Citiram što sam napisao prošle godine negdje u ovo doba:
“…jer je nakon toliko sušnih tjedana, kiša odlučila padati baš na vikende. Ni srijedu, ni utorak, nego baš u subotu i/ili nedjelju.“
Tako je i ovog tjedna subotnja kiša poremetila moje ideje. Naime, u Sesvetama se održavao brevet od 200 km i to mi je bila dobra prilika da s tranferima do Sesveta i nazad skupim gotovo 400 relativno ravnih km u jednoj vožnji.
Ako ste možda zustili, “pa zašto, pobogu?!”, pitanje je na mjestu. No, dopustite mi da zasad samo nabacim smješak ala Mona Lisa i pozovem vas da me pratite i dalje. 🙂
Također, bio bih zahvalan na svakom komentaru i djeljenju ovog sa zainteresiranima! Hvala!
Do onda, krenimo u ovaj aktivnostima bogat tjedan.
Srijeda, 22.3.
Obično u sedmodnevnim etapnim utrkama nemaju tranzicijske dane, ali da imaju današnja vožnja bi bila takva. 0K, osim na TDF, za to je prekratka i s premalo penjanja, ali kužite. 🙂 Bio je krasan sunčan dan, čak i bez prejakog vjetra, pa sam po prvi put ove godine vozio u kratkim nogavicama. Na pola puta sreo sam se sa Sandijem, odvozili smo dvadesetak kilometara zajedno i pozdravili se kod Štrigove.
Ja sam imao još nešto vremena pa sam krenuo istraživati ceste koje su mi do sad bile uglavnom nedostupne. Za vas koji niste iz ovih krajeva, Štrigova je nadomak granice sa Slovenijom koja bregove u okruženju dijeli otprilike na pola. Ono što je super za nas bicikliste je da su svi ti bregovi premreženi malim uglavnom asfaltiranim cesticama koji vode s jedne strane brega na drugu, iz Hrvatske u Sloveniju i nazad.
Do sada su bili nedostupni jer su bili malogranični prijelazi, što znači da su ih prelaziti smijeli samo oni koji su imali propusnice i ključeve za njih. S ulaskom u Schengensku zonu, rampe su se digle i možemo uživati u uglavnom poprilično strmim usponima. Možete provjeriti i sami, ali da se ne mučite, u nekoliko uspona oko Štrigove uspio sam skupiti oko četvrtine visinaca toga dana. A bilo ih je gotovo 1000.
Prošao sam i kod sad već nadaleko poznatog Mađerkinog brega, no nisam se uspeo do samog vrha nego sam se makadamskim putem vratio do Svetog Urbana i nastavio prema kući. Tada još nismo mijenjili računanje vremena pa sam se vratio u mraku. Svejedno, bila je lijepa vožnja.
Petak, 24.3.
Pa, kad se odvozi pandan brevetu u petak, nije loše za početak vikenda, zar ne? 🙂
Prognoza je za subotnju noć i jutro, cijeli tjedan pokazivala mnogo kiše i na sreću, ostvarila se. Tako da mi je u subotu ujutro bilo malo lakše oko srca. 🙂
No, pred nama je još cijeli petak, nije? A ispostavilo se da je meni slobodan dan, pa kako drugačije ga iskoristiti? ;D 213 km s 2,275 visinskih metara za malo više od 9h.
Same jake, rekli bi susjedi po bregima koje sam taj petak gazio. 🙂 Ruta ukratko, kranuo sam iz Čakovca, obišao Ravnu Goru sa sjeverne strane do Trakošćana, onuda preko Jesenja do Đurmanca, a odonuda preko nekoliko lijepih hupsera do Sutle i Slovenije. Taj dio, pogotovo po ravnici do obronaka Ravne gore obilježio je veoma jak jugozapadan vjetar koji mi je uglavnom puhao u prsa. Ne, ne biciklističnjak. On je naporan ali nije toliko bezobrazan, ovaj danas se doslovno upirao u mene, vikao mi je nećeš razbojniče i gurao me poput kakvog siledžije.
0K, realno, do Trakošćana sam sad već vozio mnogo puta i nema se tu puno što pisati, neću ni sebe ni vas zamarati. Mnogo je zanimljiviji dio bio onaj od Đurmanca do granice preko Pregrade i Desinića. Zanimljivi vidici, hupser do hupsera, baš ono što si čovjek poželi da dobru vježbu. 🙂 Do Pregrade nisam išao direktnim putem nego sam našao nekakve brežne puteve koji su se pokazali zanimljivi ali i zeznuti.
Naime, na poprilično čudnom križanju na vrhu brega s kojeg sam se trebao spustiti gotovo u centar Pregrade krivo sam pročitao kuda krenuti pa sam se spustio nešto niže na krivu cestu. Osim ovčara koji je zalegao i lijeno me ispratio pogledom, na cestu je izletio i nekakav crni koji je krenuo lajati na me. Garmin je rekao da cesta kojom sam krenuo ionako vodi na glavnu pa sam nastavio njome. I dovela me na glavnu cestu nakon spusta na kojem sam se spuštao sporije nego što bi se penjao. Ne, nije bio tako loš asfalt, bio je tako strm i zavojit da se nisam usudio pustiti kočnice. Gledam sad na Stravi, oko 12% prosjeka…
Dobro, u Predgradi nisam stao, iako je trebalo već nešto pojesti, računao sam da ću stati u Desiniću. Na jednoj vožnji prije godinu ili dvije stao sam tamo u jednom kafiću pa sam mislio da ću i danas. Ali mi se sve nekako odužilo pa sam odustao od kafića. Stao sam u dućanu, počastio se kefirom, pecivom i litrom i pol Jane limun i za desetak minuta nastavio prema Sloveniji.
