Dok se snimka pete1 etape biciklističke utrke Giro d’Italia 2022. na cestama Sicilije vrti na ekranu do mene, vrijeme je da na ovaj drugi stavim priču o trećoj etapi ove utrke ili da budem iskren, o mome danu na biciklu koji je povezan tom nedjeljom, 8. svibnja 2022. Ne, nisam bio u Italiji. Naime velike utrke su zadnjih godina prve tri etape počele održavati u inozemstvu. Talijani su po tome vjerojatno bili najekstravagantiji, jer su prije nekoliko godina otišli čak do Izraela i ondje održali tri etape nakon koje su se preselili također na Siciliju. Nakon što je prošlih godina Covid 19 uz cijeli svijet, poremetio i rasporede biciklističkih utrka, ove je godine Mađarska konačno vidjela svoj grande partenza2 utrke po Italiji. OK, i po Mađarskoj.
Kada sam 2020. vidio da će se Giro održati u Mađarskoj, pomislio sam da bi bila lijepa prilika spojiti moju strast za vožnjom i da posjetim završni grad neke od etapa, tim više što je originalno to trebala biti Velika Kaniža, grad udaljen samo pedesetak kilometara od mjesta u kojima prebivam. No, već prije spomenuti (puj, puj, puj) Covid sve je to poništio pa tako i rutu koja je bila prvotno planirana pa mi je sada najbliže mjesto završnice etape bilo mjesto Balatonfured, kako mu i ime govori na obalama blatnog jezera, poznatijeg kao Balaton. Da budem pravo iskren za mjesto nisam do sada nikad čuo i da nema ovog mojeg hobija, vjerojatno ga ni nikad ne bi ni posjetio. U redu, i sada sam bio samo kratkotrajan prolaznik no svjedno, bio sam tamo vidio sam ga. Tko zna, možda me put opet nanese tamo. Ali da se ne zalijećemo, treba prvo stići do njega. Biciklom. 🙂
Pisao sam i nakon turneje po Istri, nekako je ovog proljeća vrijeme odlučilo biti pljuskovito i vjetrovito i svakakvo baš vikendima. Ni ovaj nije bio iznimka, subota je bila siva, dosadna, skoro i depresivna, što bi sigurno i bila da je nisam imao prilike popraviti je na terasi kolegice biciklistice (i više od toga, ali ne kužim se u te druge stvari 🙂 ) Tatjane Hažić. Na padini brega u njihovoj vinskoj kući smo uz kušanje nagrađenih vina gledali u izmaglicu koja se nad blijedo zelenim proljetnim bregom dizala i pomalo pretvarala dan u noć.
Jutro nakon je nažalost vremenski krenulo potpuno isto; sivo, hladnjikavo i da se utrka nije održavala tako blizu siguno u 8:01 ne bih bio na biciklu, već bi dalje grijao krevet i čekao poslijepodne da na Eurosportu krene prijenos etape. No Filipe, ne budi lijen; Carpe diem3, pa znali su stari Rimljani što treba. Vandrala je bila očišćena, podmazana, opasana torbom pod sjedalom s dodatnom odjećom, četiri sendviča, nešto banana i još nešto điđa koje biciklisti obično vuku sa sobom kad idu nekamo dalje. Ovo mi je nakon Istre bilo drugi put da koristim tu torbu, ovaj put je bila značajno punija pa tako i veća no tada.
Krenuo sam iz Murskog Središća, Hrvatsko – Slovenska granica je jedva dva kilometra sjevernije odmah nakon mosta preko rijeke Mure, s kojeg sam pokušao snimiti prve jutarnje fotke sivog neba sa suncem koji se kao bijela fleka probija kroz naoblaku. Bilo je još dovoljno rano da na granici ne bude gužve pa sam formalnosti riješio u kratkom vremenu i nastavio na istok, prema Mađarskoj.
Teren mi je dobro poznat, s lijeve strane bregovi Lendavskih gorica, s desne strane ravnica uz Muru i prije no što uđem u Mađarsku ravna cesta s obje strane omeđena drvoredom.
