Već petu godinu, peto ljeto za redom dio godišnjeg odmora odvojim za putovanje biciklom.
Ove sam godine za to odvojio pet dana i kao što ste već vjerujem shvatili, putovao sam kroz Sloveniju.
Detaljima cjelokupne priče, pripremom i odabirom rute, logistikom svega pozabaviti ću se naknadno u zasebnom tekstu.
No, ugrubo; rutu sam slagao tako da dnevno ne vozim više od 8 sati,da što više prolazim krajevima Slovenije kojima do sada nisam
i da vozim što manjim i sceničnijim cestama.
Srijeda 13.8, Čakovec – Suha Dol (Nazarje), 158 km.
Prvotni termin ove ljetne priče trebao je biti odmah na početku kolovoza, nakon koje bi otišao na ljetovanje na Jadran da se malo odmorim i od bicikla. No, tada je nad Sloveniju naišla kišna fronta zbog koje bi barem dva dana kisnuo što mi se nije činilo kao dobro ljetovanje. Zato sam prvo otišao na brčkanje na Jadran, s kojeg sam se vratio u utorak, 12.8. poslijepodne i iduće jutro krenuo na put biciklom.
Prvi dan ovog mojeg putovanja naličio je nekom od onih kada se vozite nekamo gdje dugo niste bili pa ste zaboravili kako se do tamo točno dođe i gdje ćete sve proći. Tako je bilo i meni, zašao sam dosta duboko u Sloveniju i očekivao sam da ću voziti po meni novim cestama. No ispalo je da sam otkrio veoma malo novih cesta jer eto, u ovih svojih desetak godina biciklizma prokrstario sam dobar dio sjeverozapadne Slovenije kroz koju sam prvog dana vozio.
Nešto prije 9 sati krenuo sam na zapad, prema granici koja je od mene udaljena točno 11.4 kilometara. Radni dan je i promet je dosta gust, na cesti je mnogo teretnih vozila. Još nije posebno vruće, oko 25 stupnjeva i sasvim je u redu za voziti se. Nebo je bez pravog oblaka, više sivo nego plavo od silne vlage. Na početku mjeseca izbjegao sam kišu, no sada me dočekao toplinski val koji nije poštedio ni Sloveniju. Jutra će na mojem putovanju biti podnošljiva, no podneva su bila neka druga priča.
Prvih devedeset kilometara rute, iako se teren ustvari nonstop lagano diže, bio je potpuno ravan. Nekoliko krtičnjaka, hupsera kako vam drago, neću ni brojati. Ako ih baš jako gazite osjetiti ćete ih u nogama, no kada putujete turistički, onda ih takvim tempo i vozite. Barem sam ih ja vozio tako.
Prva kratka postaja dana bila je u mjestu Markovci, na jezeru hidroelektrane blizu Ptuja. Ovdje zastanem gotovo svaki puta kada prolazim jer se nalazi na pedesetak kilometara od Čakovca, što će reći na prvoj trećini današnje vožnje. Pojeo sam bananu, izvadio fotoaparat i snimio fotografiju iznad. Sjena u pozadini je Pohorje, što vam opet vjerno dočarava količinu vlage u zraku. Ovamo sam stigao oko 11 sati, i temperatura je sada već preko trideset stupnjeva!
Nakon kratkog odmora, put me iz ove ravnice vodio u nešto valovitiji kraj. Vozio sam pod sjevernim obroncima Haloza, brdovitog kraja koji nešto južnije prelazi u Hrvatsko Zagorje. Ovaj puta nisam zalazio na te bregove koji nisu previše visoki, no često su veoma strmi. Vozio sam uz riječicu Dravinju između obronaka bregova i u prigodno imenovanom mjestu Breg, stao po drugi put danas. Donekle neplanirano, naime, ovdje nisam dobro planirao rutu pa me vodila kraticom poljskim putem. To sam odlučio izbjeći pa sam otišao u mjesto i stao u trgovini. Hladni napitci i mala čokoladica za hlađenje i dodatnu energiju.
