„Why me Lord what have I ever done
To deserve even one of the pleasures I’ve known…”
Nisam posebno religiozan i da budem iskren, moj odnos s vjerom je kompleksan. Neću vas ni zamarati time. Ove stihove Krisa Kristoffersona iz pjesme „Why me”, upoznao sam kroz umoran glas Johnnyja Casha iz posljednjeg razdoblja njegovog života, a moje preslušavanje tih albuma poklopilo se s veoma teškim razdobljem moga života. Bilo je to prije petnaestak godina kada sam u vlastitoj obitelji osjetio koliko život može biti krhak i koje stvari u njemu jesu, a koje nisu bitne.
Od tada me ispuni srećom svaka prilika da vidim nešto lijepo, ponajprije iz prirode čiji smo i mi ljudi neotuđivi dio. Ali i nešto što je čovjek stvorio kao dodatak toj ljepoti. I upravo u tim trenucima, ovaj se stih jednostavno odnekuda dokotrlja i Johnny se začuje u mojoj glavi.
Tri prethodna dana imala su mnogo takvih lijepih trenutaka, no tek je ruta četvrtog dana djelovala kao Slovenija u orahovoj ljusci.
Ovu sam rutu dobro pripremio i nije bilo nikakvih navigacijskih iznenađenja, a na nju sam krenuo tog četvrtka u 8:40. Noć Pri Zalogarju bila je ugodna, dobro sam se naspavao i dobro sam doručkovao prije starta. Čak je i 25 ℃ bilo podnošljivo jer zahvaljujući jučerašnjem nevremenu, bilo je malo manje sparno.
Dan je bio vedar, bez oblačka na nebu. Prvih petnaestak kilometara bilo mi je poznato, ovuda sam vozio prošlog ljeta. Polako napredujem na zapad, dolina se sužava i poslije mjesta Železniki imam osjećaj da bih rukom mogao dodirnuti obronke planina koje me okružuju.
U mjestu skrećem na biciklističku stazu zahvaljujući kojoj nisam na donekle prometnoj glavnoj cesti. Po ne znam koji put moram pohvaliti susjede koji promišljeno stvaraju biciklističku infrastrukturu. Ovdje je nedavno rekonstruirana cesta i planeri su bili dovoljno mudri da uz dobru cestu za automobile odvoje još nekoliko metara za odličnu dvotračnu stazu koja bicikliste sklanja s relativno nepreglednog uspona.
Da, to znači da ponekad treba skrenuti s jedne strane ceste na drugu, možda i malo pričekati na promet, no to je nešto za čime mi u Hrvatskoj možemo samo čeznuti. Nažalost, jer ljudi ne mogu koristiti ono što ne postoji.
No, mislim da po enti put vičem u bunar.
Sama biciklistička prestaje na mjestu gdje ću sutra skrenuti na jug, ali danas nastavljam na zapad, po znatno užoj ali i manje prometnoj cesti. Prolazim kroz Zali Log, malo mjesto razvučeno po obronku iznad Selške Sore, riječice čija dolina mi je suđena u ovome kraju.
I evo me uskoro na skretanju prema prvoj markantnoj točki današnje vožnje. Naime, cesta me uz očiti uspon vodi na Sorišku planinu. Imao sam predodžbu o kakvom se usponu radi jer sam se već ovuda vozio. Bilo je to u proljeće kada sam s planinarskim društvom HPD Međimurje bio na izletu baš na ovoj planini.
Tada sam ostao očaran. Zahvaljujući svojoj lokaciji i visini, s nekoliko vrhova od oko 1600 metara ima prekrasan pogled na koju god stranu svijeta se okrenete. Lako je dostupna, a na samim vrhovima tada sam vidio mnoge bicikliste. Naravno, na brdskim biciklima.
Po istoj ovoj južnoj cesti kojom ću se ja penjati prema Bohinjskom sedlu spuštali smo se tada autobusom i moram reći da mi se nije činila baš benigna. Tim više što je cesta dosta uska, a ja sam tada sjedio direktno iza vozača. Imao sam dobar, no ponešto izvitoperen pogled na cestu, jer kotači autobusa su naravno dosta iza početka kabine pa mi se često činilo da sam opasno iznad ruba ceste.
