Kad se prije mnogo tisuća godina pradavno Panonsko more pretvorilo u jezera pa potpuno povuklo s prostora kojeg danas poznamo kao Slavonija, otoci koje je do tada oplakivalo postali su planine. Danas ih znamo pod imenima Papuk, Psunj, Dilj, Krndija, Požeška gora.
Nekako je prikladno da serija breveta koja je u proljeće 2022. počela na obalama Jadranskog mora završi na dnu jednog nestalog. Serija posvećena kolegi biciklistu čiji je život nesrećom prerano završio u veljači prošle godine.
Radije bih da je Matija Kovačević živ i da je ova serija koju sam ja odvozio samo obična Super Randonneur serija. No, da je tako ja je vjerojatno ne bi ni vozio. A ovako sam, nadam se barem još malo osvjetlio sjećanje na Matiju koji sada vozi brevete s one strane.
Možda sam ovu posvetu trebao ostaviti za kraj, jer malo je teško odmah krenuti s banalnom pričom o pripremi, o propitkivanju samog sebe, o logistici događaja ali, kad bolje razmislim, takav život i je. U svakoj sekundi oko svakog od nas dešavaju se lijepe, ružne, obične, banalne, fenomenalne stvari. Krug života se okreće i mi koji možemo, trebamo se vrtjeti s njim dok ne stigne naš red da s njega siđemo.
Krenimo stoga u Požegu, u srce Slavonije. Nas devetorica, ako se dobro sjećam, našli smo se u mjestu Donji Emovci odmah do Požege. Subota je, 24. rujan 2022. U ugostiteljskom objektu u kojem startamo užurbano je, skupljaju se uzvanici, fotograf snima detalje dekoracija, u kuhinji se priprema hrana, već je devet sati.
Među gostima muvaju se i biciklisti, iz automobila vade stvari, pozdravljaju se, upoznaju se oni koji do sad nisu vozili zajedno, pripremaju bicikle. Neki su sami, s nekima su partnerice, bolje polovice ako tako hoćete. 🙂 Organizator je pripremio klipiće, sendviče, voće koje uglavnom ne uzimamo. Riješio sam prijavu i otišao na kavu.
Pročavrljao sam s damama koje su u pratnji, među inima i mojoj 🙂 i Ksenijom koja je nažalost morala odustati od breveta zbog bolova u leđima. Brzo je pristiglo 10 sati, vrijeme je bilo da se krene. Do sada nikad nisam vozio brevet koji je kretao tako kasno nakon svitanja i nisam baš bio sretan zbog toga, ali OK. Breveti nisu obavezni, tko želi, vozi po volji organizatora.
Pred svima nama je dug dan i još duža noć. 🙂 400 kilometara i 4500 metara uspona u nekakvih pedesetak kilometara penjanja. Naime, vrtiti ćemo se oko svih onih pradavnih otoka koje sam nabrojao na početku teksta. A na neke od njih se popeti pa ponovo spustiti. Pa, ako ste Slavoniju percipirali kao nepreglednu ravnicu pokrivenu žitnim poljima, možda da u tu sliku dodate i pokoju planinu. 🙂
U sunčano i ponešto vjetrovito jutro krenuli smo na jug, nakon nekoliko kilometara čekao nas je prvi uspon, od mnogih tog breveta. Ništa strašno, dobar dio vozio sam na težem prijenosu ali poslužio je kao najava svih onih ozbiljnijih uspona koji su slijedili. Ja sam gazio tempom koji mi je odgovarao, možda mrvicu jačim no što bi trebao na brevetu ove dužine s ovoliko metara uspona ali osjećao sam se OK, pa rekoh zašto ne. 🙂
Na najstrmijem dijelu uspona osjećao sam da sam se odvojio od grupe, no za sobom sam čuo glasno disanje i bipkanje cikloračunala. Kad sam se osvrnuo ugledao sam nepoznato lice. Lice u ozbiljnim godinama no na vitkom, očito biciklističkom tijelu. Spustili smo se zajedno u podnožje Požeške gore i nastavili voziti po ruti, koja nas je prvo vodila na zapad pa kasnije na jug, prema mjestu Davor gdje će nam biti prva kontrolna točka.
