Subota, 2. rujan, 2:46, zvoni alarm na mobitelu. Nije da sam pretvrdo spavao, ionako sam se tridesetak minuta ranije digao do toaleta, nisam više ni zaspao kako spada. Muči me kašalj i on me povremeno probudi. Ipak, nisam previše umoran. Neka tri i pol sata sna biti će dovoljna.🤷🏽♂️
Navlačim dres, pripremam ono malo stvari koje nosim sa sobom. Torbicu za gornju cijev, svjetlo, rezervno svjetlo i set baterija za njega, nešto čokoladica, gelova, kartice, dokumente, reflektirajuće stvari za noć i to je to. Putujem lagano, reklo bi se.
U 3:26 sam već na biciklu i krećem u noć. Mjesec je visoko na nebu, neki dan je bio potpuno pun i lijepo osvjetljava cestu ispred mene. Uz uličnu rasvjetu, skoro da mi ni ne treba svjetlo na biciklu. Krećem potpuno miran, nije mi prvi put da ulijećem u ovakvu bedastoću, neki bi možda rekli. Ja ću je ipak nazvati cjelodnevnim izletom. 😁
Ono što me muči je taj kašalj i donekle bolno grlo. Ultra sparan i vruć vikend prije sam se hladio pod klimom i (pre)hladnim napicima što je rezultiralo ovom neugodom. Nemam temperaturu i fizički sam (vjerojatno) u redu, ali ipak sam se pitao kako će to sve proći. No, kad nešto naumim, onda nađem način da to i ostvarim i nisam namjeravao odustati zbog toga jer me peče grlo i grebe kašalj i što zvučim kao da sam cijelu noć bančio u krčmi. Noge me ne bole. 🙂
Što sam to naumio, sad se vjerojatno pitate. Pa, ono što sam htio na proljeće ali zbog loših vremenskih uvjeta nisam uspio. Biciklom otići na Brevet od 200 km negdje u relativnoj blizini, odvoziti ga i vratiti se nazad biciklom. I da to sve zajedno ispadne oko 400 km. U jednom danu. Bez noćenja. Ne, niti nakon breveta. 🙂
Noć je bila ni topla ni hladna, imao sam kratke nogavice ali sam na sebi imao prsluk da me malo zagrije i na rukama rukave koje ću skinuti nakon što sunce izađe. Stao sam usput na bankomatu, trebalo je ponijeti i nešto keša i odpedalirao na jug. Čim sam stigao na prvu čistinu van naselja, u ušima sam čuo zvuk vjetra, vjernog pratitelja svakog biciklista.
Vremenska prognoza nije najavljivala značajan vjetar, ali eto, nekakav južinac mi je odlučio praviti društvo. Nije snažno puhao, ali radije bih da nije uopće. 🙂 U Varaždinu sam u 3:56 i pitam se na koliko od sijaseta semafora ću pogoditi crveno, jer sam naravno odmah na prvome stao. Osim dva automobila meni s lijeve na svih ostalih 7, 8, 9, koliko već ima traka nije bilo baš nikoga. Fora je doživjeti taj noćni mir, pogotovo ovako na biciklu. Rekla mi je Ana komentirajući mi priču na Instagramu da imam cijeli grad za sebe. Pa, da; lijepo je po obično prometnim ulicama krstariti sam, u svome ritmu bez da se non-stop moraš okretati iza ramena.
Izlazim iz Varaždina i evo me na prvome usponu dana, prema Varaždin Bregu. Još sam svjež i ne štedim se previše. Ipak, kako se penjem i počinjem jače disati na usta osjećam kako mi se grlo suši i počinje me peći. Malo spuštam ritam i na vrhu zalijevam grlo vodom iz bidona. Nije jako hladna pa odgovara, a odmah smanjuje osjećaj pečenja u grlu. OK, našao sam lijek za jednu neugodnost. 🙂 Za kašalj nisam. Iskašljao sam nešto što je imalo konzistenciju žvakaće gume, ali ništa strašno, idemo dalje. 🙂🤷🏽♂️
Novi Marof, novi uspon, evo me već u Brezničkome Humu. Gledam benzinsku na kojoj smo na Fleche vožnji imali kontrolku, prisjećam se tih trenutaka. Život se polako budi, prometa je sve više, vjetra malo ima, pa ga malo nema. Očito mikroklima radi svoje pa kako prolazim prema jugu tako i nailazim na komešanje zraka. Dobro, ništa strašno, imam sasvim pristojan tempo. Iako u jednom trenutku računam da sam prespor, pa nakon kilometar ili dva opet u glavi radim račun i kužim da sam prebrz.
