Sjednite, ovo će potrajati. 🙂
Dugo nisam ništa pisao, iskreno nije bilo nekog velikog povoda, no ova je vožnja zame bila epskih razmjera, pa sam rekao ekipi da je šteta ne staviti nešto na papir. Tj. ekran. 🙂
Prvo nekoliko poveznica za dodatne informacije: (nažalost, ova platforma mi ne dopušta ugrađivanje sa drugih stranica, pa onda moram ovako. Svaka se otvara u novoj stranici.)
Vožnja na Stravi,
Moj kratak video na FBu.
Prikaz vožnje iz zraka na relive.cc
Preko tjedna smo dogovarali što ćemo i gdje ćemo, od nekoliko mogućih ruta, odlučili smo se za ovu, koja na karti nije izgledala baš tako strašno (blaženo je neznanje. 🙂 )
Autom smo došli do Dravograda, simpatičnog gradića uz (gle vraga:) ) rijeku Dravu i otuda smo krenuli u Austriju, udaljenu samo par kilometara.
Plan je bio poprilično jednostavan, normalnim tempom proći relativno ravnih 40km do grada Wolfsberga u podnožju gorja Koralpe koje se proteže u smjeru sjever – jug, otuda preko planinskog prijevoja Weinebene na 1668 m nad morem krenuti prema zapadu iz Koruške preći u Štajersku, nakon toga se spustiti nekih 20ak km južnije i iz mjesta Aibl krenuti opet na zapad. Preko onog istog gorja i prijevoja Soboth s najvišom nadmorskom visinom od 1347 m, spustiti se u mjesto Lavamünd od kojeg je 10 km do Dravograda. Jednostavno, je li? 🙂
E, baš i nije. Naime, oba uspona na prijevoje su u biciklističkom žargonu okvalificirani kao HC (nije Hard core nego Hors catégorie :), iako na kraju dana dođe na isto. 😀 ) što označava najdužu i najtežu vrstu uspona. Blaženo je neznanje, jer da sam znao kako je naporno penjati se nekoliko kilometara s prosječnim nagibom od 9%, dobro bi promislio bi li ta ruta izgledala baš tako. No dobro, nisam znao pa smo mi to veselo krenuli odvoziti. 🙂
Do Wolfsberga je sve išlo laganini, čak smo uspjeli i upasti u nekakvo natjecanje na kronometar koje se odvijalo na cesti prema tome gradu.
Wolfsberg djeluje kao lijep grad, prema Googlu nešto veći od Čakovca s lijepim dvorcem nad njime kojeg smo samo ispratili samo pogledom i mobitelima.
I tako, kilometar po kilometar i dogurali smo do početka uspona. I uspon je odmah u glavu, prva 3.7 km prosječno 9% uspona, odnosno 344 metara vertikalnog uspona. Za one koji ne voze, da si lakše prispodobe, zamislite da se stepenicama morate uspesti na vrh zgrade visoke 344 m. I onda kada stignete, čeka vas još 15 km nonstop penjanja i još nekakvih 800 visinskih metara.
Nekako sam kod kuće uspio zaboraviti maramu koju stavljam ispod kacige i na jednom ne vrućem ali toplom i oblačnom danu gledao sam kako se znoj s čela preko nosa slijeva prvo na gornju cijev, pa na bidon i na kraju na asfalt.Usput i u oba oka. 🙂 Pa nakon jednog vremena pomaknem kacigu pa prolijem još koji dec znoja koji se skupljao tamo. 🙂
No, dobro, kad sam uspio dignuti glavu i pogledati oko sebe, vidio sam krasan planinski krajolik, zelen, pun livada na kojma pasu krave koje ponekad i nisam vidio ali sam ih čuo, zbog zvona koje nose oko vrata. Jedino što je kvarilo idilu su doslovno stotine motocikala koji su projurili pokraj mene. Nemam ništa protiv njih, ali tada su mi se stvarno popeli na…. Ajde, kad jedan prođe, ali kad svako malo pokraj mene prođe zvjer od ne znam koliko kubika uopće nije lijepo, pa onda još i malo stisne gas pokraj mene… Još me sad boli lijevo uho od sve te buke.S druge strane, osim onih na kronometru i nekakcvih penzića koji su se spuštali od Sobotha nisam vidio drugih biciklista, što me iskreno iznenadilo, pomalo i razočaralo.
S druge strane, nisu ti usponi baš toliko ni lagani, možda i zato nema toliko ljudi na njima? 🙂
I tako nakon prva četiri, najteža kilometra, nekako sam ipak ulovio jedan stabilan ritam gdje sam pedalirao konstantim tempom, stigao pogledati okolo sebe, okinuti koju fotkicu s mobitelom, mukati kravama, vikati na motoriste koji mi kvare idilu i penjati se lagano ali sigurno prema gore.
I tako, zavoj za zavojem, pašnjak za pašnjakom, penjem se sve više, pašnjaka, pa i šume je sve manje. Sam vrh ispod kojeg je prijevoj je gotovo gol, pokriven travom i stijenama.
Nekoliko fotkica s vrha…
Kad sam se konačno dovukao do vrha, Aco i Andrea su se (očekivano) već odmarali, dok smo čekali Tomislava, ja sam stigao potamaniti sendvič, bananu i još nešto, pofotkat si Medenu (bicikl 🙂 ) i tako.
