“Gajmovići Cerovci Šikuti Kranjčići
Gajmovići Cerovci Šikuti Kranjčići
Čusi Heki Draguzeti
Pekici Lindar
Žbrlini Frlini Bičići Šaini
Žbrlini Frlini Bičići Šaini
Vela Traba Mali Maj
Pusti Kadumi Sveti Petar u Šumi
Majmajola, Majmajola
Majmajola, Majmajola
Katun Katun
aj Majmajola Majmajola
aj Majmajola blizu ti Vodnjan”
Mojim supatnicima vjerojatno poneko od ovih imena nešto govore. Ako nisu bili previše istraumatizirani vjetrom da bi primijetili nazive Istarskih naselja kako ih je lijepo pobrojala Tamara Obrovac u svojoj pjesmi “Majmajola”*1. 🙂 Često sam si te stihove u glavi vrtio paralelno s okretanjem pedala. A ponekad u mraku vikao em ti Majmajolu i Vodnjan i crnog vraga koji me potjerao da se patim ovdje. 🙂
Dakle, radi se o Brevetu*2 od 200, odnosno 300 km koji se vozio u Istri sa startom i ciljem u Novigradu, s tim da se onaj od 300 km broji u seriju Matija Kovačević. Datum je 9.4.2022. Već je prošla godina i nešto od kako nas je prerano Matija napustio. I iskreno, to je isključivi razlog zbog kojeg sam ja bio u Istri. Ne znam hoću li uspjeti odvoziti zahtjevnije brevete (400 i 600 km)iz serije ali da ovog nisam odvozio, ne bi ni bilo prilike.
Cijeli tjedan sam bio ljut na meteorološke prilike jer je nakon toliko sušnih tjedana, kiša odlučila padati baš na vikende. Ni srijedu, ni utorak, nego baš u subotu i/ili nedjelju. Prognoze su se uglavnom poklapale, da će u Istri uz veoma jak vjetar u nekom trenutku padati mnogo ili vrlo mnogo kiše. I mogu reći, da su u stvari bile poprilično točne. Tako da nas je na startu bilo svega 21 vozač, od toga dvije žene Ksenija i Tereza, koje su obje odvezle tristo kilometara. Pogotovo bravo za njih!
Jesam li pokisnuo? Je li me otpuhalo? Jesam li vikao na vjetar u mrklome mraku?
Čitajte dalje. 🙂
Jutro je krenulo relativno toplo, sivog neba, vjetrovito ali ipak podnošljivo. Put nas je od Novigrada vodio na sjever prema Savudriji gdje je kod poznatog svjetionika bila prva kontrolna točka. Odande smo krenuli na istok, preko Buja i Bijele Zemlje smo se spustili u dolinu rijeke Mirne i nastavili prema Buzetu gdje je bila druga kontrolna točka. Tog spusta sam se sjećao kao uspona s jednog od Istria grand fonda koji sam vozio prije više godina no što bi se htio prisjetiti. 🙂 Tada smo doduše, tuda išli uzbrdo i sjećam se da mi nije bilo baš lako. Kao i uvijek kad idem uzbrdo. 🙂
Vozio sam s grupom od nešto manje od deset vozača i lijepo smo gazili. U dolini je ipak manje puhalo, nebo je bilo sivo ali nije bilo hladno i dobro nam je išlo. Za nešto manje od tri sata stigli smo u Buzet, na 77. km rute. Stali smo na benzinskoj crpki, ovjerili kartone, kupili nešto za pojesti i popiti i krenuli dalje, na jug, prema Draguću. Do kojega je oko petnaest kilometara konstantnog penjanja. Nisu to Alpe, visinska razlika je tristotinjak metara, ali ipak, dugo se penjemo. Što inače ne bi bio problem, ali kad čovjek ima ovoliko kilometara za odvoziti s još mnogo ovakvih uspona, ipak gaziš laganije. U stvari sam na usponu stao jednom ili dva puta, da snimim fotku ili dvije, jer je pucao lijep pogled na Učku, ali kako je bilo dosta sivo onda su tako ispale i fotografije.
