Video iznad je kriv što ovaj tekst pišem tek sada. Ne znam bi li vam rekao da ga prvo pogledate (ako još niste) pa onda pročitate tekst ili da učinite obrnuto.
Kada se potrudim oko izrade videa, onda to odnese veoma mnogo vremena i energije. No, taj medij mi je također zanimljiv tako da sam između dvije vatre. Pisanje mi s druge strane omogućuje da odem i dalje od same ceste i onoga što sam na i oko nje vidio. Mogu dodati i sjećanja na stvari koje video ne prenosi. Barem ne ovako iz prvog lica kako ga ja snimam.
OK, sada kad sam vas udavio s ovim uvodom da krenem na ta 24 sata ekipnog biciklističkog putovanja. Ukoliko ne znate o čemu se točno ovdje radi, da vam u kratkim crtama pojasnim. Radi se o ekipnom brevetu čiji je cilj u 24 sata odvoziti najmanje 360 i još koji kilometar. Organizator određuje mjesto završetka vožnje a momčadi same određuju mjesto starta te rutu do završne lokacije. Momčadi se sastoje od 3 do 5 članova i da bi se Flèche uspješno završio, završiti moraju barem tri vozača.
Trojcu koji činimo ekipu “Bolje stari, bolje nori” ovo je četvrti Flèche za redom. No, prvi koji smo vozili u Slovenskoj organizaciji, što je značilo da nam je cilj bio u Sloveniji. Za razliku od prehodne dvije godine kada smo kroz susjednu zemlju prolazili do cilja u Hrvatskoj. Ako se pitate, zašto smo se odlučili za susjedstvo, razlog je jednostavan. Naime, kod nas u Hrvatskoj ove godine nije bilo Flèchea. A mi smo si složili tu lijepu tradiciju pa sam dečkima ponudio da ju ne prekinemo i da vozimo Slovenski.
Još kad sam ih podsjetio na ceste po kojima bi mogli voziti a ja sam ih vozio prošlog ljeta te da se kući možemo jednostavno vratiti vlakom, nije ih trebalo dugo nagovarati. Niti oko rute se nismo predugo dogovarali, složio sam poprilično sceničnu rutu bez ozbiljnih i dugih uspona, za razliku od prošle godine. Ono što smo ove godine izbjegavali, a što nas je i malo ugrizlo za nogu, to su bili najveći Slovenski gradovi. Iako nisu veoma veliki, čak i noću je promet ponekad osjetan. Biciklistička infrastruktura je kopljima ispred one u Hrvatskoj, ipak vožnja u gradovima stvara svoje probleme koje smo poučeni proteklim godinama htjeli izbjeći.
To pak donosi druge probleme. Naime, u Sloveniji u noći u manjim mjestima ništa ne radi. Benzinske se vikendom često zatvaraju i u rano poslijepodne a kamoli da bi radile cijelu noć. Ista stvar je s trgovinama. Dakle, manja mjesta znače slabiji promet i lijepše vidike ali slabe mogućnosti opskrbe i bitnije, odmora.
No, život je rijetko šetnja po proljetnoj livadi, pa tako ni jedna ovakva vožnja ne može biti nešto što se radi bez ikakvih začkoljica ili prepreka. Na kraju krajeva, bilo bi dosadno da je sve ide glatko kao šetnja.
Još jedna (za mene) prepreka prije samog starta bila je to što mi je lijeva noga natekla ispod koljena pa sve do gležnja, otprilike pet, šest dana prije tog petka, 17. travnja. Dok mi je hodati bilo neugodno, na biciklu je bilo lakše, a kombinacijom raznih masti uspio sam i bol i oteklinu smanjiti na nekakvu normalnu mjeru. Koliko to može biti normalno. 🙂 Naravno da sam dečkima javio moj problem ali kako (možda) znate, ja ne odustajem baš tako lako.
Prije nego krenemo iz Čakovca, da ukratko predstavim rutu.