Tog dana sam razmišljao kako bi bilo lijepo jednom ovamo stići biciklom. Nisam ni sanjao da će mi se to ostvariti samo koji mjesec kasnije. Sjećao sam se da je uspon relativno strm i dug, da je donji dio s više serpentina i boljim asfaltom dok je gornji dio više u šumi ali s lošijim asfaltom i nepreglednijim zavojima. Ali, jedno je kada sjedite kao kofer i voze vas a drugo je kada se na planinu penjete na dva kotača koristeći samo svoje noge.
Odmah na početku uspona pretekao me mladić na specki u dresu reprezentacije Slovenije. Je li fan ili je stvarno dio reprezentacije, ne znam. Svejedno, pristojno me pozdravio i naravno, uskoro mi je nestao iz vidika. 🙂
Ja sam gazio, kako ste već navikli, polako. Sada je već blizu 10 sati i temperatura se polako diže iznad 30 stupnjeva. Pedaliram svojim ritmom i metri polagano klize poda mnom. Ovi prvi nisu nešto posebno, dosta su strmi, nakon nekoliko uvodnih serpentina cesta opet prati prirodnu konfiguraciju terena i pogledi u okolinu nisu nešto posebno, još sam prenisko.
Dvadesetak minuta nakon što sam počeo s usponom, evo me na travnatoj, hajdemo reći zaravni na kojoj su se smjestila dva sela, Spodnja i Zgornja Sorica. Neću vam ih mnogo opisivati, radije ću staviti par fotki. Ali, pogledi su zaista lijepi i budete li prolazili ovdje, stanite. Uživajte u ovom malom komadiću planine koju su ljudi pretvorili u svoj dom, u suživotu s prirodom.
Slijedilo mi je još nekoliko kilometara uspona do 1277 metara nadmorske visine. S obronka vrhova prema kojima sam se penjao kroz crnogoricu provirivale su stijene. Kako je Soriška planina u mojoj prvoj posjeti izgledala kao šumovita planina s travnatim vrhovima, nisam se nadao ovim stijenama. One planini odmah dodaju pomalo prijeteći izgled.
I tako okrećem ja pedale, i u jednom trenutku čujem nepogrešivi zvuk strujača. Moram priznati da me istovremeno iritiraju, ali i shvaćam i njihovu korist. Jer, za koji trenutak prelaze me dvojica, slobodno mogu reći penzionera koji su me lijepo pozdravili i veselo me prestigli, kao da stojim na mjestu.
Lijepo je da ljudi koji bi inače teško biciklom stigli na planinu to i zahvaljujući električnom biciklu mogu, s druge strane vrlo je iritantno osjećati kontrast u pedaliranju. Dok ja s mukom i popriličnom količinom znoja okrećem pedale ponekad ne mnogo brže od brzine hoda, oni pedaliraju kao da su na laganoj nizbrdici, a voze barem dva puta brže od mene! Srećom, brzo su mi pobijegli pa sam se mogao koncentrirati na svoj ritam i ne zamarati se kontrastima pedaliranja. 🙂
I uskoro sam stigao na sam prijevoj, Bohinjsko sedlo, drugi najviši asfaltni prijevoj u Sloveniji, nakon Vršiča. Dobro sam zapamtio ovu zaravan od izleta s planinarima. A iznenadio me broj ljudi koji je bio tamo. Motoristi, biciklisti, planinari, izletnici, bilo je veoma živo. U restoranu Lajnar ovaj put nisam stajao, bidone sam dopunio na svima dostupnoj slavini i uskoro nastavio na spust prema Bohinjskoj Bistrici.
Ali, uskoro sam kočio! Jer, kroz krošnje u ravnici ceste otvorio se prekrasan pogled na Triglav! U isto vrijeme sam vikao na one koji su postavili dalekovod i žice točno u sredinu ovog prekrasnog pogleda. Srećom, nešto niže našao sam mali prozor koji nije prikazivao i žice dalekovoda pa sam snimio lijepu fotku moje Vandrale i planine u pozadini.