Prvi dio rute kroz Mađarsku poznajem, vozio sam ovdje dosta puta. Lijep krajolik niskih bregova i ravnicom s poljima uljane repice, pšenice i drugih kultura. To je scena koja se svakih nekoliko kilometara izmjenjuje s usamljenim naseljima koja su očito vidjela i bolja vremena. Kuće su često prazne, asfalt je ispucan, trgovine zatvorene, čak ni birtija nema.
Nakon dvadesetak kilometara koji su me vodili na istok bilo je vrijeme da krenem na sjeveroistok, u šumoviti teren koji pokriva bregove između kojih su doline pokrivene poljoprivrednim površinama, livadama, ponekad i pašnjacima. Usponi nisu strmi i dugi obično se uzdignu 20, 30 metara no asfalt je često loš pa onda nije baš sretno za penjati a još manje za spuštati se. Ipak primjećujem da se dobar dio cesta položio friškim asfaltom zadnjih par godina od kad zbog pandemije nisam vozio onuda.
Nebo je sada potpuno sivo, temperatura je oko 15 stupnjeva, nema ni vjetra, vozim se se zadovoljavajućim tempom. Možda malo sporije no što sam se nadao, ali i dalje sam dovoljno brži od onih 25 km/h na kojih sam bazirao rutu. Koju sam slagao tako da što više mogu izbjegavam velike ceste s gustim prometom. Minute su klizile, uspon, spust, ravnica, ponovi tako desetak puta i za nešto manje od četiri sata, evo me na najzapadnijoj točki Balatona, u gradu Kestelu (Mađarski Keszthely)..
Do njega sam stigao među inim i preko malog Balatona gdje pamtim scenu kada je jedan automobil strpljivo čekao da nekoliko gusaka pređe preko ceste, samo da bi kada sam ja stigao do tog mjesta a netom nakon što su se gegajući prošetale, one odlučile poletjeti nad jezero. Možda i zbog mene. No, ne smijem ni zaboraviti scenu kojoj sam relativno često svjedočio, no ovaj put je prvi puta i snimio, kad je krdo srna u koloni ispred mene pretrčalo cestu. Čuo sam ih srećom na vrijeme da dovoljno usporim i ostavim im dovoljno prostora jer stvarno ne želim da me koja u trku pogodi. Bojim se da bi ja u tom sudaru ja mnogo teže prošao. Ovako kad razmišljam, u tom prvom dijelu puta, sreo sam više srna nego automobila. Možda sam se mimoišao s nekoliko, tek kad sam se približio većim cestama koje s juga vode na sjever promet je postao nešto gušći.
Bilo kako bilo, Kestel je bio na kraju prve trećine moga današnjega puta, na stotom kilometru. Mjesto koje za Čakovec u kojem živim veže grofovska obitelj Feštetić. Inače Turopoljskog podrijetla vlasnici su Čakovca, tj. Međimurja bili od 1791. pa sve do 1923. g. A u Kestelu su za sobom ostavili prekrasan dvorac s knjižnicom od osamdesetak tisuća knjiga! Ako imate prigodu, posjetite ovo mjesto, iz vlastitog iskustva znam da je veoma lijepo.Dođete li u ljeto i imate takav poriv, možete se i okupati u blatnom jezeru. 🙂
Prolazeći kroz grad vidio sam široke ceste omeđene zelenilom, jednu svadbu, nešto ljutih vozača i naravno, sivo nebo. Do jezera se nisam spuštao, iako sam bio udaljen manje od kilometra. Stao sam na benzinskoj na istočnom kraju grada da se odmorim. Kupio sam sok i ledenu kavu i žvačući jedan od sendviča koje sam ponio, počeo sam proučavati satelitsku i radarsku snimku naoblake koje su potvrđivale ono što sam i sam vidio kako sam se približavao Kestelu. Na istoku su se valjali sve tamniji oblaci dok je horizont postajao sve nejasniji. Morao sam donijeti odluku, bilo je očito da će na mojoj ruti uskoro padati kiša. Hoću li se ulogoriti u gradu čekajući utrku koja će onuda proći za koji sat ili ću nastaviti po svome planu i moguće biti mokar?