Prvi, potpuno ravni dio vodio nas je iz Čakovca direktno na zapad do mjesta Markovci, bliže Ptuju. Odande je krenuo valoviti teren s dva nešto duža uspona u smjeru jugozapada. Prvo smo morali stići do Rogateca, na samoj granici s Hrvatskom i Zagorjem a do njega smo prošli južne obroke Donačke gore. Taj uspon je blag i lijepo ga je voziti, čak i noću.
Poslije Rogateca, nastavili smo dalje otprilike uz granicu s Hrvatskom da bi se digli na Planinu pri Sevnici što nam je bio drugi i duži uspon, nakon kojeg nam je slijedio dugi spust do Sevnice. Mjesta na rijeci Savi koje sam u posljednjih nekoliko godina par puta posjetio. Naravno, biciklom. 🙂
Pa nastavljamo dalje na jug do mjesta Trebnje. Odande je počeo ne toliko fizički, koliko mentalno najteži dio rute. Jer, teren je bio uglavnom valovit i lagano se dizao, no ušli smo u kasni dio noći i vozili prema jutru a to je obično veoma naporno za izdržati. Budni smo već blizu 24 sata, na biciklu bez prestanka pola tog vremena i umor čini svoje.
S izlaskom sunca prošli smo na idući dio rute, od mjesta Logatec do kojeg smo se opet polagano penjali i nešto kasnije smo imali dugi spust prema najljepšem dijelu rute, rijeci Soči i mjestu Kobarid, podno planina i nedaleko od Italije.
Posljedni dio rute nas je od Kobarida vodio na jug, dio smo vozili što po cesti što po veoma lijepoj biciklističkoj stazi uz Soču, prošli kroz Novu Goricu te završili u nedalekom mjestašcu Prvačina, u subotu oko 18 sati, nakon 24 sata vožnje.
Start u 18:30 tog petka brzo je stigao. Našli smo se na sjevernom rubu grada, popili kavicu, porazgovarali i krenuli u zalazak. I ovo nam je bilo po prvi puta, da u vožnju krećemo u kasnim poslijepodnevnim satima. Naravno, sva trojica smo odradili jutarnju smjenu na poslu, a Sandi je još i poslijepodne imao obveze tako da je on praktički s posla odletio na bicikl. Kada ste amaterski vozač, onda rijetko možete žrtvovati redovan život za svoj hobi.
Ove godine nam je vrijeme po prvi puta bilo potpuno naklonjeno. Za travanj je bilo relativno toplo, bez vjetra i bez ikakve opasnosti od padalina. Reklo bi se savršeni uvjeti za igru. Čak i noć nije bila previše hladna. No, mi smo do mraka već odradili gotovo pedeset kilometara. Ovo je meni a i dečkima (uz Sandia, tu je još i Dadek), poznati kraj i ruta. Prvo iz grada po glavnoj cesti prema granici, ulazak u Sloveniju, zaobilaženje glavnog prilaza Ormožu, pa nešto kilometara po glavnoj cesti prema Ptuju i onda silazak u naselja gdje nas mirnije i manje ceste vode do prve kontrolne točke kod mjesta Markovci. Stajemo na rubu jezera hidroelektrane ispod Ptuja. Svatko obavlja nešto malo što mora, pa već nakon nekoliko minuta već nastavljamo dalje. Da je bio dan, vjerojatno bi se zadržali malo duže, jer pogled na tom dijelu jezera je lijep. Vidi se Ptuj sa svojim starim gradom na uzvisini i još zapadnije gora Pohorje.
Ipak, da ne zaboravim, u Ormožu smo stali na benzinskoj. Naime, Sandi nije stigao ponijeti nikakvu hranu na put a i nije se baš ni stigao propisno najesti prije. Nažalost, nije našao sendviče kojima se nadao, no opskrbio se čokoladicama i inim stvarima. Nisu baš zdrave ali tijelu energije treba, na kakav god način. Ja sam tada već počeo osjećati jaču bol u još natečenoj nozi pa sam preventivno popio lijek protiv bolova.
