🏽♂️ Krateći stazu složio sam si nekoliko kilometara makadama s dosta strmim spusom. Naravno, nisam išao, pogledao sam na kartu i skužio da ovdje neću štediti. Dodao sam možda dva kilometra, ali sve je bilo nizbrdo tako da realno nisam izgubio mnogo vremena, ako išta.
Odmah nakon toga slijedio mi je uspon koji mi je od početka dana vikao da ću naeeeovaaaajati… 😁 Smrdilo mi je na još jedan prečac, i tako je bilo. S glavne ceste skrenuo sam na sporednu koja se odmah krenula dizati nebu pod oblake. (eto, provjerite molim vas. 🙂 )110 metara uspona u jedan kilometar ceste. 🤷🏽♂️ Gledale su me krave, gledali su me psi, ljudi, koga vraga ja tu radim. A ništa vam ja ne znam, ja sam tu s biciklom. 😁 Koliko ljudi ovo vozi, govori vam činjenica da sam na tome segmentu na Stravi ja imao 9. vrijeme. 🤷🏽♂️ I kako to obično biva, odmah nakon dolaska do vrha, slijedio je isto tako strmi spust. Kad je cesta tako strma, još i uska i zavojita, ja se ne spuštam mnogo brže nego što se penjem. Dovoljno sam star da se baš ne mogu samo tako stuštiti dolje.
Dalje vozim na zapad prema mjestu zvanom Imeno tik uz granicu s Hrvatskom. Sunce je već nisko, ponestaje mi vode. Ruta me opet vodi na nekakve hupsere iznad glavne ceste, kroz vinograde ali odlučujem nastaviti glavnom cestom. Već sam rekao, u Sloveniji u manjim mjestima u ovo doba dana su trgovine već u pravilu zatvorene, a benzinske najvjerojatnije nema sve do Rogaške Slatine, kroz koju me ruta ni ne vodi.
Pa se tako brzo spuštam prema cesti uz granicu koja će me povesti na sjever. Tom cestom se već jesam vozio, ali nemam točnu ideju gdje se nalazim. Nema mi druge nego nastaviti dalje, u nadi da ću uskoro doći do nekog većeg mjesta s trgovinom. Prolazim kroz Podčetrtek, benzinska je zatvorena, veliki supermarket je otvoren, ali tamo mi je nezgodno ostavljati bicikl bez nadzora, pa gazim dalje.
Vozim se po odličnoj biciklističkoj stazi uz veliko umjetno jezero, Vonarje. Nailazim na nekakv oblak koji je do kraja sakrio sunčeve zrake i na me ispustio desetak kapi kiše. Ipak je to sve bilo kratkotrajno i kako gazim vozim dalje opet me miluju posljednje zrake sunca koje na istoku obasjavaju bregove Hrvatskog Zagorja a na zapadu odmah iznad mene ocrtavaju rubove bregova ispod kojih se vozim. Rado bi snimio tu scenu, ali ovaj mali Olympus koji vozim sa sobom jednostavno ne može probaviti taj svjetlosni raspon pa radije pamtim scenu u glavi. 🙂 Vozim se dobrim tempom za ponešto valoviti teren i približavam se trenutku kada bi trebao skrenuti nazad u Hrvatsku, no u dilemi sam… Naime, ostajem bez vode. Imam još nešto one sapuničaste, ali radije ju ne pijem ako baš ne moram. Ako skrenem u Hrvatsku, to mi je najkraći put do Huma na Sutli za kojeg znam da ima Konzum. Računam da bi mogao biti otvoren, barem do 20, ako ne do 21 sat. No, put me vodi preko lijepog hupsera prema Malom Taboru. Traje 2.5 km i digne gotovo 130 m. Pitam se krenuti ovuda ili dolinom Sutle, ali okolo? Dolinom ću biti brži, ali je više kilometara…
Odlučujem se ipak na uspon. Penjem se polagano, tempom koji nakon 190 km, realno jedino i mogu. 🤷🏽♂️ Par stotina metara nakon što sam dospio do vrha, skrećem lijevo i spuštam se, gotovo u ponor. Krivudavom uličicom spuštam se prema Kupi, čvrsto držim kočnicu jer ću onih 130 metara koje sam ispenjao u 2.5 km, ovdje potrošiti u polovici te duljine. Ako trebate rutu s čudnim hupserima, zovite me. 😁 I konačno stižem u Hum na Sutli, dolazim ispred vrata trgovine. 19:58 je a njima je radno vrijeme do 20! Ah! Tipično moja sreća…