Ne volim javno pljuckati po svojima, ali prešavši granicu odmah sam osjetio drugačiji odgoj. Recimo, psi su bili ZA ogradama, a ne ispred njih, na cesti. Jer, osim onih na križanju, na jednom spustu su me dočekala čak trojica lajavaca koji su istrčali iz nečijeg dvorišta. Sve jedan manji od drugog, ali dovoljni da me bace s bicikla s tko zna kakvim posljedicama…
A da ne spominjem da odmah nakon granice kreće hajd’mo reći, dvotračna biciklistička staza koja prati cestu prema Rogaškoj Slatini u dužini mnogo većoj od par stotina metara kako su obično kod nas. Staza ima uređena odmarališta s klupicama i kantama za smeće. Doduše, nisam vidio ni jednu stanicu s alatom za popravak, ali realno, ako nemate sa sobom osnovni alat ne bi ni trebali kretati na put biciklom. Iako, dobra pumpa sa strane dobro dođe. 🙂
Već je polagano dolazio kraj dana, a ja sam imao još poprilično kilometara do Murskog Središća. No, to sam i očekivao pa sam se opremio dodatnom odjećom, svjetlom i reflektirajućim prslukom. Da to sve stavim na sebe stao sam na autobusnom ugibalištu s lijepim pogledom na vrh Donačke gore, nakon kojeg mi je slijedio jedan uspon i onda nakon njega spust prema sjeverozapadu koji je uglavnom bio ravan.
Prije nekoliko blogova sam pisao da nemam previše povjerenja u svjetlo koje imam pa sam ga štedio što više, tj. upalio sam ga kad je stvarno pao mrak. Mogu odmah izvjestiti da je bez problema izdržalo tri i pola sata, plus nekih pola sata u srijedu. Što je obećavajuće. 🙂
I tako, kilometar po kilometar, klizile su Slovenske ceste pod Vandralinim kotačima, vjetar je uglavnom pomagao, svjetlo je veselo svjetlilo i sve je bilo 0K. Jedino, postajao sam gladan… Za razilku od Hrvatske, u Sloveniji malo trgovina radi u nekakvo kasno doba, pogotovo u malim mjestima. Benzinske postaje mi se nisu baš nalazile na putu, a jedini brzogriz sam ignorirao. Mislim, uopće je nevjerojatno da sam usred mraka, na slučajno odabranom križanju glavne ceste Ormož – Ptuj prošao pokraj takvog objekta smještenog gotovo u sredini ničeg.
I naravno, nisam se zaustavio. Kao, pa Dornava je malo veće mjesto pa će biti nečeg za pojesti. Bila je benzinska nekih kilometar istočno, ali cesta je bila raskopana i relativno prometna pa sam se zadovoljio posljednjom čokoladicom iz džepa. Imam još samo četrdesetak kilometara, što je to meni, ionako sa sobom vučem škembu sa dodatnim zalihama masti 🙂
I ne bi bilo ništa da nisam imao još tri hupsera koja mi se sad kad ih gledam na popisu segmenata čine kao ništa posebno, ali u mraku, nakon gotovo 200 km sve to izgleda i osjeća kao nešto potpuno drugačije. Ali to je uvijek tako. Hupseri su uvijek najteži prvi puta, u mraku sve izleda čudnije, a ako ste umorni onda sve izgleda još iskrivljenije.
Svejedno, uspješno sam završio vožnju, koja je ustvari bila lijepa. Bilo bi i lijepše bez upornog vjetra, ali na muci se poznaju junaci. 🙂
Nedjelja, 26.3.
U nedjelju, unatoč prohladnom vremenu uživao sam u društvenoj vožnji. 🙂 Sandi i ja našli smo se nešto južnije od Murskog Središća dok smo Davorina pokupili u Čakovcu, i krenuli u Novi Marof na kavu. Imaju tamo jednu zanimljivu terasu pa sam mislio da nam je to najljepše krug od 100 km s kavicom na sredini. S obzirom da nam je vrijeme malo bježalo, nismo išli jako obilazno, preko Podevčeva na jug, preko Presečnog na sjever, ali dva puta na Sv. Iliju. 🙂
Prošli smo jednim od meni najljepših komada ceste u ovim krajevima, od Presečnog do Krušljevca. Ova cesta je u neko nedavno doba potpuno asflatirana a prati tok rijeke Bednje i nekoliko puta prelazi prugu prema Zagrebu. Lijepi su vidici i lijepa je za voziti. Što se vožnje tiče, osim dobrog društva donijela je malo razvrtavanja. S obzirom da sam na biciklu mnogo više od dvojca s kojim sam vozio, meni je služila kao rekuperacijska vožnja nakon petka.
Pa da rezimiram tjedan, 368 kilometara, 3,8 kilometara uspona u 16 sati kretanja. Kartu s aktivnostima prilažem niže. 🙂 Idući tjedan opet donosi čudnjikavo vrijeme ali i jednu jaba-daba-du 😀 vožnju. Vidimo se uskoro!
Odgovori