Iz Buzeta sam krenuo prvi od grupe s kojom sam vozio i prvi sam stigao do Draguća. Lijepog mjestašca na brijegu, s kamenom popločenom centralnom ulicom koja vodi do malog središnjeg trga na kojem je fontana, crkva i vidikovac s kojeg pada lijep pogled na dolinu na zapadu. Naši krajevi su veoma lijepi u ovo doba godine, kad prve rane voćke cvatu pa je priroda načičkana bijelim rascvjetanim stablima. Na ulici ljudi sjede ispred svojih kuća, ćakulaju, dok im društvo prave mačke koje se lijeno smucaju okolo. Ovdje su se oblaci ponešto raskinuli pa je odmah bilo toplije pod sunčevim zrakama.
Nešto poslije 10 sati, sedmorica nas je krenula dalje. Cesta nas je vodila na jug, s lijepim pogledom prema zapadu, te lijepim spustom prema Cerovlju. Ondje su kolege odlučile stati u nekoj oštariji uz cestu, dok sam ja nastavio dalje, jer sam se želio što manje zadržavati. Naime, mač kiše je i dalje visio nad nama. Sljedeći nekoliko kilometara djelovalo mi je poznato, jer sam ovdje već vozio prije nekoliko godina. Ipak, s poznatih vidika sam ubrzo morao skrenuti opet na jug, prema mjestu Golgorica nakon kojeg je slijedio brutalno strm spust. Kad kažem brutalno, to znači 1.8 km duljine s prosječnim nagibom od gotovo 14%!! U jednom trenutku, cikloračunalo na volanu je pokazivao 27%. Veoma, stvarno veoma mi je drago što se nismo penjali ovuda. 🙂
Prije nego što sam se počeo spuštati, zaustavio sam se da snimim nekoliko fotki i dok je nebo na zapadu bilo gotovo bez oblaka istočno nad Učkom visjeli su sivi oblaci. Kako bilo da bilo, spustio sam se u dolinu i ondje me na volej dočekao jak jugoistočnjak. U jednom zavoju me gotovo bacio na tlo, da bi mi nakon toga poprilično bezobzirno puhao u prsa. Vozio sam lijepom dolinom, uz rječicu Karbunu koja će se dalje na jugu uliti u rijeku Rašu. S lijeve strane ceste su bile obrađivane njive, pokoja kuća, stancija, što već. Poneki traktor i ja. 🙂 U jednom sam trenutku naletio na jato galebova koji su se s polja vinuli u zrak i rekao bih, poprilično uživali na vjetru. Za razliku od mene. 🙂
Do Potpićana sam nekako stigao, a odande se trebalo popeti do Vozilića. Cesta dalje skreće na jugozapad i diže se iznad Plominskog zaljeva, poznatog ogromnog crveno bijelog dimnjaka termoelektrane a na obronku Učke vidi se i lijepo istoimeno mjesto. Kako ja u Međimurju nemam uspone koji traju kilometrima a u bližoj okolici ih mogu nabrojati na prste jedne ruke,nekako se uvijek zeznem kad proučavam rutu na karti. Gledam, pih, 4 posto prosjeka na 5 km. Doma 4% gazim na teškom prijenosu, čačkajući po cikloračunalu. No, onda se iznenadim kako tih 4% traje i traje i traje pa se sjetim da imam i lakši prijenos i da bi ga mogao iskoristiti. Bit će lakše i na kraju brže.
Nekih 130 kilometara dalje; Stigoh konačno do Labina, gotovo točno u podne. 🙂 Nađoh Ininu crpku, razveselih se Fresh Corneru. 😀 Za one koji ne voze duge rute, najbolje je kad sve (kontrola, klopa, cuga, toalet) možete obaviti na jednom mjestu. Recimo na jednoj ovakvoj crpki. Uzeo sam sendvič s pohanom piletinom, jogurt s proteinima i veliku bocu mineralne. Sjeo sam sa strane zgrade i imao kratak razgovor s čistačicom. Doduše, ona je htjela na dugo, ali me svako malo podsjetila na rat u Ukrajini a ja baš nisam imao energije razgovarati o tome.
Prošlo je pola sata, završavao sam svoj gablec kad je dojurila ekipa s kojom sam vozio prije. Razmijenili smo par rečenica i sjećam se da sam nekog od kolega pitao, ovaj Sveti nešto gdje nam je sljedeća kontrola, to je sigurno na nekom bregu? Kaže on meni, ma ne, čini mi se da je ravno. Promrmljao sam si u bradu da ovdje nisam još ni jedan grad vidio a da nije na vrhu nekakvog brijega. Višeg ili nižeg, ali na vrhu. 🙂 Zanimljivo je da smo osim Pule, sva ova veća mjesta dodirivali samo rubno, benzinska na kraju grada i to je to. Pozdravio sam kolege i nastavio dalje, trebalo je odvoziti sljedećih trideset kilometara do Svetvinčenta.