Noć je bila vedra i nebo je bilo puno zvijezda, Venera nam je lijepo svjetlila iznad obzora i navodila nas na zapad. Uskoro smo joj ipak okrenuli bok i nastavili jugozapadno prema Rogatecu. Sjetio sam se da ćemo neko vrijeme voziti uz autocestu kraj koje je benzinska a na koju je pristup moguć i s ove, normalne ceste. Rekao sam dečkima da tamo možemo stati da se Sandi opskrbi, jer tamo zasigurno ima mnogo bolja ponuda nego na malenoj koju smo posjetili u Ormožu.
Koju minutu nakon 21 sat, stigli smo do te benzinske, na 58. kilometru vožnje. Tu pauzu smo iskoristili da se do kraja pripremimo za noćnu vožnju. Netko duge hlače, netko nazuvke, netko dodatnu jaknu. Dvadesetak minuta kasnije, krećemo dalje. Sada smo već uhodana ekipa, uredno se mijenjamo na čelu, držimo miran ritam, kilometri uredno klize. S obzirom da sam ovuda već dosta puta vozio, dečkima prepričavam anegdote s prijašnjih vožnji. Poput recimo, prolaska kraj autobusnog stajališta u kojoj sam prošle godine gotovo sat vremena čekao da prođe drugi pljusak toga dana.
Da ne bude sve rože i fiori, da posudim talijanizam iz Istre, pobrinuo se jedan od mojih suputnika. U očitom padu koncentracije bez ikakve najave je preda mnom skrenuo na biciklističku. A ja sam baš u tom trenutku nešto gledao dolje i ta sekunda ili dvije je bilo dovoljno da ne stignem reagirati. Posljedica toga je bila da sam ga pogodio prednjim kotačem i zbog toga desnom stranom tijela pao na asfalt. Sreća u nesreći je bila da se prilaz biciklističkoj bio nakošen prema gore, pa sam padao nešto kraće i stoga udario nešto slabije nego bi to bilo da je cesta bila ravna.
Po drugi puta u mojim putovanjima pokazalo se da kaciga glavu čuva, jer da je nisam imao, poprilično sam siguran da put ne bi nastavio. Naime, osim, kukom i laktom, dobrano sam po asfaltu opalio i glavom. Koja me boljela još nekoliko sati. S druge strane, nakon toga pada više uopće nisam osjećao bol u lijevoj nozi. Kako ono kažu, klin se klinom izbija?
Kakve su bile posljedice? Pa, bicikl je ostao neštećen, stražnji mjenjač više nije funkcionirao baš bezgrešno, ali je radio. Ostatak bicikla, osim još kojeg friža, da ostanem na na morskom izričaju bio je u redu. Ja? Pa, duga odjeća pomogla je da ogrebotine i poderotine budu nešto blaže, iako sam lakat opet lijepo ostrugao točno na istome mjestu kao i pri zadnjem padu, prije nekoliko godina. Kuk je bio bolan, ne strašno, no bolio me palac lijeve šake kojeg sam očito natukao. Uz spomenutu glavobolju.
Vjerojatno se pitate je li to donijelo svađu u ekipi? Nije. Sigurno da nisam bio sretan kad sam se konačno digao s asfalta ali svjestan sam da sam tu grešku mogao napraviti i ja. Na moju sreću nisam, jer znam da bih se i ja osjećao veoma loše zbog toga. Vjerojatno još lošije nego sam se osjećao nakon pada. Pišem o ovome jer je bitan dio cijele priče, a ne zato da bi prijatelje učinio lošima.
A i da bi sebe prikazao malo črvršćim. Jer, ja ne odustajem samo tako. 😀💪🏼
Sve to je trajalo samo šest minuta, a odvilo se maltene točno na prvoj četvrtini puta, na 100.85 kilometru u 23:06.
Odande smo se polako počeli penjati prema 574 metara nad morem, dvadesetak kilometara udaljenom prijevoju kod Doropolja odakle smo se počeli spuštati prema Sevnici, na 142. km. Prvih dvadesetak minuta atmosfera je bila dosta komorna, ali kako je adrenalin kod svih pomalo počeo popuštati, tako je i duh počeo polagano rasti.
