Danas nudim nešto drugačije. 😊 Možda se pročitali priču o Fleche Croatie vožnji koju sam odvozio kao dio ekipe iz naslova. Ako niste, pročitatajte ga prvo. Ako jeste, onda znate o čemu se radi. I vjerojatno ste i sami shvatili da smo bili dosta ad-hoc složena ekipa i pripreme su nam otprilike bile takve.
Ono što je možda najzanimljivije je da smo ovdje imali tri osobe s tri različite razine iskustva i fizičke pripreme. Pa bi onda mogli i reći tri vrste pristupa.
Davorin je najstariji po životnom iskustvu no što se tiče ovako dugih vožnji je najmanje iskusan i što se tiče fizičke spreme je (bez ikakvog podcjenjivanja) treći po redu. Njega bi se moglo staviti u kategoriju “ja to hoću i mogu, nema veze što je prvi put, pa odmah 400”.
Aleksander je najmlađi po godinama ali ima više iskustva u dugim i težim vožnjama. Vozio je bicikl na more, vozio maraton po Dolomitima, brevet od 200 km. Znači, testirao je noge i um na raznim, zahtjevnijim vožnjama. Njega bi mogli okarakterizirati kao “dodaš 100 na 300, malo jače potegnemo i sve će biti OK.”
Ja sam u sredini po godinama i što se tiče raznoraznih čudnih vožnji imam u našoj grupi najviše iskustva. Nisam veteran, ali prošao sam većinu toga što se može desiti u takvoj vožnji pa bi me se moglo staviti u kategoriju “hajde da probam i to čudo s ekipom”.
Kao što ste vidjeli, spoj iskustva, dobre volje, dobre energije i dobra doza upornosti dovela nas je da bez problema završimo našu vožnju. Nekoliko dana kasnije postavio sam narednih devet pitanja sa željom da nas malo pobliže predstavim vama, dragi moji čitatatlji. A i meni donekle. 😊 U ovome tekstu koristio sam fotografije koje su snimili Davorin i Aleksander.
Predstavi se ukratko:
Davorin: Davorin Mance, 49 godina, iz Čakovca sam. Samozaposlen u vlastitom poduzeću. Oženjen, imamo jednu kćer. Izvan posla najradije fotografiram, vozim bicikl i pomažem supruzi u uređenju vrta.
Aleksander: Moje ime je Aleksander Poredoš, rođen 14.09.1987. Zaposlen i ponosan suprug i friški otac. Sklon od malih nogu baviti se raznim sportovima, i bilo koji da sam uhvatio, svi su mi uglavnom polazili za rukom.
Filip: 44 godine. Zaposlen, u vezi, živim na relaciji Čakovec – Mursko Središće. Biciklizam, fotografija, nešto pisanja blogova i još par hobija kojima se pokušavam baviti kad uhvatim vremena. 🤷🏽♂️
Ti i biciklizam, kako i kada si počeo, zašto voziš bicikl?
Davorin: Bicikl sam naučio voziti kao klinac, s 3 ili 4 godine. U djetinjstvu sam vozio razne bicikle no najdrazi mi je ROG-ova specijalka s 16 brzina. Njime sam na užas roditelja odlazio na ture od nekoliko desetaka kilometara. Na sreću, tada nije bilo online praćenja 😊. Nakon ulaska u bračne vode i preseljenja u Čakovec prestao sam voziti sve do svojih četrdesetih. Tada kupujem trekking bicikl s namjerom da njime odlazim u fotografske pohode. Kako sam otprilike u to vrijeme opoznao tebe Filipe, zajedno smo biciklom odlazili na fotografiranja a na tvoj prijedlog okušao sam se i na svojoj prvoj vožnji duljoj od 100km. Bilo je to na Panonskom maratonu 2014. godine. Posljednje desetljeće povremeno sam vozio kraće ture no 2020. sam od tebe nabavio specijalku i tada ozbiljnije krećem biciklirati. Stvari se intenziviraju u proljeće prošle godine nakon završene kemoterapije. Sve sam češće vozio i sve dulje ture pa sam poželio noviji bicikl sa prijenosom malo primjerenijim mojim penjačkim sposobnostima 😊 U jesen prošle godine nabavio sam novi bicikl, Willier Triestina Montegrappa sa Shimano 105 opremom kojeg veselo gazim od tada. Osim spomenutog Panonskog maratona, dulje vožnje vrijedne spomena su Međimurski BIMEP, Granfondo Zlatni Papuk 2022, Granfondo Istra 2023 i grupne vožnje s tobom do Bad Radkesburga i Aleksanderom do Maribora te naravno, kruna mog dosadašnjeg bavljenja biciklizmom, ovogodišnji Fleche Croatie.
