Već neko vrijeme u pozadini mi se vrti dobar DUB miks s YT, dobro bi s njim legla jedna rolica ali odavna sam se ostavio duhana, a ono drugo nikad nisam ni rolao. Kasno mi je i za otvoriti pivo, sutra je radni dan. Možda je ipak ostalo zrno ili dva pameti u ovoj mojoj velikoj glavi. Jer, što mi to treba?
Vratiti ću se na ovo, da vas ne otjeram prvim ulomkom. 🤷🏽♂️🙂 Znam da ste došli zbog vožnje biciklom i možda koje fotke. Pa, hajdemo od početka.
Subota je, 23. ožujak, ove ’24. 3:30 je, zvoni budilica na mobitelu. Iako sam prije par sati razmišljao zašto mi to treba, nisam bio u dilemi, nakon standardnih pet minuta odgode izvukao sam se iz kreveta i krenuo navlačiti odjeću koju sam pripremio. Sloj ovog, sloj onog, majica, hlače, vjetrovka, itd. U četiri i koju minutu sjedam na bic, palim navigaciju i krećem. Noć je topla, rekli bi u meteorološkom izvještaju „neuobičajeno za doba godine”.
Na izlasku iz grada vidim plave rotirke, dok još polusnen vrtim loše scenarije koji su se možda odvili ipak vidim samo policijski auto iza nekog sivog auta i nekoliko osoba u razgovoru. OK, nema mrtvih. Vozim dalje, od Čakovca prema Varaždinu. Promet je slab, gotovo nepostojeći, vozim se tempom dovoljno brzim da oko 4:20 stignem do mjesta nedaleko od Varaždina u kojem se spajaju dvije ceste. S Ksenijom sam dogovorio da se nađemo na tome mjestu.
Naime, u 8 sati iz Sesveta starta brevet od 200 km na koji smo odlučili otići biciklima. Oboje imamo planove za neke duže vožnje ove sezone pa će nam dobro doći malo više od 200 km u komadu. Iako, Ksenija se sprema za mnogo, mnogo dužu od one na koju se ja spremam. No, bude li sve u redu ni moja neće biti baš mačji kašalj. No, o tom potom.
Sreli smo se, pozdravili i nastavili na jug. Varaždin, klasika prvi semafor na ulazu svjetli crveno, automobila minimalno. Vozimo dalje, osjećamo južni vjetar u prsa. Nije jak, samo nas priprema da znamo da je tu i da će biti tu, kamo god da mi pošli. 🙂 Penjemo se na dva uspona južno od Varaždina, na drugome, poslije Novog Marofa vjetar se pošteno upro u nas i pobojao sam se da će već jutro biti prenaporno. Kako to ponekad biva, kad smo se spustili u dolinu vjetar se smirio i gotovo ga nismo osjećali.
Sunce je zažarilo oblake na istoku, dvadeset do šest je, planeta se konačno prevrnula na pravu stranu ravnodnevnice, dan je opet duži od noći. A svitanje mi je uvijek čarobno, pogotovo ako sam ga dočekao na biciklu. Gazili smo ravnicu prema jugu, nad pejzaž se nadvio tanki sloj izmaglice i uživao sam u sceni. Kako smo se bližili Sesvetama i vjetar se opet nešto jače osjećao. Nekako paralelno pojačavao je i promet. Naravno, iako su Sesvete grad za sebe, realno su dio Zagreba što sa sobom donosi loše i raskopane ceste, hrpu semafora, gusti promet, prelaz preko prometnih željezničkih tračnica, itd. 🤷🏽♂️
Ipak, na mjesto susreta pred trgovački centar stigli smo oko 7:30. Taman da stignemo popiti kavicu prije starta. Stvarno je bilo mnogo biciklista. Negdje sam čuo informaciju da nas je startalo oko 150. Bilo mi je veoma drago tome svjedočiti. Lijepo je da se toliko ljudi okupi na ovoj, ipak malo manje razvikanoj disciplini biciklizma. Pozdravio sam se s dosta ljudi koje sam upoznao uglavnom na brevetima koje sam do sada vozio. Opet smo izazivali čuđenje time što smo se biciklima dovezli do Sesveta. Kao da ne postoje breveti duži od 200 km? 🤷🏽♂️
Prije no što startamo, da vas upoznam s ostatkom likova koji će mi, osim Ksenije praviti društvo u dijelovima današnje priče, po redu po kojem sam ih sretao
„Tom! Bijele noge, duga brada!” 😁 vikao sam mu kad sam ga spazio kraj automobila kraj kojeg se spremao. Mahnuli smo si i produžio sam dalje. Znamo se već jako dugo i dosta smo zanimljivih vožnji odznojili zajedno. 🙂
Dalje, nailazim na Dadeka. S njim se znam jako, jako dugo, prvo kao fotografi, a evo zadnjih godina on se vratio biciklizmu. Doduše, malo krivim redom. Prošle smo godine zajedno odvozili Fleche, a ovo mu je bio prvi klasičan brevet, od samo 200 km.
