Blog br. 11, 24.4. – 30.4.
Flechè nije utrka. Flechè nije natjecanje, već druženje i zajedništvo.
Sjećate li se možda one serije 24? Sezona prati 24 uzastopna sata u životu glavnog junaka.
Pa, i Flechè traje 24 sata od 9 ujutro do 9. sata sljedećeg dana. Ili 10, ako tako krenete. Pa će tako i ovaj zapis biti koncipiran, kao 24 sata te vožnje. No, prije toga, trebalo bi se vratiti ipak malo u nedavnu prošlost…
21.2.2023. 19:18. (67 dana do starta) Dolazi poruka od Davorina ( u nastavku Dadek) da Alexander (Sandi) slaže ekipu za Flechè i jesam li zainteresiran? Moja prva reakcija je 🤨🤨. Pitam jesu li pročitali pravila vožnje i jel’ znaju da moraju napraviti mnogo kilometra u mnogo sati? Kaže da jesu. Ok, super, Hajd’mo se naći pa ćemo porazgovarati.
23. 2. 2023. 19:42 (65 dana do starta)Otvaram grupu pod naslovom Fleche 2023 BsBn tim. Bolje stari, Bolje nori. Naziv ekipe koji sam ispalio kad smo tog podneva sjedili na kavi i kad su dečki rekli da su ozbiljni i da žele to probati odvoziti. Sandi je do sad imao jednu 300 km vožnju kroz noć, Dadek niti 200 km, niti noćnu vožnju. No, znam ga dovoljno dugo da mu vjerujem da želi. A kad čovjek nešto stvarno želi uraditi, onda se u pravilu i potrudi da to ostvari. Iako sam na sve to gledao s još malo skepse, bio sam voljan okušati se s njima.
Naime, Flechè mi je kao koncept zanimljiv već neko vrijeme ali mi se nikad nije dalo daviti s logistikom oko nje. Iako ruta ni mjesto polaska nije zadano, zadana je završna točka. Koja je u pravilu negdje dalje od Čakovca što znači da se nakon 24 sata vožnje još i treba vraćati nazad kući i to si organizirati. Ili još u gorem slučaju otići nekamo na start i onda se od završne točke vraćati nazad kući. Iako se s brevetima zabavljam već godinama, realno Flechè najčešće voze iskusniji brevetaši i nisam se baš vidio ni u njihovom društvu. Obično su ili poprilično brzi ili ih ne poznam dovoljno da bi se gurao s njima u ekipu. Tako da osim što mi je imponiralo da su Sandi i Dadek mene odlučili pozvati u svoju ekipu, odgovaralo mi je da ću možda voziti s ljudima koje više ili manje dobro znam.
Istu večer sam im poslao okvirnu rutu. Na istok u Slavonije pa na jug i onda nazad po ravnici prema Jurovčaku kod Svetog Martina na Muri gdje je bio cilj. Ruta koja osim četristotinjak kilometara nije imala zahtjevnih uspona. Dečkima se odmah svidjela i dogovorili smo se da će to biti ruta uz izmjene koje ćemo iz ovog ili onog razloga dodati.
Dogovorili smo se te večeri da bi bilo dobro da probamo zajedno i odvoziti neki brevet i odraditi jednu noćnu vožnju. Toliko da vidimo kako funkcioniramo kao ekipa u raznim uvjetima.
10.4. oko 12:40. (19 dana do starta) Konačno se sva trojica nalazimo na cesti i radimo svojih jedinih 30ak kilometara zajedno. Za vikende je bilo ili ružno vrijeme ili nam se rasporedi nisu poklapali. Ili su neki željeli dugo spavati duže.(Čitaj ja.😃) I tako, dan za danom, vikend za vikendom kraj travnja se brzo približavao. To mi da budem iskren, nije davalo dobar osjećaj, ali odlučio sam voziti pa kako će biti, biti će. Ja ću Flechè zavšiti, s njima ili bez njih.
