Zamislite na trenutak jednu čudnu situaciju. Noć, vedro je, negdje iza ponoći. Mrkli je mrak, nema mjesečine, zato lijepo vidite luk Mliječne staze iznad svoje glave. U Mađarskoj ste, sjeverno od jezera Balaton na nekoj cesti koja se spušta prema njemu. Ne znam zašto ste tamo i čime se bavite, to je vaša stvar. 🙂 Odjednom u daljini čujete nekakvo vikanje. Ne čujete zvuk nikakvog motora, vikanje se približava, postaje razgovjetnije. Kad odjednom kraj vas projuri lik na biciklu, s dva bijela svjetla naprijed i svom silom crvenih bljeskalica odzada, na sav glas pjeva nešto što zvuči kao “Mama, ja sam lud, smanton i zamanton, P’jon i nafumon…“1
Tko je taj lik i koga vraga radi ovdje, pitate se dok vikanje nestaje u daljini. Sjednite, ispričati ću vam 🙂
Vratimo se na početak, subota je ljeta gospodnjeg dve jezere i dvadeset druge2, nešto prije 6 sati ujutro. Lokacija je Sveta Nedelja, ondašnji trg. Pod oblačnim nebom skupljaju se biciklisti. Petnaestak ih je, možda dvadesetero. Pozdravljaju se, snimaju se sebići, potpisuju se izjave, uzimaju žuti kartoni.3
Nekoliko minuta kasnije, organizator u bijelome dresu daje zadnje upute i u tom trenutku nekolicina biciklista već se spušta po kratkoj i strmoj nizbrdici koja vodi od trga prema rotoru pa dalje prema Zagrebu. Ostatak ekipe uskoro im se pridružuje i kreću na vožnju pod naslovom BRM 600 km Sv. Nedelja – Ljetni festival. Ako ste prvi puta sa mnom, BRM označava Brevetto; organiziranu biciklističku vožnju određene duljine koju treba završiti unutar zadanog roka. Više detalja napisao sam kad sam onomad vozio u Istri, pogledajte taj tekst za pojedinosti. A možda i kao uvod za ovaj brevet. 🙂
600 u naslovu breveta označava duljinu, šest stotina kilometara, u roku od 40 sati. Od subote u 6 h do nedjelje do 22 h. To je zadnji rok do kojeg treba pristići do Svete Nedelje da bi brevet bio priznat kao uspješno završen. Ali, daleko smo još od nedjeljne večeri. Krenimo mi u subotnje jutro, s obzirom na prethodne dane ugodne temperature od otprilike 20 stupnjeva uz sjeverni vjetar koji je dodatno hladio. Kao i u Istri prije koji mjesec i ovaj put se vjetar prijetio da će nas gurati u prsa i svašta nam raditi. Ipak, počeo je lagano, više hladio nego je ozbiljno smetao. Krenuli smo svaki svojim tempom, odradili malo ciklokorosa u pothodniku ispod pruge u Podsusedu i nastavili Avenijom Bologne prema sjeveru. Ubrzo smo se spojili u jednu grupu, otprilike 5, 6 vozača i nastavili zajedno. Uskoro nas je dočekala raskopana cesta, radovi, semafori. Osim toga, uvjeti su bili ugodni za vožnju. U principu nisam nešto posebno jako tiskao, još je mnogo sati bilo preda mnom a nisam bio siguran kako će mi tijelo reagirati na tolike sate provedene na biciklu u kombinaciji s noćnom vožnjom.
Već sat i koju minutu nakon polaska našao sam se u problemima; naime kombinacija bureka i toplog jogurta kojeg sam prije starta pokušao konzumirati kao doručak, rezolutno je zahtijevala da me napusti! Na trideset i nekom kilometru morao sam stati iza autobusnog stajališta da se oslobodim ove ekipe i naravno ostao sam sam. To mi inače nije problem, ionako sam očekivao da ću uglavnom voziti solo no ovo je bio bezvezan razlog. Pretpostavljam da je to bila kulminacija donekle nervoznih dana prije, kasne večere noć prije starta i neadekvatno hlađene hrane ujutro. Malo smo se organizacijski loše spremili jer apartman u kojem smo odsjeli da bi prenoćili i tako odmorni stigli na start, nije imao nikakav hladnjak! Pa hranu koju smo kupili večer prije nismo imali gdje sačuvati. Ja obično ionako slabo jedem u tako rana jutra, no radije bi da sam ipak nešto konkretno i hladno stavio u usta prije starta.
Dobro, na muci se poznaju junaci. Pomalo ljut krenuo sam gaziti dalje. I dalje se nisam forsirao, vozio sam svojim tempom. Nebo je pomoglo jer su se iznad mene nadvili oblaci koji su ipak držali pristojnu temperaturu narednih tridesetak kilometara, tamo negdje do uspona na Novi Golubovec. Uskoro u daljini počinjem nazirati bijeli dres. To je Siniša Babić, organizator breveta. Nisam se ga baš trudio dostići ali sam bio nešto malo brži i ipak sam ga dohvatio negdje oko 50. kilometra. Kako ujutro nisam uzeo sve papire uključujući one s njegovim brojem telefona, stao sam do njega da ga priupitam za broj dok je on obavio svoju pauzu. Odlučio sam ga pričekati pa smo krenuli dalje zajedno. Iako nešto sporijim tempom nego bi to vozio sam ipak sam se držao s njim jer, kao što sam rekao nikad nisam vozio nešto ovako dugo, pa sam nekako mislio da bi bilo bolje da ne budem sam baš cijelo vrijeme vožnje.
