Lajtmotiv trećeg dana mog putovanja kroz Sloveniju (i nešto Austrije, opet) su stihovi nezaboravnog Freddieja Mercuryja i ekipe iz Queena.
„It finally happened, oh-woah
It finally happened, I’m slightly mad”…
(kao da to već nismo znali. 🙂 )
O tome ćemo na vrhu prijevoja Ljubelj. Krenimo ipak od jutra, mog drugog i posljednjeg pri Brančurniku u Prevalju.
Nakon noći u kojoj sam spavao mnogo bolje nego u prethodnoj, probudio sam se oko 7:30, kako sam i postavio alarm na mobitelu. Dobar dio stvari sam odmah pripremio za put, pa sam otišao na ponovo dobar doručak. Nešto malo manje obilan nego jučer, ali svega je bilo više nego dovoljno.
Od dodatnih troškova sam još imao ono što se kod nas zove boravišna pristojba u iznosu od nekoliko € i to je bilo to. Preporučio bih vam ovo mjesto, dva noćenja s uključenim doručkom izašla su me skromnih 81€.
Vratio sam se u sobu, završio pakiranje i pokrenuo ritual svakog jutra. Učitao sam novu rutu u ciklo računalo da me vodi prema novom odredištu, otprilike u centralnoj Sloveniji. U sjeni brda pod kojim je zgrada u kojoj sam noćio bilo je ugodno, ali čim sam se pokazao na suncu, već je bilo osjetnih 26℃ uz sparinu ljeta.
Krenuo sam u 8:41. Na zapad, prema Austriji, do koje je bilo manje od 10 kilometara. Iako je s lijeve strane ceste bila biciklistička staza, nakon što sam skrenuo na nju, vratio sam se natrag na cestu. Naime, nisam bio siguran kamo vodi. A nešto dalje, vidio sam da dio ide po makadamu, pa mi je bilo drago da sam to izbjegao.
Pejzaž kroz koji sam vozio, onako, tipično slovenski. Cesta vodi uz riječicu Mežu, uz nju poredana naselja a s obje strane doline visoka brda pokrivena šumom. Uskoro sam na graničnom prijelazu i eto me drugi dan za redom u Austriji, domovini mnogih naših gastarbajtera, prošlih i današnjih. Vjerojatno i budućih.
Na granici nisam primijetio kontrolu pa sam samo prošao, a i pejzaž se odmah ponešto promijenio. Dolina kroz koju vijuga rijeka Drava je dosta šira, naselja su dalje od ceste i pogledi na nešto udaljenije planine su bolji. Teren je ovdje dosta ravan i lijepo se vozim, unatoč temperaturi koja se uporno diže i bliži 30 stupnjeva.
Ova cesta mi budi sjećanja jer sam prve kilometre već vozio dva puta. Prva greškica dana je bila na 30. km kada sam na jednom rotoru izašao na krivom mjestu. Umjesto dalje na zapad, ja sam skrenuo na jug, prema prijevoju Jezersko. Ubrzo sam shvatio grešku, ali je slučaj htio da je baš tamo bio supermarket u koji sam skrenuo da kupim nešto za osvježenje.
Jedino bezalkoholno što su imali u hladnjaku bila su energetska pića koja konzumiram u rijetkim slučajevima, pa sam se zadovoljio nekakvim izotonikom i vodom s police. Kako im klima radi, oba su bila dovoljno ne-topla da ih odmah popijem.
Desetak minuta kasnije nastavio sam po pravoj ruti i našao se na terenu na kojem sam po prvi put. S lijeve strane i dalje su se redale stjenovite glave vrhova koji dijele ili spajaju, kako vam drago, Austriju i Sloveniju. Svi viši od 1500, a neki i od 2000 metara. Na zapadu, iznad zelenih polja i malenih naselja dižu se nešto niže gore, dok mi se iza leđa još uvijek nazire travnati vrh Koralpa do kojeg jučer nisam uspio stići.
Vozeći se, razmišljam kako bi bilo lijepo ovdje s fotoaparatom u ruci stići u jesen kada se sve ove šume zacrvene a vrhovi možda i zasniježe. Tko zna, možda se i potrefi…
Vozim po nešto manjim cestama s rijetkim prometom. U dosta su dobrom stanju i lijepo napredujem. Uskoro se spuštam do doline riječice Vellach čiji će vas žubor pratiti budete li se ikada iz Austrije penjali prema prijevoju Jezersko.