Znam da zvuči arogantno, no u zadnje tri godine imam preko 30 000 kilometara u nogama i nekoliko težih vožnji od ove naše i to mi je davalo pravo na taj stav. Dečkima sam rekao da ako oni iz bilo kojeg razloga neće moći završiti vožnju nek si osiguraju nekog tko je spreman u gluho doba doći da ih pokupi a ja ću dalje po ruti. Iako bi to značilo da službeno nismo završio Flechè, nisam želio odustati ako sam fizički sposoban voziti do kraja.
Naravno, uvijek je postojala mogućnost da upravo ja budem taj koji ne mogu završiti i tako pokvariti vožnju za sve ali to ne bi bilo zbog nedovoljne pripremljenosti i neznanja u što se upuštam, nego nekakve ozljede ili tehnički nepopravljivog razloga.
28.4.20:30 (13 h do starta) Umjesto ranog lijeganja u krevet i dobrog spavanca, dečkima u grupu šaljem fotku iz čekaonice hitnog bolničkog prijema u Čakovcu. Otac mi se već neko vrijeme nije osjećao dobro i ispalo je da baš taj petak imamo posjetu njegovoj doktorici, pa hitnoj i na kraju prijem u čakovečku bolnicu. U vrijeme kad ovo pišem, otac se vratio kući u boljem stanju ali taj petak mi je potrošio mnogo energije, i psihičke i fizičke. No, na muci se poznaju junaci, zar ne? 🤠
29.4. 7:30 (2 h do starta) Budim se kasnije no što bi inače, no bio sam umoram od dana prije i dopustio sam si nešto više spavanja. Doručak ne preobilan, nisam se baš prežderao. Što naravno nije loše. 🙂 Spremam stvari, bicikl mi je u Čakovcu. U velikoj torbi pod sjedalom osim čokoladica i ostalih takvih điđa imam dva svjetla, rezervne baterije za oba, dodatnu 10000mah bateriju, više zbog kolega nek se nađe. Naravno, torbicu s alatom te stvari za noć. Dodatnu flis biciklističku majicu, tanke biciklističke tajice za noć, kišnu vjetrovku, par dugih ali ne predebelih rukavica i još reflektirajuću traku za dodatnu vidljivost noću. Odlučio sam ne uzeti hlače za kišu, nadao sam se da ćemo imati sreće i da će nas kiša zaobići. Da budem iskren, da se ta kiša nije prijetila i da je noć bila toplija ne bi ni vukao tu veliku torbu, no zbog uvjeta sam se ipak odlučio iskoristiti ju.
29.4. 9:10 (35 min do starta) Kasnim, dok sam obavio što sam imao, vrijeme je otišlo. No, ispalo je da sam došao minutu prije Sandia. On je upao u gužvu, nije mogao autom prići parkiralištu kod kafića u kojem smo dogovorili start. Ipak, nema stresa, dogovaramo polazak 15 minuta kasnije i u miru pijemo kavu na terasi. Vrijeme nam se smilovalo, donekle je sunčano, nije hladno. Ja imam kratki donji dio dresa, gornji dio je tanka podmajica dugih rukava i kratak dres. Dečki su odjeveni slično, Davorin sav u dugom, Sandi kao i ja. S nama su i družice, moja i Davorinova, pijemo kavu i razgovaramo. Nisam posebno nervozan, a čini mi se da ni kolege. Osjećao sam se dobro, bio sam sit i miran.
29.4. 9:38 (1 min do starta) Posložili smo se za fotku. Sandi nam je osigurao (hvala! 😊) majice iste boje na koje je dao tiskati naziv ekipe, naša imena i još nekoliko detalja. Djelovali smo profesionalno, barem u tome pogledu. 🙂
29.4. 9:39 Krećemo! 6 minuta ranije no što smo se dogovorili ali nije nam se dalo više sjediti. Na stolcima, radije smo sjedili na biciklu. 🙂 Naravno, subotnje je jutro, gužva u prometu ali smo se lako provukli i krenuli van grada, prema jugoistoku. Nešto što sam na desetke puta odvozio i nije baš posebno zanimljivo.