Tako smo nas dvojica gazili prema sjeveru, razgovarali o svačemu i uskoro smo se našli na jedinom pravom usponu cijele vožnje, onom na Novi Golubovec. Siniša je bio nešto brži do gore i on je produžio prema dalje, uz obećanje da me čeka u Ivancu na kavi. Ja sam stao da istočim, snimim koju fotku pa sam krenuo za njim. Spust prema Lepoglavi je nazivno lijep, no cesta je u jako lošem stanju zbog svih kamiona iz kamenoloma Očura tako da se nisam baš najbrže spuštao a i sjeverac nije baš pomagao. Negdje pri dnu spusta prestigao me Ares Buršić za kojeg mi je bilo čudno kako već odavna nije prošao ovo. No, saznao sam kasnije da je bušio gumu. Pozdravili smo se, svaki je nastavio svojim tempom. Počelo se razvedravati i postajalo je toplije. Negdje prije Ivanca stigao sam Sinišu i Aresa koji su neko vrijeme vozili zajedno, trebalo je pretresti koju temu. Ja sam vozio malo ispred, malo iza. Ares je odjurio naprijed a Siniša i ja nastavili smo zajedno prema Međimurju.
Obećanu kavu umjesto u Ivancu obavili smo nešto kasnije, negdje na 80. kilometru. Meni se iskreno nije stajalo ali kad je Siniša već zvao, rekoh hajde. Brzo smo srknuli kavu, ja sam stigao u trgovini kupiti nešto slatko za gricnuti i uskoro smo već bili na cesti. Radovi, semafori, gužva, već smo blizu Varaždinu. Ipak, da sve ne ide glatko, pobrinula se probušena prednja guma. Moja. Očito sam naletio na nešto jako tanko i oštro jer je guma bila prazna u jako kratkom vremenu. Naravno, sa sobom imam svu opremu a za ovu vožnju ponio sam dvije nove rezervne zračnice. Sa zamjenom i pumpanjem bio sam gotov za deset minuta. Nije neka F1 brzina, ali nisam se baš niti jako žurio. Ako me ono ujutro nije izbacilo iz takta, moram priznati da sad više nisam bio baš sretan. Nisam praznovjeran, ali kad te u dva, tri sata dvije ovakve stvari izbace iz ritma dođe ti da se zapitaš jel’ ti to netko nešto poručuje?
Što me briga, gunđao sam si u bradu, ja sam odlučio ovo izvoziti pa kako bude, bit će. Nisam prednju gumu napumpao baš savršeno i malo sam pažljivije vozio preko Varaždina koji znamo, je li, ima savršeno ravan asfalt. (Ne.). Ušao sam u Međimurje i krenuo poznatim cestama prema prvoj kontrolnoj točki. U vinskoj kući Hažić gdje nas čeka obrok i mene moja draga, s pumpom i još jednom rezervnom zračnicom. Nek se nađe. Ova koju sam probušio nije ni za krpati. Stigao sam do kontrolke taman u trenutku kad je ekipa koja me ostavila na mojoj ala Dumoulin4 stanci odjurila nizbrdo dalje. Ja sam lijepo sjeo, popričao, dobro se najeo. Popio i jedan sportski gemišt i nekih 40 minuta kasnije krenuo dalje, i dalje sam. Tempo mi je unatoč svim nedaćama bio zadovoljavajuć. Kad sam pregledavao rutu, procijenio sam da ću u najgorem slučaju imati prosjek od 20 km/h i nekih 5, 6 sati stajanja što je svejedno značilo da ću stići dobrano unutar roka.
Do prve kontrolne točke prosjek mi je bio nešto iznad 25. Sasvim zadovoljavajuće.
Pozdravio sam se s dragom i domaćinima i nastavio sam dalje, sam. Kad je ruta skrenula usporedno s rijekom Murom prema jugoistoku, vjetar je počeo pomagati i kilometri do naredne kontrolne točke na graničnom prijelazu Goričan brzo su klizili. Na Goričanu me dočekala gužva i Siniša. Ovjerio sam karton, popio mineralnu i Coca Colu (ožednio sam od nareska s kontrolke) i sa Sinišom krenuo dalje. Malo smo se progurali između turista koji su se ponajviše vraćali iz Hrvatske, neki Poljak je bio ponešto nervozan što je zbog nas čekao pola minute duže ali, eto. Preživio je i on i mi. Već je prošlo 13 sati, mi smo imali preko 150 kilometara u nogama ali tek smo bili na četvrtini puta. Moram priznati da kad mi je ta misao prošla glavom da sam se malo i naježio. Da je ovo bio brevet od 200 km, sad bi već pomalo išli prema kraju u pristojnom vremenu završetka. 🙂 Ali nije, pa sam stoga defetističke misli gurnuo s puta. Okretali smo pedale, tempo je bio OK, vrijeme niti blizu loše kako je moglo biti. Temperatura je se popela iznad 30 stupnjeva, ali sjeverac je ipak hladio pa je bilo sasvim podnošljivo.