Ponovo sam se upoznao s deda Toniom (ime mu je bilo Antun ali, premenovao sam ga. 🙂 ). Pohvalio mi se da vozi tek od 50. godine života. I dalje me vodi za desetak godina, naime, sedamdeset mu je! Ispričao mi je da je nedavno imao biciklističku turneju od Slavonskog Broda preko Bosne, Italije i nazad, gdje je u nekih dvadesetak dana skupio preko tri tisuće kilometara. Svaka čast, rekoh mu.
Takva turneja itekako mu se osjećala u nogama, laganim i brzim!
Gazili smo deda i ja pristojnim tempom na lagano valovitom terenu, ja nisam želio prejako tiskati, vozili smo oko 30 km/h, da bi nas nakon desetak kilometara stigla skupina od četvorice koju smo ostavili na usponu.
Oni su vozili tempom koji mi je bio malo prejak ali sam ga svejedno pratio jer sam uglavnom vozio u zavjetrini pa me to nije previše umaralo. Kad sam konačno došao na čelo u osjetan južni vjetar to je bilo nadomak prve kontrolne točke na križanju kod mjesta Davor, negdje na 45. kilometru. Do tamo nam je trebalo oko sat i pol što je bio sasvim pristojan tempo.
Stali smo, napravili sebiće (kontrolka je bila foto točka) ponešto pojeli, ponešto ispraznili i krenuli dalje, sada na sjever prema Novoj Gradiški. Ja sam krenuo prije svih, svojim tempom. Nisam bježao, znao sam da će me uskoro stići, ali što sam stariji, to mi se sve manje vozi tuđim tempom. Iako sam u danima prije breveta razmišljao da bi ga trebao voziti sam, ipak sam nastavio s grupom. Mislio sam da je ipak bolje malo stisnuti zube ali zauzvrat dobiti koju minutu više za odmaranje kasnije. Ili da brevet završim ranije. 🙂
Da budem iskren, narednih šesdeset kilometara mi je nekako isparilo. Sjećam se da smo se dobro vozili prvo na sjever s povoljnim vjetrom, onda na zapad preko Nove Gradiške do Okučana s manje povoljnim vjetrom, pa od Okučana opet na sjever do Pakraca. Na tom zadnjem komadu bio je i jedan uspon od tri kolometara na Bijelu stijenu. Unatoč tome, do Pakraca smo došli za malo više od dva sata. Znači, oko tri i pol sata za preko 100 km. Poprilično pristojno vrijeme, no znao sam da je to to.
Slijedio je uspon na Omanovac koji me jedini u stvari zabrinjavao. 400 metara visinske razlike u samo 5 kilometara asfalta. 8% u prosjeku. Kako znamo da u prosjeku svi jedu sarmu, a u realnosti neki samo zelje a neki samo meso, tako sam i ja znao da će na ovom usponu biti svačega. Provezao sam se njime virtualno na Googleovim kartama, provjerio sam vremena na Stravi pa uspon nije bio totalna nepoznanica. No, jedno je gledanje uspona iz naslonjača a drugo je stvarna vožnja.
Uzevši u obzir tuđa vremena računao sam da bi dobro vrijeme do gore bilo nekih 45 minuta. U samom Pakracu pa onda i na početku uspona smo se razdvojili, svatko nekakvim svojim tempom. Sreli smo nekoliko biciklista koji su se upravo spuštali, na zavojima sam vidio i samom sebi napomenuo da budem oprezan kad se budem spuštao jer ima dosta šljunka kojeg je nedavna kiša nanijela tamo.
Na početku uspona sam dobio poruku moje drage s fotkom nekakve klope. Pretpostavljao sam da su na ručku negdje ali nisam kužio gdje. Pokušao sam je dobiti i tako sam čačkajući po mobitelu usporio. Deda Toni je to iskoristio i otišao nekih desetak metara ispred mene. I tu je sva moja mudrost i pamet ostala iza mene na cesti. 🙂 Pa neće valjda čovjek u 70. godini biti brži od mene?!
Sve ideje o mojem umjerenom tempu uspona isparile su ondje i tada. Imao sam samo jedan cilj, to je zelena točka na biciklu na bregu ispred mene! Je, znam, djetinje i nerazumno, ali…
Uglavnom, deda Toni nije bio mnogo brži od mene, u stvari nije uopće, nonstop smo imali tih nekih petnaestak metara razmaka. No, ja bi se malo približio, pa bi me zaboljele noge pa bi on onda opet malo pobjegao naprijed. I tako, metar za metar bližio se već kraj uspona. Zahvaljući tehnologiji znao sam kako izgleda uspon, da je prije kraja jedan relativno strmi dio, pa spust pa opet kratak i strm uspon. I to sam iskoristio da u dva kratka sprinta dedu dostignem i prestignem.