29.4. 10:48 (vozimo 1h i 9min) Prelazimo most preko Drave kod Donje Dubrave, izlazimo iz Međimurja u Podravinu. U mislima se pozdravljam sa zavičajem, razmišljam da će kad ću idući put prelaziti Dravu biti sutradan ujutro. Tko zna što nas sve čeka do tada. Tempo nam je malo predobar s obzirom na udaljenost koja nas čeka, vozimo prosječnom brzinom gotovo 30 km/h. Meni nije problem, no u jednom trenutku sam pitao Dadeka jel’ stvarno misli ovim tempom voziti cijelo vrijeme jer još je mnogo kilometara pred nama.
Dogovorili smo se da svaki od nas po pet minuta bude na čelu da bi se ostala dvojica odmarala u zavjetrini.Kad sam ja bio na čelu, namjerno sam malo spuštao tempo jer sam imao osjećaj da mi je kolege malo oprao andrenalin i da bi mogli imati kasnije problema zbog toga. No, Dadek mi je rekao da mu je tempo OK, da se ne umara i da ne osjeća veliki napor pa sam se onda i ja prilagodio.
29.4. 12:30 (vozimo 2h i 42min) Evo nas već kod Đuđevca, 77 km od starta. Ovdje smo dogovorili da stanemo na kratku kavu ili drugo osvježenje na benzinskoj. No, ona koja je bila veća i imala terasu je bila s druge strane višetračne brze ceste pa sam rekao da rađe idemo do iduće, ta bi trebala biti s desne strane, pa ne bi morali prelaziti cestu. Ispalo je da osim što je isto s lijeve strane i još i minijaturna Inina, gdje možda i ima kave za van, ali nema terase i stolica na koje bi mogli sjesti. Produžujemo dalje, dogovaramo stanku kod prve iduće crpke, jer je do prvog većeg mjesta nešto više kilometara.
Tu crpku smo našli nekoliko kilometara dalje. Ni ona nije imala terasu, no bilo je sunčano pa sam ja sjeo na travu. Uzeli smo nešto za popiti, malo se istegli, odmorili, komentirali kako nam dobro ide i kako nam vjetar ne pomaže previše. Nije puhao nešto strašno jako ali osjećao se, taj nekakav južni, možda jugozapadni vjetar. Dvadesetak minuta kasnije, nastavljamo dalje.
Još i prije Đurđevca smo zašli na Podravsku magistralu i osjeća se gusti promet. Uglavnom automobili, svako toliko nekakav kamion, no vozači su korektni. Zanimljivo je da dolaze u mahovima. 3, 5, 10 vozila za redom i onda nekoliko minuta jedno, dva, pa ništa. I onda opet sve isponova.
Putujemo dobrim tempom na istok. Nebo je plavo, toplo je. Oko nas se žute polja uljane repice, ponekad kakav šumarak i mnogo poljoprivrednih površina. Prolazimo kroz manja mjesta, gradove. Pitomača, pa Virovitica. Opet sam se čudio kako je to u stvari velik ili barem razvučeni grad. Stajemo na minutu i fotkamo se kod gradskog parka s dvorcem Pejačević u pozadini. Djeluje jako friško obojan. Prošlo je 4 sata od kada smo krenuli na ovu našu malu avanturu.
29.4. 15:00 (vozimo 5h i 21min) Evo nas u Slatini! Našoj prvoj kontrolnoj točki. Sve kontrolke su nam bile benzinske postaje. Ispalo je da su sve osim zadnje Inine i da su sve uglavnom minijaturne! Kako nismo unaprijed zvali i najavljivali da ćemo doći pa da nam se ovjere kartoni, na svakoj smo kontrolki morali objašnjavati tko smo, što radimo i zašto želimo da nam se stisne štambilj na mali bijeli karton.
U Slatini sam ja bio taj koji je prvi pitao. Prodavač nas je gledao prvo malo ispod oka, no ipak smo dobili štambilje. Kupili smo nešto tekućine, zahvalili se i izašli van. Planirali smo naći nekakvu pekaru i terasu da sjednemo i popijemo nešto, no ipak smo se odlučili da kupimo hotdog na crpki. Prodavač je sad bio još prijateljskiji, rekao nam je da možemo sjesti na zidić na kojem su već kartoni, da ne sjedimo na golome betonu.