Iako se to ne čini neka udaljenost, trebalo mi je sat i pol do tamo. Unatoč činjenici da je prvih sedam kilometara bio spust i idućih pet je bilo ravno k’o tepsija. No, tih desetak kilometara sjetio me se opet stari prijatelj svih biciklista, vjetar. Junački je puhao dolinom Raše, naravno usporavajući me i sprečavajući me da uživam u pogledu na dolinu i obronke koji ju omeđuju. Prošao sam kraj pojilišta oko kojeg je bilo omaleno stado magaraca. Jedan me onako začuđeno gledao kao, gdje si magarče, uživaš li? 🙂 Pa, da budem iskren u tome trenutku baš i nisam uživao. Ali dobro, sad više nema povratka, Svetvinčenat moram posjetiti, taman da odlučio skratiti brevet s 300 na 200 km. Što mi se vrtjelo po mislima, moram priznati.
Nakon svake prave ravnice treba slijediti uspon i tako je naravno i bilo. Prvo do Barbana kroz koji sam prošao bez zaustavljanja, ali sam registrirao kafiće na glavnoj ulici, pa dalje kroz razna mjesta sve do mjesta po imenu Petehi gdje je uspon završio. Nedaleko su Draguzeti. Sjećate li ih se? Kad je uspon konačno završio nije postalo lakše, cesta je bila ravnija, ali ne i ravna, bilo je još dosta krtičnjaka*3 do Svetvinčenta. Kad sam tamo konačno stigao, shvatio sam da nije kao ostali mali gradovi uspavan, već je na trgu sve puno cvijeća, na maloj pozornici bend je izvodio jazz standarde, onako, lijepo i živahno. No, nisam se dugo zadržavao, par fotki, video i krenuo sam nazad. Na putu prema ovdje počelo mi se drijemati i bilo je vrijeme za kavicu i radler. Moju omiljenu kombinaciju za kofein i šećer na dužim vožnjama.
Nedugo nakon što sam se počeo vraćati, sreo sam prvo Tomislava, pa onda i dosta drugih vozača, na kraju i Kseniju koje još Svetvinčenat još čekao. Spust do Barbana nije bio baš spust, vjetar je opet počeo šamarati, naime, odande se opet lijepo vidi Učka, tj. vidjela se kišna zavjesa pred njom. Prognoza je govorila da će s dolaskom kiše jak južni vjetar prijeći u još jači sjeveroistočnjak. I bila je točna. Svejedno, sjeo sam u kafić u Barbanu, imao kontakt s dosta zbunjenom mladom konobaricom. Bit će da joj moj naglasak nije baš bio jasan, krenula mi je govoriti na Engleskom. 😀 Bilo kako bilo, konačno sam dočekao svoja pića i u međuvremenu, evo Tomislava, koji je sjeo do mene. Pričekali smo Danijela i svi zajedno krenuli prema Puli.
Poprilično sam se ohladio sjedeći, prošlo je opet preko pola sata. Fora je s tim jaknama koje štite od vjetra je da to rade tako dugo dok sam aktivan. Kako ne propuštaju vjetar, tako ne propuštaju ni znoj pa sam ispod jakne u stvari sav mokar. Što nije problem sve dok se krećem, ali kad se stane i vjetar puše na mene…. Brrrr! Kako smo krenuli dalje, Tomislav je najavio promjenu vjetra u povoljan sjeveroistočni smjer, ja sam nekako bio skeptičan, pa nije valjda da će nam puhati u leđa?!
U stvari je! OK, malo više s boka ali ipak u leđa. Tako da smo narednih dvadesetak kilometara do Pule mogao bi reći, preletjeli. Trebalo nam je četrdesetak minuta, vozili smo čak brže od 30 km/h što je u brevetaškom svijetu ipak dosta brzo, mogli smo još brže ali dečki su imali dosta problema s bočnim vjetrom. Kako cesta ne ide cijelo vrijeme direktno na jugozapad nego se tu i tamo okrene na jug tako vjetar postane potpuno bočni što sa snagom kojom je puhao, možete misliti da nije baš jednostavno na biciklu voziti tu dionicu.