Na spustu se nisam žurio, kao ni na sljedećem kratkom usponu što je deda Toni iskoristio da me prestigne i prvi stigne do kontrolne točke. 🙂
Nema veze, nisam mu rekao da ćemo skupa, osim toga, ako je budem na pola tako jako vozio sa sedamdeset godina, sutra ću si dignut spomenik u dvorištu. 😀
Na vrh, pred planinarski dom stigli smo oko 14:30. Ondje su nas dočekali sendviči, voće, izotonični napici, voda. Uzeo sam jedan sendvič i napunio bidone, što vodom što izotonicima. Na moje iznenađenje, iz doma su ubrzo izašle moja draga i Ksenija koje su ondje bile na ručku. Malo smo porazgovarali, ja sam pojeo sendvič i odlučio nastaviti dalje, nakon dvadesetak minuta.
Deda Toni je iskapio svoju pivu i krenuo zamnom. Stao je na piš pauzu, pa sam ja stao da bi snimio par fotografija na jednom zavoju. Prestigli su me deda i još jedan vozač kojeg ću kasnije upoznati. Rekao sam im da samo idu, da ću ih dostići. I tako sam se spuštao nazad prema Pakracu, pazeći da ne postignem preveliku brzinu što zbog zavoja što zbog rupa u asfaltu kojih nije bilo puno, ali mogle bi biti fatalne pogodim li ih s ikakvom brzinom a kamoli s pedesetak kilometara na sat.
U jednom trenutku dostigao sam onu dvojicu i nekako su se sporo spuštali pa sam ih odlučio prestići i pričekati u podnožju uspona. Pričekao sam ih minutu, pa još jednu. Pa sam krenuo polaganom brzinom dolje po ruti. Čak sam u Pakracu snimio nekoliko fotografija čekajući ih. Minute su prolazile a njih dvojice nigdje na vidiku. Odlučio sam nastaviti sam, umjerenim tempom.
Prošlo je nešto kilometara da bi me na jednom usponu dostigla četvorka. S Grgom, Tomislavom i Dariom sam vozio do uspona a novi u priči je bio Sanjin. S njim ću, kako se kasnije ispostavilo dijeliti svijetlo i mrak do kraja breveta. 🙂
Pitao sam gdje je deda, ispalo je da je dva puta morao krpati gumu…
Nismo baš bili kohezivna grupa, relativno brzo sam se spustio sa zadnjeg uspona prije Daruvara, ali sam na dnu spusta sporo okretao pedale da me barem netko stigne. Na kraju smo se prije Daruvara spojili da bi zajedno došli do tek treće kontrolne točke ispred vatrogasnog doma.
Bilo je 16 sati i 7 minuta. Trojac se odlučio u Daruvaru otići na neko piće dok se meni baš nije dalo još stajati. Iako je bilo mudro stati tamo jer je još bilo relativno sunčano i donekle toplo. Ja sam se namjerio stati u Voćinu, gdje ima trgovina i kafić. Ispalo je da se ni Sanjinu nije još stajalo i tako je krenula naša zajednička vožnja. Narednih 250 km i 14 sati ćemo jedan drugome praviti društvo.
Bili smo pravi kontrast, on u kratkome a ja sav u dugome. Još nisam nosio jaknu, ali fasciniralo me da mu nije bilo hladno. A da ne govorim da na biciklu osim jedne male torbice pod sjedalom nije imao nikakve dodatke. Ja sam imao torbu na gornjoj cijevi i još veliku torbu pod sjedalom. U kojoj sam među inim vukao i tri sendviča. On, je s druge strane živio na gelovima i čokoladama.
Čavrljali smo, vozili smo od Daruvara prema sjevero istoku, prema Đulovcu, Podravini ustvari. Tu cestu sam prošao prošle godine negdje u to doba, kad sam odvozio svoju prvu četiristotku, u vlastitom aranžmanu. Cesta nije bila ravna, bilo je nekoliko kraćih i dužih uspona, no ništa preozbiljno. Ipak, kako sam si na Omanovac ukiselio noge, svaki malo veći nagib sam počeo bolno osjećati u nogama. Što baš i nije bilo zgodno jer nam je slijedilo još dosta uspona.
