Nakon jučerašnjeg dana ispunjenog spomenicima prirode i ljudi, današnji dan pomalo ispada kao ružno pače.
Što nije fer, jer današnja ruta vodila me lijepim krajevima Slovenije u kojima još nikad nisam bio. Dosegao sam još jedan zeleni prijevoj iz doline u dolinu, prošao kraj najviše raspršenog sela u Deželi, promijenio i klimatski i zemljopisni pojas i opet završio kod još jedne od prirodnih ljepota koja krasi susjednu zemlju, rijeke Soče. I to sve u 105 kilometara vožnje biciklom.
Drugu noć Pri Zalogarju proveo sam mirno i dobro sam se odmorio. Iako se jučer nisam ubio na biciklu, ipak je četiri dana pedaliranja za mnom i tijelo to osjeti. U jutro sam bio nešto tromiji, malo usporeniji, no nakon dobrog doručka i kave, sve je lakše. 🙂
Iako je boravak ovdje bio dosta skuplji od prethodnog, opet bih ga odabrao. Udobno, dobra hrana i lokacija. Moje preporuke. Doduše, na Bookingu nisam dobro gledao, pa je ispalo da doručak nije uključen u cijenu. Tako su me ova dva noćenja koštala 135 €, plus 70ak eura za dva doručka, dvije večere i pokoje pivo. Što s današnjim cijenama i nije posebno skupo.
Ujutro sam osim klasičnog pakiranja u veliku torbu pod sjedalom, morao odraditi i malo održavanja bicikla. Nakon 400 km bio je red malo očistiti i podmazati lanac, koji je ionako bio na rubu upotrebljivosti. Obično ga mijenjam nakon otprilike 4500 km, a ovaj je već bio blizu te brojke. Ali, odlučio sam da je dovoljno dobar da ne stavljam novi prije puta.
Nije ništa strašno ako se to napravi, ali novom lancu treba neko vrijeme da se prilagodi, pa onda bude i preskakanja, škripanja i drugih specijalnih efekata, a to mi se baš nije dalo trpiti na godišnjem. 🙂
Još jedna dobra stvar je što se kiša koja je po prognozi mogla padati nije pojavila iznad krajeva kroz koje sam prolazio. U 8:41 tog petka nebo je bilo oblačno i grijalo me samo 24℃, što je bila ugodna promjena.
Krenuo sam, kako pretpostavljate, na zapad. Istom onom rutom kojom sam jučer vozio prema Soriškoj planini. Danas sam na jug skrenuo već nakon desetak kilometara. Većina ih je bila po biciklističkoj stazi koju sam već hvalio u prošlom tekstu.
Prešao sam mostom preko Selške Sore i uskoro mi je s desne strane bila njena pritoka Davča s kojom ću se družiti gotovo do vrha uspona, jer cesta prati tok potoka koji svoj put započinje na oko 1500 metara nad morem, pod vrhom Porezen.
Dok je potok radio svoje, ja sam se polako penjao prema prijevoju. Asfalt je u veoma dobrom stanju, prometa je bilo veoma malo i sam početak nije posebno strm. Prva mala začkoljica je bila otprilike na petnaestom kilometru kada se cesta suzila gotovo na širinu automobila, prolazeći kroz uzak usjek između stijena. Slučaj je htio da baš u tome trenutku dva automobila prolaze prema dolini, pa sam malo usporio i pričekao da prođu. Samo da budemo sigurni, pa ne žuri mi se baš toliko.
Uspon je i dalje bio poprilično kontemplativan. Relativno ravnomjerno se diže, okružen sam šumom i žuborom potoka, sam sa svojim mislima i laganim tempom kojim sam napredovao. Ubrzo sam stigao do križanja, na zapadu je mjesto Davča kamo nisam skrenuo a na jugu je prijevoj Tuškov Grič na 1010 metara nad morem prema kojem jesam skrenuo i do kojeg je bilo još nešto okretanja pedala.