I tako smo žvakali naše hrenovke, kad je prodavač izašao malo porazgovarati s nama. Ispada da je član HGSSa i da se montićem vozi po obližnjem Papuku, koji je i nas čekao. Preporučio nam je da na kavu odemo do obližnjeg parka koji sadrži stablo sekvoje. 33 metara visoko i više od stotine godina staro. Mi smo se opustili na stolcima, popili kavu, ja i svoj prvi radler, Osječki crni. 🙂 Kako smo imali poprilično debelu zalihu vremena, nismo žurili. Naime, po najsporijem predviđenom vremenu (20 km/h), do Slatine bi stigli u 17, po onom boljem (23 km/h) 16, no mi smo stigli već u 15h!
29.4. 16:00 (vozimo 6 h) Krećemo dalje, prema zahtjevnijem dijelu naše vožnje. Prvo uspon iz Slatine koji je realno, lagan poput čaja od kamilice koja se ovdje uzgaja na poljima uz cestu, no unatoč tome ne treba ništa forsirati. Ove lagane uspone sam odabrao s razlogom, s obzirom na ukupno iskustvo naše ekipe. Uspon je lijepo voziti, razigran je i vodi kroz šumu bukve koja je u ovo doba godine krasne pastelne zelene nijanse. Prošli smo ga za petnaestak minuta u tempu koji nikog nije potrošio i uživali u spustu prema Čeralijama gdje skrećemo prema zapadu i Voćinu. Komad ceste koji sam u kontra smjeru gazio prošle jeseni, na BRM 400. Ništa posebno, lijepo gazimo svoje kilometre, tempo nam je dobar i spremamo se prema drugom dugom usponu vožnje. Onom od Voćina preko Papuka na jug.
10 kilometara i niti 300 metara uspona najljepše za lagan ali ravnomjeran tempo, i dalje kroz krasnu proljetnu prirodu. Mi, šuma, cvrkut ptica, lijepa, mirna cesta, sjećam se da sam rekao da bih ovo vozio svaki dan. 😊 Čak smo i stali na Rupnici, prvom geološkom spomeniku prirode u Hrvatskoj, gdje se mogu vidjeti pravilne stupaste stijene nekog pradavnog vulkana.
Ako smo na uspunu guštali, na spustu smo uživali još više. No kako to obično biva, spustevi uvijek prebrzo završe. 🤷♂️🙂 Skrenuli smo na zapad, u sunce koje se već dobrano spuštalo prema obzoru.
29.4. 18:48 (vozimo 9 h i 9 min) Netom nakon skretanja, stali smo na 200. kilometru da ga dostojno obilježimo. Naravno, sebićem. 😁 Naime, ovo je Dadekovih prvih 200 km na bicu. U jednoj vožnji. I dalje smo veseli, dobro se vozimo, svima nam ide OK. Veselimo se narednoj kontrolnoj točki koja samo što nije, a nakon nje, malo dužem odmoru uz topli obrok.
29.4. 19:17 (vozimo 9 h i 38 min) S malo dnevnog svjetla ulazimo u Pakrac i tražimo kontrolku. Mislim, nismo ju trebali tražiti, prošli smo pokraj nje ali kad sam klikao točke u navigaciji, nekako sam našu kontrolnu točku uspio pomaknuti nekoliko stotina metara na jug. Iako mi se činilo malo vjerojatno da u relativno malom mjestu imaju dvije Inine crpke na tako maloj udaljenosti, bio sam siguran da je ovo kriva crpka. 🤷♂️
Naravno, kad smo došli ispred Konzuma, ipak je ispalo da je bila prava. 🙂 Dobro, napravili smo još nešto metara, ovjerili potvrdu i spustili se do Lipika gdje smo stali u restoranu Nada.