Inače, kada sam se prvi puta vozio ovom cestom, prije par godina, išao sa u obrnutome smjeru, pa sam taj uspon znao kao dug i ne previše naporan. Pisao sam i o tome, pa ako imate viška vremena…
Noću se zeznuto spuštati jer svjetla na biciklu su u pravilu uskog snopa, pa veće brzine donose još manje vidno polje, rupe na cesti je teže uočiti a nemate ni trodimenzionalnost prostora, teško je ponekad procijeniti koliko je neki zavoj oštar. Svejedno, spustili smo se prosječnom brzinom od gotovo 36 km/h. U Sevnicu, odnosno u mjesto južnije od nje stigli smo oko 1:20, sada već u subotu. Pokraj kontrolne točke je bilo autobusno stajalište i tu smo odlučili stati na nešto vremena. Sjesti na klupicu, malo odmoriti noge i stražnjicu. Nešto pojesti, i tako.
Ja sam zaključio da je ispod krova stajališta toplije nego pokraj na travi, što je uzrokovalo smijeh mojih suputnika.
Je li ustvari toplije ili nije ne znam, ali bilo je manje hladno kada sam se uvukao ispod. Nije bilo baš ni toplo, oko 7 stupnjeva i još smo bili ohlađeni nakon dugog spusta. Ali, bilo mi je drago da smo i dalje bili dobrog raspoloženja i imali energije za humor. Put smo nastavili nakon pola sata.
Čim smo krenuli dalje, osjetio sam prvu i jedinu krizu noći, pa i dana, ako izuzmemo pad. Naime, počelo mi se spavati. I to onako, ozbiljno. Razmišljao sam što ću i kako ću. Cesta kojom smo prolazili prema Trebnju nije nudila nikakvo mjesto gdje bih mogao legnuti na kratko da otjeram san. Srećom sam u Sevnici u bidon ubacio tabletu izotonika s velikom dozom kofeina. Popio sam većinu tog bidona, te sam još posegao za gelom. Petnaest, dvadeset minuta kasnije ta kombinacija je urodila plodom i više mi se nije spavalo.
Ubrzo, oko 3:20 stižemo do Trebnja gdje nam je bila sljedeća kontrolka. Zadržavamo se samo nekoliko minuta i nastavljamo prema zapadu, prema slijedećoj kontrolnoj točki, 80 kilometara udaljenom Logatecu. Kako to obično biva, ti kilometri pred jutro su stvarno najsporiji. Naime, trebalo nam je 4 sata da stignemo do Logateca, što je davalo prosjek od jedva 20/km h, a nismo se baš toliko mnogo niti penjali. Cesta je bila valovita, ali jedini strmiji uspon je bio kod mjesta Višnje Gore te onaj koji se polako ali ne previše strmo uzdizao prema Logatecu.
Nije to bio nikakav problem, da smo cijeli Flèche vozili brzinom od 20 km/h, još uvijek bi nam ostalo 4 sata za odmor uz put, a znao sam da čim sunce grane i kada odradimo pravi odmor da će nam odmah biti lakše i da ćemo biti brži. Jedino što bi ustvari zabilježio iz tog sporovoznog dijela je srna koja je neko vrijeme trčala paralelno s nama na pojasu trave između autoceste i ceste kojom smo mi vozili. Srećom je Sandi imao naglavnu svjetiljku s jakom snopom pa smo ju mogli donekle pratiti. Sve to je završilo dobro, jer je nakon nekog vremena ipak pretrčala ispred (što je snimljeno u videu iznad!) nas negdje na jug, nadam se u šumu i u svoj mir.