Naime, htio sam u 94 km udaljen Ivanić Grad stići nešto poslije 7 sati. Brevet počinje u 8, a htio sam se na miru prijaviti, malo odmoriti, popiti kavu i pojesti sendviče koji sam vozio u džepovima. Ako se pitate jesam li jeo išta prije polaska, nisam. Večerao sam oko 19 h i to mi je bilo dovoljno za prvu četvrtinu puta. Uglavnom, kilometri su postojano klizili, na istoku je postajalo sve svijetlije, ja sam došao do mjesta Črečan kod Svetog Ivana Zeline gdje me put s glavne ceste vodio prema Ivaniću.
Sunce je toga jutra izlazilo u 6:14 i veselio sam se tome trenutku. Inače ne volim baš rano ustajati, ali barem sam nagrađen lijepim prizorom dizanja sunca ponad horizonta i početka novog dana. Imao sam sreće da sam baš u tome trenutku stigao do nekakvog kanala pa mi se otvorio relativno čist pogled na horizont. Ispred mene se valjala izmaglica kroz koju se sunce brzo dizalo. Nisam imao više mnogo do Ivanića. Stao sam još jednom na nekoj čistini jer je prizor bio prelijep da ne probam snimiti koju fotku. Kraj koji je inače potpuno ravan i nezanimljiv u ovo doba dana s dodatkom maglice postaje lijep i pomalo čaroban.
Nastavljam dalje, kod nekog mosta su radovi i stajem na semaforu koji regulira promet. Dostiže me nekoliko automobila. Dok je vozač prvog odlučio da sam nebitan i stao je tik do semafora i zatvorio mi put, ostalima sam onda mahnuo nek prođu. Mislim, propustio bi ih sve i ovako i onako, ali eto, neki me ne doživljavaju kao sudionika u prometu. 🤷🏽♂️ Na kraju kolone je jedan s tri specke na krovu, ekipa me malo začuđeno gleda, klimnem im glavom odvrate mi i svatko nastavlja svojim tempom.
Oko 7:15 pristižem pred kafić oko kojeg se skupilo već poprilično biciklista. Neke znam bolje, neke površnije, no bilo je lijepo malo pozdraviti ljude. 🙂 Mnogi su se začudili kad su skužili da sam došao biciklom. A koliko je tek čuđenja bilo kad sam rekao da ću se bicikom i vratiti. 🙂 Znam da ću zvučati kao partibrejeker ali realno, na brevet 200 automobilom bi išao samo na par mjesta na kojima ili nisam bio ili je krajolik jako lijep pa bi ponovio. A to obično nije sjeverna ni središnja Hrvatska, koliko god je to moj kraj koji mi je drag. 🤷🏽♂️
Dobro, kavicu koju je u startnini osigurao organizator sam popio uz svoj prvi obrok dana, onaj senvič i pol kojeg sam lijepo vozio u džepu do ovdje, iako je nadomak kafića Mlinarova pekara. 🙂 No, sendviči su bili u džepu za svaki slučaj ako ogladnim prije Ivanića. Malo sam popričao s ljudima i već je stiglo 8 sati, bilo je vrijeme da se krene. Ivanić grad je dobrano raskopan, barem ova ulica koju sam i smo koristili za pristup, no do izlaza iz grada put su nam čistila trojica motorista a ako sam dobro zapamtio, sreću na vožnji poželio nam je i gradonačelnik!
Put nas je vodio na jugoistok, prema Popovači nakon koje smo krenuli do prve kontrolke i najozbiljnijeg uspona dana, onog na Moslavačku goru. Prvi ravni dio, da budem iskren mislio sam da će brza ekipa odmah potegnuti većom brzinom a mi ostali kako kome. Ipak, prvih desetak, možda i više kilometara većina breveta vozila se zajedno nešto brže od 30 km/h. Mislio sam da bi bilo dobro držati te najbrže do uspona, a onda dalje nastaviti svojim tempom. Po mojoj procjeni bilo nas je pedesetak (kasnije sam saznao 60), što je značilo da je bilo dovoljno vozača da ne budem baš uvijek sam.