Na desnu stranu rijeke Drave ću preći nedaleko od mjesta gdje Vellach u nju utiče. Pa ću nakon nekoliko kilometara opet preći na lijevu, prema mjestu Ferlach. Vozim se uz lanac Sattnitz čije šumom pokrivene obronke krase strme stijene pomalo smeđe nijanse. Iako očito niže od Karavanki koje se nadvijaju nada mnom s juga, zanimljivo ih je vidjeti.
Cesta kojom ovdje vozim je nešto ispucanija, i još mirnija. Drava je i ovdje smirena hidroelektranama, no okružje joj daje prekrasnu zelenu nijansu u kojoj se reflektira i plavo nebo. Stvarno mi je došlo da se na kratko uvalim u nju.
Naravno, nisam. Točno tri sata kasnije, malo prije podneva stigao sam do Ferlacha, mjesta u podnožju planina i početnoj točki uspona na prijevoj Ljubelj. Ili Loibl, želite li njemački naziv.
Odvezao sam se u lijepi centar mjesta i našao slastičarnu kod Francesca. Naručio sam kavu i radler, koji su mi onako, starinski složili od Spritea i pive. Mogao sam birati i fantu, ali eto, nije mi se fantaziralo. Barem ne još. 🤷🏽♂
Kava je bila dobra, radler hladan. Pogled po malome trgu otkrio je fontanu i redove plastičnih stolaca. Očito se odvijao nekakav ljetni program.Uz to, gledao sam izloge trgovina, uglavnom su se dičili nekakvim referencama na Italiju. Moda, obuća… OK, nije Italija ni tako daleko odavde.
Plativši, nažicao sam još hladne vode u bidone i krenuo na najteži dio današnje rute, uspon na prijevoj preko kojeg sam trebao ući u Sloveniju. Odande je sve trebalo biti lako jer je cesta dugo išla nizbrdo a zatim bez prevelikih uspona do današnje destinacije.
Svi znamo da je dobra priprema pola posla, a ako ste čitali i prvi nastavak ovog putovanja, sjećate se da sam cijelu pripremu odradio relativno nabrzaka. To se itekako osjetilo u današnjem danu.
Naime, rutu sam slagao na Stravi i tamo piše da se cesta diže na gotovo 1500 metara nadmorske visine, ali i da je sam uspon u trajanju od 9.4 km i da se uspne samo 506 metara, što je u prosjeku 5.4% nagiba. Otprilike pola uspona na Koralpe kojeg sam vozio jučer. To sam uzeo zdravo za gotovo, bez da sam provjerio rutu na Googleovim kartama. Što inače činim kada idem u nepoznato.
Iako je uspon počeo relativno lagano, ubrzo se cesta nagnula prema nebu i borio sam se s nagibima osjetno većim od 10%. Već ovdje mi je sve to nekako smrdilo, poput kombinacije ispušnih plinova i moga znoja koju je dodatno naglašavalo sunce i temperatura koja se nakon podneva popela blizu 40.
Za razliku od jučerašnjeg, ovaj uspon je bio poprilično prometan. Vozila su dolazila u valovima i da budem iskren, nije ga bio neki gušt voziti. Naravno, nisam odustajao, kao i uvijek uzeo sam tempo koji mi neće izazvati toplinski udar i polako sam napredovao. Cesta prati obronke planina koje se dižu i do 1500 metara dok sam s lijeve, istočne strane gledao još više vrhove.
Ni ovaj uspon gotovo da nema serpentina što znači da prati prirodne nagibe koji su poprilično strmi.
Otprilike na polovici uspona dolazi kratak ali strm spust, što mi još više diže obrve i stavlja sumnju u ono što sam pretpostavljao da mi slijedi. Iako mi se tada činilo da se spuštam stotine metara u dolinu i nimalo nisam bio sretan, sada kad to gledam na karti, ispada da sam izgubio sedamdesetak visinskih metara koje sam s mukom savladavao prethodnih desetak minuta.
Da ste bili negdje kraj ceste, čuli biste me kako spuštajući se vičem da ne želim dolje, da zašto sada idem dolje!?!
