Prvi mjesec nove godine je već za nama. Vremenski nije baš bio naklonjen vožnji biciklom, barem ovdje u Međimurju. Ne kukam, siječanj i veljača su zimski mjeseci i do ne tako davno bili su mnogo, mnogo ne naklonjeniji. 🤷🏽♂️ Ipak, posljednji vikend donio je dovoljno toplo i suho vrijeme za duže vožnje.
S početkom nove godine mnogi donose odluke kojih se već u veljači ne drže. 🙂 Eto, mogu svečano izjaviti da sam i ja za ovu godinu donio jednu. Koju, sigurno se pitate, sjedeći na rubu stolca i ubrzano vrtite palcem po ekranu da ju što prije pronađete! 😁
Dobro, ništa tako dramatično. Odlučio sam do kraja godine pokušati dostići 100 Eddingtonovih milja. Što, tko, kako, pitate se sada? Dakle gospodin E. bio je Engleski astronom, fizičar i matematičar koji je među inim vjerojatno bitnijim stvarima za znanost, postavio i E broj.
Taj broj označava koliko vožnji biciklom te dužine u miljama je pojedinac ostvario. Broj koji je Eddington sam dostigao je bio 84. Dakle, 84 puta je odvezao vožnju dužine 84 ili više milja. S obzirom da je rođen krajem 19. st. skidam mu kapu.
Kako je 84 brojka koja nije nešto posebno zvučna, a meni fali 19 18 vožnji do E100, za ovu godinu zaželio sam stići do 100. vožnje od 100 ili više milja. Što će reći 161 ili više km, za nas koji dužinu putovanja ne mjerimo danima jahanja na konjskim leđima. 🙂
Možda sam već pisao da na računalu imam vreću ruta koju obično punim u hladnim i mračnim zimskim danima a praznim kad se pruži prilika. U toj vreći ima mnogo ruta koje bi mi trebale pomoći dostići željenu brojku a za ovu sunčanu zimsku subotu izvukao sam jednu relativno frišku, koja vodi u inozemstvo, do Austrije.
I to preko Slovenije, Mađarske, pa u povratku Mađarske, Slovenije. 😊 Ono što je do ne tako davno bio nedostatak života blizu granice, sad je itekako zanimljivost. Iako je sve ovo nekad bila ista carevina, tako da sve četiri nacije dijele isti kulturni krug, ipak je vrijeme napravilo svoje, pa je svaka od njih ipak drugačija, ne samo na očiti, jezični način.
Ono što je još zanimljivo je da Güssing, mjesto koje bilo moj cilj ima i Hrvatsko i Mađarsko ime. Hrvatsko je, skužili ste Novi Grad. 🙂 Ako se pitate kako sada to, vjerojatno ste čuli za Gradišćanske Hrvate. Pa eto, Novi Grad je u pokrajini Gradišće, pa stoga ima i naše ime. Iako, po popisu stanovnika tamo ih uopće nema… 🤷🏽♂️
OK, OK, idemo na vožnju! 😊
Subota, 27.1. 9:05, palim, ovaj… je li, sjedam na pilu. 😁Sunčano je, mirno, nebo je plavo bez oblaka i grije me sunce na prohladnih, ali za ovo doba godine sasvim prihvatljivih 6 stupnjeva. Danas polazim iz Čakovca, što znači da krećem na sjever prema Sloveniji, prema Lendavi. U Čakovcu izbjegavam glavni izlaz na sjever jer znate; subota, trgovine, kave, automobili, gužva… Sve prolazi OK i uskoro sam prošao prvih par hupsera i već pred sobom vidim Lendavske Gorice.
Dok razmišljam kojim su to točno nijansama zimske smeđe i zelene obojani bregovi sjeverno od Mure, eto me na graničnom prelazu kod Murskog Središća na kojem je opet Slovenska policija. Migranti, i to. U kućici su dvojica i ne doživljavaju me ni malo. Sliježem ramenima i krećem bez da su vidjeli osobnu koju sam pripremio. Računam da ako misle da sam migrant da će već vikati za mnom. Nisu. 😊
Prema Lendavi nije velika gužva, visoki je datum pa Hrvati ne odlaze toliko u kupovinu kao početkom mjeseca. Još malo i evo me već u Mađarskoj. Netom nakon prelaza ima jedna cesta koja vodi u mjesto Rédics a izbjegava široku magistralnu cestu. Naučio sam da ih u Mađarskoj izbjegavam, najviše zbog kamionskog prometa. Ova cesta ima ponešto makadama/blata u ne prevelikoj dužini što mi i inače nije neki problem. No, zaboravio sam da je sad to blato zaleđeno pa sam tu bio dosta pažljiv. Podsjetilo me to i da moram biti oprezan kad zađem u sjenovita mjesta, jer će na cesti moguće biti još leda.