Nakon Grosuplja spustili smo se na krajnji južni rub Ljubljanskog polja. Od glavnog grada Dežele bili smo udaljeni možda dvadesetak kilometara, ali scene kojima smo svjedočili su bile sve samo ne urbane. Cesta je prolazila ravnim poljima ispresjecanima vodotocima, iznad nas lebdjela je izmaglica a s istoka je sunce počelo žariti nebo. Kada je sunce konačno izašlo, rekao sam dečkima da nema smisla da žurimo, da stanemo na par minuta i uživamo u početku novog, jedinstvenog dana. Bilo je 5:49 i s danom se počeo buditi i promet. Nije bio veoma gust ali s obzirom da su to relativno uske ceste, osjetio se. Pa, ipak je subota i nedaleko smo od glavnog grada.
Moram reći da je meni bilo prekrasno to svitanje, sunce nas je počelo grijati, na svakome stablu pjevale su ptice dok su u naseljenim mjestima u grmlju ili šumarcima vrapci imali jutarnji zbor. A, veselio sam se i konačnoj posjeti benzinskoj, kavi, nečem toplom za pojesti.
Konačno smo se u 7:36 dokotrljali do Logateca. Mogli smo stati i ranije, jer pekare u Grosuplju i onda poslije u Vrhniki već su radile, ali tamo se obično ne može sjesti za stol ili na kakvu klupu pa onda radije nismo stali. U Logatecu smo zauzeli klupu na osunčanoj strani benzinske i potrošili poprilično vremena na odmor.
Kava, sendviči, slatko, raznorazni napitci i sat i kusur je brzo prošao. Odmoreni, od sunca zagrijani, kofeinom i šećerom osvježeni nastavili smo dalje prema sljedećoj točki na kojoj smo obavezno planirali stati, Mostu na Soči. Ja znam da sam se tome mjestu veoma veselio. Do skretanja prema prema tim krajevima, morali smo skupiti još nešto uspona i izdržati nešto jutarnjeg prometa, ali dovoljno smo brzo dopedalirali do veoma lijepog spusta prema mjestu Idrija.
U desetak kilometara, cesta se spusti gotovo tristotinjak visinskih metara i to radi uglavnom širokim zavojima i isto takvim serpentinama pa je baš lijepo voziti. OK, mi smo umorni od duge vožnje, bicikli su nam dosta natovareni pa se ne spuštamo tempom kojim bi se eventualno mogli ali svejedno uživamo. Kod susjeda vozači prometnih vozila imaju više tolerancije prema biciklistima pa je takve ceste lakše voziti bez straha. Dobro, i mi smo kad god bi mogli napravili mjesta ili usporili da nas se lakše i brže pretekne.
I nakon Idrije, cesta uglavnom nastavlja nizbrdo, no blažim nagibom. Tako da smo 50 kilometara savladali za oko sat i pedeset minuta. S obzirom da smo nakon toga stigli na 300. kilometar u Mostu na Soči, bili smo zadovoljni što još imamo dovoljno vremena za odmor. Ovaj puta, na stolicama za stolom u slastičarni s pogledom na jezero i planine. Ove godine je zima bila normalnija pa su vrhovi planina još uvijek bili pokriveni snijegom, čak i s južne strane s koje smo ih mi gledali. I cesta kojom smo do ovdje stigli je klasična planinska. Uz riječicu, prateći prirodnu dolinu između vrhova obojanih zelenom bojom friško prolistalih stabala.
Nakon slastica, još smo stali na vidikovcu na jezeru na kojem nam je kolega biciklist pomogao oko fotografije koju vidite na naslovnici, a koju sam zamislio danima prije. Mislim da je baš lijepa uspomena. 🙂
Nastavljamo veoma lijepom biciklističkom stazom uz jezero, prema Kobaridu, gdje nam je predzadnja kontrolna točka. Ni sada ne žurimo previše, stvarno su lijepi krajevi pred nama i šteta je ne uživati u onome što vidimo. Vozimo sjevernom stranom Soče kroz veća ili manja sela, po uskoj cesti sa slabim prometom. Na jednom mjestu stajemo jer su scene previše lijepe i svaki od nas snima fotografije ili videa, što je već kome draže.
I evo nas već na Napoleonovome mostu iznad Kobarida, naravno preko rijeke Soče.
