Snijegom pokriveni vrh često se duboko u proljeće vidi i s Međimurskih bregova, njegova bijela glava na sjeverozapadu nadvisuje sva gorja i mnogi se pitaju što to vide. Najviši vrh Koralpa, Großer Speikkogel, prigodno Golica kako ga zovu Slovenci, golica me odavno. Sjeverni i južni prijevoj preko planine odavna sam prošao biciklom. Od te 2016. godine, nisam imao prilike napasti sam vrh, na 2140 metara nad morem. Nažalost, tako će i ostati.
Utorak je, četvrti kolovoz. Prva noć kod Brančurnika u Prevalju nije bila baš najbolja. Često sam se budio pa mi je noć bila prekratka.Ne zato što krevet ili soba nisu valjali, jednostavno jedna od onih noći. Pretpostavljam da se dan prije nisam dovoljno umorio. 🤷🏽♂️
Ali, ja sam čovjek s misijom 🙂 i to što nisam baš najbolje spavao sigurno me neće omesti. Koliko sam toga pregazio s minimalno sna!
Malo poslije 7:30 pojavio sam se u restoranu i navalio na doručak koji mi je jedini ozbiljan obrok dok se kasnije poslijepodne ne vratim s vožnje. Švedski stol, sokovi, čaj, kava, kolači, jedi koliko želiš. Ono što mi se posebno svidjelo je da nisu štedjeli na siru. Bilo ga je nekoliko vrsta i bogme, nisu ih rezali na najtanje moguće šnite koje stroj može odrezati. A ja volim sir. 🙂🐭
Nakon obilnog doručka (nisam snimao tanjur, bilo je dosta gostiju pa mi je bilo pomalo neugodno), prošetao sam se desetak metara do svoje sobe i preodjenuo se za bicikl. Na vožnju sam krenuo u 8:37, dovoljno rano za moje standarde ranog starta.
Iako, s obzirom na zahtjevnost uspona i ljetne vreline, na ovakvu rutu bilo bi mudrije krenuti odmah nakon svitanja. Ali ono, godišnji, krevet i to. Nisam baš napet rano se dizati da bi onda cijelo poslijepodne proveo u sobi? Radije se pržim na 40 i nešto sitno. 🤷🏽♂️🙂
Prije no što krenemo u današnju vožnju, trebam reći da je naslov malo zavaravajući, jer veći dio današnje rute i glavni cilj iste je u Austriji. 🙂
I ako ste se možda pitali što je bilo s onim lupanjem koje se čulo kada sam se jučer spuštao prema Prevalju, pa situacija je ispala pomalo komična, no dobra za moj put. Naime, za kotač mi se ulovila nekakva naljepnica! Črvsta i s dobrim ljepilom jer se nije otpala ni pri većim brzinama ni kada bi desetke puta u minuti lupala o čeljusti kočnica. 🤷🏽♂️U svakom slučaju, laknulo mi je kada sam shvatio što je na stvari. 🙂
Prvi dio rute do Dravograda, meni poznat i ne baš zabavan jer je cesta prometna, donekle uska i s brojnim radovima. Srećom, manje je od 10 kilometara za preći, pa je nekako išlo. Inače, kad bih ju imao samo za sebe, bilo bi lijepo. Cesta naime, prati rijeku Mežu koja se u Dravogradu ulijeva u Dravu, dok su sa sjeverne strane strmi i šumoviti obronci Črneške gore i cijelog lanca gora i vrhova koji se odavde nastavljaju na zapad.
U Dravograd nisam ulazio, zaobišao sam ga sa zapadne strane i stao na vidikovcu iznad Črneškog zaljeva, dijela Dravogradskog jezera koje je nastalo za potrebe hidroelektrane. Kao mnoga takva, postalo je zgodno mjesto za ptice i još pokoje stanovnike životinjskog svijeta, uključujući dabrove. Pa je to područje stavljeno pod zaštitu projekta Natura 2000.