Ruta nas je vodila prema Velikoj Kaniži, po meni poznatoj okolnoj cesti koja preko hrvatskih naselja uz Muru s južne strane dolazi u grad. Asfalt povremeno dobar, povremeno podnošljiv, ali bilo je malo prometa tako da do Kaniže nije bilo ničeg posebno. Okreći pedale, pij tekućinu i uživaj u trenutku. Iz Kaniže izlazimo nešto prije 15 sati, na sjeveroistok prema Kestelu. Do onuda ćemo proći kraj Malog Balatona, kraj mjesta Šamelik gdje su 1952. Sovjeti izgradili zračnu bazu. Danas je ondje zračna luka koja svakih par dana ima niskobudžetni let iz i prema Njemačkoj. No, prije toga stat ćemo u nekom mjestu na sodu vodu, sladoled i Colu. Ja sam popio Colu, Siniša je riješio ostalo. Meni se opet nije stajalo jer bili smo nadomak Kestela i ondje ćemo stati, no moj suputnik se žalio da mu je vruće i da je zakuhao, pa sam ipak stao.
Zadržali smo se desetak minuta i krenuli dalje. Na izlazu iz mjesta zatekli smo zanimljivu scenu u kojoj je ekipa u kombi s bočne strane tovarila sijeno koje je ostalo nakon košnje trave uz cestu. Jedan je vozio, jedan je bio u skladišnom prostoru a treći je izvana vilama tovario. Pa, volio bih vidjeti njihove tamnopute sunarodnjake s južne strane Mure ovako marljive. Rekao sam Siniši, ako si me želio provesti Romskim naseljem, mogli smo ostati u Međimurju. 🙂
Bilo kako bilo, dalje smo se vozili kao da smo imali veliku elastičnu gumicu između nas. Sinišin tempo mi je bio taman malo prespor; ja bi otišao naprijed i ostavio ga, da bi kilometar ili dva dalje iz ovog ili onog razloga opet usporio da me dostigne. I tako smo stigli do Kestela, stali smo na benzinskoj crpki kupili sendviče i cugu i malo odmorili. Zadržali smo se dvadesetak minuta i krenuli na sjever, po cesti koju sam znao jer sam prije dva mjeseca onuda vozio na kraj etape Giro d’ Italije.6 Opet sam otišao naprijed sam i tko zna bi li se opet spojili da na kraju dugog spusta pri brzini od 50 km/h nisam naletio na…. kako to nazvati? Pa, na uništenu cestu koja može sadržavati nešto asfalta.
Sjene su već bile dosta duboke i skužio sam da je oštećenje veliko nekoliko metara prije nego sam naletio na njega. Nisam želio prejako kočiti nego sam jednostavno rekao, no, znate što sam rekao. 🙂 Čvrsto uhvatio volan i nadao se da se neću skršiti. Imao sam sreće, od svega lošeg što se moglo desiti, samo mi je bidon5 izletio iz nosača i otkotrljao se po cesti. Naravno, stao sam, propustio nadolazeće automobile i vratio se po njega. U međuvremenu je i Siniša počeo svoj spust pa sam pričekao da ga upozorim da mu se ne bi desilo što i meni.
Slijedio je još jedan kratak uspon na vrhu kojeg smo iz Zalske Županije prešli u Vespremsku. I uživali u lijepom pogledu na brda koja se izdižu iz ravnice i naravno na Balaton od kojeg smo se udaljili i kojeg više nećemo vidjeti do… Pa ustvari nećemo ga više vidjeti, doslovno. Barem ja neću. Do Tapolce smo se vozili uglavnom u paru, da bi ondje Siniša gotovo zaglavio u banci. Ušao je u predvorje u kojoj je bankomat, no više nije mogao izaći. Jer, trebalo je pritisnuti zvono da se uđe a zvono koje bilo iznutra ikoje pušta van nije radilo. Srećom sam ostao pa sam ga pustio van. Bilo je već gotovo 19 sati. 13 sam sati sam u akciji, do Vesprema u kojem se okrećemo nazad bilo je još samo pedesetak kilometara ali i poprilično penjanja. Mađarska baš i nije toliko ravna. Sinišu sam ostavio nakon Tapolce, vozili smo svaki svojim tempom.
Nešto kilometara po glavnoj cesti, pa uspon preko kojeg se odvajamo od nje i sve do Vesprema smo na sporednim cestama, a kasnije čak na novoj biciklističkoj. Ovaj uspon mi je također poznat, već sam ga vozio nedavno. Ovaj put je lakše išlo i brzo sam se popeo pa spustio do NagyVazsonya gdje je bila lijepa kula do koje nas je vodila ruta, snimio fotku, natočio vodu na slavini ispred kule i nastavio dalje. Naravno, u spletu uličica uspio sam fulati skretanje pa sam se spustio u podnožje i opet opet sam se morao penjati nazad. Nema veze, bit će još koji metar visinske. Mimoišao sam se sa Sinišom i nastavio dalje. Cesta, pa biciklistička vodila je obroncima niskih no ponekad strmih brežuljaka i Vesprem nisam vidio praktički dok se nisam spustio u njega. Uživao sam doduše, u pogledu u dolinu jer je nisko sunce obasjavalo već požeta žitna polja koja su isijavala zlatnim sjajem. U daljini sam pogledom pratio glavnu cestu koja vijuga i po njoj male točkice, vozila u pokretu. Žao mi je što fotograf na mojem lijevom ramenu nije nadvladao biciklistu na desnome pa da tu i tamo stanem i zabilježim koji lijepi kadar.
