Subotnja matineja, još jedna kraljevska etapa i gušt na maksimalno! I da, malo senilnosti!
Tako se dokotrljalo i subotnje jutro, 8. kolovoza. Od oluje koja je u noći prohujala iznad vrhova preko kojih ću uskoro voziti nisam čuo ništa. Umor je očito napravio svoje, dobro sam se naspavao i dobro sam se osjećao. U redu, tijelo je bilo umorno, mišići pomalo tvrdi i ukočeni. No ništa što malo rastezanja i okretanja pedala ne bi razbudilo.
Alarm na mobitelu je i ovo jutro bio postavljen na 7:30, ali sam si dopustio još nešto izležavanja prije doručka, koji nije bio ni blizu onima prethodnih dana. Imao sam samo nešto šunke i sira preostalih od jučerašnje večere. U sobi sam imao kuhalo za vodu i nekoliko vrećica 3 u 1 kave, ali to mi se nije pilo.
Dobro, pokrijem se onoliko koliko mi je deka duga. Neću biti gladan, u slučaju potrebe imam nekoliko gelova da izdržim tih nekoliko sati. Pa, današnja ruta nema ni 100 km! 🙂
Koju minutu prije devet sati sjeo sam na bicikl i krenuo u novu vožnju, tog konačno ugodnog ljetnog jutra. Temperatura je bila oko 25 stupnjeva, ali je puhao poprilično snažan istočni vjetar koji je barem privremeno odnio sparinu i lijepo me hladio. Niska koprenasta naoblaka uglavnom je skrivala sunce. Prvi kilometri nisu mogli biti lakši. Naravno, onom istom strminom kojom sam se jučer popeo, sad sam se spustio do glavne ceste. Par kilometara blagog nagiba do prvog mosta preko rijeke Soče i onda je krenuo Rock&Roll. 🙂
Odmah u glavu, sljedećih devet kilometara nudilo je preko 600 metara uspona. Prvi dio sam vozio prošle godine i sjećao sam ga se. Relativno široka cesta, u šumi, nekoliko serpentina, donekle ravnomjeran nagib. Taman za zagrijavanje. 🙂
Za razliku od prošlog ljeta, nisam skrenuo na jug, nego sam oštro skrenuo prema sjeveru. Nastavio sam uskom cestom koja me vodi po hrptu gore što se sa zapada nadvija nad rijekom Sočom. Ubrzo stižem do vidikovca (doduše, ograđenog lancem i označenog kao privatni posjed) s kojeg se pruža krasan vidik na zapad, prema brojnim vinogradima i manjim naseljima posutima po mnogim brdima koja se spuštaju u ravnicu Italije.
Unatoč noćnoj kiši, nažalost se i dalje ne vidi predaleko. Odavde, za lijepa vremena puca pogled od Jadrana na jugozapadu, pa sve do visokih planina na sjeverozapadu. Bilo mi je žao, no znao sam da me čeka još zanimljivih vidika pa nisam bio previše razočaran.
Ali, kada sam posegao za bidonom da se osvježim ostao sam zatečen, da ne kažem zaprepašten. Jer, bidona na biciklu nije bilo! Iako sam ih u apartmanu pripremio, uspio sam ih tamo i zaboraviti. Sada mi je bilo malo jasnije zašto mi se savladavanje ovog brda činilo lakše nego obično. Ta kila i pol je ipak oko desetine težine moga bicikla i ta razlika se osjetila. Barem mi se tako činilo.
Morao sam odlučiti. Hoću li se vratiti u apartman ili nastaviti bez bidona?
Da sam se spustio nazad u apartman, više se ne bih vraćao. Znao sam da će po putu biti izvora vode i zato sam odlučio produžiti. U najgorem slučaju, na svakom od tih izvora dobro ću se napiti pa ću nekako već izdržati. Ionako na vožnjama obično popijem premalo tekućine…
Ruta me vodi kroz šume, ponekad se pojavi sporedna makadamska cesta, kakav travnjak ili čistina u šumi s koje se vidik otvara na istok ili na zapad. Kako dan ide prema podnevu, tako jutarnja naoblaka nestaje i nebo je potpuno plavo. Vjetar i dalje ozbiljno puše i osim što me hladi, povremeno je čak i zeznut, malo me gurne, onako s boka.
Okrećem pedale i guštam. Automobila jedva da ima, ali je zato dosta biciklista, uglavnom na speckama. Nešto prije 11 sati, nakon dvadeset kilometara evo me u mjestu Lig. Stigao sam do slavine kod asfaltnog igrališta, tamo je već bio jedan biciklist koji je odmarao na stepenici iznad. S obzirom na to da nisam imao bidone, vrtio sam se okolo, malo mi je bilo neugodno piti iz ruku. Nešto sam kao prčkao po mobitelu dok kolega nije zajahao bicikl i otišao svojim putem. Vrtio sam se oko slavine u nadi da ću naći kakvu relativno nedavno odbačenu bočicu koju mogu oprati pa napuniti vodom. Našao sam samo jednu limenku energetskog pića i nije mi se baš rukovalo s njom.