Spuštao sam se relativno sporo. Prvi dio spusta je dosta strm, nisam htio ništa riskirati. U Bohinjskoj Bistrici je opet bilo poprilično vruće, pomalo i sparno. Razlika između vrha na kojem sam bio i doline je bila 5 stupnjeva!
Spuštajući se dolje, kada bi ugledao kakvog biciklista koji kreće prema vrhu smijao sam se u brk. Eto, konačno ja nisam taj koji na uspon kreće usred dana. 🙂
U mjestu je bila poprilična gužva, prošlo je 11 sati. Uskoro sam se priključio na biciklističku stazu koja spaja Bohinj i Bled a to čini u dolinama oko jezera i uz Savu Bohinjku.
Staza je toliko lijepa i dobra za voziti da sam uspio profulati izlaz na Bohinjsko jezero! Jednostavno sam uživao. No, morao sam paziti jer se ove staze stvarno koriste u oba smjera i sretao sam bicikliste i bicikle svih rasa i vrsta. 🙂
Tek sam ispod Stare Fužine skužio da sam otišao predaleko pa sam se po cesti vratio do Bohinjskog jezera. E, kakva je tek tu gužva bila! Samo, za razliku od nekih drugih lokacija gdje se ljudi kupaju, omjer automobila prema pješacima i biciklistima je vjerojatno 1:10! Jezika sam čuo svakakvih, iz mnogih dijelova Europe.
Naravno, red je bilo pofotkati bicikl ispred jezera. Ne sebe, baš nisam napet za svojom njuškom, ali ovo je lijepa razglednica koju ćete vidjeti negdje u tekstu. 🙂 Stao sam u trgovini, kupio hladni radler i veliki voćni jogurt. Nisam bio posebno gladan, ali trebalo me malo ohladiti i tijelu dati ponešto energije.
Kupljeno sam odlučio popiti u hladu stabla na biciklističkoj stazi na koju sam se vratio na istome mjestu na kojem sam s nje i izašao. Nemojte se bojati, boce sam vozio sa sobom dok nisam naišao na kantu za otpad. Od Bohinjskog jezera krenuo sam prema Bledu malo obilaznim putem. Odvezao sam se u sjevernu dolinu i onuda vozio nazad prema Bistrici. U selu Srednja vas v Bohinju na jednoj okuci naletio sam na česmu s hladnom, bistrom, ukusnom vodom koja se spušta s okolnih planina. Više no što sam ulio u sebe, polio sam po sebi. Prošlo je podne, a uređaj na upravljaču pokazuje 40 stupnjeva.
Vozim nazad prema Bohinjskoj Bistrici, kod skretanja za Pokljuku (čujem da je isto lijep uspon, možda kojom drugom prilikom) je malo autobusno ugibalište s lijepom drvenom kućicom. Ono što me zaintrigiralo je metalni okvir u kojem su izložene tri lijepe fotografije prirode. Potpisane i imenovane. Naravno da sam otišao na Googleove karte da vidim jesu li fotke i prije bile tamo i jesu li u međuvremenu promijenjene. Evo, da vas izvijestim, od lipnja 2024. do kolovoza 2026. stavljene su dvije nove. 🙂
Prije Bistrice još jedan kratak i relativno strmi spust, pa ulazak u mjesto možda sto metara sjevernije nego što sam malo prije prošao prema jezeru. Mala kritika na ulaz u biciklističku, oznake pokazuju vožnju preko nekakvog makadamskog puta. Očito su to u međuvremenu promijenili jer me navigacija vodila kroz dvorište neke tvornice. Nisam želio po makadamu pa sam se provukao između parkiranih automobila i kontejnerskih kućica. Srećom, sve to je trajalo možda 200 metara i uskoro sam bio lijepoj biciklističkoj stazi.
