Kratki opis, malo sam se satro. 🤷♂️😀
No, hajd’mo malo duže.
Subota, 1.4.
Vjerujem da netko od vas prati i profesionalni cestovni biciklizam. Ako je tako, (a i za ostale koji ne prate toliko aktivno) znate da je ovo sezona klasika, kad ekipa gazi utrke s mnogo čudnih cesta i/ili kratkih i strmih uspona. Pa sam ja zamislio da bih u tome duhu sebi mogao složiti nešto slično, onako, za gušt. I vježbu. 😊 Ruta je vodila preko Međimurskih i Slovenskih hupsera na jug u Zagorje, pa je tamo trebalo pregaziti nešto njihovih hupsera da bi se preko Očure spustilo s južne strane Ivanšćice, onuda opet pregazilo nešto hupsera, pa nazad preko Podruta i još nešto hupsera do Murskog Središća. Trebalo je biti oko 170 km i preko 2000 visinskih metara s oko 25 dužih ili kraćih uspona.
Inače sam razmišljao otići na zapad, dublje u Sloveniju ali je prognoza vremena bila škakljiva pa sam nekako zamislio da bi mi ovo bilo lakše ako me negdje zatekne kiša. Dosta promućurno, vidjet ćete. 🙂
Uglavnom, krenulo je zabavno i udarnički, u prvih 30ak kilometara skupio sam već trećinu visinaca tog dana. Nisam se baš jako prpošno osjećao, već na prvom usponu (pa neka je 1 km s 8% prosjeka uspona) bilo mi je teško i pitao sam se kako će to izgledati. Ipak, kako sam se zagrijavao, tako je išlo nešto lakše. Ne brže, lakše. 🙂
Nakon 25 kilometara u gore – dolje ritmu slijedio je spust s Jeruzalemskih gorica na jug, prema Ormožu i malim, strmim bregovima Viničkog kraja. Do tamo sam imao petnaestak ravnih kilometara i relativno povoljne vremenske uvjete. Bilo je sunčano i ne previše hladno s podnošljivim vjetrom.
Prešavši Dravu imao sam malo ravnice i put me vodio preko cesta koje nisam prečesto vozio i za koje znam da su zeznuti, kratki, strmi a i nema svugdje asfalta. Nadao sam se da neću imati nekakvih čudnih puteva. Prvi (11.3% ✌) hupser sam uspješno pregazio i spustio se nazad dolje, trebalo je stići na cestu kojom obično sa sjeverne strane Ravne gore idem prema Trakošćanu. Nakon nekoliko kilometara i jednog uspješno izbjegnutog poljskog puta čekalo me skretanje na nešto što je smrdilo da neće završiti dobro. 🙂
Ali, ja se ne okrećem tako lako. Često na svoju štetu. 🤷♂️ Uglavnom, mala cestica vodi prema nekoliko kuća i onda strmo na breg s nagibom preko 10% i onda veli Garmin, skreni na makadam… Na tome križanju je bio i znak prema špilji Vindiji za koju znam da nema neku cestu i da je s južne strane relativno friško stavljen poprilično veliki tucanik. Pa, rekoh, nek sve ide k vragu, idem ja dalje rutom pa to je samo dva, tri km. Vozio sam i duže makadame. Tim više što je ovaj bio u OK stanju. Cesta se krenula spuštati, spuštati, kuće su bile sve rustikalnije a makadam se odjednom nakon strmog spusta pretvorio u poljski travnati put.