Dobro, do dna spusta sam se sabrao, čak sam stao na jednom mjestu nadajući se da je potok koji čujem kako šumi blizu, pa ću se otići malo osvježiti. Jer, kako sam vidio na karti, izvori vode su uglavnom bili udaljeni od ceste, uz planinarske staze.
Do potoka je vodio dosta strmi makadam, odustao sam od te ideje i nastavio dalje. Uskoro sam stigao do restorana na čijem parkiralištu je bilo mnogo ljudi, očito su čekali bus.
Potrudio sam se izgledati što ležernije, malo sam uvukao škembu, izravnao leđa, pazio da mi noge okreću pedale u urednom ritmu. Nisam želio da ljudi misle da patim. 🙂 Dobro, nisam baš patio, ali bilo mi je vruće i želio sam što prije završiti s usponom.
Za to mi je trebalo još gotovo šest kilometara i petstotinjak metara uspona. Što god tvrdili GPS zapisi, moje noge su osjećale nagibe koji su se povećavali što je prijevoj bio bliže. Ono što me posebno brinulo je to što je moja ruta pokazivala da do vrha prijevoja imam još dva kilometra i oko 400 metara uspona. Na visinskome profilu bila je nacrtana gotovo okomita crta koju sam kao još morao proći.
Moram biti iskren i reći da mi stvarno nije bilo ništa jasno. Uređaj pokazuje da sam na jedva 800 metara nad morem i da moram stići na gotovo 1500 i to sve u 2 kilometra. Što, penjati ću se po stijeni, s biciklom na leđima? 🤨
Prije no što sam došao do prijevoja, spazio sam jedan malo širi puteljak koji se lagano spuštao prema potočiću kojeg sam čuo i vidio s desne strane. Odlučio sam skrenuti u nadi da hladna planinska voda nije daleko, da se malo odmorim i osvježim.
Tako je i bilo, desetak metara od ceste, potok je veselo žuborio. Spuštao se po kaskadama, a ja sam se lijepo oprao i ponešto ohladio u sjeni šume. Iako je voda vjerojatno pitka, nisam želio riskirati. Samo sam želio spustiti tjelesnu temperaturu, jer po navigaciji, čekalo me ozbiljno planinarenje. 🤷🏽♂
Par minuta kasnije nastavio sam vožnju, posljednja dva kilometra su u prosjeku preko 10% tako da sam se itekako pomučio da bih stigao do prijevoja. Za to mi je trebalo gotovo 20 minuta i kada se cesta konačno izravnala, dolazimo do onog trenutka ludila…
Cesta je odjednom nestajala u tunelu, a meni je po navigaciji nedostajalo još nekoliko stotina metara uspona! Ispred tunela bile su prazne zgrade graničnog prijelaza i jedine table koje sam vidio bile su one o zatvorenicima koji su nakon drugog svjetskog rata izgradili ovaj tunel.
A ja sam iz nekog samo nebu poznatog razloga zamislio da je ovo tunel Karavanke i da ja biciklom onuda ne smijem. Dakle, spomenuti tunel je na autocesti. Ja tamo nikako ne bih mogao stići. Čak sam izvadio i mobitel i razgovarao s umjetnom inteligencijom koja mi je dva puta napomenula da je na vrhu prijevoja tunel. Ali ja sam i dalje tupio po svome. 🫨
Odlučio sam se vratiti kilometar niže da bih provjerio mogu li na stari prijevoj na 1500 metara nad morem. Tamo je bila strma cesta s veoma ružnim makadamom koji nikako ne bih mogao proći. Ponovo sam se vratio do tunela, čak sam pokušavao stopirati ne bi li me netko prebacio kroz tunel.
Spas iz beskonačne petlje moga ludila dovezlo je troje biciklista iz Austrije.
Stajao sam u hladu kraj ceste i jedan od njih stigao je do mene. Pozdravili smo se i ja sam mu samouvjereno rekao da ne može kroz tunel, da je za bicikle zabranjeno. Čovjek me pogledao s čuđenjem, izvukao mobitel iz džepa i pokazao mi da sam na prijelazu Ljubelj i da bicikli ovuda uredno idu.
U tome trenutku sam osjetio ogromno olakšanje, iako bih najradije da se zemlja ispod mene otvorila i da sam propao i nestao nekamo u ona jezera u podnožju planina. U osjećaj olakšanja ubrzo se umiješao osjećaj neizmjerne gluposti.
