Prvi ovogodišnji brevet! U toplom i sunčanom danu!!
Ipak, prije breveta se trebalo malo zagrijati u jednoj večernje-noćnoj vožnji.
Petak, 21.4.
Nisam baš planirao noćnu vožnju no nisam stigao prije, pa rekoh kad mi već podne bježi, zašto ne odjahati u zalazak? 🙂
Koji je bio baš lijep. Bilo je tamnih oblaka ali i rupa među njima pa sam svjedočio lijepom svjetlu a na kraju dana i zalasku sunca za horizont. Snimao sam samo mobitelom jer sam fotić poslao autom. Kasnije u mraku se vidio i tanak, tanani srp mladog mjeseca. Koliko god sam pokušavao snimiti ga mobitelom, nisam uspjevao. Mislim, nije neočekivano ali mi je bilo žao jer je baš bio lijep trenutak.
Na Instagramu sam u priči postavio pitanje vozite li noću. Velika većina je odgovorila da je noć za spavanje a ne za bicikl. 😲 Do ne tako davno bi se složio s njima, no nakon nekoliko (cijelo)noćnih vožnji, ideja mi više nije odbojna. Ok, možda ne u zimi ali sada kada dolaze topliji dani (i noći) ima to svojih čari. Recimo, krajolik ponajprije zvuči skroz drugačije nego smo navikli. Ovog petka sam na nekoliko mjesta gotovo bio zaglušen kreketom žaba. Iako nikad ne bi rekao da je tamo neko mjesto gdje bi se one okupljale jer se onuda obično vozim danju. Prometa je u pravilu mnogo manje i lakše je uočiti, a nekad i čuti vozila koja dolaze. Nedostaci su što je vidno polje ipak mnogo manje jer većina (ukljujući i mene) imamo svjetlo koje ne obasjava baš naširoko i nadaleko pa ipak treba biti oprezniji, pogotovo na spustevima. Naravno, tu su i noćne životinje koje mogu odjednom izaći pred bicikl. Ali, sve u svemu meni je zanimljivo iskustvo koje ću ponoviti još pokoji put. Recimo već, naredne subote. 🙂
I da završim s petkom, 50 km za 1:50:50. 🙂 Dok sam ovih 50 kilometara naštimao, ove dvije 50ke definitivno nisam. 🙂 Niti maksimalnu brzinu od 60 km/h po mraku, isto nisam naštimavao. 🙂
Nedjelja, 23.4.
Nećete vjerovati, ali prvi brevet ove godine na kojem sam sudjelovao. Ako ste možda čitali ranije tekstove, sjetiti ćete se da sam želio na dva breveta ali oba me puta spriječilo loše vrijeme. Ove nedjelje nam se vrijeme savršeno namjestilo. Konačno! 🤷♂️
No, prije nedjelje trebalo je odraditi selidbu prijateljice. Selidba zabavna, ali je ostavila fizičke posljedice. Činjenica je da ne nosim baš svaki dan kućanske aparate i namještaj niz 61 stubu. 😯 Dobro, nećemo kukati, hajd’mo mi na biciklić- 🙂
Zanimljivo je da je ovaj brevet jedini na kojem sam do sada sudjelovao tri puta za redom, od kako je prvi puta održan. Također, svaki sam puta do tamo, a u dva navrata i nazad stizao biciklom. Nisu nekakve kilometraže, ali doda se dvadesetak, odnosno pedesetak km ovisno krećem li iz Čakovca ili Murskog Središća.
Ovog puta sam kretao iz potonjeg, a prema Varaždinu sam krenuo ne glavnom cestom, barem ne prvi dio nego sam skrenuo u brda. Nisu to neke planine, ali ima par hupsera. S glavne prema Čakovcu sam se maknuo jer su radovi pa nije baš u bajnom stanju. Iako je nedjelja, prometa ima svjedno pa sam skretanjem izbjegao i to. Spustio sam se na glavnu prema Varaždinu, s malim kašnjenjem. Nekako sam se teško ustao iz kreveta i vrijeme mi je pobjeglo, pa sam na start pred Staru Vagu stigao tek desetak minuta prije 8. Dobro, nisam zakasnio.