Poslije Đulovca slijedilo nam je još nešto kilometara na sjever pa skretanje na istok i onda na jug prema Voćinu koji je bio koji kilometar bliže od dvjestotog koji je označavao polovicu ukupne duljine breveta. U Voćin smo stigli negdje oko 18 sati, dnevnog svjetla je sve brže nestajalo, tim više što je mjesto u sjeni Papuka koji se proteže neposredno s južne i zapadne strane. Pronašli smo trgovinu, čuvali jedan drugome bicikl dok smo obavljali kupovinu. Iako, siguran sam da bi nam netko prije ostavio novce na sjedalu da si kupimo nešto s motorom, a ne da se patimo biciklima. 🙂
Pred trgovinom nam je prišao neki čovjek, nudio nam grožđe, iz Božjeg vrta, kako je rekao. Rekao nam je da moramo žuriti, da će uskoro mrak. Na što smo mu objasnili što nas još sve čeka, vjerojatno je mislio da nismo baš normalni. 🙂 Pričao nam je o Geoparku na Papuku, o svetištu Gospe Voćinske. Nisam mu htio reći da smo mi cijeli dan u svojoj crkvi, svojem raju i paklu. I sve to na dva tanka kotača.
Sjeli smo u jedan od dva otvorena ugostiteljska objekta jer je imao natkrivenu terasu da nam ne bude brzo hladno. Iako je glazba koja se tamo puštala, bila blago rečeno bolnija od onog uspona na Omanovac. Neću ju imenovati, ali ako zbrojite dva i dva, vjerujem da ćete shvatiti da je to ona oko koje se svi zgražaju a tiha većina ju očito itekako sluša.
Naručio sam kavu s mlijekom i radler, ovaj puta crni Osječki s limunom. Bio je hladan kao led. S obzirom na količinu alkoholiziranih likova oko nas, vjerojatno nije prevelika potražnja za radlerom. Iz torbe sam izvadio sirnicu koju sam od Požege vozio sa sobom. Od tog trokuta uspio sam pojesti dvije trećine. U međuvremenu sam na bicikl postavio svjetla, jer mrak samo što nije.
Za svoju svjetiljku koju sam onomad naručio na Aliexpressu i s kojom sam u stvari bio poprilično zadovoljan prije breveta kupio sam nove baterije velikog kapaciteta, vozio sam za rezervu i stare i računao sam da će biti dovoljno za narednih desetak sati mraka. Ipak, na kacigu sam montirao i malu naglavnu svjetiljku koju sam prije par godina za nekoliko desetina Kuna kupio u Lidlu.
Negdje poslije 19 sati krenuli smo dalje. Slijedilo nam je još dvadeset kilometara do Slatinskog Drenovca nakon kojeg je slijedilo deset kilometara uspona do Anđine kolibe na Papuku kako planinari nazivaju prijevoj koji se na južnu stranu spušta nazad prema Velikoj i Požegi. Kontrolna točka je kod spomenika jedanaestorici Hrvatskih branitelja koji su ondje u zasjedi ubijeni 1991. godine.
Prije tog mjesta, imali smo još nešto dogodovština. Prvi stres mi se desio ubrzo nakon što smo krenuli iz Voćina, kad sam shvatio da mi svjetiljka ne radi! Nakon nekoliko minuta prestala je raditi i više ju nikako nisam mogao natjerati da ponovo prosvijetli*!
Dakle, za ostatak noći imao sam samo malu naglavnu lampu u koju idu 3 AAA baterije. One koje su bile u njoj su bile punjive a nisam znao u kakvom su stanju jer ih naravno nisam punio jer sam računao da će biti dovoljno ako uspjem potrošiti svu onu silnu struju koju sam vukao sa sobom. A imao sam još i četiri komada AAA što je moralo biti dosta. No, za 10 sati, baš i ne…
Nisam bio presretan tim razvojem događaja ali Sanjin je rekao da on ima dvije, ni jedna nije bila prevelikog kapaciteta ali se mogu puniti pa ćemo se nekako snaći, u najgorem slučaju uzet ću jednu od njega. To me malo umirilo ali svejedno nisam bio baš opušten. No, iz te kože ne mogu, novi uspon na Papuk samo što nije i trebalo je gaziti dalje.