Kišni oblaci kretali su na sjeverozapad i znao sam da će proći preko moje rute ali i da će kad ja dođem na svoje odredište, već otići i da će se razvedriti. Radarske snimke nisu pokazivale jaku kišu, ali ni po laganoj kiši se nije baš ugodno voziti. Odlučio sam krenuti po svome planu s opcijom da ako negdje baš bude jako padalo, da skrenem na jug prema rubu jezera i ondje pričekam utrku. Naravno, unatoč ruti učitanoj u cikloračunalo opet sam uspio fulati smjer u kojem moram ići. Tražeći pravu rutu, naletio sam na jednu blokiranu cestu koju su Mađarski policajci već zatvorili i nisu mi dopustili proći. Snašao sam se i krenuo dalje, direktno na sjever, prema mjestu Tapolca oko trideset kilometara udaljenom od Kestela. No, prvo sam morao proći uspon dug osam kilometara koji realno ne bi bio ništa posebno jer se digne jedva sto metara ali je cesta bila u dosta lošem stanju a promet je u obje strane bio jako gust pa sam išao nešto sporije no što bi htio. Nakon spusta čekao me još jedan kratak upon i onda spust prema Tapolci.
Netom prije nego što sam ušao u mjesto, počela je sipiti kiša. Srećom me ruta vodila glavnom gradskom ulicom, koja bi bila lijepa za prošetati. S obje strane terase, kafići i pokoji šetač koji se odlučio poput mene sakriti ispod zgrada dok pljusak ne prođe. Opet čačkam po mobitelu, odlučujem što ću, jer ovdje je bila zadnja prilika da skratim rutu i krenem na jugoistok prema Balatonfuredu i tako možda izbjegnem padaline koje su onuda vjerojatno već prošle.
Naravno, odlučio sam nastaviti po svojoj ruti jer, zašto bi bilo lakše? 🙂 Cesta me vodila na sjeveroistok prema gradu Vespremu i bila je poprilično prometna. Što iz početka nije bio neki problem jer paralelno idu poprilično kvalitetne biciklističke staze, no kako sam se udaljavao, tako staza više nije bilo, kiša je padala dovoljno jako da na cesti budu lokve, a kao bonus kolotrazi su bili visoki nekoliko centimetara što je s obzirom na mokru cestu bilo i relativno opasno, jer se tanka cestovna guma lako posklizne.
Osim tih neprilika, kiša i sivi dan su me omeli u pravom promatranju veoma zanimljivog krajolika kroz koji sam vozio.S južne i sjeverne strane virila su usamljena brda, od kojih su neka izgledala kao da ih je dijete nacrtalo i reklo ovo je vulkan. Zaista, proučavajući ih kasnije, saznao sam da to jesu ostaci pradavnih vulkana aktivnih prije više milijuna godina! Zanimljivo je da se jezero Balaton za razliku od tog davnog doba počelo formirati relativno nedavno, prije 15 000 godina a da je otprilike ovakav oblik dobilo prije samo 5000 godina.
Vratimo se mi u sadašnjost, na cestu. Usporedno s mojim napredovanjem na istok, tako je i kiša pomalo jenjavala. Točno kako sam predvidio. 🙂 Stao sam na nekom parkiralištu da još malo pričekam prolazak kiše, pojeo bananu, popio nešto tekućine i nastavio put. Nije me više mnogo kilometara djelilo od Balatona, no sljedila su mi dva uspona. Prvi mi u stvari uopće nije trebao jer sam silazio s glavne ceste i desetak kilometara kasnije sam se opet vratio na nju. Ali, maknuo sam se iz gustog prometa i otišao na višu poziciju. S visine se uvijek bolje vidi. 🙂
Uspon je bio nezahtjevan, čak je bilo nekoliko serpentina i cesta je bila sve suša što sam se više penjao. Na vrhu brijega, na nekih tristotinjak metara nad morem preostale su još samo lokve na cesti, dobrano se razvedrilo i lagano mi je postajalo vruće. Napravio sam nekoliko snimaka i spustio se nazad na glavnu cestu. Preostalo mi je još samo nekoliko kilometara po njoj i slijedilo mi je skretanje na jug, prema Balatonfuredu. Nažalost, stajanja zbog kiše oduzela su mi dosta vremena i odustao sam od skretanja prema restoranu kojeg sam si označio za gablec, ako bi stigao dovoljno rano. Ipak, bilo je već blizu 16 sati, a meni je slijedilo još deset kilometara laganog penjanja i onda deset kilometara spusta prema jezeru.