Zanimljivost vezana uz Davču: mjesto je raspršeno po brojnim obroncima i dolinama ove planine, umjesto klasičnog jednog središta. Stao sam na minutu kod odmorišta s informativnom tablom, otpio malo tekućine iz bidona i nastavio prema prijevoju. Znao sam da je tamo skijalište Cerkno i razmišljao sam da tamo popijem prvu, OK, drugu 🙂 kavu dana. Nažalost, ono što se vidjelo s ceste je djelovalo napušteno i nisam nigdje nikog vidio. Zato sam nastavio svojim putem koji me uskoro doveo do prijevoja.
Nakon kojeg sam se spuštao gotovo 40 kilometara!
Prvi dio spusta s prijevoja bio je nešto strmiji. Stao sam nekoliko puta, jer su se otvorili simpatični vidici na brojne vrhove na jugu. Nebo se već gotovo potpuno razvedrilo i bilo je osjetno toplije. Spuštao sam se, pa me to nije mučilo.
Moram priznati da me u jednom trenutku u kojem sam vozio relativno brzo dobrano uplašila vjeverica! Naime, malo ispred mene odlučila je pretrčati s desne strane na lijevu, ali se prije no što je stigla tamo, predomislila i odjurila od kuda je došla!
Nisam znao tko se više uplašio, ona ili ja. Počastio sam je s nekoliko biranih riječi i nastavio put. Što sam se sve više približavao mjestu Cerkno, tako je nagib postajao manji a viđao sam i sve više biciklista. Mjestašce od jedva 1500 duša smjestilo se u zelenoj dolini, okruženo planinama. Bilo je blizu 11 sati i promet je bio relativno gust. Kroz mjesto teče, naravno potok Cerknica uz koji i ja vozim na jug. Razmišljao sam da zastanem ovdje, no odlučio sam produžiti još malo dalje i stati negdje na glavnoj cesti na koju ću se uskoro spustiti.
Tako je i bilo, na idućem križanju skrećem na zapad. Sjećao sam se ovog mjesta, jer vozio sam ovuda s prijateljima na Fleche Slovenija vožnji ovog proljeća. Prometnica koja spaja Idriju i Tolmin vizualno je gotovo kopija one kojom sam se vozio malo prije. Prolazi dolinom, uz riječicu Idrijcu, okružena šumom pokrivenim obroncima planina. Svako malo dolina bi se proširila i tu bi se našlo naselje s nešto kuća.
Ta cesta je bila dosta prometnija, ali ništa strašno. Stao sam u prvom objektu na koji sam naletio, samo nekoliko kilometara dalje. Dotamo sam slijedio pa prestigao, pa opet slijedio jednog biciklista, značajno većeg i ponešto starijeg od mene. „Kurn’k” je osim kave nudio i pizze te craft piva. Za klopu mi je bilo rano, a iako bih rado probao lokalno pivo, i za to mi je bilo rano. Još sam imao dosta kilometara za odvoziti. Osvježiti se nekakvom gustom pivom s većim postotkom alkohola ne bi bilo baš mudro. 🤷🏽♂️Pa sam se samo zadovoljio kavom i izotonikom.
Restoran je na lijepoj poziciji, kraj njega je viseći most preko Idrijce a iza šljunčana okuka na kojoj se vjerojatno netko i kupao. Jedino što mi se na terasi nije svidjelo je to što je promet bio stvarno bučan. Na drugoj strani bio je kameni zid i pomagao je da se buka vozila još jednom odbije do stolova. Odmarao sam se dvadesetak minuta i oko 11 i 20 nastavio sam dalje, prema zapadu. Sada je bilo potpuno vedro i vratila se vrućina koja me tlačila i prethodnih dana. Nije bilo 40 (još) ali tridesetak stupnjeva se osjetilo.
Osim problema (neću vas njima zamarati) koji su mi se valjali kod kuće i koji će mi skratiti ovo putovanje Slovenijom, naredni kilometri nisu nudili ništa posebno. Teren po kojem sam vozio i dalje se polagano spuštao, dolina postajala nešto šira, a s druge strane Idrijce gledao sam obronke krškog platoa Banjščice na koji ću se uskoro početi penjati.