Iduće dizanje andrenalina priuštila nam je psina koja je izletjela iz nekakvog dvorišta ili čega. Taman smo skrenuli prema jugu, prema Slatinskom Drenovcu i čak se činilo da nas nije skužio dok nismo prošli kraj njega da bi se s desetak metara udaljenosti stuštio prema nama. Bio je srednje velik i ne bi bilo baš zgodno da smo imali ikakav ozbiljniji susret s njim. Ja sam baš za ovakve prilike a i moguće s kakvim drugim noćnim zvjerima kupio suzavac za zaštitu ali naravno, u tom trenutku je bio zakopan u nekom od džepova na leđima.
Ipak, nakon naše, ponajprije moje vike jer je sam ja bio s desne strane ceste, ipak je odustao a mi smo nastavili dalje.
Uspon do Anđine kolibe i naše 4. kontrolne točke mi je gotovo potpuno u mraku. 🙂 Sam uspon nije strašno težak, no južni vjetar je opet našao način da se probije do nas pa nas je ovisno o smjeru ceste ponekad lijepo gurao u prsa. A i moje noge nisu baš bile na 100 posto. Jurcanje za dedom na Omanovcu već ovdje mi se lijepo osvećivalo. Moj suputnik gazio je mnogo lakše od mene i njegova svjetiljka je dobro osvjetljavala put. Prometa je bilo minimalno, mimoišli smo se sa svega nekoliko automobila. Cesta u odličnom stanju, ponekad malo lišća ili pokoja grana od kiša proteklih dana ali ništa značajno.
Bili smo već nadomak vrha kad je Sanjin ispod nas primjetio biciklistička svjetla. Bio je to trojac koji smo ostavili u Daruvaru. U nedjelju me Grga pitao zašto se nismo zaustavili kad su nam fućkali negdje iza Voćina gdje su u nekoj trgovini stali. Pa, mislili smo da nam neki od onih veseljaka fućkaju pa smo radije ignorirali. Nekih 200 metara prije kraja uspona mene je u desnoj nozi uhvatio grč. Osim što je jako bolno, to je i veoma glupo mjesto da me ulovi grč. Pa baš je mogao pričekati još tih minutu, dvije da stignem do vrha. 🙂
Činjenica je, da kao i najčešće u mojim vožnjama nisam pio dovoljno tekućine. Nije mi bilo posebno vruće a i morao sam štediti vodu jer ju nemamo gdje nabaviti još narednih tridesetak kilometara a možda i mnogo duže! I eto, platio sam grčevima. 20 sati i 43 minute su. Odmaramo, grizemo čokoladice, odlučili smo pričekati trojac pa da možda nastavimo zajedno. Oni su ipak odučili malo duže biti kod spomenika, a meni je postajalo jako hladno jer je vjetar pristojno vukao preko prijevoja pa smo se krenuli spuštati dolje. Naime, ruta nas je opet vodila u podnožje planine istom cestom kojom smo se upravo popeli!
Spust mi je bio poprilično stresan. Sanjin je otišao nešto naprijed jer nije se u ovome mraku mudro spuštati odmah jedan iza drugog, a moja naglavna svjetiljka imala je sve manje i manje struje. Spuštao sam se gotovo u mraku. Na asfaltu se vidjela jedna svijetla mrlja veličine možda metar sa sedamdeset i to jako, jako blijeda. Bila je dovoljna da vidim bijele crte na sredini ceste ali to je bilo to. Ako ste zaboravili, uspon je trajao 10 kilometara. Isto toliko sam se i spuštao gotovo u mraku. Moram priznati, jedan od stresnijih spusteva u dosta dugo vremena.
Razmišljao sam, ako ovo preživim, onda ću sve preživiti. S obzirom da pišem ovo, očito jesam. 🙂 U podnožju spusta kod prvog tijela javne rasvjete smo stali da ja promijenim baterije u naglavnoj svjetiljci. Čim sam to učinio, krenuli smo dalje. Nadali smo se da ćemo u Orahovicu stići prije 22 sata kako bi ja na benzinskoj crpki kupio dodatne baterije.
Nisam baš bio optimističan, imali smo još oko sat vremena i oko 25 ne previše zahtjevnih kilometara za preći. U nekakvoj normalnoj vožnji to bi bez problema savladao no, je li, Omanovac, noć, ono… 🙂 Gazili smo pristojnim tempom, kilometri su klizili, ali su minute klizile brže. Nadomak Orahovice stigli smo možda pet minuta prije 22 sata. Kako se cesta prema Orahovici opet lagano diže, ne mnogo ali dovoljno da ja to itekako osjetim, Sanjin je rekao da će se on požuriti do benzinske, možda još nisu zatvorili.