Skrenuvši s glavne ceste, počeo sam sretati kolege bicikliste, neki su još bili po kafićima, neki na cesti poput mene. Penjao sam se laganim tempom, nešto šume, nešto livada, nešto polja, došao do vrha uspona,ušao u šumu i krenuo se spuštati prema cilju etape. I polovici moje. 🙂
Stuštio sam se dolje, pregazio još jedan kratak uspon i evo me iznad mjesta, iznad Balatona. Stao sam da snimim fotku, video. Naizgled, kao da se spuštam na morsku rivijeru. Novogradnje s bazenima u dvorištu, rascvjetana stabla, načičkane kuće, ali fali onaj slani miris mora.
U mjestu Balatonfured živi oko 13000 stanovnika a godišnje ga posjeti oko 50000 turista. Zanimljivo je da mu je jedan od gradova prijatelja i naša Opatija. Na ovom području se živi još od rimskih vremena, a osim balatonske rivijere ovdje se nalaze i izvori ljekovite vode a može se posjetiti i špilja duga 150 a 20 metara duboka. Zanimljivo je da su u gradu čak četiri crkve, protestantske, luteranske i rimokatoličke denominacije.
Nastavio sam spust u mjesto i ubrzo je postalo vidljivo da se ovdje nešto ozbiljno dešava. Iz početka se činilo da je mnogo turista koju su na ljetovanju ovdje, no svako malo sam primjetio vozila biciklističkih momčadi. Spustio sam se do obale i ondje sam naletio na pravu gužvu. Ograde, glazba, mnogo ljudi s roznim detaljima, mnogo biciklista i ogromna gužva.
Shvatio sam da sam stigao iza kraja ciljne ravnine gdje je su bila razna servisna vozila i gdje neću ništa vidjeti.Trebalo se probiti kroz sve te ljude nekamo gdje ću moći biti do ograde da vidim kraj utrke. Bilo je oko 16:20 i utrka se približavala svome kraju. Imao sam još četrdesetak minuta dok vozači ne ulete u ciljnu ravninu, proveo sam ih tražeći povoljno mjesto za gledanje i mjesto da kupim nešto za pojesti. Nažalost, nisam sa sobom imao ništa gotovine pa nisam mogao kupiti ništa od službenih suvenira. Moram reći da prodaja suvenira na Giru izgleda dosta Troterovski.4 Kombi na kojem su naljepnice s artiklima i cijenama, za Mađarsku rukom ispisane cijene u Forintama. Ispred kombija sklopivi stol s nešto suvenira i dvojica srednjovječnih Talijana koji sve to prodaju. Kao što rekoh gotovine nisam imao, kartice ne primaju a svi bankomati su bili s druge strane ciljne ravnine, to je put koji mi se nikako nije opet prolazio.
Došlo je vrijeme da potražim mjesto uz ogradu da vidim kraj utrke, a po mogućnosti i snimim akciju. Mjesto sam pronašao, nešto prije već opisane benzinske. Neka gospođa je uz sebe parkirala bicikl koji je prednjim kotačem zauzimao mjesto uz ogradu. Zamolio sam ju da ga malo makne da mogu prići bliže ali me na moje dvostruko iznenađenje odbila. Prvo me iznenadilo što uopće govori engleski5 a drugo što nije željela pomaknuti bickl tih pola metra. Mislim, iza nje uz ogradu bilo je bicikala mnogostruko skupljih od njenog, ali ona eto, baš nije htjela maknuti svoj.