Dobro smo se najeli, pa i odmorili, bilo je lijepo sjediti na udobnim stolicama na terasi. Atmosfera u ekipi je i dalje bila na visini, iako su nas malo brinuli kišni oblaci koji su se valjali prema nama. Ti isti oblaci su par sati prije prešli i preko Međimurja gdje je kiša bila i intenzivnija, a kako su se spuštali na jugoistok tako su ipak gubili na snazi. Dobro, bili smo spremni na tu mogućnost. Imali smo kišne jakne koje nam je osigurao Sandi, koje osim što su kričavo zelene pa se dobro vide u mraku, ipak štite od kiše i griju u hladnim trenutcima. Pred start sam razmišljao bi li uzimao hlače koje štite od kiše no nekako sam se nadao da ako nas kiša i uhvati da neće baš jako padati, da još i njih ne vozim okolo.
29.4. 21:07 (vozimo 11 h i 28 min) Nahranjeni, osvježeni, osvjetljeni, krećemo u relativno toplu noć. Pred nama je još samo 200 kilometara, prošli smo već preko 230! Još jedno prvo za Dadeka, do sad je noću vozio samo u povratku s kakve vožnje koja se malo odužila, a sada hrabro juriša u (kišnu) noć. Sandi je već jednom vozio cijelu noć, tako da sam tu bio miran. Ja sam se osjećao OK, tempo kojim smo vozili me nije iscrpljivao, noćna vožnja mi je sad već i zabavna, tako da sam sa znatiželjom krenuo dalje. Osim toga, iduća kontrolna točka u Kutini je za samo 40 km. U najgorem slučaju računam da smo tamo za oko sat i četrdeset.
29.4. 22:xx (vozimo 12 h i kusur) i krenula je kiša! Nije padala jako, više je sipila. Ipak, kako smo odmicali na zapad, cesta je postajala vlažnija pa su nas kotači počeli špricati, više nego sama kiša. U jednom trenutku sam počeo osjećati da su mi hlače koje sam obukao u Lipiku postale ozbiljno mokre pa sam pitao dečke što ćemo? Jer ako mislimo stati, sad odmah je vrijeme jer kad nas pošteno smoči onda se ne staje. Biti ćemo mokri i brzo ćemo se ohladiti, taman da smo negdje pod krovom. Dečki su bili za to da se nastavi, pa smo i nastavili.
U jednom trenutku spazio sam između oblaka zvijezde. Veselio sam se da smo dobro prošli, da nas je samo malo pošpricalo. No, baš kako sam ekipi pokazivao na nebo, u tome trenutku nas je nebo odlučilo još malo poškropiti, onako za rastanak. 😁 Kapi su postale deblje i gušće, ali srećom nije nas dugo pralo. Bili smo prebrzi i izašli ispod tog oblaka. Ubrzo smo u mraku ugledali svjetla visokog dimnjaka Kutinske Petrokemije i znali smo da nam je iduća kontrolka pred nosom. Cesta se polagano već sušila, i mi s njom. No, nažalost je bila puna blata koje su za sobom ostavljali traktori pa smo bili više blatni nego mokri. Nismo baš bili sretni zbog toga ali eto, to su čari kišne vožnje.🤷♂️
29.4. 22:34 (vozimo 12 h i 55 min) Ulijećemo u novu kontrolku, u još jednu Ininu benzinsku crpku. U inicijalnom planu ovdje nismo trebali stajati, no na preporuku organizatora dodali smo ju kao kontrolku. Ova crpka je za promjenu velika, dobro osvjetljena, s kavom i terasom. Mi smo zauzeli stol u postaji jer je unutra bilo toplo a mi smo bili ipak donekle mokri od kiše, a i znoja. Odmorili smo se uz kavu i kofeinske napitke, nismo jeli ništa ozbiljno jer smo se najeli prije niti dva sata. Sandi je širio dobre vibracije, započinjao razgovor s kupcima na crpki, nasmijavao nas. 40ak minuta je brzo prošlo, ipak trebalo je poći dalje, u duboku noć. Prema novoj kontrolki, 67 kilometara udaljenom Vrbovcu.