Narednih šesdesetak kilometara sam u Mađarskoj. Prvi dio je ravnica, polja između nekoliko kilometara udaljenih mjesta, sela ako hoćete. Kasnije je sve više šume i teren se lagano diže. Ništa strašno, nema tu nekih bregova, jednostavno se teren lagano uzdiže. Volim šumovite krajeve, pogotovo u ljeti jer je naravno, mnogo ugodnije u sjeni stabala. Sada su šume ipak gole i sve je to djeluje i malo depresivno. Možda prođem opet u proljeće, kad bukve i poneki veliki hrast prolistaju, sigurno će biti lijepih scena za snimiti fotoaparatom.
Stao sam na jednoj dugoj ravnoj cesti, veoma lošeg asfalta, ali s obje strane omeđenoj drvoredom. To je ono što mi se sviđa u Mađarskoj, ceste su često omeđene drvoredima i baš sam razmišljao kako bi bilo lijepo kad bi tako bilo i u Međimurju. Pa, i šire u Hrvatskoj. I nije to samo zbog estetike, stabla imaju mnoge korisne nuspojave. Meni su na pamet pale hlad i zavjetrina u ljeti. Sprečavanje erozije i isušivanja tla. Kreiranje staništa za ptice? Sigurno ima još koji razlog zašto bi bilo dobro saditi drvorede uz ceste.
I tako, selo, polje, šuma, selo, šuma, potok, selo, kilometar po kilometar približavao sam se Austriji. Bio sam sretan jer jak sjeverozapadnjak koji je bio najavljen već od 10 sati još nije stigao do mene. Moguće da sam jednostavno bio i u zavjetrini, što šuma što bregova sa Slovenske strane granice. Upravo sam zato i odabravo ovu rutu. Jer, računao sam da će mi vjetar u prsa puhati relativno kratko a u povratku će vjetar biti povoljan ili me barem neće zaustavljati.
Ramišljao sam da je to što prolazim nedaleko od ne tako davne željezne zavjese vjerojatno razlog da je taj kraj toliko pošumljen. Relativno guste šume u valovitome terenu vjerojatno ne dopuštaju baš lak i nagli prolazak motoriziranoj vojsci. S obzirom na trenutnu situaciju u svijetu, nije čudno da mi se ratne teme vrte po glavi…
Dobro, mjesto za mjestom, lijepo se vozim. Nisam nešto posebno brz, prosjek mi je oko 25 km/h što ustvari nije ni loše, pogotovo za ovo doba godine. Također, s vremena na vrijeme stajem da iz torbe na upravljaču izvadim fotoaparat. Ako ste čitali neke od mojih posljednih zapisa, sjećate se da sam počeo vući fotoaparat (malo veći, da ne kažem profi) na vožnje. U međuvremenu sam kupio novi, dosta lakši i nešto manji od postojećeg, što mi je omogućilo da ga smjestim u relativno veliku torbu na upravljaču ali da kad vidim neku lijepu scenu, snimim i fotografiju koja joj (nadam se 😊 ) i doliči.
I tako se vraćam svojim korijenima, opet spajam ova dva krasna hobija u jedan. Kreativnost fotografije i uživanje u krajoliku u tjelesnoj aktivnosti. Može li bolje? 😊Inače, u ovome zapisu kombiniram snimke i s aparata i s mobitela. Jer, za neke scene je mobitel dovoljno dobar i ne usporava mi se baš toliko da vadim aparat iz torbe.
Spuštam se u dolinu kroz koju vijuga rijeka Rába. Sjeća li se itko Raba kamiona? 🤔Pitam se imaju li kakve veze rijeka i vozilo… Vozim još malo na sjever i počinjem osjećati vjetar. Veoma skoro skrećem na zapad i sad me vjetar lijepo pogađa u lice. Nije baš orkanski ali svjedno ga lijepo osjećam. Srećom u tome smjeru vozim samo desetak kilometara.
Na Googlovim kartama sam se virtualno provezao ovom cestom prije, pa sam znao da me čeka nekoliko mjesta s kojih će možda puknuti lijep pogled na dvorac na uzvisni. Nisam znao da će prvi puta to biti baš na samoj granici Mađarske i Austrije.