Oko podneva sam stigao do okretišta na mojoj ruti, mjesta Postaja, samo na koji kilometar od mnogo poznatijeg Mosta na Soči. Njega sam pohodio dva puta i želio bih tamo jednom provesti više dana jer je na veoma dobrom mjestu za istraživanje ovog dijela Slovenije, te je dostupan i vlakom.
Mislim da vam i ovaj spomen željeznice jasno implicira zašto se mjesto zove Postaja. U njemu je željeznički kolodvor, Most na Soči. A baš bi bilo fora da mjesto Postaja ima željeznički kolodvor na kojem piše „Postaja”. 🙂 Ponadao sam se da ću nešto kupiti u trgovini čiju reklamu sam spazio kada sam skrenuo s glavne ceste. Nažalost bila je zatvorena, pa ništa od kupovine. Produžio sam do nedalekog restorana, ponajviše da bih napunio bidone. Dobro, i hladna Coca-Cola je dobro došla.
Nakon kratkog odmora, nastavio sam dalje. Čim je put krenuo uzbrdo, nedaleko od kolodvora, naletio sam na odmorište sa slavinom i vodom. Iako su mi u restoranu dali vodu, svejedno sam stao. Da, pretpostavljate, više za tuširanje nego za žeđ. 🙂
Nije bilo onako strašno vruće kao prethodnih dana i puhao je osjetan vjetar, ali treba se ohladiti ako je moguće. Znao sam da mi slijedi dosta kilometara uspona, na koji se ja ne penjem dovoljno brzo da bi me moje kretanje ohladilo. Pa ako i malo mogu spustiti tjelesnu temperaturu, to treba iskoristiti.
Usponom koji mi je slijedio bio sam poprilično očaran. Iako je cesta uska i asfalt je u relativno lošem stanju, sve do visoravni je u šumi, i to poprilično gustoj. Nagib je bio dosta ravnomjeran, pa sam vozio lijepim ritmom koji nisam morao puno mijenjati. Prometa je bilo malo, no morao sam biti oprezan baš zbog male širine . Nije bilo mnogo mjesta za mimoilaženje s automobilima, tim više što su zavoji često bili nepregledni.
U jednom trenutku na cesti su se našli kamper i malo veći automobil. Nije bilo šanse da se mimoiđu, pa su morali manevrirati na malom ugibalištu ne bi li napravili mjesto jedno drugom. Ne znam tko je vozaču kampera stranih registracija rekao da mu je dobra ideja voziti ovuda, no svakako ga je prevario.
Pričekao sam desetak metara niže i kada sam primijetio zatišje u manevriranju, iskoristio sam taj trenutak da se doslovno provučem između kampera i stijena na zapadnoj strani. Mislio sam, vi se zabavljajte, ja idem dalje.
I uskoro sam stigao u Čepovansku dolinu koja se razvukla kroz već spomenutu visoravan. U smjeru sjever-jug, pokrivena travom i okružena višim vrhovima. Na početku doline naletio sam na spomenik kojim se obilježava Borojevićeva cesta. Jedini nenjemački vojvoda odnosno feldmaršal austrougarske vojske obilježio je Sočko bojište u prvom svjetskom ratu. Tabla kojom je obilježena prigodno je nazvana „Pot miru”, iako je građena za potrebe rata i obrane Slovenije odnosno Austrougarske od Italije…
Dolina kojom vozim je poprilično nenaseljena, uz cestu su pašnjaci i ima dosta stoke. Čitam da je najsušnija u cijeloj Europi, jer je krška pa sva voda koja tamo padne odmah i kroz teren otječe dalje. Nisam se informirao prije, pa nisam znao da je mjesto Čepovan, hajdemo to tako reći, poprilično ruralno.
Stoga od moje ideje da bih možda tamo našao nekakav ugostiteljski objekt, očito, nije bilo ništa.