Iznad igrališta je bila glavna cesta do koje je vodio kratak, ali strmi uspon. Ne znam što me ponukalo na to, no odlučio sam se prošetati do tamo, nadajući se trgovini, valjda…
Možda i ne znate biciklističke cipele imaju plastične dodatke koje sam ja naučio zvati blokeji s kojima se zakopčate za pedale i tako prenosite mnogo više snage pedaliranjem. Nešto slično kao čizme za skije. No, dosta su nezgodni za hodanje, pogotovo po strmim nagibima kakav je bio ovaj. Nekako sam se dogegao do gore i po drugi put danas ostao iznenađen.
U mojoj glavi se ova scena pretvorila u onu iz američkih filmova kada se autom satima vozite po nekoj cesti kroz pustinju, već padne mrak, nemate više goriva i onda odjednom iz mraka izroni jarkim neonom osvijetljena benzinska postaja.
Meni nije bio mrak ali mi je pao kamen sa srca i stvarno nisam mogao vjerovati svojoj sreći. Naime, u mjestu koje broji tridesetak građevina, uglavnom kuća, ispred male zgrade bila su dva aparata. Onakve kakve viđate na svim mogućim i nemogućim mjestima. Iza staklenih vrata nalazili su se razni proizvodi označeni brojevima. Odabereš što želiš, otipkaš broj, ubaciš novac i proizvod završi u ladici na dnu aparata. S tim da su ovi nudili i opciju beskontaktnog plaćanja!
Pomalo nadrealno, no za mene stvarno spas. Kupio sam dva napitka u najvećim dostupnim bočicama. Drugi aparat bio je za kavu. Naravno da sam i tamo kliknuo, kavu s mlijekom. Da na desetku padne i as, preko ulice je bila i mala klupa na koju sam sjeo i na miru popio što sam kupio.
Taman sam se smjestio na klupicu kada sam čuo kako aparat za kavu još nešto pušta. Pogledao sam u svoju čašicu i skužio da je unutra nekoliko milimetara čiste kave. Očito sam bio previše nestrpljiv i otišao prije no što je stroj sve skuhao. Pa, barem nisam morao dugo piti kavu. I moram reći da me dobrano streslo to malo što je bilo u čašici. Dobra kava. 🙂
Ubrzo sam ispio oba napitka, vratio se natrag do slavine, napunio obje boce i stavio ih na bicikl. Dakle, moj problem je riješen, mogu dalje po planu. 🙂
Za ovaj dan sam zapravo imao dvije verzije rute do Kolovrata, planine koja mi je bila današnji cilj. Jedna je vodila isključivo preko Slovenije, a druga je ovdje, u Ligu, skretala prema Italiji. Da budem iskren, još ujutro sam odlučio da ću voziti baš tu, nekoliko kilometara kraću verziju. Iako je zahtijevala nešto više penjanja zbog veće visinske razlike. No, želio sam kao i prošle godine voziti barem nekoliko kilometara kroz Italiju, kada sam već tako blizu.
Uskoro sam dospio do granice. Nalazi se u dolini između dvije gore, slične konfiguracije. Obje su otprilike u smjeru sjever – jug i na hrptu obje je cesta koja spaja mala, raštrkana naselja i vodi prema Kolovratu. Kako ste možda pretpostavili, do granice sam se sada morao spuštati. Što i nije neki problem, dapače, zadovoljstvo je. No, spust je poprilično strm i zavojit a ja sam ovdje prvi puta, pa sam mnogo kočio. A i boce s vodom su mi u nekoliko navrata ispale iz držača, što može biti poprilično opasno.
Problem je bio u tome što su bile uže od bidona, pa ih držač nije ni mogao držati. Kako bih naletio na kakvu neravninu, zakoni fizike bi odradili svoje i bočica bi odskočila iz držača i pala na cestu. Možete zamisliti da bi bilo veoma nezgodno da mi završi po kotačem…
Kada sam stigao do granice i kada mi je boca i treći put izletjela s bicikla, odlučio sam da je dosta. Napravio sam preraspodjelu u džepovima na leđima dresa i spremio ih tamo. Taj problem bio je riješen.
Granica je dakako otvorena, samo je ostala mala kućica kao uspomena na neko drugo vrijeme. Ovdje u dolini je vruće. Vjetar ne dopire do nje, šumi visoko gore iznad. Normalno, u četiri kilometara ceste spustio sam se gotovo 500 metara. I odmah nakon granice, morao sam sve ponoviti, samo uzbrdo. Ista meta, isto odstojanje, oko četiri kilometra i gotovo petsto metara uspona.