S uređenog područja s info tablama sam nakratko uživao u pogledu na zelenilo rijeke i pejzažu oko nje i nastavio glavnom cestom prema sjeveru, prema Austriji. Prvih nekoliko kilometara bilo je još donekle prometno, no kako sam se približavao granici, cesta je postajala uža, teren valovitiji, a prometa je bilo sve manje. Ali sam sretao sve više biciklista.
I uskoro sam se zatekao u mjestašcu Libeliče kod kojeg sam prešao u Austriju. Na granici su još uvijek zgrade za organe reda, ali su prazne, slobodno sam vozio preko. S desne, istočne strane lijepo mi se pokazivao masiv Koralpa koji se ozbiljno nadvio nad ravnicu kraj koje sam vozio. Planina je velika, do visine od otprilike 1600 metara pokrivena je šumama, samo su najviši krajevi travnati. Stijena nema, pa unatoč ne baš tako maloj visini ne djeluje posebno visoko. Čak me podsjeća na Pohorje, iako je očito da je poprilično više.
Prvi dio rute sam dobro isplanirao. Vodio me manjim cestama, a odmah poslije prvog većeg naselja u Austriji krenuo sam biciklističkom stazom uz rječicu Lavant. Staza je lijepa, uglavnom prolazi kroz šumu, uz nju su raspoređene table s geološkim podacima o planini na koju ću se penjati. Snimio sam jednu tablu da imam za referencu, ali nećete vjerovati, na internetuo tome nisam našao ništa više! Šteta, meni zanimljiva tema, a i vama bi ponešto od toga prepričao.
OK, poslije radwega (njemački naziv za biciklističku stazu) vraćam se na širu cestu i evo me pod nogama Koralpa. S pozicije na kojoj sam sada, već zaklanjaju dobar dio horizonta i sve sam bliže početku uspona. Prošlo je 10 sati i temperatura već dostiže 30 stupnjeva, a ja se zaustavljam u malome mjestu Sankt Gorgen im Lavantall. u trgovini kupujem nekakav sok u vrećici (tko se još sjeća Fruktal trokuta nek ostavi komentar!) te bocu vode od litre i pol.
Zanimljivo je vidjeti kako se u uređenim društvima brinu za svoja ruralna naselja. Naime, u ovoj trgovini dostupna je i pošta i lutrija. Sve radi ista osoba, samo se seli na drugu blagajnu. Da, prvo veće mjesto je samo desetak kilometara udaljeno, no to znači da ne moraju svi za sve odlaziti automobilom nekamo. Mještanima vjerujem dosta znači to da nisu nebitni jer eto, nema ih dovoljno da se drži poštanski ured. Još nešto na što bi se naša država mogla ugledati.
Prošlo je 11 sati i na kratkome sam spustu nakon kojeg stižem do početka uspona. Znao sam da neće biti lagano! Već nekoliko stotina metara nakon skretanja na manju cestu i reklama za skijalište prema kojem vozim, evo, šamara me nagib veći od 10%.
Nema tu puno mudrosti. Kad je cesta tako strma i nimalo ne pušta, uzmeš tempo koji je taman dovoljno podnošljiv i polako okrećeš pedale. Kad smo kod okretanja pedala, nakon što sam jučer zatezao lijevu pedalu, danas me nervira desna. Baš mi se ne staje, ali s obzirom da snimam i video, škripanje će se itekako čuti. Pa će mi to opet komplicirati život kada sjednem za računalo. Negdje u prosincu, valjda. 🤷🏽♂️
Nakon nekoliko kilometara dolazim do komada ceste koji je u šumi i na desnom zavoju pronalazim malu drvenu kućicu. Ovdje zastajem, vadim alat i zatežem pedalu. Nije to neka velika intervencija, imbus ključ i par okreta. Usput snimam i lijepu fotku kućice, moje Vandrale naslonjene na nju i sunca koje se probija kroz crnogoricu.
Nastavljam dalje, polako, polako. Austrijanci na mnogim cestama imaju oznake udaljenosti koje se pokazuju svakih 200 metara. Tako vas čine bolno svjesnim koliko ste spori, kao da to ne piše na ekranu uređaja koji mi se vrti ispred očiju.