Bilo je 21:58 kad sam ja stigao do crpke, Sanjin je gledao u zatvorena vrata. Ipak, prodavač nam je otvorio i nakon što smo ga jako usrdno zamolili, ipak nam je odlučio prodati paket baterija. Htio sam uzeti dva, no nažalost su imali samo jedan. Bio bih puno mirniji da sam mogao uzeti dva ali i ovo je bilo nešto. Ipak su bile Duracell, trebale bi trajati vječno, zar ne? 😀
Malo sam se umirio nakon što sam nabavio baterije. Nisam bio siguran da će mi izdržati do jutra, ali bila je dobra šansa da neću morati nikoga buditi da bi mi dostavio svjetlo i da ću svojim snagama završiti brevet. Ostalo je još za pronaći mjesto za pojesti nešto, Sanjin je rekao da bi trebao biti neki brzogriz negdje u mjestu. Vrtjeli smo se okolo, u pizzeriji nam se nije stajalo a kebab je bio zatvoren. Gospodin koji je je čistio nam je rekao da je prodao sve kebabe i da nema više ništa. Zamolili smo ga za vodu, pa nam je natočio bidone. To je bila dosta bitna točka, jer i meni i Sanjinu su već bili poprilično prazni a pred nama je bilo još 140 kilometara i još jedan uspon preko Papuka.
Inače, fora je kako se nekad stvari poslože, pričali smo nas dvojica o svačemu, među inima o dizanju morala na vožnjama i tako. Ako ste čitali moje prijašnje tekstove, sjetiti ćete se možda da mi se često u glavi pojavi neka melodija, često nekakav hrvatski dance iz ’90. Ovaj put bio je to (nemojte me sad gađati nečim, nitko nije savršen! 😀 ) Senna M i njegov “hoka he je jeija…”, Indijanac. Kad smo se vrtili po centru Orahovice iz kafića koji je bio otvoren dopirala je nećete vjerovati, Beba malena, istog izvođača. 🙂
Dobro, u međuvremenu smo pojeli što je tko imao, malo se odmorili. Ja sam se javio svojoj dragoj, javio joj poziciju i nezgodu sa svjetiljkom. Sjetile su se ona i Ksenija da ako zatrebam, da bi mi mogle nekamo dostaviti svjetiljku da samo nazovem Kseniju. To me umirilo do kraja, ali stvarno sam se nadao da neću trebati takvu pomoć.
Sad je već oko 22:30 i krećemo dalje. Po ovoj cesti sam i vozio prije koju godinu na Lipičkom brevetu 200. Doduše, po danu i u obrnutom smjeru, ali barem sam otprilike imao dojam kako cesta izgleda. Iako, noću sve izgleda potpuno drugačije. Potovo ako vam je svjetlo na glavi i pokriva poprilično malu površinu. Znao sam da je prvi dio uspona najstrmiji a ostatak ima relativno blagi nagib.
Krenuli smo mi hrabro u noć i uspon i ja se čudim kako mi tako teško ide. Jedva okrećem pedale i bole me mišići. Patim sad već u tišini i razmišljam kako ću otposlati Sanjina nek vozi svojim tempom a ja ću se nekako dovući do Kutjeva i skratiti do Požege. U stvari, odustati. Jer ako mi ovako teško ide na početku, kako ću odraditi još 10 km ovog uspona?
I tako prolaze minute, kad ja konačno shvatim! Ne sjećam se što sam viknuo, ali vjerojatno nešto u stilu, koji sam ja idiot. Ili nešto tako. 🙂 Naime, konačno sam shvatio da sam ostao na prednjem velikom lančaniku. Kad sam lanac spustio na mali, odjednom je život postao mnogo lakši, vratio mi se elan i mnogo sam lakše okretao pedale. Uspon je trajao i trajao, za tih sedam kilometara trebalo nam je četrdesetak minuta. Za usporedbu, otprilike toliko isto vremena mi je trebalo ljetos za Pavličevo sedlo koje je dva kilometra kraće ali i za oko 150 visinica strmije.