I dalje sam vozio ponajviše kroz šumu. Jutarnji oblaci odavna su isparili i sunce je opet dobrano pržilo, pa su mi stabla davala blagotvorni hlad. Prolazio sam kroz malena naselja, skoro bih mogao reći nakupine kuća. Iako su djelovala uglavnom napuštena, u svakoj bi vidio barem jednu ili dvije kuće u kojima se činilo da netko boravi. Ispred ulaza bio bi parkiran automobil, na prozoru tegle s pelargonijama ili kakav komad odjeće na užetu. Tri sata nakon što sam krenuo, dopedalirao sam do nešto šire ceste koju ću pratiti sve do Kolovrata.
Podne je, prošao sam malo više od trećine puta, tridesetak kilometara u kojima sam skupio već oko 1000 visinskih metara! Iako je ova prometnica nešto šira, priča je ista kao i do sada. Automobila minimalno, mnogo šume, tu i tamo koji biciklist.
Svako toliko vidim posljedice noćašnje oluje. Moram izbjegavati grane i grančice koje su popadale sa stabala, asfalt je ponekad još vlažan, navigirao sam između kamenčića koje je kiša doplavila. Naselja su nešto veća nego na usponu, ali i dalje uglavnom djeluju poluprazna iako srećem ljude u razgovoru, ispred ulaznih vrata ili na maloj terasi pokraj kuće. U gotovo svakome ima i slavina s vodom, što koristim.
Slijedeća zanimljiva točke je u mjestašcu Tribil Inferiore odakle se otvara prekrasan pogled na sjever, prema Kolovratu koji prema vrhovima koji se vide u pozadini izgleda kao sitno brdašce. U redu, sa svojih oko 1200 metara visine nije strašno visok, no nije baš ni hupser. Ipak, iza njega proviruju kamene glave planina viših od 2000 metara pa usporedba drži vodu.
Naravno da se zaustavljam ne bih li snimio nekoliko fotografija. Tada mi je bilo pomalo žao što sa sobom nisam ponio fotoaparat jer bi mi nudio mnogo veće mogućnosti od mobitela. No, postao je prevelik i pretežak da bih ga vukao za sobom po svim ovim cestama, pa eto, mobitel je morao zadovoljiti.
Iznenadilo me kada sam prolazio kraj osnovne škole, u mjestu San Volfango. Barem je tako pisalo na njoj, na velikoj tabli. Kad sada pogledam karte, vidim da ta zgrada služi nečemu drugome. I mislio sam da je nekako premalo ljudi da bi se držala osnovna škola. No, možda i griješim.
Sada sam već blizu samog Kolovrata i njegova hrpta. Pripremajući rutu vidio sam da su posljednji segmenti tog uspona navodno imali gotovo 20 % nagiba. Okrećući pedale, ipak mi se činilo da je ta brojka bila fake news kako bi to vikao izvjesni D.T. Barem ga moje noge nisu osjetile.
Nije mi više dugo trebalo do same granice. Na proplanku ispod nje nalazio se planinarski dom sa velikom terasom. Posjetitelja je bilo mnogo, uglavnom s automobilima i motociklima, ali bilo je i nekoliko biciklista.
Sjeo sam za stol u sjeni i čekao da me netko usluži. Do mene je ubrzo stigao mali, zdepasti, proćelavi Talijan koji je do tada serijski pušio cigarete, pio kavu i delegirao poslove za dvije konobarice, od kojih je jedna bila vjerojatno jedva punoljetna.
Bila mi je ovo prilika da pokušam iskoristiti sve one silne minute koje sam proveo učeći talijanski na aplikaciji na mobitelu. Prve rečenice su prošle OK, utvrdili smo da neću jesti, već samo nešto popiti. No, poskliznuo sam se s engleskim izgovorom riječi caffè, kada sam pokušao naručiti kavu s mlijekom.
Gospodin se usplahirio i odmah pozvao konobaricu koja je krenula razgovarati na engleskom. Pa dobro, eto, opet sam uprskao. 🙂
Naručio sam tu kavu s mlijekom i radler, koji su uskoro bili na stolu. Signal na mobitelu i nije bio nešto posebno dobar pa sam s odmorom brzo završio i nastavio dalje prema današnjem cilju i okretištu. Da budem iskren, nisam ni bio posebno umoran pa mi nekakav dugi odmor nije ni trebao.