Zahvalio sam se trojci, pozdravio ih i brže – bolje pojurio u tunel.
Cijela ta epizoda oduzela mi je sat vremena. Da se nisam kao tukac vrtio ovdje, mogao sam već u Kranju piti kavu…
Bilo je kako je bilo, iz te kože više nisam mogao. Sa slovenske strane tunela bilo je mnogo življe. Kafić, pekara i ja sam odmah skrenuo tamo jer, pao mi je šećer. Trebao sam se malo skockati. Kupio sam nešto lisnato s nečim okusa višnje i bočicu hladne kole. Sjeo sam na terasu ispred pekare i žvaćući pecivo bacio sam pogled prema ulazu u tunel. Spazio sam tablu na kojoj je svjetlio natpis “Ljubelj 1566m”. Pomislio sam: da je bar to pisalo s austrijske strane…”
S ovom dozom šećera sam brzo završio, htio sam što prije nastaviti put. Stajao sam još koju minutu da si pofotkam bic i krenuo na spust prema Kranju.
I dalje sam se osjećao veoma glupo i u glavi sam vrtio varijante koje su me dovele do ove situacije. To je vjerojatno razlog što sam se dolje spuštao prosječnom brzinom većom od 50 km/h! Obično sam oprezniji na spustevima na kojima sam prvi put, ali eto, misli su mi vrludale pa sam pustio kotač. 🙂🤷🏽♂️
Naravno, to se usporilo kako sam se spuštao sve niže prema Tržiču. Osim što teren više nije bio tako strm, ceste su bile pune prometa jer je bilo oko 15h.
I opet je bilo pakleno vruće. Svaki put u ljeti kada se s planine spustim nekamo u ravnicu imam osjećaj da sam ušao u pećnicu. Da, i gore je vruće, ali je zrak mnogo podnošljiviji. Ovdje je bučno, sparno, zagušljivo, baš neugodno.
Inače u ovo doba ne bih bio na biciklu, ali na ovakvim putovanjima ponekad moram.
Snimka s video kamere.
Vozim prema Kranju, sve sam mu bliže, ali na nebu se pojavljuje novi zaplet u ovoj priči. Lijepi, bijeli veliki oblaci koje sam gledao s vrha prijevoja, sada više nisu toliko bijeli, postaju sve tamniji i sve mi se više približavaju. Na mobitelu gledam meteo situaciju i vidim da se poprilično velika hrpa oblaka punih kiše kotrlja prema meni.
Ovaj dio rute jesam detaljnije pregledao i složio sam ju tako da kao i prošle godine, prođem kroz strogi centar mjesta s idejom da ću ovaj puta sjesti na terasu nekog kafića. Onako, propisno, kao turist. A nakon toga bih produžio do centra Škofje Loke, mjesta koje je desetak kilometara južnije i isto toliko udaljena od kraja današnje etape. Ali kako nisam bio siguran hoće li me ta oluja stići, odlučio sam ne stati u centru, nego produžiti do prve benzinske.
Ove sam godine oko Kranja bolje složio rutu pa sam glavne ceste sveo na najmanju moguću mjeru, ali sam benzinsku ipak uspio naći. Oluja koja je nailazila još je više pojačala sparinu, sve što sam imao u bidonima bilo je toliko vruće da sam u tome mogao kuhati čaj i jednostavno sam se morao osvježiti. S kišom i bez kiše.
Nije mi problem kisnuti, no ovakve ljetne oluje često donesu tuču i vjetar koji puše opasnom brzinom. Istina, mogu proći brzo, ali znaju se i zadržati koji sat. Stoga sam rezonirao da je bolje da se žurim do sobe koju sam rezervirao, pa ću radije odmarati tamo, nego da čučim negdje na kakvom autobusnom ugibalištu dok kiša ne prođe.
Napojivši se na benzinskoj, požurio sam na jug. Nebo je postajalo sve tamnije, vjetar je ojačao i u par navrata me lijepo gurao po cesti. Srećom sada sam na malim cestama koje me vode gotovo kroz dvorišta naselja između Kranja i Škofje Loke. Trudim se i borim s vjetrom, tu i tamo me pogodi koja kap kiše ali i dalje ne pada. Doduše, vidim na horizontu kako se spušta, tamo negdje južnije.
