Malo sam se satro, 2. dio. 😊🤷♂️
Subota, 8.4.
Prekrasan, miran, ranoprolj….. Je, malo morgen!
Ispasti će da stalno kukam zbog vremena, ali kad je tako. Rano proljeće protekle dvije, možda i tri godine više vuče na kasnu jesen nego na rano proljeće. To je vjerojatno jer nas je u tom istom razdoblju, zima razmazila. Nema snijega, leda, debelih minusa, itd. No, zato se s dolaskom dužih dana osveti, promjenjivijim, vjetrovitijim i u stvari, hladnim vremenom.
Da me se ne shvati krivo, ne očekujem da ću s 21.3. moći voziti u kratkim rukavima dok oko mene cvrkuću ptičice i lete leptirići, ali bilo bi lijepo koju subotu imati barem suho i nevjetrovito vrijeme. 🙂 Dobro, po ovim prvim rečenicama shvaćate da sam imao nešto zanimljivo na umu a da mi se vremenski uvjeti nisu do kraja posložili.🤷♂️
Pisao sam u veljači da imam nekakve ideje za ovu godinu, koje bi trebale kulminirati početkom ljeta. To ljeto se kalendarski užurbano primiče a ja sam nekako zamislio da ću ovog vikenda imati prvu od serija jačih vožnji u kojima ću skupljati snagu i iskustvo za to doba godine. Plan je bio odvesti se od Murskog Središća do sjevernog podnožja Medvednice, popeti se do restorana Puntijarka četiri puta i u jednom od tih posjeta otići i skroz do odašiljača naše dalekovidnice. I naravno, vratiti se nazad u Mursko Središće. Da, s biciklom. 🙂
To je sve zajedno trebalo ispasti oko 330km i preko 4000 visinskih metara. Ideja odvažna, no što se od ideje ostvarilo? Čitajte dalje!
Realno, vremenska prognoza za subotu je predlagala kratku vožnju između kiša, što dalje od Međimurja. Još jedan promjenjiv dan, friški, oblačan, vjetrovit. Krenuo sam kasnije no što bi htio, ali kad je tako bezvezno vrijeme nemam se baš volje izvlačiti iz toplog kreveta. 🤷♂️ Uglavnom, krenuo sam tek nešto prije 8 sati u sivi dan, s kišnim oblacima koji su se pomalo spuštali sa sjevera. Nisam daleko odmakao, možda petnaestak kilometara i već su me lagano počele špricati kišne kapi. Nisam se jako zamarao, ako bi kiša počela jače padati jednostavno bi skrenuo nekamo na kavu i vratio se nazad. No, bio sam brži od kišice i sa sjevernim vjetrom (koji mi se tada nije činio posebno jak) dobro sam napredovao prema jugozapadu.
Ivanec sam zaobišao vozeći paralelno s glavnom cestom, no mnogo manje prometnom i u Lepoglavu sam stigao za malo više od dva sata, sa sjeverne strane. Istom onom cestom na kojoj me tjedan dana prije uhvatio onaj pljusak. 🙂 Slijedio je uspon pokraj kamenoloma Očura, no samo do Novog Golubovca gdje sam skrenuo na istok i krenuo se spuštati prema Loboru.Naknadno sam saznao da je upravo na toj cesti koji dan kasnije poginuo Irski vozač relija. Cesta nije baš u bajnom stanju i iskreno ne znam zašto im dopuštaju da se po njoj voze…
Od Lobora prema Maču i Poznanovcu pa odonuda preko bregova koje do sada nisam vozio do Donje Stubice. Mjesto uspona je bila Banščica i uspon je bio ponešto zabavan, ali je pružao i lijepi pogled prema obje planine, Ivanšćici na sjeveru i Medvednici na jugu.
U Stubici sam tražio Mlinarovu pekaru i uspio ju promašiti. Znam da ja na nekom čudnom mjestu, a promet je (nešto prije podneva) bio poprilično gust pa sam nastavio dalje i gablec si kupio u nekom dućanu uz put. Prodavačica je bila ljubazna i ponudila se složiti mi sendvič koji sam pojeo do pola, a ostatak spremio u torbu pod sjedalom, u kojoj sam uz svjetla, čokoladice i ine điđe imao i kišnu kabanicu.
Inače sam se nadao da ću to nešto pojesti na nekoj terasi uz kavu, da guzicu smjestim na nešto drugo što nije sjedalo bicikla. Kako je bilo poprilično hladno i relativno vjetrovito to nije dolazilo u obzir, pa sam sam sendvič jeo u zavjetrini ispred trgovine, što znači da se realno nisam ni odmorio prije uspona na Sljeme. Tu sam potrošio dvadesetak minuta što je značilo da sam pred sam uspon došao oko 12:30.