Tražio sam malo po internetu, u to doba se brzina vjetra na aerodromu u Puli postupno dizala prema 50 km/h!! I točno sam osjećao miris koji je vjetar nosio, onaj hladan i vlažan, točno kako zrak miriše netom pred kišu. Srećom, bili smo brži od kiše i iako je iza nas nebo bilo tamno, u smjeru Pule i dalje se vidjelo svijetlo nebo među ne jako tamnim oblacima.
Dakle, moglo je i brže, ali dečki su se malo teže snalazili a ja sam iznenađujuće dobro durao nasrtaje vjetra pa ustvari nismo jurili onoliko koliko smo mogli. Dobro, tih par minuta stvarno nije bitno. U Puli smo prvo rekli da nećemo do Arene, jer nije službena kontrolna točka, ali sam ja ipak rekao da bi trebali, kad smo već tu stvarno nema smisla da ne posjetimo amfiteatar a i da uhvatimo par minuta odmora prije nego krenemo na sjever, opet vjetru na megdan.
Moram i pohvaliti vozače automobila, tijekom cijelog breveta. Ja nisam imao ni jedno loše iskustvo. Pogotovo na vjetru su nam davali jako mnogo prostora kad su nas zaobilazili. Stvarno, dijametralno suprotno od mojih zadnjih iskustava od prije par godina. S obzirom na turističku orijentaciju Istre i činjenicu da je stvarno bogomdana i za biciklizam to je vrlo dobar put. Jer su biciklisti često turisti dobrih platežnih mogućnosti koji u stvari i potroše novac u lokalnoj ekonomiji.
Vratimo se mi na cestu, 16 je sati i već smo na 200. km! Još samo stotinu. 🙂 Za kojih će mi sve zajedno trebati još 6 sati! A veliku većinu uspona sam odradio. Vjerujem da i to dosta govori o situaciji. Krenuli smo prema Fažani gdje je niti 8 kilometara dalje kontrolna točka kod spomenika Mati Parlovu. Nije nam trebalo previše vremena, ali bilo je zeznuto voziti jer je na cesti bilo granja, raznog smeća, sa stabala su padali komadi kore, grana, baš je bilo zeznuto. Ja sam u kotačiće zadnjeg mjenjača uspio uloviti i nekakav komad najlona koji je vjetar nanio.
Stigli smo stigli u Fažanu, napravili smo snimke za kontrolku, povukli se u zavjetrinu i pojeli ponešto. Što je tko već imao pri ruci.Mislim da sam ja u sebe strpao čokoladicu ili dvije. Nit’ sam bio gladan niti sit. Ali htio sam da ipak krenemo dalje, što prije. Znao sam da ću dugo voziti po mraku, ali ako sam mogao koju minutu manje, to bi mi bilo dobro. A i vjetar je pojačavao, grane borova iznad nas jako su se uvijale, stop znak na ulici zibao se na vjetru, pjena se dizala nad morem, nebo je postajalo sve sivije. Pogotovo na sjeveru kamo je nas ruta dalje vodila.
Samo par kilometara nakon Fažane, ostao sam opet sam. Danijel je skrenuo u neki maslinik, Tomislav je ostao s njim, ja sam već odmaknuo pedesetak metara dalje. Kad sam se okrenuo nazad da vidim što se dešava, Tomislav mi je rekao da ako mogu gaziti da ih ne čekam. Tako sam odlučio nastaviti solo. Osjećao sam se OK, vjetar mi je bio podnošljiv i odlučno sam nastavio prema Vodnjanu. Njih dvojicu ću, zajedno s Ksenijom opet vidjeti rano ujutro nakon što će se vratiti u apartman u kojem smo bili cimeri. Inače, kad sam ih gledao ispred sebe, s tim vjetrom koji nas je zlostavljao, na pamet mi je pala riječ ešelon.*4 Pogledao sam dovoljno profesionalnih cestovnih utrka gdje je jak bočni vjetar razbio peloton*5 na sitne grupice koja se svaka za sebe bori s vjetrom i panično pokušava stići grupu ispred sebe. To je nešto što vozače užasava a publiku oduševljava. Da budem iskren, ne bi se žalio da mi je to iskustvo ostalo kao gledatelju s kauča s pivom u ruci. 🙂 Ali OK, vjetar nam je dio biciklističkog igrališta.