Na kontrolnu točku na vrhu prijevoja kod vidikovca stigli smo oko 23:30. U pogonu smo već četrnaest sati. I još su sati pred nama. Gore smo se zadržali petnaestak minuta. Snimili sebiće za kontrolu, pojeli nešto, popili malo i krenuli na spust. Znao sam da je cesta u dobrom stanju, široka i blagog spusta pa sam se dosta opušteno spuštao. Za razliku od uspona, spust smo odradili brzinom od gotovo 40km/h. S obzirom na sve, pristojno. 🙂
Kroz Kutjevo koje je na dnu spusta samo smo projurili, ponešto smo se vozili i po soku koji jetekao iz traktorskih prikolica punih grožđa koje se vozilo u lokalnu vinariju. Vidjeli smo ih mnogo parkiranih koji su čekali na svoj red da istovare svoj teret, za graševinu vjerojatno. 🙂
Tada smo bili otprilike na 280. kilometaru breveta, slijedilo nam je još 120 i tri kontrolke. A da smo (kao neki 🙂 ) skrenuli na zapad, za možda sat vremena bili bi bi u Požegi. No realno, odustajanje više nije bila opcija. 🙂 Pa smo nastavili po ruti prema jugoistoku i Čaglinu pa dalje na istok gdje smo došli na možda desetak kilometara od Đakova.
Ono što od cijelog tog dijela puta pamtim je prolazak kroz selo zanimljivog imena, Slobodna Vlast. Osim imena, Sanjin mi je napomenuo da su tu tri sela jedno za drugom i da ga tamo uvijek ganja neki pas. I opet je bilo tako. Već smo mislili da smo na čistome, da psi spavaju, kad je u posljednjem selu od tri u nizu, iz dvorišta izletio malo već pas. Ovaj put mu je Sanjin bio bliže pa je na njemu bio red da viče na lajavog agresivca. Srećom, osim dizanja andrenalina nije bilo nikakavih posljedica.
Dva su sata i tri minute, dolazimo do sljedeće, šeste kontrolne točke u mjestu Kondrić gdje se moramo snimiti kod putokaza za mjesto Trnava koje dijeli ime s najdužim potokom u Međimurju. Mi smo stigli do znaka a nedaleko je u nekakvom ugostiteljskom objektu, da ne kažem krčmi, fešta bila u punom tijeku. Bilo je poprilično bučno a i pomalo nerealno. Jer smo cijelo vrijeme vozili ili kroz mrak u kojem smo čuli samo šum vjetra ili kroz uspavana sela u kojem su budni bili samo psi ili pokoja mačka u noćnom lovu. A i nas dvojica smo bili scena za sebe. 🙂
Odande smo krenuli na jug, prema mjestu Staro Topolje gdje smo skrenuli na zapad po glavnoj cesti koja nas je vodila prema Slavonskom brodu. Do cilja nam je ostalo još samo pedesetak kilometara i moral je bio bolji. Petnaestak kilometarakoje smo imali do ruba Slavonskog Broda iskoristili smo da štedimo beterije u svjetiljkama jer su mjesta jako osvjetljena a i između njih gotovo da i nema nenaseljenih dijelova pa smo gasili svjetiljke. U jednom smo mjestu naletjeli na policijski očevid očito teške prometne nesreće. Vidjeli smo dva automobila u jarku uz cestu, jedan je bio na krovu. Na prometnu nesreću otprilike u isto doba noći naletio sam i na ljetnom brevetu u Mađarskoj.
To je očito vrijeme kad brzina, alkohol i umor kumuju…
I eto nas već na predposljednjoj kontrolnoj točki u Podvinju na sjeveru iznad Broda, 3:26 ujutro, je. Na rotoru smo kod skretanja na sjever prema Dedinoj Rijeci. Uzeli smo pauzu od desetak minuta jer su mene leđa počela poprilično mučiti i trebao se sam se isteći a i pojesti još ponešto. Ako se dobro sjećam, potamanio sam posljednje čokoladice koje sam imao. Sendviče sam, naravno, lijepo i dalje vozio u torbi. 🙂
Krećemo lagano dalje, pred nama je još samo pedesetak kilometara, ali i dva pristojna uspona. Ništa poput Papuka ili Omanovca no, nakon 350 km i oko 4000 metara uspona i ovi se osjete u nogama kao da su Alpe. Ipak smo ih pregazili dovoljno brzo i bez nekih prevelikih problema da bi se konačno vratili u Požešku dolinu i krenuli na zapad.