Nažalost, u nekom trentuku su oni naprijed povećali svoju brzinu a netko ispred mene je “pustio kotač” i našao sam se u neobranom grožđu. Nekoliko stotina metara lovio sam tu skupinu, ali kada sam shvatio da ću morati dati sve od sebe u sprintu da ih stignem, sjetio sam se da imam još 300 km za odvoziti i da mi takvo trošenje snage u stvari ne treba. Tako sam lijepo sjeo i pričekao da me stigne skupina iza pa smo zajedno nastavili do prve kontrolne točke u mjestu Gornja Jelenska. Ondje su bile trgovina i krčma, ja sam stao u trgovini da kupim vode i dopunim bidone. Za to vrijeme je već pristigla i druga grupa i svi su se zajedno izmiješali. Ako vam na pamet padne ulaz u mravinjak, tako to otprilike izgleda. Skupina doleti, pa se neki vrte okolo, neki se odvezu od skupine, ostatak ostane, itd. 🙂
Krenuo sam dalje i na Moslavačku goru sam se u stvari krenuo penjati sam. Znao sam da će me već netko dostići, iako dostigli su me neki tek nakon spusta. Uspon i spust su lijepi, no cesta je u očajnom stanju. Šteta, jer sam siguran da bi se moglo naći računicu koja opravdava sloj novog asfalta. Dobro, penjao sam se dobrim tempom. Ovaj uspon sam vozio 2019. g. na dijelu breveta 200 koji je također startao iz Ivanić Grada ali je imao ponešto drugačiju rutu. Kada sam gledao podatke o tome usponu, pitao sam se što je bilo da sam se tako sporo penjao. Poslije sam se sjetio da sam tada bio u grupi s brevetašicom koju sam tada upoznao i u to doba je bila poprilično spora. No danas je ona, mogli bi reći kraljica brevetašica u Hrvatskoj, a vjerojatno i šire. Eto, što radi nekoliko godina vježbe. 🙂 Pa kraljice, ako se prepoznaješ, javi se. 😉
Dobro, 4 i sitno kilometara uspona sam dobro odvrtio, možda malo prejako, spust sam doslovno proletio, iako se pitam kako se nismo razbili svi mi zajedno, i bicikl i ja i kotači. U nekoliko navrata sam preletio neke rupe i stvarno sam mislio da sam uništio ako ne bicikl onda barem gume. Ali eto, sreća prati hrabre i budale. 🤷🏽♂️
Dalje nas je ruta vodila na sjever prema Bjelovaru. I sve bi bilo OK da ja ponekad nisam tvrdoglav na svoju štetu. Naime, na jednome zavoju mene je moja navigacija vodila lijevo dok je nekolicina s kojom sam bio išla na desno. I iako znam da oni sigurno neće skrenuti krivo, nekako sam si utuvio u glavu da su sigurno oni nešto pogriješili i da sam ja u pravu. Naravno, nisam bio. Put kojim sam krenuo, prvo je završio na makadamu, pa na poljskom, pa na šumskom putu, s lokvama vode u rupama koje su napravili veliki kotači, vjerojatno traktora…
Kako se ja ne vraćam, izdurao sam sve te blatne puteve, što vozeći, što gurajući bicikl opet došao do asfalta. U tome sam preživio i napad i okruženje čak tri psa koji su izletjeli iz dvorišta kuće na osami. Srednje veličine, očito nisu bili strašno loše volje jer sam ih uspio otjerati vikom i špricanjem vode iz bidona. Iako sa sobom vozim i suzavac koji sam kupio baš za tu namjenu, nekako ga se libim upotrijebiti.