Posljednji u kadar ulijeće Siniša kojeg sam upoznao na svojem prvom brevetu sad već davne 2015. On je naravno, najpoznatiji Siniša od svih brevetaša. 🙂. Kseniju s kojom sam se dovezao ovamo upoznao sam na brevetu prije dosta godina, a sam ju već jednom opisao kao kraljicu brevetašica u Hrvatskoj pa i šire. To se i dalje nije promijenilo. 🙂
Eto, najavna špica je prošla, kavu smo popili, 8 je sati. Iako je organizator vikao da ovo nije utrka i da ne moramo baš svi odmah krenuti, svi smo odmah krenuli. 🤷🏽♂️ OK, osim mene Ksenije, Siniše i još pokojeg vozača kojem se nije baš odmah žurilo i koji nemaju problem voziti sami. Ja sam nešto petljao po torbi, pakirao sam stvari pa sam stvarno krenuo gotovo posljednji.
Dobro, rutu sam imao pred sobom, neću se izgubiti. Uskoro sam počeo dostizati one koji nisu jurili, svako toliko sreo sam nekog koga nisam uočio na startu, u prolazu razmijenio rečenicu dvije i već smo izašli iz Sesveta i počeli se polako penjati prema prijevoju Laz, nakon kojeg je slijedio spust prema Mariji Bistrici, prvoj današnjoj kontrolnoj točki
Na Laz sam se penjao već nešto puta, češće sa sjeverne strane. Posljednji put kada sam vozio s južne bilo je veoma vruće i veoma sam se sporo penjao. Ovaj puta je bilo lijepo vrijeme i ja sam uspon vozio malo brže nego što bi trebao, jer, ono, imam već oko 100 km u nogama i vjerojatno (sigurno 🙂 ) me čeka još blizu 300. Ali, kad je po cesti bilo toliko zečeva koje je trebalo dostići. 😁
Prijevoj je došao i prošao, spust dolje je bio OK, iako sam vozio poprilično konzervativno, kočio sam ranije i opreznije skretao. Još se nisam do kraja oslobodio nakon jesenskog pada… U Bistrici nam je u jednom kafiću bila kontrolna točka, prva tog dana. U pekari pokraj sam kupio stvarno ukusan sendvič. Pršut, sir, salata, namaz, kukuruzno pecivo. Stvarno, već dugo u nekoj pekari nisam naletio na nešto tako ukusno. Da sam znao, uzeo bih barem još jedan jer će me onaj u Vrbovcu poprilično razočarati.Ako vam se čini da jedem prerano, tek je tridesetak kilometara od starta, pa… Večer prije se nisam baš propisno najeo, do Sesveta sam pojeo samo dvije banane a trgovački centar naravno nije radio kad smo mi bili tamo, tako da sam morao nešto konkretno, a na brzinu pojesti. Na kontrolki sam se zadržao desetak minuta, ostatak sendviča sam pospremio u torbu za kasnije. Slijedio nam je kratki ali slatki uspon na sjever pa odmah brz spust u dolinu prema Konjščini odakle smo gotovo doslovno peglali cestu, nošeni vjetrom u leđa.