Nisam mnogo dramio, uvjeti su još bili OK i odmah sam krenuo na planinu. Znam, ovaj uspon nisu nekve Alpe, ali 12 kilometara sa 700 m uspona nije baš ni tako lako. Nisam se junačio, gazio sam s nekakvih 80% snage. Kad je cesta bila strmija, ja sam olakšavao prijenos i pojačavao kadencu, kad se malo poravnala prebacio sam koju brzinu niže i išlo je u redu.Čak sam i napravio svoje najbolje vrijeme. 😊
Kad sam stigao do restorana Puntijarka, odlučio sam odmah produžiti do vrha, odašiljača jer nisam bio siguran hoću li se uopće vraćati gore, s obzirom da su se kišni oblaci polagano spuštali prema meni. Cijeli taj poduhvat odnio mi je pedesetak minuta, za čitavih 8 km! Em su ceste loše, em je sve raskopano, em se jedno vrijeme voziš u krivu stranu, 😲 i tako dalje. Ali, kad sam već dolazio u Rim, nema smisla da ne dođem do Petrovog trga. 🙂
Spust, pa bio je škakljiv. Navukao sam kišne kabanice i gornji i donji dio i krenuo dolje. Nije kiša padala, ali ta plastika pomogne održati nešto topline, jer na vrhu je bilo 6 a u podnožju samo koji stupanj više. Cesta klasično ne baš čista, sitni šljunak zaostao od zimskie, kamenje i granje koje se s ruba skovitlalo na cestu… Spuštao sam se oprezno a ipak, za samo 17 minuta evo me opet na parkiralištu kod Pile…
Na parkiralištu sam malo odmorio, pojeo još nešto od onog sendivča, malo se istegao, provjerio satelitsku i radarsku snimku i krenuo nazad, prema gore. 🙂 Iako se na prvi put nisam nešto posebno trošio, odmah sam osjetio da ovaj put više nema one lakoće s proteklog uspona. Pogotovo ne na početku. Očito tih petnaestak minuta odmora ohladi mišiće i potrebno je neko vrijeme da se opet zagriju da bude lakše. Dok sam u prvom usponu puta sreo grupu na cestovnjacima koji su jurili dolje, ovaj put nisam sreo nikog. Nije mi više niti baš vruće bilo. Svejedno, gazio sam pristojnim tempom, do Puntijarke sam bio sedam minuta sporiji nego prvi puta.
Ovaj put se gore nisam dugo zadržavao, samo toliko da pojedem čokoladicu navučem kabanice na sebe i malo se odmorim. U isto to vrijeme sa Zagrebačke strane stigao je kolega na kronometarskim rogovima poprilično oskudno odjeven, za razliku od mene. 🙂 Možda je s južne strane toplije, ipak Zagreb grije a planina štiti od vjetra. Inače, originalni plan je bio da se nakon uspona sa Zagorske strane spustim u Zagreb pa se opet vratim gore pa dolje, pa tako dalje. Ali, kako su na Sljemenskoj cesti počeli radovi a spust u ZG je ionako očajan, odlučio sam peglati sjevernu stranu.
Spuštao sam se sporije, jer mi je bilo hladnije a još sam i na licu osjetio iglice, počela je padati sitna kišica. Ipak, do parkirališta u Pili stigao sam dovoljno brzo i stao sam da se odmorim i pojedem nešto sitno. I u tome trenutku spustio se pljusak. Nije još bio jak, kapi kiše su bile male. Pogledao sam radarsku snimku i shvatio da me zahvatio rub jedne kišne mase koja se kreće prema vrhu. Malo sam promišljao jer sam se nadao pokušati još barem jedan uspon ali ipak, jednom u životu sam bio dovoljno mudar da shvatim da bi uspon po tome vremenu bio veoma loša ideja. I ovaj spust me ohladio gotovo do kosti, sad se vraćati po kiši gore i onda se po vlažnoj cesti opet spuštati dolje, bilo bi, glupo. 🤷♂️
I ništa, sjedi magare opet na sjedalo i kreni prema doma. Čeka te samo devedestak kilometara. 🙂 S time da me nekoliko kilometara, otprilike do Oroslavlja malo prao pljusak koji me potjerao kući. Tada je bilo oko 17h, mislio sam, pa dobro, to je u najgorem slučaju četiri sata. Znači oko 21h sam gotov. Nemam mnogo penjanja, rutu sam složio tako da do Podruta nemam ozbiljnijeg uspona i samo gas. No, zaboravio sam na svojeg prijatelja vjetra. 🙂 Kako mi je ujutro lijepo pirio u leđa, tako se sad odlučio malo uprti u mene. Nije puhao orkanski, čak niti olujno, ali bio sam pomalo umoran pomalo i gladan a nije mi baš bilo ni toplo. I to je bilo sasvim dovoljno da da kilometri puze sve sporije i sporije.