Aleksander: Ja i bicikl se povezujemo u mladosti, sve aktivnosti koje sam imao, morao sam biciklom. Srednja škola, biciklom u Čakovec svaki dan pa doma. Sve do zaposlenja, di sam malo stao. Nakon dosta godina na Slovenskoj televiziji se pojavio dokumentarac sa P.Rogličem i njegov put do biciklizma. Tako sam i ja počeo malo po malo isponova. Naravno limitiran sam vremenom za bicikl, ali volja je prisutna sve više i više, a ujedno nema bolje meditacije od bicikla. To je moj fokus, dok sam na biciklu sam liječim sebe na svoj određeni način.
Filip: na biciklu sam cijeli život, od najmlađih dana kad sam prvi puta savladao tu vještinu. Ovom vrstom, cestovnog biciklizma bavim se posljednjih 10 godina. Od tog početka promijenio sam tri bicikla, ni jedan nije bio nešto posebno razvikane marke, ali svi su me dobro služili. Bicikl vozim jer me vožnja ispunjava. Osim dobre tjelovježbe, otkrivam mjesta na koja inače nikad ne bih nogom kročio, upoznajem nove ljude, fotografijom bilježim te trenutke a onda ih ponekad stavim i na ovaj digitalni papir. Dakle, psihička i fizička tjelovježba. Reklo bi se, situacija u kojoj se ne može izgubiti. 😊
Zašto si odlučio voziti Fleche Croatie?
Davorin: Heh, zašto? Najkraći odgovor bio bi jer me Aleksander pozvao u ekipu 😊. Već neko vrijeme sam planirao malo dužu vožnju no udaljenost poput ove koju smo prevalili mi nije bila ni na kraj pameti. Više sam bio skloniji nekoj ruti od cca 200-250 km, naročito jer sam do sada u komadu najviše odvozio 160km. Kako sam već spomenuo, Aleksander me pitao da li bi vozio Fleche i nakon što sam vidio o čemu se radi pristao sam. Svidjelo mi se što to nije utrka već dugoprugaška timska vožnja. Naravno, postojalo je zrno sumnje da li sam sposoban za tako nešto no prethodna životna iskustva pokazala su mi da kad nešto odlučim, to i ostvarim. Dodatni uteg na vagi u korist odluke da vozim ste bili ti i Aleksander jer sam bio siguran da će ovaj poduhvat uz vas dvojicu biti itekako izvediv. Da sumiram, spoj izazova, samodokazivanja, tvrdoglavosti i osjećaja pripadnosti ekipi bili su kombinacija zbog koje sam odlučio voziti in a kraju i završio Fleche.
Aleksander: Fleche sam odlučio voziti jer si svake godine postavljam neki cilj za bicikl, tj. “KRIŽNI PUT” za sebe. Time sebi objašnjavam da nema granica koje se ne mogu proći. 😎
Filip: Ukratko, jer su me dečki pozvali u ekipu. 😁 U duže, Fleche je koncept koji mi već neko vrijeme golica pažnju. No, do sada je obično cilj bio negdje dalje i još bitnije, nije mi se dalo baviti logistikom skupljanja ekipe i vraćanja s cilja. A kako ionako najrađe volim voziti sam, onda sam se i teško odlučio na takvoj vožnji priključiti se nekom se kime se nisam nikada do sada vozio i koga ne poznam dovoljno dobro. Ali kako su ove godine sva ta tri argumenta maknuta sa stola, htio sam iskoristiti priliku.
Najteži ili najgori trenuci s Flechea?
Davorin: Definitivno zadnjih 500m pri dolasku na benzinsku u Vrbovec. Trenutak prije, iako umoran, normalno sam vozio i tada odjednom bonk, prazne “baterije”. Tjelo je ostalo bez energije i to je iskustvo koje nikag prije nisam iskusio. Kroz glavu mi je samo prolazilo hoću li se i kako oporaviti i da li ću moći odvoziti do kraja. Osjećao sam se dosta jadno jer nisam želio odustati i bilo bi mi grozno time zeznuti ekipu.
Aleksander: Najteži trenutak flechea je dan prije odlaska na vožnju. U glavi se vrtjelo DA LI MOGU, KAKO ĆU, STO AKO ZAPNEM?
Filip: Da budem iskren, najteže mi je bilo podne i večer prije vožnje koje sam proveo s ocem po medicinskim ustanovama. Bilo me strah da ću morati odustati i na taj način onemogućiti i Dadeka i Sandia da voze, jer bi nam ekipa ostala na 2 člana i kao takva ne bi mogla nastupiti. Srećom, ti strahovi se nisu ostvarili.