Prije nego odem dalje, htio bi napisati par riječi o paradoksima današnjih sportova, sudjelovanjima u njima i praćenju. Volim nogomet, ali nisam baš sposoban igrač. Volim biciklizam i on mi mrvicu bolje ide. 🙂 No, ono što je zanimljivo je da je nogomet jako jeftin za igranje a jako skup za gledanje, dok je biciklizam obrnuto proporcionalan. Neću sad o brojkama, ali za igrati nogomet treba donekle ravan teren i nešto više ili manje okruglo što možete udarati nogom. Zato je profesionalni nogomet pun igrača iz siromašnih zemalja. S druge strane (cestovni) biciklizam traži infrastrukturu (dobru mrežu cesta) i jako je skup za početi. Od bicikla pa do sve silne opreme, potrošiti ćete poprilično novaca ako želite samo otići napraviti krug oko grada.
Zato vrhunski biciklizam možete gledati za 0 kuna ako se dovezete do mjesta kraj kojeg prolazi utrka ili pak imate sreće da neka utrka prolazi baš vašim krajem. Za nogometnu utakmicu istog ranga morate kupiti kartu čija cijena je u stotinama, ako ne tisućama kuna. Ista stvar je za televizijski prijenos. Godišnja pretplata na Eurosport iznosti oko 400 kuna i možete gledati desetke utrka i sve tri najveće. Ne znam koliko stoji pretplata na nogometne kanale, ali siguran sam da je više od toga.
Dobro, takva je igra danas, krenimo mi nazad prema Murskome Središću. Bilo je oko 17:20 i nadao sam se da ću preostalih 150 km uspjeti odvesti za 6 sati što bi značilo da ću oko ponoći završiti vožnju, jer više nije bilo mnogo uspona do kraja. Pogotovo uz Balaton je cesta poprilično ravna, a i vjetrić mi je trebao puhati ako ne u leđa onda više s desnog boka.
Počeo sam se probijati kroz masu ljudi, biciklista, automobila. Ponajprije pješaka a zatim biciklista. Dok sam ja putovao prema zapadu, deseci, stotine biciklista vozili su cestom na istok u istom smjeru kuda je prošla utrka. Nekoliko kilometara kasnije, policija je krenula otvarati cestu i krenuo je gust promet u smjeru zapada.
Kad sam mogao koristio sam biciklističke staze koje su isto bile pune ljudi. Nažalost, biciklističke se u Mađarskoj često odvajaju od ceste i vode tko zna kuda, pa sam onda radije išao na cestu. OK, razumijem da ljude žele voditi uz jezero da stanu negdje i nešto potroše, ali ja sam danas putovao i takva skretanja produžuju mi put i usporavaju me. No, svejedno sam dobro napredovao na zapad. Veselio sam se da uspijem li nastaviti tim tempom da ću možda i ranije završiti s vožnjom.
Kad sam se dosta izmakao iz sve gungule, predamnom sam vidio dvojicu na biciklima koji putuju u mojem smjeru. Bio sam nešto malo brži od njih i kako su minute klizile tako sam im se približavao. Mislio sam da ću iskoristiti malo zavjetrine ukoliko ih stignem. No, dok su oni isključivo gazili cestu, ja sam skretao na biciklističke kad su mi se činile dovoljno dobre. Na jednom takvom skretanju, s torbe koju sam imao montiranu ispod sjedala ispala mi je boca s preostalim sokom. Nisam je želio ostaviti tamo pa sam stao, pokupio ju i odlučio na sebe staviti reflektirajući prsluk i posložiti svjetla na bicikl. Usput sam skužio da mi je ta boca sprešala dvije banane koje sam još imao u torbi što je namočilo neke stvari unutra. Uglavnom, nered! 🙂 Na to sam potrošio oko deset minuta i onaj je dvojac nestao u daljini.
No, naravno, ni to nije bilo sve! Negdje na 216. kilometru sam prebrzo naletio na neku kao stepenicu na biciklističkoj i probušio prednju gumu. Jesam li naletio na komadić nečeg ili sam jedostavno prevelikom silom udario na loše asfaltiranu stazu sad je manje bitno, guma je bila prazna u manje od minute. Pa, dugo nisam, od 2. siječnja. Mislim, bušio gumu. 🙂 OK, to mi je dio igre, izvadio sam rezervnu zračnicu, skinuo kotač, skinuo gumu, zamijenio je, napumpao koliko sam mogao s malom priručnom pumpom. Postajalo je sve mračnije pa sam odlučio i odjenuti toplije stvari koje sam imao u torbi pod sjedalom.