Nema veze, držim svoj tempo i peglam polako. Nakon tri kilometra stižem do mjestašca Rieding. Nekoliko kuća, crkva uz cestu i za njima dvije serpentine, rijetke na ovom usponu.
Ispred mene su radovi, vidi se da je friški asfalt, ali ja na samome zavoju zastajem ispod stabla lipe u čijem se hladu skrivam od vreline sunca i uživam u pogledu na dolinu od kuda sam stigao. Zrak je prepun vlage pa se planine na zapadu naziru, ali svejedno je zanimljivo pogledati. A, i odmoriti se malo. Uređaj na bicu već pokazuje 37 stupnjeva dok južni vjetar nosi sparinu iz doline.
Nekoliko minuta kasnije, koliko – toliko odmoren nastavljam dalje. Slijedeća tri kilometra su još strmija, u prosjeku 10.5%! Ali za nagradu, u malome šumarku kraj nekoliko kuća je slavina s izvorskom vodom. Za ovo mjesto sam znao, vidio sam kada sam planirao rutu. Stao sam, dobro se oprao, napio, ohladio se. Čak sam i sjeo na klupu koja je pokraj. Mogu reći da je voda toliko hladna da mi je tako mokrom čak bilo i malo hladno kad je me u sjeni dohvatio nalet vjetra.
Nažalost, taj je osjećaj nestao dvadesetak sekundi nakon što sam krenuo dalje. Do vrha mi je (iako tada nisam bio siguran u to) ostalo još pet kilometara. Stao sam još jednom, na mjestu gdje je s padine pucao pogled u dolinu. Osim te male pauze, uporno sam pedalirao dalje iako me sunce opako pržilo.
Zanimljivo, kada se dignete otprilike na 1000 metara više nema one pećnice iz koje ste se digli. Da, temperatura je i dalje ista, možda čak i viša, no zrak je mnogo podnošljiviji. Ali, sada se se snaga sunca itekako osjeća na koži. Možda zato jer više nema onog ugrijanog zraka koji vas poput raka u loncu polako kuha.
Posljednji kilometri do skijališta bili su nešto blaži. Nagib se čak spustio ispod prosječnih 10% i donekle sam brzo stigao do tamo. Nisam stajao nego sam skrenuo na manju cestu koja me trebala voditi do tih za mene čarobnih 2000 metara iznad mora.
Nažalost, na toj cesti je bila zatvorena rampa sa znakom koji je branio promet i iznad njega još manjim na kojem je pisalo da se to odnosi i na bicikliste. Moram biti iskren i reći da me znak nije iznenadio jer sam u pripremi rute naišao na tu informaciju.
No, nadao sam se da ću možda naići na otvorenu rampu ili na nekoga koga bi mogao pitati za nekakvu dozvolu.
U vrijeme kad sam ja kontemplirao taj znak, ispod rampe su spuštajući se, provukla čak dvojica biciklista. Na nekakvim biciklima s debelim gumama, pa pretpostavljam da su možda ovuda došli preko skijališta.
Dvojio sam bih li riskirao ili ne. Na kraju sam ipak odlučio protiv rizika. Njemački znam slabo, stranac sam, a na vrhu je ipak vojna radarska postaja. Čemu tražiti nevolju?
Pomalo razočaran skrenuo sam nazad prema skijalištu na kojem je možda dvadesetak zgrada, što hotela, što restorana, što apartmana. Vrtio sam se tražeći mjesto gdje ću snimiti bicikl za objavu na društvenim mrežama i po mogućnosti odmoriti uz kavu.
Ali, ništa od toga nije mi bilo suđeno. Lokacije za fotku su oskudne, odlučio sam se nasloniti bic na znak s prikazom skijališta i njegovim nazivom, a od kave ništa. Naime, nijedan objekt nije radio!
Ono što je bilo pomalo nadrealno je da je ulicom između hotela i restorana odjekivala vika dvojice ortodoksnih Židova. Onakvih kakve vidite da se mole ispred Zida plača. Crna kapica, crne kovrče koje probijaju ispod nje. Ne znam u čemu je bio problem, no dvojac koji je djelovao kao otac i sin veoma je glasno ispaljivao kratke rečenice.