Srećom je Vodnjan samo par kilometara dalje i unatoč tome što sam vozio u smjeru sjeverozapada, dakle u vjetar, ipak nije bio toliko jak jer sam se s manje visine penjao na veću pa je i ta konfiguracija terena nešto pomogla. Sad je već oko 18 sati, temperatura je značajno pala (ispod 10 stupnjeva) i bilo mi je dobrano hladno za prste na rukama i nogama. Oblaci su prijetili, nad morem zapadno od mene već je padala kiša, imao sam jako lijep pogled na dramatičan oblak, koji je izgledao točno onako kako viđam na fotografijama lovaca na oluje iz morskih krajeva. Nakon što sam krenuo iz Vodnjana prema Rovinju, odlučio sam stati na prvom pogodnom mjestu da na sebe navučem kišnu opremu, svjetla i sve što mi treba za noćnu i moguće kišnu vožnju.
Taj dio rute je bio zeznut, jer je vodio direktno na sjever, što je značilo jake bočne udare. Donekle je bilo lakše kad sam prolazio kraj šumaraka koji su ipak prigušivali vjetar ali kako bi došao do kakvog poljskog puta koji se s istoka spajao s cestom, tada bi me pogodio svom snagom i stvarno je bilo dosta borbe da se držim ruba ceste i ne budem izguran sredinu. Nekoliko kilometara prije Bala našao sam autobusno ugibalište s natkrivenom kućicom i ovdje sam stao kako bi navukao kišnu opremu. Ništa posebno, fluorescentno zelena kišna kabanica, preko nje prsluk s reflektirajućim trakama a na noge nadhlače za vožnju po kiši iz Decathlona koje sam prvi put testirao na ovako dugoj vožnji. Do sad sam ih par puta koristio za kišne vožnje sa i na posao ali to je samo nekoliko kilometara. Ono što je dobro kod ovih hlača je da imaju kapicu za vrh noge pa su mi nakon nekog vremena prsti na nogama prestali biti tako hladni a i općenito mi je bilo malo toplije, jer ipak sam na sebe navukao još jedan sloj najlona. 🙂
U Balama, skretanje za Rovinj se pokazalo kao spas na neko vrijeme jer krenuo sam prema sjeverozapadu i vjetar mi je opet pomagao, uz lagani spust sa 100 na praktički nula metara. Kako sam se približavao Rovinju, počeo sam primjećivati tragove kiše koja je ondje padala sat ili dva prije no što sam stigao. Kasnije sam saznao da su neki koji su vozili 200 km, taman imali nesreću da ulete u jako nevrijeme na koje sam ja očito zakasnio.
Ušavši u Rovinj primijetio sam reklame za MC Donalds. Moram priznati da mi je ideja o hrpi masnih krumpirića s nekakvim hamburgerom onako, ozarila dušu. Već sam ušao na parkiralište, ali kad sam vidio hrpu mladeži kako ulazi taman ispred mene, odlučio sam ipak potražiti neko drugo mjesto jer mi se nije dalo čekati. Vratio sam se nazad na rutu i krenuo prema rivi kad sam naletio na Mlinar! No, prije sam stao i pofotkao poznati Rovinjski kadar s brodovima u prednjem planu, crkvom u zadnjem i dramatičnim nebom da upotpuni sve.
Za Mlinar sam znao da je tamo jer sam pregledavajući rutu upravo ovo mjesto označio za stati i pojesti nešto. Kažem da sam naletio jer sam u međuvremenu zabravio gdje se taj Mlinar točno nalazi. Na moju sreću još su radili pa sam se počastio sendvičem, čokoladnim mlijekom i Fantom. Stao sam u zavjetrinu ispred lokala i krenuo tamaniti klopu, te sam odlučio nazvati Kseniju da ju pitam kako se snalazi. S obzirom na to da sam gotovo tridesetak kila teži od nje i vjetar mi je svašta radio, bojao sam se kako se ona snalazila. Javila mi se koju minutu kasnije i rekla da se bori svim snagama, ali da na sreću nije bila sama, tako da joj je ipak bilo utoliko lakše. Kad imaš bočni vjetar suvozač te ne može zaštiti(barem ne kad voziš brevet, na otvorenoj cesti), ali barem imaš moralnu podršku.