Iako mi se činilo da nema onoliko sudionika kao prošlih godina, ipak nas se skupilo šesdesetak što je respektabilan broj. Početak klasičan, uglavnom smo svi zajedno krenuli cestama grada Varaždina, izbjegavajući rupe na i oko biciklističkih staza i samih ulica, te naravno loveći crveno svjetlo na većini semafora koji ovdje još uvijek uredno rade.
Na jednom od tih čekanja pred semaforom, prišao mi je Ivan koji je rekao da me prati na društvenim mrežama i pohvalio moj rad. Pa Ivane, hvala ti lijepa. 😊 Budite i vi kako Ivan, javite mi se ponekad. 😁
I tako, semafor po semafor, stigli smo pred prvi uspon dana, onaj prema Varaždinskim Toplicama. Naravno, ovdje nisam ni pokušavao držati tempo najbržih, nema smisla. Umoran sam, potrošiti ću se do kraja uspona a svejedno će mi pobjeći na nizbrdici. Ne spuštam se jako sporo, ali sam ipak oprezan i u pravilu mi vozači s više samopouzdanja odmaknu. Tako da sam peglao dosta laganim tempom, neke vozače jesam ostavio za sobom, no mnogi su se već spustili u podnožje mjesta kad sam ja stigao do kraja uspona.
Dobro, tako to meni na ovome brevetu i obično ide. Ceste ionako dobro poznajem, navikao sam voziti sam tako da nije bilo nikakvih problema. Nešto ravnice, pa nekoliko hupsera prije novog dužeg uspona na Kipišće, odnosno potez Možđenec – Sudovec i spust na južnu stranu Kalnika. Kako je bilo lijepo vrijeme a priroda se probudila, ovaj ionako lijep komad ceste bio je još ljepši, za vožnju i uživanje u friškim proljetnim tonovima šume i poneke čistine uz cestu.
Nakon spusta u Sudovec, slijedio je razigrani (čitaj hupserasti) komad do prve kontrolne točke. I jedine gdje smo dobili štambilj. Ako se dobro sjećam proteklih godina je ovdje bilo i nešto osvježenja, no ove godine je to izostalo. Dobro, vode u ovim krajevima ima napretek, a za jesti je ionako prerano, pa bilo je to nakon niti 50 km. Tko je već sada bez hrane i gladan je čini mi se, pogriješio u pripremi. 🤷♂️
Odande spust do državne ceste koja nas sjevernjake vodi prema metropoli. Cesta kao i obično s nešto prometa, no ubrzo se s nje skreće na zapad prema Podrutama i idućem usponu. Do kojeg je naravno, još pokoji hupser. 🙂 Ovdje sam kolegi s kojem sam se nekoliko puta prestigao dobacio da još jednom pa idemo na pivu. 🙂 (Ne znam kako je kod vas, ali kad kod nas nekog slučajno sretneš dva puta za redom, kaže se treći put idemo na pivu. To se obično desi u trgovini ili sličnom mjestu.) Nakon toga je odlučio ipak nastaviti voziti sa mnom.
Pa evo, Martine, pozdrav i tebi ako slučajno ovo čitaš. 🙂
S Martinom sam vozio sve do Žganog vina, gdje je bila iduća kontrolna točka. Naravno, prije njega je bio još jedan relativno dugi uspon s nešto strmih dijelova. Vozili smo tempom koji je prihvatljiv obojici, razgovarali o tome tko što radi osim vožnje bicikla (ja ne trčim, Martin trči) i tako su kilometri brzo klizili. Rastali smo se na kontrolki, on je ostao jesti a ja sam nastavio prema sljedećoj kontrolnoj točki, u Lepoglavi.
Moram priznati da sam postajao gladan, tada sam već imao preko 100 km u nogama i bio više od četiri sata na biciklu. Znao sam da u Lepoglavi ima Inina benzinska i nadao sam se da prodaju one hot dogove. Tako je i bilo, uzeo sam jedan i žvakao ga u zavjetrini od jugozapadnog vjetra. Iako mi se činilo da ga neće biti, naravno da je vjetar opet ometao. Ne dramatično, ali osjetio se kad se teren tako posložio, recimo na putu prema Lepoglavi. 🙂 Na benzinskoj je bila gužva, mnogi stranci vraćali su se s rally utrke koja se održavala oko Trakošćana pa je stoga i ovaj put brevet preskočio dvorac te prema Krapini išao preko Jesenja.