Ja sam si bic pofotkao, kave bilo nije, odlučio sam se vratiti u dolinu, mislio sam da ću u nekom gradu sjesti na kavu, na kakvoj terasi.
Naravno, vraćao sam se istom cestom kojom sam se i digao. Nisam mnogo stajao, nisam se ni spuštao posebno brzo, ali me svaki put ponovo iznenadi kako brzo cesta prođe kada se po njoj spuštate, za razliku od uspona. Da, znam, fizika, tralalalala. No, nekako se ne čini fer da nešto po čemu ste se toliko mučili, na drugu stranu bude tako, tako lako! 🤷🏽♂️
Od cijelog tog spusta, najgore je bilo kada sam se opet spustio otprilike do onog sela Rieding. Možda i malo iznad njega. Osjećao sam se kao da sam se vratio u predvorje pakla. Vjetar je opet bio vruć i zagušljiv i svom snagom me ošinula vrelina 40 stupnjeva koji su pržili dolinu kroz koju ću proći.
Kada slažem rute, obično ih složim tako da se što manje moguće vraćam po istim cestama. Tako sam složio i današnju. Nakon spusta u dolinu, nastavio sam na zapad, pa jug do mjesta Sankt Andrä gdje se nadao sjesti na terasu i malo odmoriti uz kavu i možda nešto slatko.
Na kraju sam stao kod fontane ispod crkve po čijem svecu je očito mjesto i dobilo ime. Voda je bila lijepa hladna i iskoristio sam ju da se malo operem od znoja i barem malo ohladim.
Terase kafića koje sam vidio me baš nisu impresionirale, radije sam ih preskočio. Jedini problem je bio što je bilo oko 14 sati i osim već dosta jakog prometa po glavnoj cesti pržilo me i 41 stupanj s neba, dvije trećine toga s asfalta te južni vjetar koji je fino zaokružio tu pećnicu. Šparhet, ako tako želite, s oba grijača na najjače i uključenom cirkulacijom zraka. 🤷🏽♂️
Malo predaha našao sam koji kilometar južnije na benzinskoj. Klasična dugoprugaška postaja. Sendvič, kava, kola. Nisam imao gdje sjesti, ali nisam se ni baš satrao do tada pa mi to nije bio problem.
Petnaestak minuta kasnije, nastavio sam po ruti, na jug. Srećom, uz cestu je uglavnom bila i biciklistička staza pa se nisam morao hrvati s prometom. Teren je i dalje bio valovit, ali ni blizu strm kao uspon na Koralpe. Tu i tamo bi stao za fotku, pa sam u jednom trenutku naletio na lijepu biciklističku stazu uz rijeku, koja je ustvari dio one po kojoj sam ujutro vozio na sjever.
Pržio sam se i dalje približavajući se rijeci Dravi u Lavamundu, gdje ću se vratiti na rutu po kojoj sam ujutro stigao do ovdje. Prvo sam morao odvesti jedan kratak no sada baš i ne zabavan uspon do mjesta Bach. (ako želite pročitati jednu veoma djetinjastu foru koju pamtim iz davnih dana, stavit ću ju dno teksta, u veoma sitnom pismu. 🙂)
Unatoč tome što je uspon bio kroz šumu i njena sjena se osjetila, taj jedan stupanj razlike nije bio dovoljan da se ohladim. Sve što sam imao u bidonima je bilo vrelo a baš sam bio žedan i spaljen. Već sam razmišljao kako ću nekome upasti u dvorište kad sam spazio javnu česmu u lijepom dizajnu mlinskog kamena.
Znate proceduru, prvo po sebi, pa onda u sebe. I tako nekoliko minuta dok se temperatura kože toliko ne spusti da mi na mah bude i hladno kada me zahvati nalet vjetra.
U Sloveniju sam se vratio netom prije 100. kilometra oko 16 sati. Dalje je već bilo lako. Ne mirnom cestom do Dravograda, pa ona ista, jutarnja, prema Prevalju koja sada više nije bila veoma prometna. Čak sam se i sjetio gdje se u Dravogradu treba uključiti na biciklističku pa sam izbjegao najprometniji dio glavne ceste. Ujutro sam propustio skrenuti na taj dio pa sam se malo patio među brojnim vozilima.