30.4. 00:01 (vozimo 14 h i 22 min) Čestitam dečkima ulazak u novi dan, vadim mobitel i snimam priču za instagram u kojoj pjevam (ok, znam da nisam baš slavuj 🤷♂️😁) svoju varijantu nekadašnjeg Crodance hita “Iza ponoći”. Malo za dizanje morala. 🙂 Ako pogledate video na dnu teksta, moći ćete se sami uvjeriti u moje glasovne (ne)mogućnosti.🙉 Od Kutine nadalje dižemo se lagano, lagano. Ništa značajno, tu i tamo se cesta digne nekoliko metara pa spusti, ali činjenica je da se polagano dižemo.
Ja sam OK, Sandi dalje gazi dobro, ali Dadek nam ipak polagano kopni. Ništa strašnog, to je bilo u potpunosti za očekivati. U stvari, i dalje se dobro vozimo, jer čim se cesta izravna tempo nam se diže ali ipak svi ti sitni hupseri mu malo po malo odnose snagu. Ja sam po prvi puta sa sobom ponio fućku, po preporuci iskusnijih brevetaša. Naime, noćne vožnje kroz nenaseljene i šumovite krajeve na cestu znaju izvući divlje životinje što može biti zeznuto, pogotovo na spustevima. Dečke sam upozorio, pa sa kad je bila kakva prilika ja sam par puta zafućnuo, nek se zna. Sada, kada razmišljam, osim lisice koju smo vidjeli još danju, noću nismo naletjeli na nikakvu divlju životinju. Možda je pokoji pas izletio iz dvorišta, ali ništa drugo.
Zato smo u mjestu Velika Ludina naletjeli na ljudske divljake. 🤷♂️ Naime, netko je mislio da je zabavno preteći nas autom i vrištati kroz prozor. Pa onda napraviti krug i napraviti to još jednom. Ne psovati, dobacivati, nego životinjski vrištati. Ah, opet sam suzavac ostavio doma…
Noćne vožnje su zanimljive, možda više za osobnu retrospektivu jer realno, nije baš da možeš uživati u krajoliku. 🤷♂️ Ovaj put je Sandi pokazao zavidno znanje glazbenih trash hitova, usporedivo s mojim. 😁 Kilometri su klizili, neću reći lagano, ali žvakali smo ih da upotrijebim klišej, jedan po jedan. 🙂
30.4. 01:50 (vozimo 16 h i 11 min) zovu nas na feštu! Nadomak smo Vrbovcu, već se neko vrijeme veselimo hrenovkama i (barem ja) bezalkoholnoj pivi, vozimo se kroz mrak kad odjednom nailazimo na nisku zgradu iz koje dopire glazba i vika ljudi. Prolazimo pokraj, no čujemo povike za nama. “Nedite dalje, nedite dalje!” Okrećemo se nazad da vidimo o čemu se radi. Vesela ekipa stoji ispred, čaše su u rukama, slavi se rođenje sina. Nude nas pićem i ićem, zovu nas unutra. Gledamo se nas trojica i ipak ih odbijamo, objašnjavamo da smo na dugome putu, da imamo vremenski rok, ali im čestitamo i zahvaljujemo se. Pitamo ih kuda da idemo i u kakvome je stanju cesta do Vrbovca. Vele da je sve označeno i da je cesta u OK stanju. Zahvaljujemo se, pozdravljamo i nastavljamo u noć. Sad smo svi pomalo nervozni jer nemamo pojma što nas točno čeka i koliko kilometara nam je dodala ova obilaznica. Na kraju nije mnogo ali sad je već svaki kilometar osjetan. Uskoro ulazimo u Vrbovec, s istočne strane. Cesta se lagano uzdiže prema gore, Sandi je za pola okreta pedale brži, Dadek ne može držati tempo, ja sam negdje između i na kraju šprintam za Sandiom, jer za tih 100 metara će nas Dadek već dostići.
30.4. 02:38 (vozimo 16 h i 48 min) Prva i jedina kriza dana! Bolje reći, noći. Dadek nam je doživio još jedan svoj prvi trenutak na biciklu. Bonk! Bonk! Bonk! Tko god se bavio s nekim sportom koja traži dužu tjelesnu aktivnost, kad tad se susreo s tim osjećajem da… Pa, da umirete. Tijelo vas više ne sluša, ništa ne možete, glava vam je poprilično prazna, uranjate u tminu vlastite nemoći, želite se sklupčati i leći.