Pronašao sam zadnju kontrolnu točku, nije bila ni 200 metara od Mlinara, napravio sebić, snimio posljednji video za priču na Instagramu i krenuo na posljednjih šezdesetak kilometara puta. Bilo je već blizu 20 sati, uz oblačno nebo, količina dnevnog svjetla je rapidno padala. Popalio sam sva svjetla i bljeskalice koja sam imao i krenuo dalje, prema istoku, prema Kanfanaru. Očekivao sam da će biti jako mučno i teško i da će mi vjetar pričinjavati mnogo problema. Na moje čuđenje i olakšanje vjetar se slabije osjećao. Očito je opet konfiguracija terena pomogla, a ipak je vjetar ponešto i počeo slabiti. Sve to svejedno nije značilo da sam letio. Naime, do Kanfanara je petnaestak kilometara uspona. Nije strm, ali traje a i na bicu sam već poprilično mnogo vremena. U to doba, već desetak sati. Malo me mučilo što se radi o cesti koja vodi prema autocesti, ali srećom još nije turistička sezona pa je promet bio slab. I tako, metar po metar, kilometar po kilometar, stigao sam do Kanfanara i shvatio da vjetar nije baš tako oslabio nego sam ja do tada bio u zavjetrini.
Kanfanar sam ustvari samo okrznuo, netom nakon što sam ušao u mjesto skrenuo sam na sjever i od sad pa nadalje opet sam se hrvao s vjetrom, ali uz dodatak kiše. Nije to bio biblijski potop, nije bio čak ni pravi pljusak. No, svako malo bi došao nekakav oblak da me malo pošprica. Tek toliko da me podsjeti na to što je moglo biti.
Trinaest i pol sati nakon što sam krenuo iz Novigrada, spustio sam se u dolinu kanjona koji se nešto zapadnije pretvara u Limski kanal. Ovu cestu sam vozio prije nekoliko godina, ali po lijepom, toplom, sunčanom proljetnom danu. Voziti po noći je skroz drugo iskustvo. Svjetlo koje imam na biciklu na cesti crta krug radiusa jednog metra, nekih tri metara ispred mene i služi tome da vidim rub ceste i na vrijeme spazim kakvu rupu. Tako da je to u stvari dosta klaustrofobično iskustvo svijetlog kruga koji se u ritmu mog njihanja s biciklom ziba po mraku jer već dobrano umoran gazim tko zna koji uspon toga dana.
Ostalo mi je još manje od 50 kilometara, udaljenost koju bi obično pokrio u manje od dva sata, kako god da bilo. Inače, nadobudno sam očekivao da ću u to doba već biti nadomak cilja. Takvu sam procjenu bazirao na prošlogodišnjoj vožnji do Karlovca kad sam imao čak i više kilometara i ne značajno manje uspona. No nisam uzeo u obzir prvo vjetar, a drugo i bitnije, količinu dugih uspona koje ja ne mogu voziti brzinom kojom vozim ravnicu i koji odnesu silne minute koje nikakav spust ne može nadoknaditi. Već sam se pomirio da do 22 sata nikako neću stići. Naime, restoran u kojem smo startali i završavali radio je do tog doba a najgore za mene je što se nisam mogao nagraditi pivom koju ću uliti u sebe nakon što se stropoštam na nekakav udoban stolac. 🙂
Nastavio sam tvrdoglavo naprijed, prošao kroz mjesto Červari, koje iako dijele prezime s Magom iz Umaga nisu njegovo rodno mjesto, te skrenuo prema Svetom Lovreču. Ušao sam u sad već uspavano mjesto i spazio otvoreni kafić. Parkirao bicikl na terasu i uletio unutra onakav čudan, omotan u plastiku, vjerojatno poprilično vonjajući po znoju i naručio gusti sok i mineralnu. Trebalo mi je toplog šećera. 🙂 Iza mene su dvojica za stolom praznili svoje Žuje, treći je namještao kugle na biljarskom stolu čekajući da mu se konobarica pridruži. Iz zvučnika je dopirala domaća glazba s neke radio postaje. Iako je bilo toplo i ugodno, ipak se nisam želio dugo zadržavati i nekoliko minuta kasnije već sam bio na biciklu prema idućem bitnom mjestu, Višnjanu.