Naravno, točno na mojoj ruti su radovi, asfalta nema, šljunak je ponegdje čvrsto nabijen, a ponegdje silazim s bicikla i guram ga. Uskoro sam na ulazu u Škofju loku. Dok me vjetar fino šamara, ponovo uzimam mobitel i gledam radarsku situaciju. Odlučujem ne ići u centar nego čak malo zaobići rutu da bih uštedio koju minutu.
I tako, nekoliko kilometara dalje, taman s novim semaforom koji označava radove na cesti, vjetar se smirio, oblaci su se počeli razmicati i kao i obično, sva ta larma bila je uzalud. 🤷🏽♂️
Sada se više nisam imao volje vraćati. Od objekta „Pri Zalogarju” dijelilo me nekoliko kilometara i veselio sam se večeri. I hladnoj pivi. 🙂 A tek kupaoni i hladnoj vodi!
Dok se na zapadu iznad vrhova pojavljivala topla boja sunca skrenuo sam na parking objekta. Ali, činilo se da ne radi. Bilo je mirno, osim jednog motorista koji se bavio svojim prometalom. Vidio sam da je Slovenac pa sam ga pitao noći li ovdje i ima li koga.
Rekao mi je da on ima ključ, a ja da nazovem domaćina.
Tako je i bilo. Javio mi se muški glas i uskoro je izašao na prednja, zatvorena vrata objekta. Odveo me na kat do moje sobe i rekao da će, iako srijedom ne rade 🤨večera će biti poslužena u ljetnom vrtu oko 19h.
Soba mi se veoma svidjela. Udoban krevet, dobra kupaona, klima i televizor koji je čak i radio. I po kojem sam čak nešto malo i čačkao. 🙂 Klimu baš ne volim koristiti i u samoj sobi nije bilo tako strašno vruće, no s obzirom na vrućinu dana koja se u meni skupila, trebalo mi je hladnog tuša i hladnog zraka.
Nakon što sam sa sebe i odjeće koju sam danas nosio oprao znoj i nešto vrućine dana, možda i koji komadić gluposti :), spustio sam se u ljetni vrt. Rustikalna terasa kraj manje drvene zgrade u kojoj se može i objedovati. Vrućina dana je malo jenjala kako se sunce sve više spuštalo na horizont. Objekat je od prvog naselja udaljen nekoliko stotina metara i na lijepoj je osami. U lijepoj ravnici riječice Selške Sore koja je, kao što pretpostavljate, okružena višim i nižim, šumom pokrivenim gorama.
Sam restoran je okružen travnjacima po kojima su razbacana stabla jabuka te pokoje polje s kukuruzom. Mirno je, idilično. Dok se terasa puni ostalim gostima koji svi govore stranim jezikom, ja uživam u domaćoj pivi iz Kranja i u svoj mali blok pišem bilješke iz kojih se sada prisjećam događaja dana.
Večera je uskoro na stolu. Pohana puretina s krumpirom i salatom. Nakon dva dana, konačno propisna večera. Bila je veoma ukusna i odgovarala mi je. Svoj obrok sam završio s još jednom pivom, ovaj put tamnom iz iste pivovare te se povukao u sobu.
Što reći nakon ovakvog dana? Trebao je biti jednostavan i fizički ne previše težak. Na kraju sam si onim kratkim spojem u glavi sve zakomplicirao i izgubio vrijeme koje sam želio turistički provesti u Kranju i Škofjoj Loki.
No, dobro. Kakvo bi to putovanje bilo, kada bi sve išlo po planu?! 🙂
I da vam odmah bacim udicu za idući nastavak, u još jednom vrućem danu obići ću dva svima znana jezera, jednu planinu i jednu crkvicu. Uživat ću na odličnoj biciklističkoj stazi i proći kraj veoma fotogeničnog mjesta. Bit će i nešto malo začkoljica, no ništa takvo kao danas!
Ako vam je tekst bio zanimljiv i ostali ste do kraja, hvala vam.
Podržite me komentarom, ovdje ili na društvenim mrežama gdje možete i podijeliti tekst sa vašim prijateljima. Također, pozivam vas da se pretplatite na blog pa da u poštanski sandučić dobijete obavijest kada objavim slijedeći nastavak. Nema reklama ni ničeg drugog, samo nekoliko mejlova godišnje o mojim biciklističkim vožnjama.
Odgovori