Dobro, ja sam peglao sam. Nije da nije bilo grupa koje ne bih mogao pratiti, ali želio sam voziti tempom koji mi je odgovarao, ni prebrzo ni presporo. Taman. 🙂 Na krilima vjetra dvadesetak kilometara do Novog Marofa prošao sam brzinom od gotovo 30 km/h. Znam da ne izgleda dramatično brzo, no sjetite se da vozim maraton a ne utrku i da trebam dobro rasporediti snagu, a i činjenica je da se cesta u tu stranu cijelo vrijeme diže. I na kraju dana, gotovo nikad na ovakvim vožnjama vjetar u leđa ne prođe nekažnjeno. 🤷🏽♂️
U Novom Marofu je druga kontrolka u restoranu Ključice, u kojem je vrijeme stvarno stalo. Barem što se interijera tiče. Drago mi je da su im brevetaši napravili lijep promet, jer je terasa bila dupkom puna kada sam ja prispio. I ja sam ostavio svoja 2€ za Mirindu. Dobro mi je došlo malo slatkog uz vodu koju su mi ljubazno utočili u bidone. Zadržao sam se minimalno, pojeo još malo onog sendviča, pozdravio se s Dadekom koji je upravo kretao kad sam ja pristigao. Siniša i Ksenija su na kavu otišli nekamo gdje je manja gužva. Ja sam odlučio nastaviti dalje, na realno najtežu dionicu današnjeg breveta.Barem po visinskome profilu.
Odmah nakon Marofa slijedio nam je uspon na prijevoj preko Kipišća koji na zapadnoj strani prelazi Kalnik i (brzo) se spušta u dolinu s južne strane gore. Uspon nisam gazio punom snagom, tempom kojim sam okretao pedale imao sam osjećaj da će mi za ta četiri kilometra trebati petnaestak minuta. Tako nekako je i bilo. Spustio sam se na drugu stranu, na dnu spusta bila nam je treća, foto kontrolna točka. Odatle sam skrenuo na jug i po prvi puta osjetio, doduše relativno blagu kaznu za uživanje na vjetru do Marofa.
Iako nisam osjetio punu snagu, svako toliko se vjetar provukao kroz brda i pristojno se osjetio. Ipak, do prvog sljedećeg hupsera imao sam pomoć traktora. Naime, prvo sam ga prestigao pa me na jednoj kratkoj špici dostigao i prestigao i počeo voziti preda mnom malo ljepšom brzinom od nekih 32, 33 km/h. Malo je smrdilo po nafti, ali neću odbiti besplatnu zavjetrinu. 😁 Tako sam se lijepo odšlepao za njim do prvog sljedećeg kratkog ali i strmog uspona. Iako na Stravi piše 2 km i 4%, ustvari je onaj najstrmiji dio mnogo većeg nagiba od toga, ali znate kako ide s prosjecima. 🤷🏽♂️
Dobro, kako sam se krenuo penjati, pri vrhu brijega vidio sam žutu majicu koju je Dadek nosio, kao i ja, uostalom. Našu timsku s prošlogodišnjeg Flechea. Dostigao sam ga i malo pričekao da nastavimo skupa. No, njemu je odgovarao sporiji ritam pa sam ja nastavio svojim. Još nekoliko hupsera i stigao sam do „Vesele točke” gdje je vozače dočekalo još nešto cuge. Pogledao sam ih, ali vidio sam da su se neki možda pomalo previše opustili, neki su cugali pive iz limenke, a ja sam spazio već poznate bijele noge koje su malo prije no što sam ja stigao nastavile niz brdo.
Da netko ne misli, ne osuđujem ja ekipu koja si pocugala pivu, svakome po svome. Ne tako davno, pridružio bi im se. 🙂 Meni se samo nije dalo gužvati a i htio sam što prije završiti brevet. Ionako ću dužu pauzu napraviti u Vrbovcu koji više nije tako daleko. Ubrzo nakon spusta dostigao sam Toma, vlasnika bijelih nogu. 🙂 Pitao ga ide li sa mnom i rekao je da će probati. I tako samo nas dvojica nastavili prema Vrbovcu, ja naprijed on u mojoj zavjetrini. Vjetar se osjećao, više s boka jer smo putovali na jugoistok. Ipak, svako malo nas je malo gurnuo na kakvoj okuci kad bi se teren otvorio da nas pomete s boka.
Eto nas u Vrbovcu. Malo smo se pogubili po mjestu da nađemo birtiju, prikladnog naziva Birtija. 🙂Srećom, Tom je već jednom bio ovdje pa nas je iznavigirao jer nas je ruta vodila u neko drugo dvorište.