No, svjetla je bilo sve manje i manje a ja sam želio do mraka stići u Vesprem. Netom prije vidio sam tvornicu Haribo bonbona. Baš je nekako izazovno stajala u sutonu s velikim crvenim svjetlećim natpisima na krovu. U međuvremenu sam pokušavao telefonom dobiti Kseniju da ju pitam je li i dalje s ekipom s kojom sam se rastao ujutro i koliko dugo su u Vespremu. Nije mi odgovarala pa sam se pomalo i uplašio da su već nastavili dalje. Što bi značilo da sam poprilično spor, jer nekako sam se nadao da ću ih barem vidjeti u Vespremu, ako već ne i dostići. Nakon tvornice Haribo nije više mnogo ostalo, no grad nikako da dođe na vidik. Uspon, spust, uspon, spust, čudna skretanja, šuma, minute klize a grada nigdje. Nekoliko kilometara prije sreo sam Aresa koji se već vraćao. Iako mi nije bilo baš utješno vidjeti da se netko već vraća a ja još nisam ni prismrdio gradu, ipak mi je bilo drago da je to bio on, jer znam da je brz i ne staje puno, što je značilo da ja ipak nisam baš tako spor. 🙂 Netom prije ulaska u grad koji se nakon ne znam kojeg uspona pa spusta konačno ukazao preda mnom sreo sam drugog vozača koji se vraćao. Bio je to kolega koji je među prvima ujutro odjurio. To mi je bila još jedna potvrda da sam u stvari u dosta dobrom vremenu stigao do Vesprema.
U međuvremenu mi se javila Ksenija i od nje sam saznao da su prije par minuta stigli do kontrolne točke i da naručuju klopu. Zamolio sam je da meni naruči pohanu piletinu s krumpirićima a ja sam nastavio prema Areni Vesprem, jer sam mislio da je tako po ruti. A u stvari je prvo trebalo stati na kontrolnu točku pa nakon toga otići do Arene. Već sam odmakao od kontrolne točke s koje su me zvali da se vratim, ali kako sam se već popeo po nekakvoj uzbrdici, nisam se želio vraćati. Konačno sam nakon tko zna koliko rotora, prelaska preko svakakvih križanja i prepreka našao dvoranu. Snimio sebić i krenuo se vraćati. U međuvremenu mi se učinilo da mi se zadnji kotač nekako čudno ponaša, nekako se činlo da prejako osjećam neravnine na asfaltu. Nisam tada obraćao pozornost na to, žurio sam se nazad prema kontrolnoj točki, obrok mi se hladio.
Blizu je 22 sata. Kad sam se konačno dočepao kontrolne točke, restorana koji je za divno čudo radio cijelu noć, u kojem je mladi konobar govorio Engleski jezik, ekipa je sjedila ispred i završavala svoja pića. Da, pive, ali bezalkoholne. Ja sam prvo popio Gösserov radler s 0 posto alkohola a onda kasnije i ako se dobro sjećam Borsodi s isto toliko alkohola. Moram priznati da mi je legla piva baš onako, k’o budali šamar. 🙂 Nažalost, hrana mi se ohladila i dok je meso bilo ukusno i jestivo krumpirići su se pretvorili u brašno i više nisu bili jestivi. Dobro, nešto sam pojeo, osvježio se s pivicama i krenuo se spremati za noćnu vožnju. Ekipa koja me dočekala je otišla dalje, ostao je Danijel i u međuvremenu je pristigao i Siniša. Ja se sa svojim pripremama nisam žurio pa su me oni ostavili i otišli do Arene a dogovor je bio da se nađemo na benzinskoj nešto dalje od kontrolke.
Ja sam tada skužio da mi se nije samo činilo da mi se zadnji kotač čudno ponaša, naime, bila mi je mekana guma. Očito sam je negdje u gradu probušio, ali taman toliko da lagano pušta. Dopumpao sam je i krenuo dalje. Dečki su mi javili da benzinska na kojoj smo se trebali naći više ne radi, ali da nešto dalje ima druga koja radi cijelu noć. Ja sam malo prekrojio rutu, vozio se ulicama grada jer već sam bio tamo gdje su momci sad bili pa sam do te benzinske stigao i prije njih. Kupio sam litru i pola mineralne s okusom bazge i dvije boce od pola litre Cole i ledenog čaja. Jednu proteinsku pločicu za noć i jednu ledenu kavu koju sam s mineralnom pio na crpki. Bio sam pomalo nervozan zbog gume. Iako sam ju mogao mijenjati tamo, nekako mi se nije dalo, jer je bila sva sila mlađarije koja je kupovala uglavnom alkohol. Činilo mi se da ne pušta tako jako i da ću moći voziti. Danijel mi je posudio svoju ručnu pumpu s kojom je puno lakše napumpati gumu na pravi pritisak i to sam učinio.
Bilo je oko 23:30 kad smo nas trojica krenuli dalje. Prvo nas je Siniša odveo u centar grada jer je to bio lajtmotiv naslova, Ljetni festival koji se ondje održava. No, nije bilo ničeg, osim stepenica niz koje smo skoro poletjeli pa sam ja pomalo i gunđao koga vraga smo uopće išli ondje. Ali dobro, išli smo i sad je gotovo. Krenuli smo dalje van grada, opet na biciklističku, opet usponi i spustevi. Već je debeli mrak, svijetlimo kao Božićna drvca i pomalo srećemo sve druge vozače koji su krenuli na ovu ljetnu avanturu. Neki voze sporije, neki se zadržavaju duže, neki se gube okolo, svatko ima svoj ritam i svoju ideju kako i kojim tempom voziti. Razgovaram s dvojicom suputnika kako će sa spavanjem, hoće li uopće spavati? Danijel je najavio da hoće, Siniša je rekao možda. Ja sam imao ideju da ću spavati tek kad dođem u Hrvatsku, negdje ujutro. Znam da noć mogu izdržati bez problema ali isto tako znam da će mi jutro donijeti veliki umor.