Ako ste kao i ja pomislili da je most izgradio Napoleon, nije. Kameni most izgrađen je 1750. a dobio je taj naziv jer su 1797. njegove postrojbe preko njega prešle prema prijevoju Predel. Naravno da smo stali tamo i potrošili još nešto vremena, jer pogledi su kako ste već shvatili, prekrasni. Čitam da ekipa s njega skače u Soču, tj. da se jednom godišnje organiziraju skokovi u rijeku. Pa, ne bih ja, hvala. 🙂
Nas trojica smo se odmah nakon mosta spustili na rub mjesta do benzinske i tamo još nešto prezalogajili i odmorili na klupici za stolom, kakve su česte na plavo crvenim crpkama. Da ih ne reklamiram, ali vjerujem da znate o kojoj tvrtki se radi. Na 343. kilometru smo, preostalo nam je još jedva 60. Prvi dio s južne strane rijeke Soče nije bio toliko lijep, ponajviše zbog većeg prometa, iako je cesta šira od one po kojoj smo vozili na zapad. Još malo uživamo u pogledu na planine prije nego im okrenemo leđa i skrenemo na jug i preko manje ceste nastavimo do opet glavne, od Mosta na Soči prema Novoj Gorici.
I ta cesta se uglavnom spušta pa smo ubrzo kod još jednog živopisnog mjesta, Kanala ob Soči. Opet smo morali na kratko stati jer je pogled bio veoma lijep i šteta je bila ne stati, snimiti koju fotku. Prošlog sam ljeta ja u Kanal pristigao s druge strane i nisam bio svjestan ovog vidika pa se u samome mjestu nisam ni zadržao. Drago mi je da smo to sada popravili.
Nedaleko od Kanala, 5 kilometara nizvodno stali smo na posljednjoj kontrolnoj točki, na 378. kilometru. Inače ne bih radio kontrolku ovdje, ali morali smo zabilježiti gdje smo na 22. satu putovanja pa je ovo bilo pogodno mjesto. Radilo se o ugostiteljskom objektu koji imao veoma mnogo posjetitelja, pa smo dosta čekali da nas posluže. Dobro, 20 minuta kasnije, nakon kratkog osvježenja slatkim napicima ili kavom krenuli smo dalje.
Odande smo nastavili zapadnom stranom Soče i uskoro pristigli na biciklističku stazu koja vodi do Solkana, mjesta odmah do Nove Gorice.
Iako su vidici na rijeku uglavnom zatvoreni stablima, svakako preporučam da ju odvozite ako ste blizu, odnosno da ju koristite ako putujete tim krajem. Oprezni morate naravno biti jer ima drugih biciklista, ali barem ne morate brinuti o motornom prometu.
S tom stazom smo završili prelazeći preko visećeg mosta kojeg nažalost nisam snimio, a oko kojeg se očito nešto dešavalo jer je spust do njega bio veoma napučen pješacima i biciklistima na raznim vrstama brdskih dvokotača i s glazbom koja je treštala iz zvučnika. Nismo se baš zamarali o čemu se radi, htjeli smo što bezbolnije izaći iz te gungule i nastaviti put.
Uskoro smo prošli kraj željezničkog kolodvora u Novoj Gorici na kojem je također bila gužva. Ne, nije bilo nešto posebno vezano uz vlakove, nego je u tijeku bio nekakav e-rally. Ovdje sam u protekle dvije godine bio čak dva puta, svaki put na startu zimskog breveta od 200 km. Nekako smo se probili kroz gužvu i nastavili dalje na jug, sve vrijeme na biciklističkim stazama ili pak dijelovima prometnica koje su bile označene i određene za promet biciklista.
Te ceste pamtim od prošlog ljeta i znam da smo veoma blizu odredištu. Oko 18 h je, i mjesto Prvačina je pred nama. Kada sam slagao rutu i provjeravao točno mjesto završetka, krivo sam shvatio lokaciju. Pa sam nam završnu točku stavio par stotina metara dalje od pizzerie gdje su nas čekali organizatori i slovenska ekipa koja je već završila. Pitao sam dečke jel’ idemo do kraja ili ćemo prekinuti kod picerije, pa smo zajedno odlučili da želimo čuti onaj zvuk koji nam uređaj odsvira kada završimo rutu.