Nakon potvrde kontrolnog kartona, otišao sam do obližnje pekare gdje sam kupio sendvič koji nije bio ni do namaza onome iz Marije Bistrice, komadić kojeg sam još imao i pojeo prvog. 🙂U međuvremenu nam se pridružio i Dadek pa smo zajedno popili kavu, ja i Tom i fini radler koji miješaju u lokalu.
Svo vrijeme koje sam uštedio na prethodnim kontrolkama potrošio sam u Vrbovcu. Ali, ja sam praktički završio brevet, mogao i trebao sam si priuštiti pravi odmor. A ni dečki se baš nisu bunili. 🙂 Nakon 50ak minuta krenuli smo nas trojica dalje, prema sljedećoj kontrolnoj točki, u Čazmi.
Dosta smo brzo vozili jer smo putovali više u smjeru istoka nego juga pa nam je vjetar opet pomagao. Kad smo stigli u Čazmu, bilo je oko 14:30. Zadržali smo se malo duže no što smo mislili jer je izvjestan netko (a čiji tekst čitate) 🙂 morao izbaciti nešto viška tereta u prostoriji u koju i predsjednik ide sam. Nadam se. 😁 🤷🏽♂️
I od tamo krenula je osveta vjetra. Posljednjih 50ak km breveta trebalo je biti lako. Ravno, prema Ivanić Gradu pa odande prema i uz Savu. No, kako smo putovali u smjeru zapada, bilo na sjeverozapad, bilo na jugozapad vjetar smo itekako osjećali. Ja malo više jer sam uglavnom bio na čelu, ali kako je vjetar često bio bočno u prsa niti trojac iza mene nije baš potpuno bio u zavjetrini. Jer, naravno vozimo na otvorenoj cesti i ne možemo si složiti raspored kako bi si složili profesionalci a koji bi nas ponešto zaštitio od vjetra. Ako si mislite tko je treći, pa pokupili smo nekog kolegu usput i naš tempo mu je očito odgovarao.
Nisam tražio od dečki da me odmijene na čelu jer bi im to ubrzo odnijelo snagu pa bi onda ja morao još polakše voziti da me mogu pratiti tako da nije imalo smisla. Lijepo smo se vozili preko još dvije kontrolne foto točke i da budem iskren, svi smo već jedva čekali te Sesvete. Svako malo sam pomislio da bi radije ponovo gazio onaj uspon od 18% nego se hrvao s vjetrom Ali što je tu je, brevet moram završiti.
Ulazimo u Sesvete, sunce zalazi za oblake na zapadu. Oko 17:45 je. Da budem iskren, nadao sam se da ću se u to doba već krenuti prema Međimurju, ali OK. Od Čazme još dvije kontrolke, svaka odnese par minuta. Vjetar u prsa, relativno spori kompanjoni i sve se to nakupi. Spore kompanjone sam želio vući za sobom, nisu mi izgovor. I da sam bio sâm, možda bi došao tek koju minutu prije a ipak je bolje u društvu. 😊S druge strane, brže vozače nisam htio pratiti pa kako sam si posložio, tako mi je i bilo. 🤷🏽♂️
Završili smo u Pivnici Keti, jer nam je tamo bio cilj breveta. Već je mnogo vozača i pokoja vozačica bila za stolom i nadoknađivala potrošene kalorije. Moram priznati da ambijent pivnice baš i nije nešto što bi zvalo da se tamo često izlazi, ali je hrana bila ukusna i obilna. Tom je od dva ponuđena jela uzeo gulaš dok smo Dadek i ja navalili na pohanu piletinu s pomesom. Eto, ja čak svoju nisam ni pojeo do kraja. Očito se nisam dovoljno potrošio. 😁
I sad je trebalo donijeti krucijalnu odluku! Hoću li se kući vraćati biciklom kao što sam nemjerio ili iskoristiti mogućnost da bilo s Dadekom ili Tomom odem autom? Dilema je bila naravno, zbog meteoroloških uvjeta. Sva tri modela koja sam pratio najavljivali su početak više ili manje obilne kiše na ruti prema nazad otprilike od oko 19 pa do 21 sati. Kako koji, ali baš ama svi su govorili da ako pođem biciklom da ću ući u kišu, jedino je pitanje u koje doba.