Snimio sam još jednu fotografiju dvorca u krajoliku nešto bliže samome mjestu. Vjetar je stvarno neugodno puhao pa kad sam stao da bi snimio ovu fotku, odmah sam na sebe navukao i vjetrovku koju više do kraja dana nisam skidao. U vrijeme kad sam ja snimao fotke, pokraj mene je prošao kolega na specki. Nisam se odmah snašao jer se još nisam do kraja dogovorio s novim aparatom pa kad mi je biciklist bio u najboljoj poziciji fotka je ispala loše pa eto, nudim ovu u kojoj je biciklist značajno manji. Ipak mislim da svejedno dodaje kontekst fotki.
Gledam sad podatke o vožnji koje imam spremljene i moram reći da me poprilično… da ne kažem osupnula činjenica da sam za tih 30 km od ulaska u Austriju pa do otprilike prvog uspona iz mjesta potrošio oko 2 sata i 20 minuta. 😲 Znao sam da ću se tamo zadržati nešto vremena, ali ovo je ipak bilo mnogo.
Dobro, htio sam snimiti nešto fotografija. Kad sam već došao do tamo i vukao fotoaparat sa sobom, nisam želio samo okinuti fotku na brzaka i odjuriti. Htio sam ući u dvorac i snimiti fotografije od gore. To je zasigurno odnijelo dobar dio tog vremena.
Gubljenje po jednosmjernim ulicama isto nije pomoglo. Ustvari je veoma jednostavno, smjer ide kružno okolo dvorca, no meni je navigacija naravno bila složena u krivu stranu. Pa dok sam se ja snašao, dvorac sam obišao dva i pol puta. 🤦♂️
Strmi uspon od zidina do dvorišta u dvorcu također nije pomogao. Ne samo da sam gurao bicikl gore, već sam se pješice spuštao i dolje. Uspon ima nagib od preko 13% na strmoj i zavojitoj cestici. Nije mi se padalo… Dobro, pogled s dvorca je lijep. Planine u daljini pokrivene snijegom, brdašca pokrivena kućicama, jezero u podnožju… Eto, ima dosta fotografija u tekstu, pa se nadam da sam donekle dočarao što sam vidio.
Inače, dvorac je smješten na vrhu davno ugaslog vulkana, izgradio ga je Béla III 1180., a od 1524. preuzeo ga je Francis I Batthyány koji je u to doba bio i Ban Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Dvorac je ostao u vlasništvu te obitelji do Prvog svjetskog rata.
U dvorištu dvorca sam usput pojeo bananu (drugu danas) i jednu čokoladicu. Mislio sam da će mi biti dosta za neko vrijeme, no uskoro sam postao gladan. A čekalo me ni više ni manje nego osamstotinjak metara uspona u jedva pedesetak kilometara. Tko li je tako slagao rutu, sunce mu poljubim! 😲🤷🏽♂️🤦♂️
Moj problem kod zimskih vožnji je to što je nezgodno igdje stajati na duže vrijeme, da bi se pojelo i popilo. Čak kad se i stane u nekom toplom objektu, odjeća se ne može toliko brzo osušiti i onda kad se izađe nazad na bicikl bude veoma, veoma hladno. Ja još k tome ne mogu piti hladnu tekućinu koja mi je u bidonima pa sam onda najčešće i gladan i dehidriran. Što se naravno osjeća kad cesta krene uzbrdo.
A toga je bilo poprilično u nastavku. Odmah nakon Novog Grada krenuo je prvi uspon. S glavne ulice skrenuo sam na neku malenu koja je vodila u brdo. Penjao sam se nekoliko kilometara i za sobom ostavljao svoju destinaciju. Ovdje sam se i prvi puta susreo s komadom makadamske ceste s kojom mi je moja vrla navigacija odlučila posoliti put. Još nekoliko minuta izgubljeno…
Iako je scena pogleda na sjever bila lijepa, bio sam praktički na istoj visini kao i dvorac, nisam vadio aparat, samo sam okinuo jednu s mobom i nastavio dalje. Slijedio je spust u dolinu, uskoro ostavljam Austriju i evo me preko velikog graničnog prelaza već u Mađarskoj. Prolazim brzo kroz Szentgotthárd, relativno veliko mjesto. Naravno, odmah na izlasku iz mjesta čeka me novo penjanje. Prema Slovenskoj granici i Slovenskom Goričkom. Vjerujem da vam ne treba preveliko znanje Slovenskog da skužite da Goričko znači bregovi. 😊
U tom trenutku je bilo očito da kući sigurno neću stići do 18h, što sam ujutro imao kao najpesimističniju prognozu. Sporo sam se penjao, u nekoliko navrata ruta me vodila na nekakve čudne staze, čak me u jednom trenutku i svjetlo iznevjerilo, isto ono, na isti način kao i na brevetu 400, pa na onome u Ivaniću. Ah… Mislio sam da će mi trebati za kratko, pa rekoh, poslužiti će…. 🤷🏽♂️
Dobro, nema veze, moja omiljena poštapalica je na muci se poznaju junaci, pa sam tako junački nastavio unatoč nedaćama, u noć, u mrak.