Nije mi se više dalo okretati nazad, rekoh što bude, biti će. I bila je krasna kotlina između bregova, baš lijepa za šetnju i vožnju nečeg s debljim gumama. 🙂 Bilo je ovih dana dosta kiše, kroz kotlinu je tekao potok, a između čeljusti mojih kočnica nakupljalio se blato koje sam donekle očistio nekakvom suhom granom. Nazad na breg, bicikl sam gurao, na makadam sam izletio kod nekih vikendica čiji su me vlasnici zbunjeno gledali. Vjerojatno sam prvi i zadnji ovakav lik kojeg će tamo ikad vidjeti. 🙂 Ako mislite da je tu mojim poljskim putevima bio kraj, varate se. Nakon nešto makadama, opet sam se dočepao poljskog puta koji se spuštao prema asfaltiranoj cesti. Na donjem dijelu puta se nad njega nasvodilo granje grmlja i stabala pa sam se doslovno osjećao kao na nekakvoj avanturističkoj utrci. Dobro, preživjeli smo i ja i bic, tj. gume. 🙂
Kako je to bilo zabavno dobro ilustrira činjenica da mi je za malo manje od tri kilometra trebalo 33 minute! Dok sam se ja bavio poljoprivrednim biciklizmom 😁 sa sjeverozapada su se dovukli kišni oblaci. Prvo sam na česmi ispod Zlogonja donekle oprao bicikl i šprinterice a onda sam krenuo dalje prema zapadu pa jugu. Tamni oblaci su mi omogućili da ponad Donje Višnjice snimim zanimljive fotke, ali su mi i dali za razmišljanje. Naime, okolo je već padalo i ja sam se pitao što je najbolje sada uraditi? Znao sam da na dnu tog spusta ima kafić, ali nekako mi se nije dalo tamo stati. Barem ne kad ne mogu sjediti na terasi.
Put me vodio na jug, lijepom cestom koja se kroz usjek s istočne strane Ravne gore lagano spušta prema Lepoglavi, svo vrijeme prateći potok Sutinska. Već me ovdje ulovila lagana kišica, ali sam odlučio nastaviti prema Lepoglavi. Kako to nekad ide, netom nakon što sam ušao u mjesto sijevnula je jedna jedina munja praćena grmljavinom i spustio se ozbiljan pljusak. Stotinjak metara dalje bio je kafić u koji sam ušao da pričekam prestanak kiše i da naravno, popijem kavu. I radler. Klijentela me gledala malo čudno, tako su i govorili 😁 ali kava je bila OK i bilo mi je toplo. 🙂
Pljusak je prestao za petanestak minuta i ja sam odlučio nastaviti dalje. No, više ne po ruti, nisam imao više mnogo vremena jer smo za večer draga i ja imali nekakve planove, pa sam odlučio krenuti prema Varaždinu i Murskom Središću, ali se usput kod Ivanca uspeti do Žganog vina, da se skupi još nešto visinaca. 🙂 Fora je što sam unatoč umoru i mokroj cesti postavio svoje treće najbolje vrijeme na tome usponu. A nisam se nešto posebno žurio. 🤷♂️
Kad sam se popeo do parkirališta na Prigorcu, sunce je ponovo izašlo, ceste su se već i osušile i mogao sam krenuti nazad prema sjeveru. Pregazio sam još poneki hupser, stao na INI na hrenovki i bezalkoholnom pivu za 2,5€ i požurio se nazad.
6:40h za 145,5km, nije baš brzo ali ipak sam skupio 2000 visinaca i pregazio dovoljno strmih uspona. Sve će se to naplatiti u dogledno vrijeme, nadam se. 🙂
Nedjelja, 2.4.
S obzirom da dan prije nisam stigao ni do 150 km, u nedjelju je valjalo malo doraditi. Lagano, ravno, ali skupio sam još tih pedesetak km da tjedan završim s 200. Mali krug po Međimurju, malo preko u Sloveniju i 50ak km za 2 sata. Skroz lagano, kroz promjenjivo i vjetrovito vrijeme.
No, lijepo je vidjeti da se priroda budi, još malo i stabla će se propisno zazeleniti, biti će nam i mnogo toplije. Nadam se. 🙂
Hej, imam i molbu. 🙂 Kako ste stigli do kraja ovog teksta, nemojte se libiti napisati mi komentar. Bilo ovdje ili na društvenim mrežama. Slobodno me i pitate štogod. Ne grizem. 🙂 Iako je ovo oblik dnevnika, drago bi mi bilo čuti reakcije onih koji potroše nešto svoga vremena ovdje. Tekstovi će biti bolji a i možda se stvori nekakva mala zajednica ludih. Ok, ja sam lud, vi niste. 😉
U svakom slučaju, hvala na čitanju!
Odgovori