Po putu sam sreo brevetaše koji su taj dan vozili brevet od 600 km i za razliku od mene, za svoju posljednju dionicu imali su povoljan vjetar. 🙂 Sa svima sam se pozdravio a prepoznao sam samo Zeca. Pomalo iznenađeno, ali eto, poslije sam se sjetio što se tog dana vozilo. I tako sam se ja borio s cestom, s vjetrom, već sam bio i gladan i morao sam sjesti na stolicu, odmoriti se. Pojesti nešto.
No, na svako mjesto na koje sam naletio mi nije odgovaralo. Ili je bila velika gužva ili je objekat izgledao previše rustikalno ili mi bicikl ne bi bio pod okom, sve dok poslije Zlatar Bistrice nisam ugledao jedan restoran s dosta mjesta ispred i dosta stakla kroz koje mogu promatrati bicikl, a najbitnije, nije bila velika gužva. No, prije toga bilo je fora da sam ganjao nekog biciklistu, vozio je neki treking s relativno tankim gumama ali je bio odjeven u neku debelu široku jaknu i bilo ga je fora dostizati malo po malo. Ali, svaki put kad bih došao na desetak metara nešto se desilo. Ili sam skrenuo u objekat koji mi se onda ipak nije svidio ili mi je netom nakon što je on prošao ispalo crveno na semaforu ili nešto treće. 🙂 Uglavnom, skrenuo sam u Purgu i tamo ga izgubio zauvijek. 🙂
Naručio sam salatu s piletinom i bezalkoholno pivo, iz gajbe, da ga mogu brzo popiti. Klopa je bila OK, stigla je dovoljno brzo, nešto se odmorio jesam i nekih 45 minuta dalje osvježen i malo pothlađen (nisu baš grijali) krenuo sam dalje. Vjetar me i dalje nije štedio, dan je dolazio svome kraju, nad Ivanšćicom lebdio je tamni oblak a ja sam se i dalje polako borio s cestom. Stao sam još jednom da bih na bicikl stavio svijetlo i na sebe navukao gornji (fluo zeleni) dio kabanice i još traku s reflektirajućim elementima. Neka me se vidi. 🙂 A kako su uskoro dolazila i dva posljednja uspona dana, popio sam i jedan gel. Inače ih ne trošim često, ali realno su najbrži izvor energije, a lako ih je konzumirati. Iako se obično sav slijepim… 🙄😄
Gelove obično kupim u trgovinama koje ih imaju na nekakvim prigodnim prodajama jer su u pravilu jeftiniji od najboljih. No, zato im je okus obično grozan. Ovaj je trebao biti nekakav citrusni ali ja sam imao osjećaj da sam u sebe ulio nekakvu otopinu metala… Dobro, oprao sam usta vodom i nastavio dalje.
Uspon na Podrute dugo nisam ovako sporo odvozio a spust u Belski dol po potpunom mraku i rasturenoj cesti je posebno romantičan. 🙂 Još me jedan hupser dijelio do Varaždina i onda Međimurja. Opet sam stao na benzinskoj kod Dravskog mosta, još jedno bezalkoholno pivo i dalje borba s vjetrom u mraku.
Mogu samo reći, već dugo mi nije toliko mnogo trebalo od Varaždina do Murskog Središća. To je samo 25 kilometara a trebalo mi je čitavih sat i deset minuta.
I tako, četrnaest sati i trideset i osam minuta kasnije završila je ova vožnja. Planirao sam da će to trajati i još malo duže, ali i da ću se još koji put uspjeti popeti na planinu. Kako to obično ide, planovi su jedno a život drugo. Bila mi je ovo dobra vježba u kojoj sam utvrdio da je uzastopno penjanje na planinu teško i da je to sve još teže ako je hladno i nemaš se gdje odmoriti. No, nadam se da će idući put kad pokušam nešto slično proljeće konačno stići u naše krajeve pa da se patim na suncu i po mogućnosti bez vjetra. 😀
S obzirom na malu količinu fotografija koje prilažem uz ovaj zapis, možete pretpostaviti da mi nije bilo baš lako. Jer, za fotku isto tako treba energije. Moja je uglavnom bila usmjerena na okretanje pedala u vjetar ili uz brdo. Eto, ovaj tjedan samo jedna vožnja, ali ipak jedna za sjećanje.
Hvala na čitanju, ostavite mi komentar i podijelite tekst sa zainteresiranima. Do oduće vožnje, pozdrav!
Odgovori