Vratili smo se do picerije pozdravili s organizatorom, Andrejom Zamanom, s trojicom biciklista iz Slovenije, sjeli za stol i naravno naručili hladne pive. Stvarno su legle poslije 24 sata na biciklu. Uskoro su stigle i pice, pa smo uz razgovor brzo potrošili još dva sata. Slovenska ekipa je napravila minimalno traženu količinu kilometara uz što manje visinaca. S obzirom da im je prosjek godina bio oko 60, ne treba im to uzeti kao minus. Uskoro je stigla i ekipa iz Austrije koja je odvozila 454 km i ako se dobro sjećam blizu 5000 metara uspona jer su morali preći preko nešto viših planina da stignu do cilja. No, Austrijanci se nažalost nisu pokazali posebno druželjubivi. Došli su, sjeli zajedno i osim organizatora nisu se potrudili komunicirati s ostatkom kolega.
Moram se i zahvaliti gospođi Zaman koja mi je pomogla oko vidanja moje sad već poprilično suhe rane na laktu. Bio sam samo molio za flaster ili dva, tek toliko da nakon što se otuširam pokrijem ranu, da baš ne raskvarim posteljinu apartmana u kojem smo odsjeli.
U koji smo stigli nakon lijepog razgovora s domaćinima i kolegama iz Slovenije, sada već pošteno iscrpljeni. Neću vas zamarati detaljima iz apartmana, znate kako to ide. Tuš, raspremanje stvari, još čašica razgovora i svatko u svoj krevet. Sutradan se dižemo relativno rano jer moramo na vlak prema kući.
Nedjelja nas je dočekala sunčana i topla, domaćini su nam dostavili doručak, bilo je i kave, tako da smo odmorni i spremni zajahali bicikle do nekoliko stotina metara udaljene željezničke stanice u Prvačini. Oko 9h kretao je vlak kojim započinjemo putovanje prema, pa gotovo Hrvatskoj.
Da, presjedali smo tri puta, ali smo u nedjelju za otprilike 8 sati stigli na drugi kraj Slovenije. Prvo smo presjedali u Sežani, pa Ljubljani i onda još jednom nedaleko od Pragerskog. U Hrvatskoj bi to nažalost bilo nešto teže, a od nekih mjesta i nemoguće. Kada smo se iskrcali u Ormožu i krenuli biciklima prema Hrvatskoj, prema kućama, shvatili smo da smo mogli uhvatiti i vlak do Središča ob Dravi koje je na par kilometara od granice, znači skoro da smo vlakom mogli do kuće.
Dobro, nema veze, vozili smo se u udobnim vlakovima u kojima je bilo predviđenih mjesta za bicikle, u koje možete ući normalno, bez da sebe i bicikl morate dizati po uskim i strmim stepenicama i najbitnije, vlakovima koji svoje relacije prelaze brzo i bez problema. I još bitnije, nisu prazni, s svakom vlaku je bilo putnika pa i onih s biciklima, poput nas.
U vožnji smo uz razgovor i šale uživali u vidicima na pejzaže Slovenije kroz koje smo neke prolazili i biciklima i gledali kako se sa zapada približavaju tamni, olujni oblaci. Iz Ormoža smo prema kući krenuli odlučnim ali i normalnim tempom, pa sam ja tako kući stigao za pedesetak minuta, otprilike pola sata prije proloma oblaka. 🙂
Eto, nadam se da Vam je bila zanimljiva ova nova epizoda, bilo bi mi drago da se možda netko od vas odluči oformiti ekipu i naredne godine pokuša odvoziti svoju Flèche priču. Hvala na čitanju i molim vas da me podržite komentarom, pitanjem, da pokažete tekst zainteresiranim prijateljima.
Ćao, do idućeg puta! 😊
Odgovori