Ipak, svirci moji, tek je prošla ponoć, do jutra ima još četiri sata a do Hrvatske još oko 150 kilometara. To je u najboljem slučaju još šest sati. Mekana stražnja guma počela me nervirati i usporavati i odlučio sam stati prvom prilikom i zamijeniti je. Mađari svoja autobusna stajališta često kreiraju kao male drvene kućice s velikom klupom i dobro zaštićene od elemenata. Na jednu takvu naletjeli smo u mjestu Tothvashony negdje na 350. kilometru. Pozdravio sam momke i stao da na miru zamijenim zračnicu. Hvala Danijelu koji s kojim sam zamijenio pumpe da mogu svoju napumpati kako spada. Planirao sam ih ubrzo dostići pa mu je vratiti. I tako, povadio sam stvari iz torbe, skinuo kotač, sjeo na klupu i počeo vaditi zračnicu kad sam odjednom dobio dosta glasno društvo.
Trojica mladića izašli su ispred kućice čekajući nekog u automobilu, bili su dosta glasni i mahali su mobitelima na kojima su upalili bljeskalice. Do njih se dovezao crveni auto, činilo mi se da je bila neka dostava hrane. Skužio sam da su me primijetili, ali su me ignorirali. Barem sam tako mislio. Uzeli su što im je već bilo dostavljeno i otišli su natrag u obližnju kuću. No, jedan se vratio i pokušavao razgovarati sa mnom. Što i ne bi bio problem da ja znam više od par riječi Mađarskog a da on zna ikoji drugi jezik. I da nije pijan kao majka. 🙂 Gol do pojasa, razgovarao je sa mnom, on na Mađarskom, ja na Hrvatskom, svijetlio mi je mobitelom, pokušavao držati bicikl, bio je poprilično voljan pomoći.
Naravno, nije bio od neke pomoći ali dobro, malo mi je digao moral. Vanjsku sam gumu nekoliko puta okrenuo kroz prste tražeći da slučajno neki trn nije ostao u njoj, pa da mi opet ne probuši zračnicu, no koliko god sam se trudio nisam ništa nalazio. Mađaru sam u međuvremenu pokazao da sam već napravio 350 km i da mi još gotovo 300 slijedi. Vidio sam da je shvatio i bio je poprilično zatečen. I pijan. 😀 Pozdravili smo se i ja sam nastavio u mrak a on je vjerojatno nastavio s tekućim pitanjima.
Sva ova priča trajala je oko 25 minuta, bilo je jedan ujutro i pomalo prohladno. Vjetar se ponešto smirio i temperatura je pala na 18 stupnjeva. Ja nisam imao ništa debljeg, jer očekivao sam vruć dan i vruću noć pa nisam uzeo ni šuškavac da me zagrije na spustevima. I bilo je u redu kad bi se penjao, no kad bi se spuštao bilo mi je friško. Ruta je vodila paralelno s Balatonom, prema jugozapadu, ali ipak u brdima iznad samog jezera. Tako da sam samo ponekad u daljini vidio svjetla ponekog mjesta na jezeru, ali uglavnom sam vozio između manjih mjesta i kroz polja ili šume. Vozio sam po sredini ceste da bi imao više manevarskog prostora izleti li mi kakva noćna životinja na cestu. Uglavnom sam vidio oči sa strane i u daljini. Zečevi, kune, lasice, možda i pokoja srna, no ničeg bitnog nije bilo na cesti. I sada se vraćamo na početak ove moje priče. “Mama Ja Son Bi Lud” bila je jedna od pjesama koje sam vikao da bi me divljač čula prije no što dođem. Mijenjao sam ju s Queenovom “I’m going slightly mad”. Ista tema, samo malo drugačija izvedba. 😀 Kad već nisam imao fućku, poput Siniše.
Kilometri su klizili, a ja nikako da u daljini vidim crvena svjetla kolega koje sam namjerio dostići. Nikada nisam vozio ovdje, teško mi se orijentirati noću, svi znakovi na cesti upućuju na Tapolcu, koja me udaljava od Kestela i nikako mi nije jasno kada ću konačno stići na jezero. Prošao sam kroz jedno mjesto, cesta je bila pokrivena sitnom, čini mi se dosta izglačanom kaldrmom. Nisam baš bio sretan mrmljao sam si u bradu, sad mi samo još treba da se ovdje poskliznem i razbijem. Opet sam u mraku, među poljima i evo me opet u nekom drugom mjestu. Nailazim na poprište prometne nesreće. Ljudi stoje na pločniku sa strane, vatrogasna kola s upaljenim rotirkama, ispred njih policajac fotografira nešto na cesti. Usporavam i vidim lokvu nečega što se razlilo po nizbrdici. Sve upućuje na nečiju tešku ozljedu, ako ne i nešto gore. Poslije mi je Tomislav ispričao da su oni tamo prolazili taman u vrijeme udara automobila u nekog. Nisu vidjeli ali su čuli zlokoban udarac.