Drugo razočaranje dana stiglo je na kraju vožnje, pred mojom sobom. Ispred restorana je na tabli bilo kredom ispisano da danas rade samo do 15h! Što je značilo da ću se opet morati nekamo voziti na večeru.
Otišao sam u sobu, otuširao se, sjeo na krevet i potražio što ustvari radi u okolici. Osim objekta u kojem sam jeo jučer a u koji mi se nije dalo ponovo, radio je i jedan hotelski restoran u čiji se profil gostiju ovakav kakav sam sad baš i nisam uklapao. Ostala mi je picerija nešto zapadnije od mene koja je na internetu hvaljena da ima odlične pizze.
Tako sam se opet na bicu, ali u šlapama i civilki otputio tamo. Sve je djelovalo na malo višoj razini nego dan prije. Ali, na stolu za kojim sam sjedio opsjedale su me ose, pokoja muha a i vrapci su uredno dolazili žicati kakvu mrvicu. Pizza… Pa, jeo sam i boljih. Ali, bio sam gladan, ovo mi je bio jedini topli obrok dana pa sam onda ipak sve pojeo. Zalio naravno, točenom pivicom i lagano krenuo nazad prema sobi.
Usput sam stao na lijepo uređenom trgu na kojem su uz fontanu predstavljeni odljevi kamenih reljefa iz Rimskog doba, pronađeni u okolici Prevalja, datirani u prvu polovicu trećeg stoljeća prije Krista.
I eto me uskoro nazad u sobi, dres koji sam oprao prije koji sat i suši se vani obješen na drvenom stubištu već je gotovo potpuno suh. S obzirom na to da se sutra pakiram, upotrijebio sam foru u kojoj se rublje umota u debeli ručnik, koji tada dobro izgazi nogama. Ručnik upije mnogo vlage i rublje se mnogo brže osuši. Nešto kao centrifuga bez stroja. 🙂 To nisam radio dan prije jer sam imao cijeli dan da se suši polako, no kako sutra putujem dalje, ne bih htio voziti vlažno rublje u torbi na +40.
I tako, drugi dan je prošao dobro. I jesam i nisam bio razočaran što nisam mogao do vrha planine, jer da sam bio 100% siguran da će biti tako, ne bih ni išao u Austriju. Radije bih otišao na posljednji uspon koji još nisam vozio na Pohorju, onaj na skijalište Kope nedaleko od Slovenj Gradeca.
Ostalo je sve bilo OK. Otkrio sam nove vidike, pokrio nove kilometre na karti. I bez problema odvozio veoma zahtjevan uspon po, mogu bez pretjerivanja reći, ekstremnim meteo uvjetima.
Sutra, pa sutra se selimo dublje u Sloveniju, ali na putu do tamo moramo prevazići mentalnu krizu kakvu nikada do sada nisam doživio. Zbog koje umjesto da uživam u kavi u Kranju i turističkoj posjeti Škofjoj Loki, brže bolje jurim prema sobi koju sam rezervirao.
*Ah, rekao je Bach!
Dok je jeo grah,
i prdio u isti mah. 🫢🤨😁🤷🏽♂️
Osim Strave, danas ću po prvi puta predstaviti grafiku koju mi generira aplikacija koju je kreirala umjetna inteligencija po mojim uputama i željama. Komentirajte kako vam se sviđa, ako bude interesa, kada bude potpuno gotova stavit ću ju u javnu uporabu.
Ako vam je tekst bio zanimljiv i ostali ste do kraja, hvala vam.
Podržite me komentarom, ovdje ili na društvenim mrežama gdje možete i podijeliti tekst sa vašim prijateljima. Također, pozivam vas da se pretplatite na blog pa da u poštanski sandučić dobijete obavijest kada objavim slijedeći nastavak. Nema reklama ni ničeg drugog, samo nekoliko mejlova godišnje o mojim biciklističkim vožnjama.
Odgovori