Uz kišu bio je najavljen i ozbiljan pad temperature i okretanje vjetra s jugozapada na sjever. Točno, jel’ meni, tj. nama u prsa. Naime, uz ovu prognozu sâm nikada ne bi krenuo biciklom, ali Siniša i Ksenija su rekli da oni idu, pa eto, kud svi Turci tud i mali ja. 🤷🏽♂️🙂🤦♂️ Iako, neko sam vrijeme mozgao, gledao aplikacije s radarima, satelitima, modelima i na kraju ipak rekao, pa, znate što, da ne psujem sad u javnosti. 🙂 Kišnu opremu sam imao, ako će biti sreće pa da nas kiša uhvati kasno i ne bude prejaka, biti će dovoljno dobra.
Ako…
Mrak je već pao kad smo krenuli, nas troje. Siniša nas je navigirao da što prije ulovimo cestu prema Varaždinu, probijali smo se kroz promet i za sad još koristili oslabjeli, ali ipak južni vjetar u leđa. Nebo još nije bilo potpuno oblačno, mjesec se nazirao kroz oblake. Poveo sam našu malu kolonu i do Svetog Ivana Zeline sve je bilo sasvim u redu. Promet se sve više razrjeđivao, mi smo vozili pristojnim tempom i nekako sam se još uvijek nadao da ćemo uspjeti dobar dio puta proći bez kiše.
Na drugom usponu, prema centru Zeline Siniša mi je vikao da ga aplikacija na mobitelu obavještava da je kiša na 25 km od nas. Rekao sam mu nek aplikaciji kaže da ne pametuje. 😁 Nakon što smo se spustili iz Zeline, Siniša je preuzeo čelo i nekako točno u tome trenutku vjetar je okrenuo i počeo je puhati jaki sjever! E, to više nije smrdjelo na dobro. Tempo nam je naravno pao, postajalo nam je hladno. Prvo smo skrenuli na autobusno stajalište da bi ondje navukli dodatne komade odjeće na sebe da se ne ohladimo previše. Ja sam još htio odmah navući i donji dio kišne kabanice jer osim što štiti od kiše zaštiti i od vjetra.
Dogovor je pao da nastavljamo na sjever do prvih kapi kiše, a onda do prvog kafića. No, u tom trenutku prve male kapi kiše su krenule. Njih dvoje se odvezlo nešto naprijed, ali sam sa čuđenjem primjetio da su crvena stražnja svjetla njihovih bicikala samo nešto metara dalje skrenula s ceste u poprilično mračno dvorište, nije mi izgledalo kao kafić.
Ispalo je da su skrenuli pod nečiju sjenicu da navuku SVU kišnu opremu koju su imali. Ja sam imao još samo neoprenske čarape za navući i to je bilo to. Gospođa u čije dvorište smo upali nas je ljubazno pozvala u kuhinju, da pričekamo tamo dok kiša ne prođe. Zahvalili smo se, pitali gdje je najbliži kafić. Ispalo je da smo prošli pokraj njega, neki 200, 300 metara južnije.
Taman smo navukli sve na sebe, dogovorili se da krenemo na sjever do idućeg kafića koji je samo 3 km dalje, ali baš negdje u tome trenutku munja je proparala nebo, gotovo odmah za njom i snažna grmljavina i odmah nakon jaki pljusak počeo je prati cestu. OK, očito nećemo na sjever, nego nazad do kafića. 🤷🏽♂️
Parkirali smo bicikle odmah ispred ulaza da ih vidimo, ušli unutra i dobili hrpu znatiželjnih pogleda. Naručili nešto toplo, nešto slatko i krenuli promatrati vremenske aplikacije. Siniša je bio pozitivniji, meni se činilo da bi bilo mudro ipak malo duže sjediti. Unatoč smeću od muzike i zadimljenosti od cigareta… Ipak, bili smo duže od sata unutra. Svatko je kratio vrijeme kako je znao. Ksenija je drijemala, Siniša se zabavljao svojim aplikacijama, ja sam uspio srediti dvije kratke lekcije Talijanskog u aplikaciji za učenje, ali nekako smo postajali nemirni.