Nedugo nakon toga gotovo sam u ja završio loše! Slijedio je spust prema jezeru a negdje na jednom zavoju gotovo preko cijele desne trake ispružio se nekakav pas. Srećom sam vozio po sredini pa nije bilo problema da ga dovoljno zaobiđem i ponešto i usporim. Psu i njegovim gazdama obratio sam se biranim riječima i nastavio sam spust prema jezeru. I evo me na cesti koju sam znao i nisam bio više daleko od Kestela. Čudilo me kako do sada nisam stigao dvojac koji me ostavio prije nekih dva sata. Odlučio sam nazvati Sinišu i pitati ga jesu li već u Kestelu, pa nek me malo pričekaju. Ispalo je da su se njih dvojica razdvojila, da je Danijel prvi nekamo skrenuo spavati, a da je on zadrijemao u onome mjestu s kaldrmom. Rekao je da me čuo ali da nije stigao reagirati, ali da sad kreće, da nije daleko od mene. Rekao sam mu da ću ja onda malo laganije voziti da me dostigne.
Minute su prolazile a ja sam i dalje bio sam pa sam odlučio ipak malo stati na jednom autobusnom stajalištu. Bilo je široko, dobro zaštićeno od vjetra, sa širokom i dugom klupom. Izvadio sam iz torbe jabuku koju sam vozio sa sobom još od prve kontrolne točke i baš mi je lijepo legla, sočna i slatka. Minute su prolazile a Siniše još nije bilo. Pa sam odlučio ipak sjesti i malo odmoriti oči. Ostavio sam stražnja crvena svjetla upaljena da me ne bi promašio i kunjao sam na klupici u sjedećem položaju. Da sam znao da ga neće biti još dvadesetak minuta, vjerojatno bi i legao. Dobro, i ovako sam uspio uloviti nešto malo sna i to se osjetilo. Pola sata nakon što sam stao, Siniša je stigao do mene i krenuli smo dalje, prema Kestelu. Vozili smo biciklističkim stazama koje su išle uz jezero, pa smo u nekim trenucima nailazili na mladež koja se onuda vraćala iz noćnog provoda. Vjerojatno smo im bili poprilično čudna slika. A dobro, neki feštaju cijelu noć, neki okreću pedale cijelu noć. 🙂
Inače, ako se ne vozikate onako skroz rekreativno, vožnja tim njihovim biciklističkim stazama i nije neka sreća. Iako su uglavnom dobre kvalitete, često prelaze s jedne strane ceste na drugu, imaju one usporivače kroz koje treba voziti slalom, to oduzme poprilično mnogo vremena i razbija ritam. A noću su im ceste ionako gotovo prazne, ja sam se mimoišao s nekoliko automobila kroz cijelu noć. Tako da bi idući put bez pardona ignorirao te staze i vozio po cesti. Počelo je svitati, u Kestel smo pristigli oko četiri sata. Prije 22 sata krenuli smo iz Svete Nedelje, ostala nam je trećina puta. Siniša je bio siguran da u Kestelu ima benzinska koja radi cijelu noć. Ja nisam bio siguran u to, ali nisam htio proturječiti. Ispalo je da sam u pravu i da smo se vrtjeli po gradu uzalud. Ondje sam pojeo onu proteinsku pločicu s benzinske iz Vesprema i krenuli smo dalje prema pedesetak kilometara udaljenoj Velikoj Kaniži. Do tamo nam je slijedilo još nešto uspona ali ondje je i bila benzinska koja radi cijelu noć a ima i toplu hranu!
Prvo smo išli prema zapadu, pa smo skrenuli na jug, po zapadnoj cesti kraj jezera Mali Balaton. S istočne strane jezera prošli smo prethodno poslijepodne na putu prema Vespremu. Još uvijek sam se dobro osjećao, sunce je izašlo iznad brda na istoku, baš je lijepa scena bila. Ali, naravno, nisam ju snimio. 🙁 Na jednom spustu izgubio sam Sinišu. Pričekao sam ga, pitao ga što se desilo i rekao je da je zaspao na trenutak, da je gotovo izletio s ceste. No rekao je da je sad OK, pa smo nastavili dalje. Do Kaniže je još bio pokoji hupser ali se sunce lagano diglo iznad horizonta i bilo je lakše, meni je bilo toplije pa sam odmah bolje funkcionirao.
Okret pedale po okret pedale i evo nas u Kaniži na Molovoj crpki koja nam je bila i četvrta kontrolna točka. Tamo smo zatekli Tomislava i Kseniju. Sjeli smo zajedno, ja sam uzeo dva hotdoga, kavicu i onda za smirivanje želuca biljni liker. Možda i nije bila najpametnija odluka jer me od nespavanja počela boljeti glava. Ali mi se barem smirio želudac. 🙂 Topla hrana je stvarno lijepo legla, malo smo razgovarali o dosadašnjim dojmovima i u međuvremenu nam se pridružio Kristijan koji je vozio svoju varijantu breveta. Naime, nije mogao startati s nama zbog posla, pa je odlučio odmah nakon noćne smjene krenuti iz Ludbrega i pratiti rutu breveta. Eto, ima luđih od nas. 🙂
Još smo malo razgovarali i krenuli smo nas četvero, prema Goričanu. Kristijan je nastavio svojim tempom, solo. Moram priznati da me neprospavana noć počela mučiti. Puls nisam nikako mogao dići, sprintanje na hupsere je pomoglo na minutu ili dvije, ali uskoro bi opet postao pospan. Vozio sam iza Siniše, gledao mu u pedale a slika mi se počela mutiti. Glava me dosta boljela i odlučio sam da ću izdržati do Goričana ali ću tamo sjesti na kavu i zadrijemati na stolcu barem dvadesetak minuta. Meni su padale bedaste ideje na pamet pa smo kroz razgovor došli do kofeinske tablete koju će mi Siniša dati kad stignemo na granicu. Nisam to nikada konzumirao, ali bio sam voljan probati. Samo da ostanem budan i da vozim dalje.