Sve to vrijeme po cesti je prolazila sva moguća motorizacija momčadi koje se natječu na utrci. Automobili s biciklima na krovovima, kamioni, kombiji, autobusi, svi su oni koristili tu cestu. Kasnije sam saznao da su putovali prema Hevizu, mjestu nedaleko od Kestela koje ima zračnu luku s koje su u ponedjeljak poletjeli za Italiju. Zanimljivo je da su me većina tih vozila prelazila u širokom krugu onako kako i treba, pa, kolege smo. No autobusi, mislim da većina vozača autobusa organski ne može smisliti bicikliste. Čak i ovi koji voze bicikliste, dva su mi prošla neugodno blizu veoma neugodnom brzinom. Jedan je bio pripadao jednoj od dvije francuske momčadi a drugi je bio Astanin. Eto, tako to ide, tko će kome ako ne svoj svome. 🙂
Gazio sam sam dalje naprijed, svjetla dana je bilo sve manje, moja prednja guma je bila napumpana dovoljno da se okreće, no ipak ne dovoljno za moj gušt. Bojao sam se da ću ju opet probiti ako naletim na neku veću neravninu, a to bi značilo da ću je morati krpati jer imao sam samo jednu rezervnu zračnicu. Pa me i to malo usporavalo jer sam usporavao više no što bi inače. Petnaestak kilometara dalje osmjehnula mi se sreća. Naletio sam na potpuno funkcionalnu servisnu stanicu za bicikle! imala je i dobru pumpu s kojom sam mogao lijepo napumpati gumu do kraja. Što sam s veseljem i učinio, došao sam do nekih 6,5 bara i to mi je bilo sasvim dovoljno. Ajde Mađari, malo ste se iskupili, em je biciklistička dalje imala fini asfalt, em je bila ova pumpa, možemo dalje! 🙂
A dalje sam krenuo za djevojkom na trkaćem biciklu, koja je pokraj mene prošla malo prije no što sam završio s pumpanjem gume. Nisam baš vrtio pedale u bjesomučnom sprintu ali sam vidio da sam nešto brži od nje, pa sam ju polagano dostizao. Stigavši ju nekoliko minuta kasnije u pretjecanju sam ju pozdravio (na engleskom) i pitao je kamo će. Izgovorila je neko mjesto koje je sadržavalo Balaton u imenu. 🙂 Ona je mene pitala isto, odgovorio sam joj do Kestela i onda do Hrvatske. Dobio sam začuđeni uh. 🙂 Rekao sam joj nek se vozi iza mene6 i tako je bilo. No, za desetak minuta me pozdravila, poželjela mi sretan put i skrenula prema sjeveru.
Prošlo je još nešto vremena od tada i nekih petnaestak kilometara i evo mene opet u Kestelu. U međuvremenu mi je prazna boca soka koju sam vukao sa sobom u namjeri da je bacim nekamo u kantu konačno odletjela s torbe i odvaljala se po širokoj ulici. Inače ne ostavljam svoje smeće na ulici, ali stvarno mi se nije dalo okretati, tim više što je bilo poprilično mračno a domaćini (pametno) štede struju s prigušenom javnom rasvjetom.
Pristigao sam do nove benzinske crpke, ovaj put Lukoilove. Koja osim goriva ima i DeSpar dućan. Pa sam mogao kupiti i grašak u limenci, začine ili svašta za dobar ručak. 🙂 Možda sam si trebao složiti salatu s povrćem i tunom? Bilo kako bilo, kad sam ušao, dvojica su sjedila za stolom i pila pivo, dvojica ispred mene su praznili hladnjake s pivom, ja sam uzeo samo mineralnu i kakao u tetrapaku. Imao sam još sendvič pa nisam želio ništa drugo kupovati. Izašao sam ispred objekta i pomalo pio kakao te mineralnu, a ona dvojica su izašla van popušiti cigaretu, te su se vratili nazad da dovrše svoje piće.