Pakiravši se, skužio sam da je konobarica koja me posluživala Slovenka. Mislio sam, pa mogli smo se onda dogovoriti i na našem. Ili kombinaciji našeg i našeg. 🙂 Slovenski razumijem sasvim dobro, i iako je relativno sličan kajkavštini kojom se inače služim radije ne pokušavam govoriti, ne želim ispasti baš bedast. 🙂
ilo je gotovo 14 sati kada sam krenuo prema samom vrhu, odnosno hrptu planine. Promet se osjetno pojačao kada sam prešao granicu i ponovo ušao u Sloveniju. Vozio sam prema zapadu, ne prejakim tempom, tražio sam pozicije s lijepim pogledom. Vjerojatno bi na samim vrhovima koji su nešto iznad ceste to bilo lakše, ali ovako sam, nije mi se baš dalo ostavljati bicikl i klipsati gore u šprintericama.
Ipak, našao sam nekoliko dobrih mjesta, vjerujem da ćete se složiti kada vidite fotke. U povratku sam stao kod male prodavaonice suvenira. Ispred su bile izvješene i raznorazne majice. Ona koja mi se svidjela, žuta s tamnoplavim biciklistom na prsima bila je nažalost dostupna samo u XS veličini. Pa sam se zadovoljio lijepim magnetićem. Uskoro sam nastavio prema podnožju, slijedilo mi je gotovo deset kilometara spusta prema mjestu Volče.
Bilo mi je drago što se ovuda nisam penjao, cesta prati konfiguraciju terena i jedva da ima nekoliko serpentina. Uspon bi zato bio veoma zamoran. Prosječan nagib je preko 8 %. U dolinu sam se spuštao oprezno, stao sam nekoliko puta kada mi se činilo da bih mogao snimiti zanimljivu fotku ili jednostavno da uživam u pogledu. Pritom se otkrivao vidik na Tolmin I dolinu Soče.
U Volče sam se brzo spustio, dalje vozim po krajevima kojih se sjećam od proljetne Fleche vožnje. S obzirom na to da je prošlo 15 sati, promet je relativno gust. Uglavnom se lagano spuštam uz rijeku pa sam već na gotovo 80. kilometru današnje rute u mjestu Doblar.
U kojem prelazim preko rijeke i s istočne strane vozim nešto užom i manje prometnom cestom. Koju pamtim od prošlog ljeta. 🙂 U simpatičnom Kanalu na Soči vraćam se na glavnu prometnicu i posljednjih desetak kilometara dana je istovjetno danu prije.
S tim da sam ovaj puta ručao u restoranu nadomak apartmana. Prije toga stao sam u trgovini da kupim nešto za navečer, jer je bilo oko 16:30.
Restoran je, blago rečeno, bio rustikalan. Ni atmosfera ni glazba koja se puštala nisu bile baš nešto u čemu bih posebno uživao.
Ali, ručak je bio dobar, obilan i korektne cijene pa sam onda nekako izdržao napad na bubnjiće. Dan na biciklu završio je oko 17:30 ponovnim usponom do apartmana.
Slijedilo mi je tuširanje, pranje dresa i odmaranje. Sutra je novi dan, nova vožnja. 🙂 Čak sam na kratko pokušao gledati televiziju ali, na Eurosportu je bilo dosta biciklizma pa sam radije nešto od toga odgledao na mobitelu nego da se patim s vijestima i raznoraznim reklamama.
Samo ovih nekoliko gora i planina koje sam danas posjetio ima dovoljno pravaca da se još tri, četiri dana potroši na ovome mjestu. Danas sam stvarno uživao, dobre ceste, dobro vrijeme, malo prometa, lijepi vidici. Ruta koju bih mirne duše mogao preporučiti.
Prije nego što vas pozdravim za ovaj put, malo statistike:
96 kilometara i 2241 metar uspona odvozio sam za koju sekundu manje od 6 sati.
Uspon: 27.6 km (28,6 % rute), prosječni nagib 8,4 %. 11,6 km s nagibom većim od 8 %.
Spust: 33,9 km (35,1 % rute), prosječni nagib 6,7 %. 10 km s padom većim od 8 %.
Ravnica (±2 % nagiba): 35,0 km odnosno 36,3 % rute.
Faktor zahtjevnosti ove rute bio je 291 i bila je druga po zahtjevnosti cijelog putovanja.
to, poštovani čitatelju, hvala na još jednom druženju.
Kao i uvijek, cijenim svaki komentar. Također, pozivam vas da u kućicu ispod upišete svoju adresu e-pošte da bi primili obavijest da sam objavio novi tekst.
Idući tekst će biti posljednji iz serije. Nedjelja je, nažalost, bila posljednji dan mog putovanja. Nakon loših vijesti koje su uključivale vatrogasce, hitnu i policiju, brže-bolje sam se vratio kući.
Ali o tome ćemo sljedeći put, pozdrav! 🙂
Odgovori