Meni se još nije išlo, činilo mi se da još prejako pada i da bi trebalo još pričekati. S druge strane, Siniša je bio optimističniji i rekao je da kiša sjevernije od nas jenjava i da bi mogli ući u područje s manje kiše kako ćemo ići na sjever. Kako on ima mnogo više iskustva vožnje po svakakvim vremenskim uvjetima, nisam se htio pravdati, pa sam i ja krenuo u mrak, u kišu. Prvi loš znak je bio što mi je odmah jedna rukavica pala u vodu i odmah bila skroz mokra. 🤦♂️”Vot a grejta mistejka tu mejka”, reko bi Collonele. Tko ga se sjeća. 🙂
Prvu sam grešku ustvari napravio odmah ujutro kad sam zaboravio kratke podstavljene rukavice zbog kojih su me dobrano boljeli dlanovi i one mehaničarske tanke rukavice koje koristim kad slažem bic. One bi mi držale ove tanke rukavice mnogo duže suhima, ali eto… Nisam ih imao.
Uglavnom, krenuli smo nas troje i nedugo zatim sreću nam je poželjela još jedna munja koja je osvjetlila krajolik oko nas. Uz grmljavinu, naravno, pojačala je i kiša i vjetar… Povratka više nije bilo, šutke smo vodili borbu s mokrom cestom, kišom koja je nemilice padala debelim kapima i sjevernim vjetrom koji je na mahove poprilično jako puhao. Ono čega se sjećam da sam pokušavao izbjegavati kišne gliste na cesti koliko sam mogao. Ne znam jesu li i ostali bili tako obazrivi. 🤷🏽♂️
Iako od Komina do naših krajnjih točaka ustvari nema jako mnogo kilometara, nekih šesdesetak, bio sam siguran da će se to poprilično odužiti. Po mraku se ionako sporije vozi, kad dodamo još nevrijeme, borili smo se i ipak nekako napredovali . Breznica, Breznički Hum, uspon prema Novom Marofu, spust dolje, sve je to polako prolazilo. Iako sam rekao da kad prođemo Marof da smo skoro pa gotovi, nije baš bilo tako, kiša je i dalje nemilice lijevala, ja sam odavna osjećao da mi je sve promočilo, čak su mi se voda s leđa polako slijevala niz stražnju stranu nogu. Opet mi je bilo hladno za stopala, čak su se i neoprenske čarape već napile vode. Prste na rukama već polako nisam osjećao…
Izašli smo iz Marofa, prošli novi rotor na sjevernom izlazu, Siniša je otperjao naprijed svojim ritmom a ja sam po prvi puta u mnogo, mnogo godina (ako izuzmemo onu vožnju kad sam pao) odlučio iskoristiti džoker zovi. Kseniji sam rekao da ću nazvati dragu da dođe po mene, nek ona samo nastavi za Sinišom.
Stao sam na autobusnom stajalištu i čim sam se maknuo s kiše i vjetra odmah mi je bilo manje hladno. Doduše, prvo mi je trebalo nekoliko minuta da izvučem promrzle prste iz rukavica, da ih prodrmam toliko da ih ponovo mogu kontrolirati pa da mobitel izvadim iz torbe na volanu, a zatim i vodonepropusne vrećice koju sam jednom bez posebnog razloga za kikiriki kupio u jednoj od onih trgovina sa svim mogućim điđama…
„Hej, ja sam, oprosti što te budim, ali ne mogu više, dođi molim te po mene.” I još sam joj rekao da sam ispod Varaždin brega i da idem prema gore. Pospremio sam mobitel nazad u sve torbe i odlučio krenuti dalje. Bilo je samo 4 stupnja iznad nule i veoma brzo bi se ohladio čekajući tamo. Peglao sam lagano uspon, koliko je išlo. Kako sam se penjao više tako sam i počeo u snopu moje svjetiljke zamjećivati velike pahulje snijega koji se miješao s kišom. Ah, još i to, promrmljao sam si u bradu.
Uspon je završio dovoljno brzo, čak sam se malo i zagrijao, ali slijedio je spust prema Varaždinu. Potrošio sam valjda polovicu novih pakni koje sam nadobudno stavio prije koji dan na kotače. Kao i ležajeve pogona… Da sam znao, ostavio bih sve staro da se pere na ovoj kišurini. Ipak, bez problema sam se spustio u podnožje, osim što sam u zadnju felgu pri kočenju nabio nekakav komad metala koji mi je još dodatno glodao pakne kočnica. Naravno, nisam imao nikakve namjere sad to provjeravati. Ionako sam uskoro očekivao svog džokera. 🙂
Ušao sam u Zagrebačku ulicu koja s juga vodi u Varaždin i vidi vraga, prestala je padati kiša! Čak se i vjetar smirio. Nedugo zatim dostigao sam Sinišu koji je stao zbog prirodnih potreba, pa smo nastavili dalje zajedno. Gotovo na izlasku iz Varaždina stigli smo i Kseniju. Opet smo morali stajati na onome istome semaforu na kojem smo ja i Ksenija stajali prije gotovo 20 sati. Pogledavao sam svaki automobil koji nam je dolazio u susret, pokušavajući prepoznati Vanjin.