Umirenog trbuha krenuo sam prema tome Jesenju. Uspon koji sam prošao prije nekoliko vikenda, nije posebno strm ali nisam se niti baš žurio na njega. Na početku uspona prestigao sam civila na nekom montiću malo predebelo odjevenog i očito ne u najboljoj kondiciji, ali imao je čovjek volje i trudio se. Nešto kasnije, na kratko sam stao uz cestu za one stvari, da bi me uz civila pretekao i jedan auto koji je vozio utrku. Nemam pojma tko i kako, samo znam da je imao talijanske boje…
Još malo sam se penjao, ponovo prestigao kolegu na montiću i uživao u spustu gotovo do Krapine. Tamo sam neko vrijeme proveo tražeći mjesto gdje ću sjesti i popiti kavu. Nakon neuspješnog pokušaja na terasi kafića koji nedjeljom radi dvokratno?!, smjestio sam se u slastičarnici. Ispijajući kavu i radler, gledao sam kolege brevetaše kako pomalo pristižu u Krapinu. Na moje iznenađenje, uskoro je i civil s početka Jesenja ujahao u grad, ližući sladoled. 🙂 Mislio sam, baš je zaslužio takvu slatku nagradu.
U slastičarnici sam proveo nekih pola sata, neću reći, pripremajući se 😁 za najteži uspon breveta, onaj na Trški vrh. Kratak i slatak, no ono što je najveća fora da odmah nakon strmog uspona slijedi isto takav strmi spust a za njim opet jedna lijepa kratka i strma špica. Negdje nakon te špice dostigao sam još dvojicu a neštko kasnije i Martina koji je očito vozio s njima. Pozdravio sam ga i nastavio svojim tempom, prema Kuzmincu i onda ipak lakšem dijelu breveta prema Mariji Bistrici gdje je bila kontrolka. Još jedan sebić s crkvom u pozadini.
Kažem lakši dio breveta, ne samo zbog ravnog terena nego i vjetra kojem sam konačno okrenuo barem rame ako ne već cijela leđa. I tako sam relativno brzo stigao do Marije Bistrice. Tamo sam se zavalio u jedan meki i niski naslonjač, cugao još jedan radler i ovaj puta i mineralnu. I pojeo nekakvu čokoladicu ili što sam već imao. Pola sata kasnije, opet sam pozdravio Martina koji je sa svojim kolegama u međuvremenu pristigao, pozdravio sam se i s Tomom koji se odmarao u hladovini i krenuo na novi hupser, prigodno nazvan Vinski vrh.
Gore, dolje, gore, dolje, vozio sam pristojnim tempom prema Novome Marofu. I dalje sam imao povoljan vjetar i bilo je lakše voziti, kilometri su lagano klizili i brevet se pomalo primicao kraju. Marof, Remetinec, Podevčevo, fotka kod križa pod Svetim Ilijom i posljednji mučki 😁hupser bio ja zamnom. Još Varaždin i ako me sjećanje ne vara, četiri semafora i evo me pred Starom vagom gdje sam 10 sati ranije započeo brevet.
Vremenski sam bio nešto niže od sredine, i ovo mi je bio najsporiji od tri do sad odvožena breveta, no tko te pita. 🙂 Pojeo sam odličan grah, popio pivu, porazgovarao s kolegicama i kolegama i nastavio prema Murskome Središću, gdje sam stigao netom nakon zalaska sunca koje sam malo prije neuspješno pokušao snimiti fotoaparatom. Ispalo je 265 km s 2630 metara uspona za deset i pol sati. Sasvim pristojna vožnja s obzirom na rintanje dan prije. 🤷♂️😁
Hvala na čitanju i kao i uvijek stoji poziv, ostavite mi komentar i preporučite me drugima kojima bi nešto ovakvo moglo biti zanimljivo. U idućem nastavku, najavljujem 24 sata biciklizma! 😉
Odgovori