Dobro, sad bi trebao objasniti kako svi desno a Filip lijevo. Pa, zahvaljujući aplikaciji Garmin Connect. Opet. 🤷🏽♂️ Naime, ja volim imati kompletnu rutuna cikloračunalu pa sam si onda uzeo rutu organizatora i dodao još komade koji su trebali do tamo i nazad. Iako sam se trudio da ne diram rutu samog breveta, aplikacija je samostalno odlučila promjeniti dio rute. Što ja nisam skužio na vrijeme. I tako sam se opet našao u blatu. I što je bilo najgore, više nisam mogao vjerovati ruti koju sam imao učitanu jer ne mogu znati na koliko mjesta je još moguće promjenjena. 🙄
Riješenje je bilo naravno, učitavanje originalne rute koju nisam imao na uređaju već sam ju morao preuzeti s interneta. U procesu sam morao prekinuti snimanje vožnje, te sam prebrisao rutu prema doma. To će me na kraju dana opet ujesti za dupe. 🤷🏽♂️ Ali dobro, učitao sam originalnu rutu, shvatio da sam nedaleko od nje i nastavio po njoj. Srećom sam već bio relativno blizu Bjelovara. Sad kad analiziram gps zapis, u stvari nisam niti izgubio toliko mnogo vremena koliko sam mogao. 10, možda 15 minuta. No, da nisam tvrdoglav, ne bi izgubio ni to, a vozio bi se s ekipom za koju vjerujem da bi mogao držati njihov tempo, pa bi na cilj stigao gotovo sat vremena prije.
No, dobro, nigdar ni bilo da nekak ni bilo. Ne? 🙂 Treba voziti dalje, vraćam se na rutu i uskoro me prestižu dvojica pa onda za njima još grupa od 5,6 brevetaša. Na ravnom su me ostavili, no na prvom hupseru sam ih lijepo sve skupio. Pa smo se krenuli voziti zajedno. No, nažalost nismo baš bili homogena skupina. Iako sam pokušao u jednom trenutku potaktnuti kolege da radimo zajedno, ispalo je da smo preblizu Bjelovaru pa je svaki od njih (onda i uključujući i mene) vukao nekim svojim (prebrzim) tempom i razvlačili smo jedan drugog kao na elastici.
U Bjelovaru smo imali drugu po redu kontrolnu točku, kod Barutane, spomen područja iz Domovinskog rata. Sebić, i nastavljam sam dalje. Na prvome semaforu dostiže me Ivan kojeg nisam očekivao ovdje s obzirom na moje potepanje na šumi, ali veli da je stao na kavu. Rekao je da mu se držim kotača da će me malo vući, ali više smo razgovarali i vozili jedan do drugog nego sam se šlepao. Realno, nije bilo ni potrebno, brži je od mene i ima manje kilometara u nogama i manje kilometara do kraja dana.
Vozim na sjever, prema Koprivnici. Upravo sam tuda prolazio polovicom kolovoza kada sam sa svojom dragom imao biciklistički godišnji, samo u drugom smjeru. Uglavnom, znao sam što me čeka, serija ne predugih i ne prestrmih uspona, ali ipak uspona. Ivan me ostavio na jednom i naravno nastavio sam svojim tempom sam. Stao sam u Zrinskome Topolovcu u trgovini, kupio nešto slatko i vodu te nastavio prema Koprivnici.
U Koprivnici odlazim na trg, stajem u Mlinaru, kupujem komade pizze, kolu i odmaram u hladu na klupici. Iako sam mislio i sjesti na kavu na nekoj terasi predomsilio sam se. Bilo već gotovo 14h a imao sam još oko 80 km. Znao sam da će mi za to trebati više od 3 sata a želio sam oko 18h krenuti prema kući. Što je značilo da bi brevet trebalo završiti oko 17h. Pa sam odlučio nastaviti bez kavice. 🤷🏽♂️ U Koprivnici nam je bila treća kontrolka, ispred upravne zgrade Podravke, poznata fontana sa žlicom. Ja čak nisam ni stao, nego sam u vožnji okinuo sebić, dok se ekipa brevetaša brčkala u fontani. 🙈😁
Put je dalje vodio prema Križevcima. Ovuda sam vozio jednom i to prije dosta godina. Sjećao sam se da je cesta relativno ravna no s nešto hupsera. Bila je i dosta prometna, pa sam balansirao između vožnje po cesti i po (lošoj) biciklističkoj. Nažalost, opet se javio vjetar. Ne prejak, ali opet me lagano gurao u prsa. Dobro, nvz. Na ovome potezu se dosta gradi, ponajviše pruga prema Mađarskoj, ali se uz nju radi i cestovna infrastruktura, pa je bilo i nešto friškog asfalta.
U Križevce sam stigao oko 15 sati i stvarno mi je trebala kava. Ruta je vodila malo južnije od centra, pa sam stao u nekoj trgovini na samome izlazu iz grada gdje sam uz ledenu kavu kupio i popio još tekućine. Sjedio sam ispred trgovine, na prozorskoj klupici u nadi da će netko od kolega naići pa da nastavimo dalje zajedno. Kako niti nakon petnaestak minuta nitko nije naišao, nastavio sam dalje.