Granicu smo brzo prešli, iako su se automobili već gužvali u koloni. Spazili su nas carinici i pozvali nas da prođemo ispred automobila što smo i učinili. Stali smo na crpki na prijelazu, Siniša mi je dao tabletu i odjurio dalje. Ksenija i Tomislav su nešto kupili na crpki, ja se ne sjećam jesam li išta. Imao sam još tekućine koju sam vukao iz Vesprema i ako se dobro sjećam, to sam popio. Kofeinska tableta ubrzo je počela djelovati i nesanica me prestala mučiti. Petnaestak minuta kasnije, oko 9 sati krenuli smo nas troje dalje, prema Prelogu pa dalje prema Zagorju. Kofein me digao, dobro sam se osjećao pa sam ubrzo od Tomislava preuzeo čelo i lijepim tempom peglali smo Međimursku ravnicu. Dvadesetak kilometara prošli smo za četrdesetak minuta. Što je jako pristojan tempo ako uzmemo da smo na biciklu preko 26 sati i već imamo preko 500 kilometara u nogama. Nedugo nakon stajemo opet. Tomislav predlaže bezalkoholne pive nakon što smo prošli Dravu. Pristajem pomalo nevoljko, ali u ovom trenutku se lijepo vozimo i nije mi se dalo ostajati samome.
U perspektivi mi se čini da sam pogriješio jer je pod suncobranom bilo vruće i uskoro nakon što smo krenuli, opet mi se počinje spavati. Na cesti prema Varaždinskim toplicama razmišljam da bi morao stati jer mi svako toliko počinje nestajati ceste. Čuo sam o tome, ali ovo mi je bilo prvi put da vozim bicikl, okrećem pedale i uspijevam zaspati na trenutak ili dva. Tomislav je u istoj situaciji i rekao je da će on stati na stari most kod mjesta Tuhovec. Sreća je htjela da je kraj tog starog betonskog mosta preko rijeke Bednje nedavno izgrađen novi pa je tako postao za biciklistički i pješački promet. Ksenija je produžila dalje, a nas dvojica smo kao kakvi mačori zalegli na asfalt u sjenu nosača mosta. Svaki s jedne strane.
Iako mi se nije tako činilo, uspio sam spavati barem 10 minuta u nekoliko mahova. Tomislav se prvi digao, pitao me hoću li nastaviti spavati. Rekao sam da neću ali neka samo krene, da ću ga dostići. Ja sam se još morao javiti Vanji s kojom sam dogovorio da dođe po mene u Svetu Nedelju, koja se više uopće nije činila daleko. Ustvari, još manje od 100 km. Računao sam da ću to u najgorem slučaju voziti 5 sati. Ubrzo sam opet na biciklu, ovo su ceste koje dobro znam i vozim se jako pristojnim tempom. Malo mi je teško za vjerovati da tako malo sna može toliko mnogo značiti. Uopće nisam bio pospan i osjećao sam se kao da sam spavao cijelu noć u svome krevetu, ne kao mačak na asfaltu. 🙂
Projurio sam kroz Novi Marof, gazio sam hupsere prema zapadu kad sam u daljini spazio crveni dres. Malo pomalo dres je postajao jasniji, kad sam ga konačno dostigao, taman ispred Podruta shvatio sam da je to Ksenija. Izmijenili smo nekoliko rečenica, rekla je da je i ona ipak odmorila negdje uz kavu, pozdravio sam ju i odjurio dalje. Nekoliko hupsera dalje, spazio sam i bijeli dres. Uskoro sam projurio pokraj Tomislava, pozdravio ga u pretjecanju. Imao sam dobar tempo, no počeo sam osjećati glad. Znao sam da u Konjščini ima benzinska crpka i odlučio sam tamo stati. Nadao sam se da imaju kakav sendvič ili nešto.
Nikako da dođe ta Konjščina, zavoj, hupser, drugi zavoj, kad konačno ulazim i skrećem na benzinsku. Kad tamo, nema ničeg za jesti… Vrtim se po njoj, na kraju uzimam kavu s aparata, malu vrećicu kikirikija i hladnu mineralnu. Sjedim na rubniku, žvačem kikiriki i pijem kavu, gledam Tomislava kako nastavlja dalje. Do cilja imam još pedesetak km, ali već je oko podneva i postaje vruće. Stajem kraj vode i dobro se zalijevam po dresu i rukavima. Prvih pet minuta će me hladiti a narednih pet mi neće biti tako vruće. I tih desetak minuta pomogne. Kad već kao profesionalci nemam auto s pratećom ekipom da mi daju ledene obloge. 🙂 Sad sam već opet pomalo pospan od te vrućine. Malo jesam utažio glad, ali ne mogu više ništa piti. Imam i mineralne i vode u bidonima, mineralna je još hladna, ali većmi se gadi išta piti. Sve djeluje bljutavo.