Jedino što sam našao, bila je slavina s vodom. Naravno, dobrodošla, iako je od posljednjeg tuširanja dolje kod Postaje prošlo jedva petnaest kilometara. Inače, za tu slavinu sam znao zahvaljujući jednom youtuberu iz ovih krajeva čije video uratke rado pogledam.
Punio sam svoje bidone hladnom vodom kad je s južne strane do mene stigao par biciklista, pravih bikepackera. Momak i djevojka, ako se dobro sjećam, putovali su od nekud s mora prema Njemačkoj. Bicikli natovareni do zuba, sa strane velikih torbi visili su lončići, pribor za jelo, itd. Prema njihovim brđanima, moja Vandrala činila se kao lagano opterećeni paradni konj.
Upozorio sam ih da će se spuštati po uskoj i ponekad nepreglednoj cesti, ali da su veoma blizu Tolminu gdje im je bio cilj. Rekao sam im neka uživaju, pozdravili smo se, a ja sam krenuo na posljednji uspon dana. Najkraći i najteži.
Jer, u manje od dva kilometra digne se 225 metara! Što čini prosječan nagib od 12,1 %. U 14 sati, na 39℃, na cesti na kojoj nije bilo metra hlada.
Da, bilo je vruće i sporo. 🙂Inače, prije par godina ovdje je vozio par profesionalaca iz Španjolske i taj su segment odvozili točno 9 minuta i 50 sekundi brže od mene. Meni je za ta dva kilometra trebalo 17 minuta i nešto. 🙂
Kada sam se konačno popeo gore, opet sam bio na preko 800 metara nadmorske visine. Stigao sam na 76. kilometar i preostala mi je još četvrtina današnje rute. To je značilo kraj (pa, ustvari, skoro 🙂) ozbiljnog penjanja. Vozio sam na zapad prema rijeci Soči. Relativno uska cesta je vijugala, spuštala se gore pa dolje, prolazio sam kroz i kraj manjih naselja, kroz lijepe šume. Konačno sam došao i do mjesta odakle je pucao lijep pogled na planine na sjeveru. Nažalost, natkrivali su ih kumulonimbusi pa fotografije nisu ispale onako lijepe kako sam se nadao, ali…
Krstario sam po toj visoravni još desetak kilometara nakon čega je slijedio relativno strm spust do rijeke Soče, kod mjesta Morsko. U devet kilometara sam se sa 700 spustio na 150 metara nad morem. Posljednji dio spusta bio je najstrmiji i, kao i jučer, vodio je kroz gustu šumu po grbavoj i nepreglednoj cesti koja me dovela na glavnu prema Novoj Gorici.
U pravilu po njoj ne bih vozio zbog prometa, ali jednostavnije mi je bilo ostati na njoj nego nekoliko puta prelaziti na zapadnu po kojoj vodi biciklistička staza, pa se opet vraćati.
Ovu noć provodim u apartmanu u malenome zaseoku pa sam morao otići u trgovinu da se opskrbim i večerom i doručkom. Prije toga sam skrenuo na zapadnu stranu rijeke Soče, otišao do restorana za koji sam znao od ranije i u kojem sam planirao obrok. Iako nije bila posebno velika gužva, sve je išlo relativno sporo, pa sam na svoju puretinu sa žara s prilogom dosta čekao.
Inače su mi se jele nekakve špagete, ali nije mi se sviđala ponuda i zato sam se odlučio za meso. Uz ručak sam iskapio i dvije bezalkoholne pive koje su mi u vrućini doline rijeke poprilično odgovarale.
Nakon toga sam još obavio kupovinu u mjestu Deskle. Što, pitate se možda? Nešto salame, sira i peciva. Malo voća, malo rajčica, nešto slatkoga, i dakako, par piva. 🙂
U restoranu sam bio već u 15:20. U trgovini udaljenoj jedva kilometar kupovao sam sat vremena kasnije. U 16:50 bio sam u podnožju uspona do apartmana. Za ovakve vožnje to je zapravo relativno rani dolazak.