Nakon što smo se skupili, otišli smo u ugostiteljski objekat na cugu. Cola iz velike boce u čaši 2.5 €, 3 dl. točenog Puntigamera 2.9 €, bez fiskalnog računa. Bez ikakvog računa. 🙂 I još me konobar prevario za jedan €. A dobro, nek mu bude. Nadam se da mu se otkotrljao niz planinu. 🙂
Vrijeme se žurilo, pa smo se i mi lagano požurili, imali smo još otprilike pola puta za proći, uključujući i jedan HC uspon, sjećate se? 🙂 No, prije svega toga, trebalo se spustiti u dolinu, slijedilo je 10ak km uživanja. Cesta uglavnom odlična (osim jednog komada na kojem rade), široka, sa širokim zavojima, samo smo klizili prema dole. U jednom trenutku mi se javio Garmin i rekao mi da sam 10 kilometara prošao za 11 minuta. Poslije sam računao u glavi koliko je to. 🙂 Nije bitno koliko je, brzo je. 😀
Uglavnom, spustili smo se brzo i krenuli smo gaziti ravnicu, dosta šutke. U jednom sam trenutku pitao Aleksandra ne bi li možda bilo pametnije da izbjegnemo ovaj drugi uspon nego samo produžimo do Slovenije pa se onda uz Dravu popnemo opet do Dravograda. Ne bi bilo bliže po kilometraži, ali bilo bi manje penjanja. No, složili smo se da se radije odmorimo negdje, ali da idemo po zacrtanom planu.
I tako smo u mjestu Aibl, gotovo na samome početku uspona našli benzinsku stanicu koja je imala i dućan (Špar!) pa smo stali da se odmorimo još malo i pojedemo ponešto. Netko sendvič, neko kuglof. Netko ništa… Ja sam kupio Colu od litre i pol, koju sam vukao sa sobom, ali u nekoliko navrata mi je stvarno dobro došao taj šećer.
Tomo u Joda pozi. 🙂
I tako, nekon predaha, krenuli smo na taj uspon prema Sobothu. Iako duži i niži, i nije baš bio toliko lakši koliko bi se moglo očekivati, pogotovo ne nakon gotovo 100 km i jednog uspona HC kategorije. Opet smo se polagano raspali, kako je svatko vozio tempom koji mu je pasao. Aco i Andrea naprijed, ja iza a Tomo još nešto iza mene.
Karta u Aibu koja među inim označava biciklističke puteve, a i malo me zavarala. Naime, vidio sam da je Soboth na nekih 1070m, pa sam mislio da je to to, popentramo se tih 700 visinaca i gotovo, imamo krasan spust prema dole. Ali…. 🙂
Sunce je padalo sve niže, vjetar je pojačavao, usponi nisu postajali lakši. Na jednom mjestu, tj. na početku jednog duuuugog uspona koji je nonstop bio oko 10%, neka buba mi se zaletila na glavu ispod kacige pa sam morao stati da ju pustim van. Taman kad sam krenuo dalje, vidim da je Tomo iza mene zastao, rekoh sori frende, ako sada stanem više ne krećem. 🙂 Poslije sam saznao da su ga počeli loviti grčevi, ništa čudno, i mene je na kraju prvog uspona ulovilo u lijevoj nozi, srećom je bilo kratkog daha.
I tako vučem se ja, vučem i vučem i nikad kraja tom usponu. Konačno srećem bicikliste, one bakice i djedice. Mašem im, neki odmahnu, neki me ignoriraju. Tko ih šljivi. 🙂 I konačno dođe kraj tome usponu, i gledam, evo nekakvog spusta, kakvog sad spusta?
Kako može biti spust, gdje je kraj, već sam na 1100 metara a Garmin na visinskom profilu pokazuje da mi fali još 200 metara i crta mi krasan šiljastokutni trokut. Mislim si, ma ti si lud, glup i nemaš pojma gdje smo, glupa elektronika, kad ju najviše trebaš zakaže. 🙂
I okrećem ja tako pedale, kad se nagib spusti na 4% spuštam se na manje lančanike, gledam kako klizim, izgledam si super, onda dođe nekakv spust na kojem se malo odmorim i onda mi opet kao šamar dođe uspon koji mi oduzme ono malo snage koje sam nakupio odmarajući se na prethodnom spustu.
I tako, spust, uspon, spust, uspon i dođoh do jezera Soboth na kojem sam se nadao da ćemo malo stati i napraviti koju fotkicu. Dobro, Aco i Andrea jesu, ja sam samo projurio pokraj njega, napravio par brzoklika mobitelom i nastavio patiti dalje.
Moja fotografska ekipa, evo prijedloga za jesenski izlet? 🙂
Trebalo je izvoziti onaj trokut koji kao nije postojao. 🙂 O, itekako je postojao, trajao je 3.1 km i digao me za 261 metar. 8.7% u prosjeku… Doma moram tri hupsera izvoziti da skupim toliko visinske.:)
Eto, i to je onda definitivno bilo to što se penjanja tiče. Sunce je već bilo nisko, imali smo negdje samo sat vremena do zalaska, koji je tamo još i prije jer su na zapadu Alpe. Tomo je ipak stigao brzo poslije mene i krenuli smo na spust koji je bio kratak ali slatak. 🙂 U 10 kilometara spustili smo se točno 1000 metara. Šteta što je već bilo relativno mračno pa se nisam usudio spuštati punom brzinom. Ovaj spust je bio zahtjevniji od prvog, jer ima više serpentina, a i po sredini desne trake su položeni šahtovi pa ih je trebalo izbjegavati. A i kasno je bilo pa više nisam tako dobro vidio, u šumi je već lagano bilo i tamno.
Nema veze, dolje smo se svi spustili živi i zdravi, puni andrenalina i već i gladni. I žedni. 😀
Stali smo na pizzi, popili koju pivicu, skupili dojmove, na Stravi pogledali što je tko te nedjelje vozio i već umorni pokupili se u auto i krenuli doma.
Do neke druge prilike, ostanite sabrani i pedalirajte dalje! 🙂
Odgovori