Nastavio sam dalje, dobrim tempom, cesta je bila dosta ravna i mislio sam da sam završio s hupserima do kraja puta. No, nekako sam zaboravio da Oroslavlje ima par hupsera. Pa sam se podsjetio a čak sam i upoznao jedan meni novi. 🙂 Dobro, ispenjao sam ih nekako, pa je slijedio dugi spust koji je vodio prema Zagrebu. Veselio sam se tome. Doduše, nekako su sporo klizili ti kilometri unatoč pristojnom tempu. No, da sve ne bi bilo glatko pobrinulo se mjesto nazvano Donja Bistra kod kojeg me dočekao još jedan hupser koji mi se u tome trenutku uopće nije svidio i bilo mi ga je teško gaziti. Dugo sam bio na bicu, više od 32 sata, osjećao sam se kao da mi netko nonstop dodaje prepreke, a tako sam blizu cilju. Nakon spusta, slijedila mi je raskopana cesta sa semaforima na svakih, činilo mi se 300 metara. Tu negdje sam stao na još jednu benzinsku crpku, opet sam se zalijevao vodom da se malo ohladim. Temperatura je bila debelo preko 30 stupnjeva i to sam dobrano osjećao.
Ipak, sve sam preživio, pregazio, ali najteže mi je bilo skinuti se s bica i nositi ga kroz pothodnik u Podsusedu, ispod željezničke pruge. Kad sam se popeo na drugu stranu, uputio se prema Sv. Nedelji, sve je bilo lako. Cesta loša, ali ravna, promet podnošljiv i svakim okretom pedale bio sa sve bliže cilju. Umoran, pomalo pospan, ali i sretan. 33 sata, 15 minuta i 30 sekundi nakon što sam u subotu ujutro krenuo na brevet zaustavio sam Garmin na trgu u s kojeg smo krenuli u ovu priču. Dočekala me Vanja, jedina je bila prpošna na tome trgu. Siniša je lagano drijemao, Tomislav je tipkao po mobitelu. Sjeo sam naručio pivu, normalnu :D, ovaj puta i s guštom smočio grlo. Ispalo je da je grupa bržih s trga otišla oko pola sata prije no što sam stigao, Siniša je došao četrdesetak minuta preda mnom, Tomislav petnaestak. Malo smo pročavrljali kad je na cilj stigla i Ksenija. Najjača brevetašica naširoko.
I tako, što reći, koju posluku porati?6
Bio sam iznenađen što sam to sve fizički i psihički izgurao. Više me iznenadila fizička snaga. Kad hoću mogu biti tvrdoglav i to je korisno kod ovakvih pothvata, ali da budem iskren bojao sam se da ću u nekom trenutku ostati bez snage ili da će me nešto strašno početi boljeti. Uz nagovor Sv. Campagnola9 😀 očito me zaobišla ta vrsta problema. Da sam na početku vožnje znao što sam znao na kraju, vjerojatno bi završio i nešto prije. Ali OK, svaka škola košta, tako i ova. 🙂 U ovih tridesetak sati pojeo sam dvije jabuke, jedan ili dva sendviča s benzinske, nešto piletine i krumpirića, jednu proteinsku pločicu, nešto hladne plate na prvoj kontrolki, dva hot doga na benzinskoj, dvije vrećice prešanog voća iz Decathlona, dvije doze magnezija i kalija iz iste trgovine. Popio sam… premalo. Ali rekao bih barem osam litara tekućine.
Bi li ponovio?
Da budem iskren, nisam nikad mislio da ću se odvažiti na nešto ovako dugo. Ne mogu to potkrijepiti brojkama, ali znam da u Hrvatskoj nema jako mnogo ljudi koji su vozili nešto ovakvo. Jedan od njih je bio i pokojni Sava (Matiju ja nikad nisam zvao po imenu, još od davnih dana) i zbog njega sam ja u stvari ovo i vozio. Naime, ovo je treći od serije breveta njemu u spomen. Tko završi sva četiri, dobit će posebnu medalju za to dostignuće. Inače se ne palim baš na medalje ali uspijem li završiti i četvrti, prigodno od 400 km, to će biti medalja koju ću rado imati.
Jedino što mi je žao je da sam relativno malo fotkao i nisam snimio gotovno ni jedan video, ali kad se vozim s drugima nekako iz mene proviri moja introvertirana strana pa onda nemam volje baviti se kreativnim stvarima. Šteta, ali ok. 🙂
Inače, ovdje je GPS zapis sa Strave, jer, inače, sve je ovo fikcija, zar ne? 😀
https://www.strava.com/activities/7408594093
Eto, čestitam, izdurali ste sa mnom 630 km. Hvala na pozornosti, do neke druge vožnje, pozdrav!
1.) Ne znam jel bi ga svrstali u trash, ali Gego i njegov Picigin band svakako je specifičan lik s naše glazbene scene, od prije ohoho godina. 🙂 Upozorio sam vas! Inače, u slobodnom prijevodu”Mama, ja sam lud, smotan i naopak, pijan i napušen…“
https://www.youtube.com/watch?v=553-nAI5GH8
2.) U sjevernim krajevima, pogotovo stariji ljudi često su za tisuću rekli jezero, od mađarskog ezer, 1000.
3.) Ne, nije žuti karton ludila, kartoni za ovjeru na kontrolnim točkama su žuti. 🙂
4. ) Dumoulinov hitni problem, tko se ne sjeća? 🙂 https://www.youtube.com/watch?v=S3qIdqMYZzU
5.) Bidon – plastična boca za tekućinu na biciklu, dizajnirana za lakše pijenje bez prolijevanja i bez potrebe za uporabom ruku za otvranje. Npr, https://www.bike24.com/p2456111.html?menu=1000,5,221
6.) Ne znate što reći onima koji gledaju a ne čuju? 😀 https://www.youtube.com/watch?v=KO0lY1jOqRw
Odgovori