Na vožnji sam na izlasku iz Kutine imao jedan kratak period slabosti koji sam riješio čokoladicom iz torbe. I naravno, malo se jesam zabrinuo u Vrbovcu kad je Dadek imao svoj bonk trenutak. No, generalno u cijeloj vožnji nisam imao posebno teške trenutke. 😊🙌
Najljepši trenuci s vožnje?
Davorin: Ima ih više. Kao prvo, cjelokupno iskustvo ove vožnje je bilo više nego pozitivno, ponajprije zbog ekipe i odlične atmosfere koja je vladala cijelim putem. Od pojedinačnih dijelova svakako bih izdvojio prelazak Papuka od Voćina do Kamenske. Predivna cesta s vrlo malo prometa, umjeren uspon koji me nije ostavio bez daha i dugi prekrasan spust sa odličnim zavojima koje smo mogli proći gotovo bez kočenja. Milina 😊
Super su mi bile i stanke za odmor i okrepu, vicevi i zezancija a i večera u Lipiku je bila odlična.
Aleksander: Najljepši trenuci su druženja s ekipom na stajanjima. Razne spike i dogodovštine. A specijalno lijep je bio uspon na Papuk.
Filip: Cijela vožnja je bila lijepa priča. Mnogo sitnih lijepih ili barem zabavnih trenutaka. No, kao i na moje kolege, dva uspona i spusta su na mene ostavili najveći dojam. Nisu to Alpski pogledi, ali lijepa šuma, potoci uz cestu, pjev brojnih ptica i vožnja biciklom u dobrom društvu, jednostavno neprocjenjivo. 😊
Kako se vožnja razlikovala od očekivanja prije početka?
Davorin: Najviše sam bio nervozan oko uspona, hoću li vas jako usporavati budući da sam tu najslabiji. No dio do prve kontrolke smo odvozili znatno bolje od planiranog pa je time i moja zabrinutost bila manja. Isto se nastavilo i nakon prelaska Papuka. Ukupno gledajući, vožnja je iz moje perspektive ispala bolja od očekivanja.
Aleksander: Sama vožnja je prošla bolje od očekivanja, premda me zadnjih par kilometara mučila guza, samim približavanjem cilju je osmjeh sve više izbivao na vidjelo.
Filip: Ono što me najviše iznenadilo je tempo kojim smo savladali cijelu rutu, posebno prvi dio. Iskreno, nisam mislio da ćemo voziti najgorim (20 km/h) tempom ali dobar dio vožnje imali smo mnogo veću prosječnu brzinu od te. Što me je malo iznenadilo ali i razveselilo.
Što bi si sada rekao da sutra ideš prvi puta voziti Fleche?
Davorin: Mani se čokoladica, uzmi banane 😊. Šalu na stranu, iako sam stalno nešto jeo, poruka bi bila: više i kvalitetnije jedi tokom vožnje. I naravno, vozi, možeš ti to.
Aleksander: Da sutra idem prvi put, opet bi ga odvozio.
Filip: Da bolje pazim na kolege. Možda sam prije Davorina trebao pitati kako se osjeća. Njegovo lagano zaostajanje prije Vrbovca sam pripisivao umoru nakon kilometara a ne tome da ostaje bez energije. No, svi smo mi pomalo ponosni. Neki reći da nam nije baš dobro a neki pak pitati jel’ sve ok. Škola za idući puta.
Opiši vožnju u jednoj riječi.
Davorin: Vrhunska.
Aleksander: MEGALOMANSKI JEBENO! *
Filip: Zajedništvo.
Što bi želio pokušati odvoziti u budućnosti?
Davorin: Definitivno ću voziti neki od breveta ove godine a i Panonski maraton mi je zanimljiv.
Aleksander: Slijedeći plan je 600 pa Everesting.
Filip: Ima jedna 600ka iz kataloga Randonneurs Croatie u kojoj bi se (možda) 😁🤷♂️ želio okušati. Sve ono duže, da budem iskren me još u ovom trenutku ne privlači.
Eto, toliko od nas trojice. I po odgovorima možete zaključiti karakter svakog od nas i baš zato je lijepa vožnja bila, jer smo različiti a Fleche nas je spojio u zajedičkoj misiji.
Hvala na čitanju, ostavite nam komentar i podijelite blog sa zainteresiranim prijateljima. Hvala! 😊
*Sandi, opraštam ti dvije riječi i psovku, samo zato da nadoknadiš nešto teksta! 😁
Odgovori