Kilometri su prolazili, uskoro smo se nas troje oprostili. Ksenija i Siniša skrenuli su prema Svetom Martinu a ja sam nastavio prema Murskome Središću. Sad sam već pomalo brinuo, da se nije što dogodilo. Pa, do sad smo se već morali sresti. Čak sam ispred jednog ugostiteljskog objekta stao jer je s druge strane stao tamni automobil, rekoh, baš dobro mjesto da ne stojimo na cesti. Ja čekam auto, dolazi na parkiralište, gledamo se i shvaćam da to nije ona. Nastavljam dalje i konačno kod sljedeće autobusne postaje stajem i odlučujem zvati.
Naravno, prvo je opet trebalo odmrznuti prste što je sad stvarno bilo bolno. Boljeli su me i pekli iznutra, gotovo od kostiju. Kad sam konačno iskopao mobitel vidio sam tri propuštena poziva. Ispalo je da smo se promašili u Varaždinu. Ničija krivica. Ja sam bio pothlađen i mokar, Vanja umorna i probuđena iz sna. Nitko od nas nije baš bio čisto s mislima pa eto, ispalo je da sam ja na četrdesetak minuta od cilja a ona u Novome Marofu. 🤷🏽♂️
Inače, kad sam se spustio u Varaždin i prestalo je padati, bilo mi je žao što sam budio dragu. Naravno, nisam mogao znati da tamo više ne pada, ali nisam je ni mogao nazvati i reći: „znaš, predomislio sam se.” I tako smo se nas dvoje konačno našli nekih osam kilometara prije Murskog Središća. Svejedno, bilo mi je drago da sam i to malo uštedio jer stvarno je bilo hladno a ja sam bio potpuno mokar.
I tada, kad smo stavljali bic u auto skoro je došlo do katastrofe. Naime, kako su meni prsti bili drveni, zamolio sam dragu da mi zaustavi snimanje vožnje na ciklo računalu. A kako nije naviknuta na to, umjesto na kvačicu pritisnula je na X. Ako tada nisam probudio pola sela neću nikad. 🤦♂️ Ipak, uspjeli smo se dogovoriti prije no što je kompletni zapis vožnje, svih 374,5 km i 15:34:14 sati okretanja pedala otišao u digitalni zaborav.
Tuširanje je vjerujte, bilo i ugodno i bolno, kako su se ekstremiteti polagano zagrijavali. Spavao sam do jutra pokriven s nekoliko slojeva debele posteljine, čak me i mačak Teo došao grijati, smjestivši mi se pod noge.
I tako, pitate se vi, što/kaj/ ča mi to treba?
Pa, ponekad se pitam i ja. Ne bi li sad, kako se ubrzano bližim Abrahamu trebao biti mudriji, iskusniji, da ne velim pametniji? Ne bi li se trebao smiriti, hodati nedjeljom ujutro na tekmu/crkvu, pa krčmu, a poslije ručka krmiti pred telkačom?
Pa, umjesto odgovora, nekoliko stihova Banovog Sušac bluesa, samo zamijenite brod s biciklom i more sa cestom…
„Vjetar raskopava more, ja sam na brodu isplovio sam
Vjetar se diže i ruši na mene, ja njegovu namjeru znam
On želi isprobati snagu, na mene obrušava svu svoju moć
Al’ ja sam krenuo tamo gdje želim i tamo gdje želim ću sigurno doć’ ”.
Do iduće kiše vožnje, pozdravljam vas, nadam se da vam je bila zanimljiva ova epizoda „Bolje stari, bolje nori”. Ostavite mi komentar (možete napisati da sam šenuo, nije greda 😁), možete preporučiti tekst nekome koga bi zanimalo, možete otići na dužu vožnju biciklom, bilo što. Javite se.
I hvala na pažnji. 😊
Odgovori