Ne znam što ću… Vrtim se okolo, sve je zatvoreno. Nastavljam dalje, ponovo u Sloveniju pa uz Kupu prema Đurmancu. Nadam se da će tamo biti otvoren barem nekakav kafić pa da popijem nešto i napunim vodu u bidone. Na trgovine, a bogme ni na benzinske više nisam računao, barem ne prije Lepoglave. No, kako se često volim sjetiti, sreća prati hrabre (i budale 😁🤷♂️). Posljednjim prelaskom granice u Lupinjaku, vidim parkirane kamione. Nekako znam da to znači da bi to moglo značiti i benzinsku. I tako je bilo! I bila je otvorena!! 🙏 Kupujem kolu, litru i pola mineralne s okusom. Dobro se rehidriram, vadim čokoladice iz torbice, ostatak vode punim u bidone. I nastavljam dalje. Još jedan kratak uspon pa spust prema Đurmancu koji koristim da se ponešto odmorim jer na ruti imam još jedan bonbončić koji samo što nije. 🙂
Naime, najkraća ruta od Đurmanca prema sjeveroistoku je preko Gornjeg Jesenja. Ali ja sam si to zapaprio prilazom sa sjeverne strane koji je na kraju poprilično strm. Prosjek od 6% u zadnjih kilometar samo pegla stvari. Cesta se u nekoliko navrata uzdigne značajno više od toga. Ali dobro, preživio sam. 🙂 Sad je već oko 21 sat i svjetla dana više nema. Palim svu rasvjetu, stavljam reflektirajuće trake na sebe i spuštam se nazad u dolinu, prema Bednji. Mrak je, ulična rasvjeta radi ovisno o tome jesam li kod kakvih kuća ili sam između naseljenih mjesta. U Bednji nailazim na mnoštvo na ulicama. Možda su imali kakav program ili jednostavno odlaze u noćni život.
Ja nastavljam dalje u mrak, prema Lepoglavi. Benzinska ondje radi i iako sam razmišljao da stanem na hrenovku, odlučio sam nastaviti dalje. Nisam baš bio toliko gladan. Nadam se da bi ugostiteljski objekt u mojoj ulici možda još mogao raditi kada stignem. Tamo bi se nagradio nekakvom nezdravom hranom i dobrom pivom. 😁 Ostaje mi još nekoliko kratkih i ne previše strmih uspona, makar s preko 200 km u nogama i preko 2000 visinaca više nema baš lakih uspona. Najprije se penjem na Bedenec, na cesti prema Klenovniku. Ide mi OK, penjem se bez problema. Spust od nekoliko serpentina prema Klenovniku mi je veći problem jer su zavoji od 180 stupnjeva a ja imam dosta uzak snop svjetla koji ne pokriva mnogo ceste pa se spuštam uz mnogo kočenja.
Odande još nekoliko manjih uspona i spusteva od kojih je posljednji u Donjem Ladanju. Mala serpentina s koje vidim svjetla petneastak kilometara udaljenog Varaždina a do njega ravno kao tepsija. Srećom se ta cesta proteklih mjeseci poprilično obnovila pa guštam na novome asfaltu, barem nekoliko kilometara. Ostatak vozim po sredini izbjegavajući uništen kolnik. Mrak je, automobile primjećujem izdaleka pa se na vrijeme mogu izmaknuti sa strane. Iako, ostavljaju mi dosta prostora. Vjerojatno sam im previše bling bling 🌟🌟 sa svim svjetlima i relfektirajućim trakama. 🙂
Oko 23 h prelazim most preko rijeke Drave i evo me nazad u Međimurju. Vozim lijepim tempom, nešto manje od 30 u prosjeku, tempo koji mi odgovara i okrećem pedale bez mnogo muke. Minuta po minuta, evo me u mojoj ulici, evo me i pred onim prije spomenutim objektom ali nažalost, ništa od moje nezdrave hrane i pive. Osoblje čisti, posprema, nema glazbe, svjetla su prigušena. Ne previše razočaran, nastavljam još tih nekoliko stotina metara do kuće.
Trinaest sati i pedeset minuta nakon što sam krenuo, prevalivši 280 km, evo me kod kuće. Vozio sam malo više od 11 i pol sati, utrošio gotovo 5700 kalorija i proizveo otprilike 5600 kJ energije. 41 267 puta sam okrenuo pedale i popeo se otprilike na visinu Triglava, čak i koji metar više. 🙂 Upoznao neke nove krajeve, snimio nove fotke, pokoji video zapis i ovaj tekst.
Nadam se da se vi niste potrošili ovoliko kalorija čitajući ovaj zapis. Kao i uvijek, hvala što se vozite sa mnom. A kako ste još ovdje, ostavite mi komentar, podijelite tekst na društvenim mrežama ili se pretplatite na blog. Možda ste primjetili da sam malo promijenio oblikovanje teksta. Možete i to komentirati, je li bolje, lošije?
Hvala, i do nove vožnje, pozdrav!
Odgovori