Nadajući se da ću u Višnjan doći za dana, htio sam snimiti sebić s poznatom zvjezdarnicom u pozadini da fotku pošaljem svojoj dragoj koja je kao srednjoškolka ondje provela lijepe dane u astronomskoj školi. No do nje me čekalo još nešto makadama, krivih skretanja i jedan krasan kratak i slatak uspon do centra mjesta. Naravno, kako priliči zvjezdarnici osim crvenog svjetla na vrhu, bila je u potpunom mraku. Dragoj sam snimio kratak video za Messenger i krenuo dalje. Preostalo mi je dvadesetak kilometara i još pokoji kratak spust i uspon. Na nekom od tih spusteva doživio sam najveći stres breveta. Naime, odjednom sam začuo oštar šuškav zvuk, sličan onome koji smo svi mi biciklisti čuli kad nam se probušila zračnica i kad je zrak počeo juriti van kroz tu sitnu rupicu. Što sam vikao po mraku, neću pisati. Ovo bi trebao biti pristojan tekst, za cijelu obitelj. 🙂
Razmišljao sam kako će mi krasno biti mijenjati zračnicu po potpunom mraku, u dnu nekakve rupe, s ovim divljačkim vjetrom, naletima sitne kišice, proklinjao sreću da mi se to desi tako blizu kraja vožnje. Čekao sam da se guma ispuše do kraja, da osjetim ono čudno zibanje bicikla poda mnom. No, nekako se to nikada nije desilo. Na moju sreću, ispalo je da mi je vjetar ugurao list s nekog stabla između vilice i kotača. Opet sam psovao, ovaj put od olakšanja. 🙂 I tako, okret pedale po okret pedale Novigrad je bio sve više nadohvat ruke. Umoran, relativno iscrpljen, možda čak više psihički no fizički polako sam se približavao cilju.
Ostao je još mali problemčić u vidu raskopanog križanja kod mjesta Tar, o kojem sam nešto načuo ujutro u svoj onoj buci valova i vjetra, ali se nisam točno sjećao što. Vidio sam da je nedaleko od mene prošao automobil ali sam do te ceste morao pregaziti kišom natopljen maslinik, pretpostavljam da znate da je to značilo još pokoju psovku. Umor, mrak, učine da čovjek postane osjetljiviji, zapaljiviji, da se slabije orijentira, onako, postane bedastiji no što inače je. Nakon nekoliko pokušaja, uspio sam naći pravi smjer i sad mi je stvarno još malo ostalo.
Više mi se nije ni žurilo, čak je i vjetar ponešto oslabio, put me vodio preko ušća rijeke Mirne s kojom smo se družili ujutro, preko uspona na Antenal, koji je kratak i u nekakvim većim omjerima nebitan, ali na kraju ovakvog dana se osjeti. I tako, nakon 13 sati i 7 minuta vožnje a 16 sati i 12 minuta nakon starta završio je moj brevet. Poslije sam skužio sa sam bio najbrži od svih koji su krenuli na 300 km. Nije da je bitno jer brevet nije utrka, ali to saznanje je bilo mali bombončić na kraju napornog dana. Zanimljivo je da sam cijeli brevet izvozio na samo četiri ne prevelika sendviča, dva prije starta, dva na putu. Nešto banana i čokoladica, jednim jogurtom i jednim čokoladnim mlijekom. Svašta naše tijelo može izdržati.
Na kraju dana, ono čega smo se svi bojali; jake kiše uz olujni vjetar nije bilo. Pa, sreća prati hrabre, zar ne? 🙂
A evo i poveznice na Stravu, jer, sve se ovo nije desilo ako tamo nema podataka, zar ne? 😀
https://www.strava.com/activities/6956527599
Ako ste kojim slučajem izdržali svih tri stotine kilometara sa mnom, hvala vam. 🙂 Ostavite mi komentar ili podijelite tekst na društvenim mrežama.
1. https://youtu.be/RhsWHG8q014
2.https://randonneurs.bksvn.hr/randonnees-a-alure-libre-ili-breveti-neogranicenom-brzinom/
3. U žargonu, krtičnjak je kratak uspon iza kojeg slijedi kratak spust otprilike iste dužine
4. Riječ ešelon preuzeta je iz vojne terminologije a označava postrojbe koje stepenasto nastupaju jedna iza druge, u biciklizmu pak označava situaciju kad zbog jakog bočnog vjetra vozači zauzmu cijelu cestu skrivajući se u zavjetrini vozača bočno od sebe. Moja slobodna interpretacija.
https://images.app.goo.gl/kJXzBn5i4iErCJBZ6
5. Peloton, preuzet iz Francuskog, grupa biciklista u utrci
Odgovori