Doduše, na njoj se našao i mali kamion?! Vozio je u suprotnom smjeru, ali radio je to polako i korektno pa, hajde. Možda je dostavljao nešto nekamo…
Narednih gotovo 15 km, Eldorado! Blagi usponi, prekrasan krajolik uz Savu Bohinjku, deseci biciklista. Toliko lijepih mjesta na kojima sam poželio zastati, snimiti koju fotografiju ili se spustiti do rijeke i uvaliti se u vodu. Moja topla preporuka da ovu biciklističku svakako uvrstite u svoj plan prvom prilikom. Taman i ako niste neki biciklist, domaćini će vam iznajmiti električne i onda stvarno nemate izgovor da ne odete. 🙂
Mala nezgoda s makadamom br. 1 bila je na samome prilazu Bledu. Naime, vozio sam iza dva biciklista, rekao bih domaćina, koji su nakon što je biciklistička došla do glavne ceste samo produžili po njoj. Iako je preko nje vodio nadvožnjak s biciklističkom stazom. Računao sam da su domaći pa možda idu nekamo prije Bleda. Ja sam odlučio nastaviti po ruti. Uskoro sam došao do mjesta gdje je cesta bila potpuno zatvorena znakovima. Nisam se zamarao time, mislio sam, pa tih par stotina metara ću se već nekako provući.
Početak je bio u redu, još je bilo asfalta. Stigao sam do novog izvora vode koji se s padine rušio pod cestu, a vodu za piće vodila je tamna plastična cijev o koju je bila okačena limena šalica. Ja sam se opet više tuširao nego što sam pio. Na tome mjestu su u hladu šume bile postavljene i klupe za odmor, a za bicikliste i lijep drven stalak na koji se može odložiti bicikl, onako, objesti ga za nos sjedala.
Razmišljao sam: iako volim popiti dobru pivu, u ovakvome danu, na gotovo 40 stupnjeva ova voda paše kao piva koju je kuhalo stotinu vila s vrhova Triglava. 😀
Odmah za mnom stigao je alternativni biciklist. Znate ih, rade sve kontra modernih tokova. Široka odjeća, duga kosa, prastari čelični cestovnjak s kazetom veličine naranče, a pogonom veličine longplejke. Nemam ništa protiv, svatko je svoj gazda, ali s tim prijenosom, nadam se da se držao samo te biciklističke. Jer, kila za penjanje s tim biciklom nema. (Za vas koji niste biciklisti, što je veći lančanik naprijed a manji iza, to je teže okretati pedale.)
Ostavio sam kolegu s dredovima na glavi da se odmara i nastavio cestom. Uskoro sam stigao baš do fizičke barijere koju je preda mnom zaobišla nekolicina biciklista. Doduše, sa značajno debljim gumama od mojih… Ako ste duže sa mnom, onda znate. Ja se ne vraćam. 🤷🏽♂️
Pa sam barijeru i ja zaobišao i našao se na cesti pokrivenoj, pa… Ako su razlomljene stijene oštrih rubova veličine od nekoliko do možda i desetak centimetara makadam, onda je cesta bila pokrivena makadamom. 🙂
Brzo sam odustao od vožnje, sišao sam s bicikla i počeo hodati po betonskom rubu koji je preostao od ceste, dok sam bicikl gurao sa svoje lijeve strane. Nije mi ovo bio baš najpametniji potez. Hodati u biciklističkim šprintericama je zeznuto i po ravnom asfaltu, a kamoli po ovakvom rubu kraj kojeg je metalna ograda koja inače štiti promet od mogućeg pada u dubinu. Tim više, što je s druge strane bila strma padina očišćena od raslinja i s maknutom mrežom koja cestu štiti od padajućih stijena…
Ok, s obzirom da čitate ovo, preživio sam. 🙂
Na drugoj strani radova, na izlasku iz šumovitog dijela i ulasku u mjesto Bohinjska Bela bila je slična barijera, u kojoj je također bila rupa kroz koju su se ljudi provlačili. U trenutku kada sam ja stigao, kroz nju su se provlačila trojica s električnim brdskim biciklima. Na nekom slavenskom jeziku pitali su me je li cesta OK dalje. Rekao sam da s njihovim biciklima jest. 🙂 Iako, realno, bolje da nitko od nas nije išao jer je samo jedan kamen u krivome trenutku dovoljan…
Dobro, nadomak samog Bleda, znakovi su me preusmjerili s glavne ceste na kojoj sam bio možda stotinjak metara na manju, sporednu, no s relativno strmim usponom nakon kojeg sam opet stigao na tu istu cestu. S nje sam se spustio prema zapadnoj strani jezera, i da budem iskren, malo požalio.