Zadržao sam se petnaestak minuta i krenuo dalje nešto prije 21 sat. U nogama sam već imao oko 240 kilometara, do kraja još oko 90.
Izašao sam iz grada, direktno na zapad, po glavnoj cesti, koja u ovo doba dana nije imala Bog zna kakav promet. Bolje za mene. 🙂 Dobro, označen sam dobro, imam dovoljno bljeskavih svjetala, ja u mraku mnogo prije uočim automobil iz kojeg god smjera dolazio, a i vozači u pravilu budu oprezniji po mraku i daju mi mnogo više prostora no što bi mi dali danju.
Znakovi uz cestu su pokazivali koliko još ima do Rediča i Lentia, mjesta koja su već poprilično blizu kraju a ja sam si preračunavao koliko je onda od tamo još do kraja.To mi je poznati teren i kad ću biti tamo blizu već ću biti na konju, računao sam. Iako realno, neću. I dalje ću biti na bicu, još će mi trebati neko vrijeme do kraja, ali to je već tako blizu.
Jer, posljednje dionice dužih ruta su često povuci – potegni borbe s fizičkim i psihičkim tijelom. Kad je čovjek fizički umoran, onda više ni um baš ne šljaka, no um je taj koji zapovijeda tijelom i on je taj koji mora reći da je vrijeme za stati i pojesti nešto. Jer, tada je i jednom i drugom bolje. Znate ono, kad si gladan nisi svoj? 🙂
Moj um često zamisli da može jesti kasnije, da nije još baš tako hitno. I onda kad u mraku po ne znam koji put gazim neki uspon kojem nema kraja (iako je realno kratak i jednostavan) i jedino što vidim su reflektirajući znakovi s obje strane prometnice, mali svijetli krug na asfaltu, oči pokoje lije. Kad me iz ljuljanja tijela u ritmu s biciklom iz mraka prene kakvo šuškanje sa strane, onda shvatim da je stvarno vrijeme da pojedem nešto. Recimo, onaj četvrti sendvič koji se već satima vozi po Mađarskoj.
Ali, gdje stati? Ako ne stanem u nekom mjestu, sigurno neću na mračnoj cesti usred ničega. Kad i pristignem u neko mjesto, često je tako malo da je autobusno stajalište samo neosvjetljeni znak na cesti. A ja bi ipak htio malo odmoriti. Sjesti, ali na nešto drugačije od sjedala bicikla. I tako, ne preostaje mi drugo nego da gazim dalje dok ne nađem donekle osvjetljeno autobusno stajalište na kojem mogu sjesti. I uspio sam ga naći u mjestu zvanom Nova. Ovdje sam već vozio, ali po danu, s mnogo manje kilometara u nogama, ali sam znao da sam već blizu.
Dobro, u Novi imaju dva autobusna stajališta. Istočnije je neosvjetljeno, zapadnije je donekle. Na tome sam i stao. Naslonio bic uz prozirnu ograd, pogasio sva svjetla, izvadio sendvič i krenuo ga žvakati. Komad sendviča, gutljaj tekućine. I tako griz po griz, zalogaj po zalogaj. Noć je bila relativno mirna i vjetar koji je puhao sa sjevera nije bio prejak, mjesec se povremeno probijao kroz oblake, tu i tamo se javila neka noćna ptica. Bilo bi poprilično spokojno da me pas udaljen dvije ograde dalje nije namirisao, što i nije baš teško jer cijeli dan u sjedalu i još sva ona plastika na meni, reći da zudaram ne bi baš bila uvreda.
I tako je ćuko uporno lajao, svo vrijeme moje pauze, mojeg mira. Kojeg i nije bilo jer je ovaj bio uporan. A dobro, to mu je posao. 🙂 Desetak minuta kasnije krećem dalje na put. Nije mi više mnogo ostalo, gotovo više i nije bilo uspona, dapače čak sam se nekoliko kilometara i spuštao prema Lentiu.Brz prolazak kroz grad i evo ma na cesti prema Rediču, prema mađarsko-slovenskoj granici.