Cestu prema Vrbovcu vozio sam po prvi puta. trebalo mi je poprilično vremena za tih dvadesetak kilometara. Bilo je vruće, vjetrić mi nije pomagao, a i bližio sam se tristotome kilometru u svojim nogama.Ne sjećam se da bi se osjećao nešto posebno loše, ali očito nije išlo brže. U Vrbovcu sam stao na benzinskoj, trebalo mi je još hladnog osvježenja, na brzinu sam to popio i krenuo prema posljednjoj kontrolnoj točki, u Brckovljanima. 🙂 Uspon prema crkvi nisam baš forsirao, stavio sam na najlakši prijenos, pa kad stignem, stignem. 🙂 A stigao sam malo prije 17h.
Nadao sam se da ću do tada već biti u Ivaniću, na cilju, no eto, danas me nije išlo, pa sam vozeći gotovo potpuno istim potezom kojim sam jutros stigao na start, brevet završio u 17:41. Pozdravio se s ekipom koja je uživala u hladnim pivicama, prema uputama organizatora preselio se nešto dalje do restorana gdje nas je čekao obilan ručak. Čestitam im na tome, jer su u 20€ startnine stvarno uključili mnogo toga. Za gablec je uz tanjur juhe, bilo miješano meso i salata. Sve (ok, osim vjerojatno juhe) friško pripremljeno.
Što je značilo da ću tamo ipak malo duže čekati i krenuti još malo kasnije no što sam htio, ali, bio sam u dobrom društvu. Uz klopu, popio dvije bezalkoholne pive, popričao s kolegama i konačno, nakon otprilike sat i četrdeset minuta otputio se na posljednju četvrtinu puta, prema Murskome Središću. Moglo bi se reći, odjahao sam u zalazak. 🌆😁
Na putu prema Brckovljanima pridružio mi se Dušan, malo smo porazgovarali, bio je sretan što nije bio jedni koji na brevet ide biciklom. Tim više što je to nekih desetak km. Je da je moj put nešto duži, ali nvz. razgovaramo o konceptima. 😁 Na putu srećemo brevetaše koji završavaju svoju vožnju. Neki su osvjetljeni, neki nisu, žure da stignu prije mraka. Hvala onima koji me zovu imenom i žele mi sreću. Uvijek je to lijepo čuti.
Pozdravljam se s Dušanom, kojeg sam pitao kuda za Svetu Helenu, jer ako se sjećate, više nemam učitanu rutu za nazad u cikloračunalo. Sve je on meni lijepo objasnio i iako sam jutros prošao tim križanjem nekako sam uspio zeznuti i skrenuti nazad prema Vrbovcu. I to sam shvatio nekih pet kilometara dalje kad se više nije isplatilo vraćati. Srećom, našao sam jednu prečicu, pa sam si dodao samo 13 kilometara puta. 🙈 Znači, otprilike 25 minuta duže na bicu…
U međuvremenu mi se ugasilo i svjetlo koje sam koristio jutros i cijeli je dan bilo na volanu. Pa sam morao montirati rezervno na kacigu. Pa sam to radio u mraku i žurbi, pa me više nerviralo nego osvjetljavalo put, i tako. Ah, dug je bio dan, nisam baš bio više jako sretan. Ali, put je trebalo privesti svome kraju. Kad sam nadomak Zeline, taman prije prelaska autoceste opet stao da navučem još ono malo odjeće na sebe, otvorio sam svjetlo na volanu, izvadio baterije iz njega i pospremio sve to u torbicu na bicu. Naime, naučio sam da ako se to svjetlo mnogo trese, onda će u jednom trenutku prestati raditi. No, ako se baterije izvade i ostavi se neko vrijeme bez njih, onda opet proradi.
Nemojte me pitati zašto, kineska tehnika. Ali, svjetli dugo i dovoljno sjajno i nije koštalo mnogo, a ne moram vući dodatnu veliku bateriju, pa je to onda nešto što mi je OK za koristiti. Trebao sam ju ujutro pospremiti u torbicu da se ne drma toliko i sve bi bilo u redu. Čovjek bi mislio da ću naučiti nakon svih tih, vožnji. Zar ne? 🤷🏽♂️
I eto me konačno na glavnoj cesti, malo sjevernije od Svetog Ivana Zeline, nekih petnaest sati nakon jutarnjeg prolaska. Noć je, friško je, mene opet muči kašalj i peče me grlo, ali nema odustajanja. Razdijelio sam si u glavi put na manje komade i uporno okretao pedale. Iako je subota uvečer, promet u stvari nije pregust. Vozim tempom kojim mogu. Dvadeset i nešto na sat. Nisam baš sretan, nekako sam mislio da ću malo brže, ali kad ne ide.