Jer, tamo je bilo doslovno na stotine ljudi, bilo kamo pogledao ili pošao. Našao sam mjesto za fotku i brže-bolje požurio dalje. Inače sam namjeravao biciklom poći uz sjeverni rub jezera ali je to bilo gotovo pa nemoguće zbog količine ljudi, a ako se dobro sjećam, bila je oznaka pješačke zone. Zato sam nastavio cestom iznad jezera, prema željezničkoj postaji, kraj koje je mali restoran u kojem sam i i inače planirao stati. Nije mi se jelo nešto konkretno, uzeo sam krumpiriće i izotonik i odmarao dvadesetak minuta.
Iza mene su bile dvije trećine puta, do povratka do Zalogarja bilo je još samo 35 kilometara a kada sam nastavio put bilo je tek 14:30.
Eh, tada je trebalo preživjeti prolazak kroz samo mjesto Bled. Kako sam se približavao glavnoj cesti prema Kranju tako je promet postajao sve gušći. Na njoj sam bio jedva kilometar ali i to je bilo previše. Obično se ne guram u prometu, radije pričekam, no ovdje sam gotovo vozio slalom da bih se što prije maknuo s ceste. Srećom, uskoro je s južne strane osvanula lijepa biciklistička staza i mogao sam mirno nastaviti prema svojem odredištu.
I na njoj su bila postavljena odmorišta, s klupama, stolovima i vodom! Na jednome sam stao, opet se osvježio i krenuo na zadnji dio današnje Vožnje, na posljednji uspon na (kada sam slagao rutu, činilo mi se samo) 840 metara nadmorske visine.
Do tamo sam pregazio još nešto relativno prometnih cesta, prošao kroz uske uličice industrijske zone i prije nego što sam se opet počeo penjati, po posljednji put sam pozdravio Savu s kojom sam se danas stvarno dosta družio. Cesta me vodila na jedan kraći ali osjetni uspon i dalje prema mjestu Kropa, sve lijepom i relativno ravnom dolinom. Zapravo, dolina se čak lagano i spuštala gotovo do samog mjesta.
Kropa me iznenadila brojem turista. Nekako nisam očekivao da će u ovako malome mjestu nešto dalje od prirodnih atrakcija biti ikoga osim domaćina. No, Kropa je jedno od najpoznatijih slovenskih kovačkih mjesta. Još od srednjeg vijeka tamo su se izrađivali čavli i željezni proizvodi koji su se prodavali diljem Europe. Ljudi koje sam viđao, očito su posjećivali kovački muzej.
Umjesto u muzeju, ja sam stao u trgovini. 🤷🏽♂️ Opet mi je bilo vruće pa sam iskoristio priliku da kupim nešto hladno. Čak sam našao bezalkoholno pivo (OK, 0,5 %) koje mi je baš odgovaralo. U hladu zgrade ispred trgovine popio sam svoja pića i nastavio na uspon koji se doslovno dizao u nebo.
Naime, mjesto je u dolini, okruženo obroncima planina i cesta se preko niza serpentina diže na već prije spomenutih osam stotina metara visine. Srećom, prolazi kroz šumu, prometa nema mnogo pa sam uz lijepi ritam polako napredovao.
I tako sam stigao do mjesta koje me i inspiriralo za naslov današnje epizode. Do mjesta Jamnik, kraj kojeg je na travnatom vrhu brda osamljena crkva Svetog Primoža. Oko nje nema ništa osim par lijepih stabala, a kulisu joj čine prekrasne Kamniško-Savinjske Alpe. Potražite li je na tražilicama, vidjet ćete desetke prekrasnih fotografija ovog mjesta. Moja fotka je lijepa, no ipak sam za pravi dojam tamo bio u krivo doba dana i godine. Ali, jako sam sretan što sam prošao ovuda, jer, nekako bih se kladio da većina bira neka poznatija mjesta za svoje vožnje.
Odavde me do kraja vožnje dijelilo jedva deset kilometara i očekivao sam bezbrižno krstarenje do Dolenje Vasi gdje sam ujutro započeo današnju turu. Naravno, kako to sa mnom ide, nije baš tako ispalo.