Bio sam zato nagrađen pokojom lijepom scenom. Nakon što sam se opet vraćao iz nekakvog ćorsokaka na glavnu cestu, krajičkom oka primjetio sam meteor koji je upravo padao prema zemlji. Bio je zelene boje i raspao se na dva dijela prije no što se ugasio. Ovo mi je bilo drugi puta da sam u relativno kratkom vremenu vidio ovu pojavu i stvarno je lijepo, a i pomalo jezivo svjedočiti joj. Ta zelenkasta boja na narančastome nebu sutona, klizanje preko neba i potpuni nedostatak zvuka je nešto posebno.
Isto tako, kad sam stao da snimim vrhove planina u sutonu, na zapadu sam sam ugledao svjetla sa skijališta na Pohorju. Nešto što je domaćima uobičajena scena, no meni je je bilo baš zanimljvo za vidjeti. I to je bilo zadnje što sam snimio toga dana.
Nastavio sam u potpuni mrak, u kojem sam cestu osvjetljavao rezervnom svjetiljkom koju sam stavio na kacigu. Snop uzak i ne previše jak, ali i to je nešto. Najgore je bilo to što nisam znao koliko struje ima u tri male AAA baterije. Nadao sam se da će izdržati barem do prve benzinske postaje koja bi trebala stići za sat, sat i pol.
Iako mi nije problem voziti noću, u stvari to ima i svoju čar u ovim uvjetima je to bilo ipak nešto manje zabavno. Gladan, žedan, ne znajući koliko će mi svjetlo izdržati, poprilično sam se sporo vozio. Kilometre jesam prelazio ali i minute su brzo klizile. Uspio sam izbjeći još jedan makadam, skupio još koji kilometar na biciklističkoj koja me vodila dalje od ceste a koju u Sloveniji moram pratiti. No, tada sam već otprilike znao gdje sam i znao sam da nema više mnogo do Svetog Martina na Muri kod kojeg je benzinska pumpa.
Na moju žalost, kafić koji je tamo nije radio, pa sam se umjesto vrućeg čaja zadovoljio toplim sokom i najvećim Snickersom. 🙂 Skinuvši rukavice osjetio sam kako me jagodice prstiju peku ponovo se zagrijavajući. Vanjska temperatura je bila jedva nešto iznad nula stupnjeva. Osim šećera, kupio sam i set baterija, ako ove zakažu. Nemam više puno do kuće i nema smisla sad ostati bez svjetla.
Izlazim iz postaje i prvih nekoliko minuta tresem se od hladnoće, ohladio sam se i pokušavam što jače okretati pedale da bi se što prije ponovo zagrijao. Ustvari, da bi s novim toplim znojem zamijenio stari, hladan. 🤷🏽♂️ Sok i čokolada digli su mi razinu energije i do Čakovca do kojeg je bilo manje od 20 kilometara stigao sam relativno brzo.
Što na kraju reći? Za nešto što sam mislio da će mi trebati najviše 9, 9:30 sati, trebalo mi je gotovo 11. Nešto što je trebalo imati oko 1100 visinaca, ispalo je gotovo 1700, trebalo je biti i nešto manje kilometara od 210. Naravno, za sve to nije kriv nitko drugi nego ja sam. Sve sam takve zapreke do sada prošao u onoj ili ovoj vožnji ali kažu, ponavljanje je majka mudrosti. 😁
Unatoč svim ovim ležećim policajcima koje sam si sam postavio bio je lijep dan, vožnja kroz zanimljiv kraj, ostala je pokoja lijepa fotka i ova priča koju dijelim s vama. 😊
I da, naravno, 1/19 do 100.! 😁
Ako ste ostali do ovdje sa mnom, hvala i vidimo se uskoro!
Odgovori