Srećom, brzo i jednostavno se liječi. Treba tijelo dobro nahraniti i dalje kao da ste uskrsnuli. 🙂 Moram priznati da smo bili veoma razočarani činjenicom da je Inina crpka u Vrbovcu jedan kontejner, veoma skromnih gabarita i da nemaju tople hrenovke. Dobro, imali su frižider sa sendvičima pa smo to ispraznili, ponajviše da bi Dadeka vratili među žive. Neću lagati, i meni je trebala konkretna hrana (što god mislili o tim trokutima u plastici) pa sam smazao jedan. U Ini su radile dvije dame kojima smo donekle razonodili noćnu smjenu. Bili smo zahvalni što su nam dopustile da budemo unutra jer je bilo toplo. Vani se temperatura ipak spustila na 10 stupnjeva i ne bi se baš dobro proveli da smo bili vani.
Nismo se baš žurili dalje, čekali smo da se svi zajedno oporavimo i krenemo dalje. Imali smo još dovoljno vremena za završiti vožnju a imali smo još samo devedesetak kilometara do cilja i još jednu postaju koja radi cijelu noć.
30.4. 03:45 (vozimo 17 h i 41 min) Krećemo dalje. Dadek se osjeća mnogo bolje, Sandi i ja smo dobro, jedino nam je neko vrijeme trebalo da se zagrijemo. U benzinskoj je bilo toplo, ali svejedno je bio šok sjesti na bicikle i krenuti u frišku noć. Da budem iskren, ne sjećam se mnogo tog dijela vožnje. Sjećam se da sam se razveselio mjesecu koji se konačno probio kroz oblake. Iako je već bio nisko nad horizontom i žut zbog atmosfere, bilo ga je lijepo vidjeti. No, i ovdje smo imali priliku doživjeti da nam se neki likovi deru iz automobila koji je projurio kraj nas, na uskoj i zavojitoj cesti. Ako se dobro sjećam, to je bilo netom prije skretanja na glavnu cestu od Zagreba prema sjeveru.
Sjetio sam se!, derao se lik zašto vozimo bicikl. Ono što sam mu odvratio neću sad ovdje ponavljati, ali također je spominjalo vožnju i ženski dio njegove obitelji. Ostavljam vam mašti na volju. 😈
30.4. 04:56 (vozimo 19 h i 11 min) Na istoku se polagano pojavljuju svijetli tonovi svitanja a mi se spuštamo do naše posljednje kontrolne točke, crpke u Brezničkom Humu. Čudimo se što je kafić u mraku, no prodavač nas umiruje da će se otvoriti za koju minutu, u 5h. Potvrđuje nam karton, mi se selimo u prostoriju pokraj. Nismo jedini, već su drugi gosti tamo. I dolaze i nakon nas. Naručujemo kavu, skidamo sa sebe znojne stvari, no nije baš bilo toplo. Sandi je bio mudar pa je imao rezervnu majicu. Imali smo još samo 50ak km do kraja pa se nismo žurili. Pijuckali smo kavicu koja za divno čudo nije bila loša, s obzirom da smo praktički pili prve kave skuhane tog dana. Kako smo se mjenjali na posjetu toaletu, tako smo i kunjali za stolom. Umor je činio svoje, budni smo već gotovo 24 sata od toga 19 sati u pogonu. Nije ni čudno.
Ubijamo vrijeme, čačkamo po mobitelima, gledam prognozu i primjećujem da nam se opet približavaju kišni oblaci. Ne preveliki, ali smočiti će. Cestu sigurno, a možda i nas. No i brzo će proći. Odlučili smo pričekati da oblak prođe, imali smo dovoljno vremena. Preostalu razdaljinu u najgorem slučaju proći ćemo za 3 sata i još će nam ostati vremena.