U 4:46 bili smo na kontrolnoj točki u mjestu Dedina Rijeka.da bi krenuli dalje prvo prema Pleternici pa poslije nje Požegi. Do Pleternice stižemo poslije 5 sati, grad se pomalo budi iako je nedjelja. Na istoku se pomalo počinje daniti, još se to vidi samo kao malo manje mračna noć, ali po gustom prometu prema Požegi osjeća se da se dan bliži. Dobro smo osvjetljeni i označeni, vidi nas se, ali moram priznati da mi je taj dio ceste možda i najstresniji. Umorni smo već, mimoilaze nas nas kombiji, auti u oba smjera, baš za zadnjih pola sata vožnje.
Sad smo opet bolje volje. Jasno nam je da ako se ništa katastrofalno ne desi da nas minute dijele od završetka breveta. Preživjeli smo 400 km! Ja se veselim kako ću se nagraditi pivicom prije spavanja, jer kao u restoranu je svadba, sigurno se još pleše i pije. Prolazimo kroz Požegu, vraćamo se u Emovce, još onaj zadnji uspončić od nekoliko metara i eto nas!
Pred zatvorenim ulazom u dvorište pred koji prigodno stižemo u točno 6:00 čeka nas Ksenija, čestita nam. Žao mi je bilo što i ona nije na biciklu ali bio je lijep osjećaj da te nakon 20 sati netko čeka s nekoliko riječi podrške. Ispalo je da smo Sanjin i ja prvi završili brevet. Deda Toni je navodno došao dva sata prije nas, ali kako nije mogao pružiti ni jedan dokaz do je odvozio cijelu rutu, džabe je krečio. 🙂
Meni je s druge strane Ksenija za uspješno završenu seriju Matija Kovačević uručila njegovu Super Randonnee seriju iz 2016. g. Zašto iz te? Zato jer smo te godine on i ja prvi put zajedno vozili neki brevet. 200 kilometara iz Štrigove do Leibnitza u Austriji a do Štrigove i nazad do Čakovca išli smo biciklima. Tada nam je to bio još ozbiljan dodatak jednom brevetu.
Još sam malo porazgovarao s Ksenijom i Sanjinom i pomalo razočaran činjenicom što nisam slavodobitno mogao iskapiti kakvu pivicu, krenuo sam nazad do Požege, do sobe koju smo iznajmili. Što je još tih par kilometara (pogotovo jer su nizbrdo 🙂 ) nakon onih 400?
Na kraju, što reći, koju poruku poslati?
Onima koji voze, a ne jure. Onima koji jure a ne gledaju? Onima koji…. Dobro, ponijelo me, kužite. 😀
Rekao bih da ne bi dolazio voziti ovaj brevet da nije bio za Matijinu seriju. Kao ni jedan od ostalih, uostalom. 🙂 Ovaj, četvrti mi je bio najteži. Fizički pogotovo.
No, bio sam pa, i pomalo ponosan. Na kraju godine ćemo vidjeti koliko ljudi u Hrvatskoj je odvozilo seriju od 600, 400, 300 i 200 km u ovoj godini. Seriju za Matiju samo nas trojica. Nije da smo osvojili ligu prvaka ali da je baš tako lako, vozio bi svatko. 😀
Lekcije koje sam naučio je da ne ganjam djedice po bregovima, da mi možda i nije toliko hladno kako mi se čini pa mogu imati koji komad odjeće manje i da mogu mnogo na čokoladici i/ili gelu. 🙂 I da, da dobro isprobam opremu koju na neki način mijenjam prije same potrebe za njom. Ono što sam samo utvrdio je da sam oko ovakvih stvari dosta tvrdoglav i ne odustajem lako, što i nije loše.
Prije nego stavim posljednju točku na ovaj tekst i zahvalim vam se na čitanju, obraćam se vama u kojima čući onaj mali crvić koji vam ne da mira i viče vam da to i i vi možete. U pravu je. Možete. 🙂 Već naredne godine. Ne treba vam ultra skupa oprema, ne treba vam naskuplji i najlakši bicikl. Trebaju vam samo kilometri u nogama, doza tvrdoglavosti i doza ludosti. 🙂
Hvala na čitanju, ostavite mi poneki komentar ovdje ili na društvenim mrežama, uživajte na biciklu i do neke druge vožnje, pozdrav! 🙂
GPS zapis vožnje možete pogledati na Stravi.
*Uglavnom, moja svjetiljka nije proradila dok se nisam vratio kući i odnio je u dućan s elektronikom gdje sam kupio nove baterije i tamo je na moju sramotu, naravno proradila. I sad dalje veselo svjetli…
Odgovori