Šećer na kraju bio je taj uspon koji je preko čak pet serpentina u kilometar i pol savladao preko 110 visinskih metara. Vrećice iz trgovine okačene o upravljač bicikla šuštale su i zibale se u laganom ritmu mog okretanja pedala na posljednjem hupseru dana. 🙂
Na samome prilazu apartmanu dočekao me zlatni retriver koji se pokazao poprilično dobroćudan, no u tom trenutku sam vikao vlasnici da ga pozove k sebi. Puhao sam na hladno, jer kada sam na biciklu, psi me najčešće pokušavaju gricnuti za nogu.
Gospođa je bila veoma srdačna, iako nije bila vlasnica apartmana, ali je očito tamo živjela. Pokazala mi je sobu i ponudila mi je da mi u mašini opere dres, što sam drage volje prihvatio. I da ne zaboravim poslije, nije htjela baš nikakvu naknadu za to. Što sam ja onda još dodatno pohvalio na platformi za iznajmljivanje.
Bicikl sam ostavio vani, pod krovom, zajedno sa svom mehanizacijom i motorizacijom koju domaćini imaju. Odjurio sam u sobu, navio klimu i otišao uživati pod tuš. Apartman je bio sasvim OK, jedna prostorija s velikim i udobnim bračnim krevetom, malom čajnom kuhinjicom, hladnjakom i toaletom.
Ispred sobe je bila terasa s velikim stolom sa stolicama i nakon večere sam tamo poželio popiti pivicu, no bilo je tako sparno i vruće da sam od toga odustao. Atmosfera je inače bila Jadranska, masline i voćke po dvorištu, rajčice u vrtu, cvrčci u šumi iznad apartmana. Doduše, šuma je bjelogorična, ali nećemo sada cjepidlačiti. 🙂
San Martin, kako se zove objekt je sasvim u redu za noćiti, no kada ste biciklist onda je malo nezgodno što nije bed & breakfast ili što nije bliže centru nekog većeg mjesta. Ali, povoljniju lokaciju ili nisam mogao naći ili si je nisam mogao priuštiti, pa sam se morao malo pomučiti s kupovinom namirnica.
Današnji dan je prošao po planu i programu. Prešao sam s Alpa do predvorja Jadrana, otkrio neke nove puteve i krajeve a sve u ritmu i tempu koji je bio i dovoljno brz i dovoljno turistički.
Sutra? Sutra neću daleko, ali ću se mnogo, mnogo penjati. Noć će donijeti osvježenje, a ja ću sam sebi opet stvoriti problem. Kakav? Ne presudan, ali iritantan.
Nadam se da se vidimo u idućem nastavku ovog mog putopiskaranja. 😊
Ukoliko ste još ovdje, hvala vam! Nemojte se sramiti ostaviti mi komentar bilo gdje možete. Možete mi napisati i mail, na imeprezime@znategdjeveć.com 🙂 Cijenim svaki komentar, prijedlog, pa ako baš morate, i kritiku. 🤷🏽♂️😀Zanima li vas još nešto o čemu nisam pisao, svakako me pitajte.
Ako se još niste, pretplatite se na moj blog. Tako ćete dobiti obavijest kada izađe novi i nećete ovisiti o milosti društvenih mreža. I to je to, ništa ne prodajem, nikome ne dajem vaše adrese. Možda vas i obavijestim kada mi izađe novi video na YouTubeu, ali neću previše daviti s time.
I za kraj, malo brojaka za one koje zanimaju.
105 kilometara i 1686 metara uspona odvozio sam za 5 sati i 39 minuta.
Uspon: 25 km (23,7 % rute), prosječni nagib 7,1 %. 7,5 km s nagibom većim od 8 %.
Spust: 32,9 km (31,1 % rute), prosječni nagib 5,7 %. 7,1 km s padom većim od 8 %.
Ravnica (±2 % nagiba): 47,1 km odnosno 45,2 %
Po mojoj formuli, današnja ruta imala je faktor zahtjevnosti 274 što je desetak posto manje nego jučerašnja.
Odgovori