Prvo, spust je doista strm, s uskim cestama koje ponekad prolaze gotovo kroz dvorišta. Na pojedinim mjestima nisam ni vidio kamo cesta ide, jer pad je bio velik i odmah iza bi slijedio zavoj pa sam imao osjećaj da ću poletjeti s planine. Već su me počele boljeti i šake od čvrstog držanja kočnica.
Već pri kraju spusta, epizoda s makadamom br. 2. Jer, pogađate, opet sam naletio na radove na cesti zbog kojih je bila zatvorena. Obilazak u kilometrima ne bi bio posebno dug, ali se ja na taj brijeg nisam namjeravao vraćati. 😀
Nekako sam se provukao između kamiona i bagera koji je svojom rukom doslovno trgao asfalt, pa sam opet nekoliko minuta hodao. Gledao sam svoje donedavno nove šprinterice i zaključio da nakon današnje epizode više definitivno nisu nove. 🤷🏽♂️🙂
I ovo je prošlo bez problema, pa sam oko 17 sati završio s vožnjom. Domaćine sam zamolio da mi otvore garažu u koju sam pospremio bic, otišao do svoje sobe, otuširao se, oprao odjeću i preselio se u ljetni vrt na večeru. Danas sam se odlučio za picu, koja je bila vrlo ukusna.
Dakle, kako je bilo danas u orahovoj ljusci? Nadam se da sam svime što sam napisao uspio dočarati svoje oduševljenje viđenim, doživljenim. Bih li ponovo vozio ovu rutu? Svakako! Točno ovakvu kakva je bila sada, ali u ranu jesen, koji dan nakon dobre kiše. Bilo bi mnogo manje vruće, boje bi bile još ljepše i vidjelo bi se još dalje. Eto, žicam prijevoz nečim motornim pa da odvozimo ovaj krug. 😊
Sutra, odnosno u idućem zapisu, opet imamo dva duža uspona preko kojih se selimo na krajnji jugozapad susjedne zemlje.
Dragi moji čitatelji, hvala vam na još jednom druženju. Statistike govore da svaki blog ima oko stotinu posjetitelja i veoma mi je drago zbog toga. I opet ću vas pozvati da mi ostavite kakav komentar, čak i ako vam se nešto ne sviđa, da znam popraviti za idući put.
Zanima li vas nešto drugo, pitajte, rado ću odgovoriti!
Podijelite tekst s nekim koga bi tema mogla zanimati, a ako još niste, pretplatite se.
Da ne ovisimo o algoritmu društvenih mreža!
Za kraj, malo statistike:
Od 115,3 kilometara, 29 km je bilo uzbrdo s prosječnim nagibom od 6,9% dok je 8,9 kilometara imalo nagib veći od 8 %. Dakle, četvrtinu današnje rute proveo sam penjući se nagibima većima od 2 % i tako skupio i 1669 metara uspona.
Spuštao sam se ukupno 34 km s prosječnim nagibom od 5,7 %. 7,3 km spusta imalo je nagib veći od 8 %. Spust s nagibom većim od 2 % je dakle činio 29.5 % današnje vožnje.
Preostalih 45 %, odnosno 52 km, otpadalo je na ravnicu (nagibi manji od 2%) i tu sam skupio još 260 metara uspona.
Možda će vam ove brojke lakše dočarati karakter današnje rute. Po jednoj mojoj formuli koju ću vam objasniti u posljednjem blogu, ovo je bila treća najzahtjevnija ruta cijelog putovanja, s faktorom 274. Kako se nisam sjetio pisati o ovome u prethodnim blogovima, recimo da je drugi dan bio najzahtjevniji s faktorom 345.
Nadam se da su vam ove brojke bile zanimljive! Napišite mi u komentaru, zanimaju li vas i donose li dodatnu informaciju. Iako se ustvari u ovim tekstovima više volim baviti vidicima i osjećajima, znam da ste mnogi i sami biciklisti pa su vam možda i neke odabrane brojke korisne. Također, bacite pogled na dvije grafike s mapom i visinskim profilom, i one dosta otkrivaju.
I poveznica na Stravu:
Odgovori