30.4. 06:04 (vozimo 20 h i 19 min) Krećemo iz Brezničkog, po suhoj cesti s lijepim svitanjem. Onakvi kakvi izlasci u vrijeme kišnih oblaka jesu, dramatični. Snimam nekoliko fotografija s bicikla i vozimo dalje. Kako se bližimo Novome Marofu cesta postaje sve mokrija. Srećom, ne pada više. Ako me sjećanje dobro služi. Ako je i padala, nije padala jako. Do kraja vožnje imamo još nekoliko uspona, onaj prema Novome Marofu, pa onaj na Varaždin breg i konačno oni u Međimurju, do Jurovčaka. Lijepo se vozimo, umora ima, ali svi smo budni i dobrog raspoloženja.
Ja sam se bojao da će nam se svima, a pogotovo meni kad izađe sunce početi jako spavati i da će tu biti problem. Čak sam sa sobom nosio kofeinske tablete kao kratkotrajnu pomoć. Na sreću, nikome nisu trebale. Vjerojatno zbog toga što nije bilo vruće. Dobro smo se vozili, Marof, Varaždin, brzo su ostali za nama. Prošli smo Dravski most točno 22 sata nakon polaska iz Čakovca. 21 nakon što smo Dravu prešli dan prije u Donjoj Dubravi. Bili smo skoro doma. 😊
Ipak, na kraju smo još bili prebrzi, pa smo stali na još jedno piće po putu. Potrošili još pola sata i nastavili prema Jurovčaku i Vinskoj kući Hažić gdje je bio cilj Flechèa. Dobro, bila je još mala sitnica pregaziti onih nekoliko hupsera, uključujući onaj na Železnu goru s juga. 😊 Dadek nije baš bio sretan što sam te bregove stavio u rutu, ali nažalost su oni na najkraćoj trasi od naše posljednje kontrolke do cilja. Jer trasa od točke A do točke B uvijek mora biti najdirektnija moguća. Imali smo dovoljno vremena, bilo je toplo i sunčano jutro i svi smo bez problema prošli te posljednje prepreke.
30.4. 09:25 (vozimo 23 h i 46 min) I eto nas! Gotovo! Dočekuju nas naše dame i naravno prva ekipa, “Dama i četiri mušketira” koji su prije nas završili svoju vožnju. Sjedamo za stol, klopamo hranu koja nas je dočekala, komentiramo i razgovaramo, popili smo i slavljenički gemišt! Umorni smo ali i zadovoljni svojim uspjehom. Dočekali smo još jednu, treću i posljednju ekipu. Četvrta je nažalost morala odustati jer su kao i mi imali samo tri člana, a jednome od njih pukao je kotač! 😞 Kao šećer na kraju, dobili smo medalju, koja je moram priznati najljepša koju sam do sada vidio. A tu je bila i još jedna za mene, moja Super Randonneur medalja za prošlogodišnju seriju! 🤩
Na kraju, kao zaključak?
Bilo je dobro. Nas trojica dobro smo radili zajedno, bez ikakvih problema ili nesuglasica, čak i kad je Dadek bio u bonk modu.
Imali smo sreće s vremenom (unatoč malo kiše), s opremom, sa zdravljem. Ali, sreću treba i izazvati.
Moram biti iskren i reći da mi je ovo bila najlakša duga vožnja koju sam ikad odvozio. Koliko god jesam fizički spremniji od mojih suvozača, bez njih bi bilo teže. Kad imaš dobro društvo i ekipu vrijeme prolazi brže i činjenica je da smo se ako ne više, barem prvih 140 km mijenjali, što je značilo da sam dvije trećine te udaljenosti bio u zavjetrini.
Hoću li ponoviti Flechè ? Ne znam. Ako bude slična prilika, da. Jer, znate, iduće godine ću biti još stariji. A shodno himni BsBn ekipe i još luđi. 😁
Nadam se da vam je bilo zanimljivo s nama proći ovih 24 sata Flechèa, i da ćete pogledati i naredni blog, za koji najavljujem paralelni interview s ekipom. Postavio sam nam 9 pitanja, vjerujem da će i vama biti zanimljivo čitati odgovore na njih. Do onda, hvala na čitanju, ostavite komentar i podijelite ovaj tekst!
Pogledajte zapis vožnje na Stravi!
A, slobodno se i odvažite pokušati složiti svoju ekipu i odvoziti Flechè 2024. g. 😁💪
Odgovori