Okrećem pedale u ritmu kojem mi odgovara, ne zamaram se previše brzinom, u ovih dvadesetak kilometara tih minuta ili dvije ionako nisu bitne. Dolazim do Rediča i odjednom vidim da skrećem na neku čudnu cestu. Ja sam je ucrtao u rutu, ali nisam mislio da je to ta. Vidio sam nekakav breg, stvarno mi se nije dalo gaziti nešto što nikada do sada nisam, a nakon ovakvog dana, po mraku. Stao sam i proučavao kartu i nakon što sam se uvjerio da ne bi trebalo biti prevelikih iznenađenja u obliku nekakvog strmog uspona krenuo sam ipak tom cestom.
Nije bilo uspona, ali ubrzo nakon što je izašla iz mjesta slijedio mi je komad makadama. Nisam po mraku baš bio sretan s time, no barem sam izbjegao veliku glavnu cestu na kojoj sam i sada vidio tegljače kako svjetleći u mraku jure po njoj. Zato sam i rutu skrenuo na nju, jer u tim dijelovima Mađarske nemam baš dobra iskustva s vozačima kamiona. Na glavnu cestu sam izašao možda kilometar i pol prije same granice nakon koje se moj put miče na manju lokalnu cestu. Srećom u tih nekoliko minuta ni jedno vozilo nije naišlo i sad sam već veselo okretao pedale, jer sljedio mi je lagani spust do Lendave i onda ravnica do Murskog središća. I onda tuš, piva, krevet. 🙂
Želite li, možete pogledati i video zapis s detaljima toga dana.
https://www.facebook.com/1438884154/videos/1052866692304841/
No, to nije bilo sve, u Lendavi sam skrenuo na krivom rotoru i završio u slijepoj ulici. Čestomi se desi da ne kontroliram zadnje kilometre rute jer su to predjeli koje sam već mnogo puta vozio i onda dobijem nekakav ovakav bonbon. Dobro, izgubljeno još par minuta, ali nema veze, ravnicu gazim, u daljini vidim plava rotirajuća svjetla. Prvo sam mislio da su na autocesti koja ide paralelno s cestom po kojoj ja vozim, no ispostavilo se da je policija zaustavila neki automobil i da sam ja naišao na taj događaj. Srećom, nisu me posebno doživjeli i nastavio sam svojim putem.
Stigao sam do granice, bila je pusta. Slovenski graničar me pitao gdje sam bio i pomalo začuđeno ponovio Mađarska, kad sam mu odgovorio gdje sam bio. Naša je policajka gledala neku seriju na svome računalu i nije me ništa pitala. Još komad makadama zbog radova na glavnoj ulici u Murskom Središću i to je to.
12 sati 54 minute i 31 sekunda okretanja pedala a tri sata više od toga za cijelu vožnju i nije tako loše. I to sve u 332 kilometra s gotovo 2600 metara uspona. Sve zajedno, bio je zanimljiv dan. malo mi žao što nisam mogao dobiti bolju poziciju da vidim kraj utrke i što naravno, nisam snimio taj kraj, ali dobro, vidio sam puta a to je u ovoj cijeloj priči i najvažnije.
Ako ste pročitali do kraja, hvala vam, napišite mi komentar ako vam je bilo barem malo zanimljivo. I pozdravljam vas do iduće vožnje.
I naravno, gps zapis cijele vožnje na Stravi.
- Pete,osme, trinaeste i danas konačno 17. etape. Skoro bi ekipa prije završila cijelu utrku nego ja ovaj tekst. 😀
- Grande partenza, talijanski, službeni naziv za taj prvi dan, prvu etapu na kojoj počinje cijela utrka.
- Carpe Diem, napisao je Horacije, cijeli stih preveden: “Što možeš učiniti danas, ne ostavljaj za sutra, odnosno dok možeš čini dobro jer sutra može biti prekasno.“
- Niste gledali Mućke? Braću Trottere?
- Iz mojeg dosadašnjeg iskustva, Mađari, pogotovo stariji isključivo govore Mađarski, ponešto Njemačkog. No, možda se stvari mijenjaju.
- Kada se jedan biciklist vozi odmah iza drugoga, koristi zavjetrinu koju stvara prvi vozač i tako mu je malo lakše.
Odgovori