Kako sam se približavao Brezničkome humu, tako sam postajao gladniji, bio sam na rubu da ostanem potpuno bez energije. Pomogao je jedan gel i voćni štapić koji su nam dali na startu breveta. U Breznički hum dolazim oko 22 sata. Stajem na benzinskoj, iz kafića dopire preglasna i preloša glazba. Dok tražim sendvič, pitam prodavača jel’ imaju nekvu feštu. Po tonu glasa prepoznajem da mu baš nije drag izbor glazbe, ali veli da je tako svaku subotu i nedjelju. Oba sliježemo ramenima i ja izazim van žvakati svoj sendvič, šutke trpeći napad šunda i neukusa na bubnjiće.
Uspio sam se zadržati dvadesetak minuta i već sam se dobrano i ohladio. I krenuo sam u nekakav sjeverni vjetar! Mislim si, pa cijeli dan puše južinac i sad kad mi najmanje treba, okrenuo je sjever! Mislio sam da će mi trebati pet sati za tih pedeset kilometara! I uopće nisam bio sretan.Srećom, bilo je to opet lokalno komešanje zraka i čim sam došao u podnožje brega preko kojeg ću se spustiti u Novi Marof vjetar je oslabio, a kasnije i potpuno prestao.
Južne strane bregova prema Marofu i Varaždinu su blaže pa se lakše penjati po njima, gazio sam koliko sam mogao i bivao sve bolje volje. Je, nisam baš brz, ali se OK vozim. Sendvič mi je lijepo legao i popunio sam zalihe energije. Prolazim Marof, uspinjem se na Varaždin Breg, evo me već i u Varaždinu. Izbjegavam većinu crvenih svjetala na semaforu i poprilično usamljen na gradskim cestama gazim prema Međimurju.
Odlučujem do Murskog Središća ići glavnom cestom, biti će najlakše tako. Minuta za minutom, okret pedale za okretom pedale sve sam bliži kraju puta. Prate me zvijezde i prijatelj Mjesec. Danas smo se stvarno dugo družili, i dobar dio jutra i gotovo cijelu večer. Već je prošlo pola sata novog dana kad sam dragoj ne želeći zvoniti, na mobitelu poslao poruku: “Cin, cin, pustiš me u zgradu?”.
Umoran, da. Loše volje, pa ne baš. Pa, druga četristotka u ovoj godini , a četvrta u karijeri. Je, znam, neki će vikati, ne prizna se, nisi homologirao! Briga me, moje noge, moje dupe znaju da jesam. 😁 A eto, piše i na Stravi. 🤷🏽♂️ Opet sam naučio neke stvari, ponajviše o sebi i svojoj opremi, vidio nešto novih cesta, upoznao neke nove ljude, popričao s nekima koje znam od prije, jedan uspješan dan na biciklu.
Ove godine imam još jednu malo jaču rutu u rukavu, nadam se u negdje u narednih mjesec dana, ako se sve poklopi. 🤞🏽
Dugo nisam ništa objavio na blogu, ali ljeto je, mnogo vremena provodim vani a malo za računalom pa ne stignem toliko pisati.
Ako ste izdržali do ovdje, hvala vam, ostavite mi komentar i možda podijelite tekst s nekim koga bi mogao zanimati. Ako vas još što zanima, pitajte me. 🙂 Hvala i do nove vožnje, pozdrav!
P.S. Skoro nisam objavio ovaj tekst, no objavljujem ga u sjećanje na Boštjana Kotera. Kolege biciklista koji nas je puno, puno prerano napustio. Svojim odlaskom me, po tko zna koji put podsjetio da je život prekratak da ne bi radili ono što nas ispunjava, koliko god možda uzaludno i nebitno izgledalo nekome sa strane. Imamo samo jedan život, živimo ga onako kako ga želimo!
Boštjan, neka su ti lijepe nebeske ceste.
Odgovori