Nastavljam dalje na zapad, po putu srećem na desetke biciklista u većim i manjim grupama. Roditelji, djedovi i bake s djecom, svaki na svojem biciklu u brojnim grupama. Očito je nekakav događaj i sa zavišću gledam svu tu djecu kako uživaju sa svojim bližnjima u aktivnosti koja će im uz jedan zdravi fizički umor sigurno ostaviti i lijepa sjećanja. A da ne govorim da će im od malih nogu usaditi prometnu kulturu. I onu u svojstvu biciklista i onu u budućnosti, vozača automobila. Nakon nekog vremena, već me skoro počela boljeti ruka od silnog pozdravljanja.
Vozim se poznatim krajem prema prvom ozbiljnijem usponu dana. Motornog prometa nema mnogo, sada je već ozbiljno vruće i postajem lagano gladan. I točno znam gdje ću stati. U mjestu Loče, stajem u trgovini i kupujem nešto klope i naravno hladnih napitaka. Sjedim na paletama ispred skladišta dok odmaram i nadoknađujem nešto izgubljenih kalorija. Obrok i nije nešto posebno, pecivo i nešto sira. S obzirom na količinu kalorija u siru, biti će dovoljno do kraja dana.
Do kojeg više i nema toliko mnogo, prošao sam devedeset kilometara i ostalo je još šesdesetak. Završio sam svoj obrok i krenuo na uspon koji će me dovesti na najvišu nadmorsku visinu prvog dana, 489 metara nad morem nakon relativno kratkog i strmog uspona.
Srećom je prvi i teži dio uspona bio u šumi pa sam ga lakše pregazio.
Na vrhu uspona, naravno maleno naselje u kojemu se ljudi i dalje bave poljoprivredom. Pokošeni travnjaci, električni pastiri, stoka pase ili se skriva od podnevne vrućine. Prošlo je četrnaest sati i uređaj na mome upravljaču mjeri već preko 35 stupnjeva. Pružaju se lijepi vidici na jug i zapad, ali sparina sakriva sve što je dalje od nekoliko kilometara pa su i fotografije takve. Mnogo sjena i izmaglice.
Nastavljam dalje po ruti, spuštam se s brijega i odjednom su mi vidici i ceste nekako poznati, ali naopački. Shvaćam da vozim po cesti koju sam već dva puta vozio u sklopu breveta 200 km koji je kretao iz Međimurja. No, za razliku od breveta, sada umjesto prema Međimurju, vozim od njega, na zapad.
Kilometar po kilometar i evo me u mjestu gdje sam trebao noćiti da se sve odvilo po originalnome planu. 110 kilometara od Čakovca i desetak od Celja. S obzirom na promjenu plana, preostalo mi je još 50 pa sam nastavio dalje. Celje sam izbjegao, prošao sam nešto sjevernije i nastavio prema Velenju.
Prvi dio puta do tamo vodio me po ne baš širokoj i relativno prometnoj cesti. Patio sam se desetak kilometara kada sam skrenuo na sporednu cestu koja je preko nekoliko opakih hupsera vodila do one još glavnije ceste na istočnome ulazu u Velenje. No, kako to kod susjeda zadnjih godina ide, uz većinu glavnih cesta, paralelno ide odvojena biciklistička staza. Koja je ili potpuno biciklistička ili koristi manje prometnice koje su zatvorene za promet osim za ljude koji uz njih i žive.
I tako, oko 17 sati evo me u Velenju. Nisam išao u centar grada, nego sam pokrajnjim gradskim ulicama otišao do lokalne rivijere, do Velenjskog jezera. Sjećao sam se slika tog mjesta s jedne od etapa profesionalne biciklističke utrke po Sloveniji pa sam pomislio da bi to moglo biti lijepo mjesto za odmor i možda za snimiti koju zanimljivu fotografiju. Nešto jesam snimio, mjesto je bilo zanimljivo ali sam odlučio da se neću predugo zadržavati. Naime, do cilja sam imao još dvadesetak kilometara, znači još oko sat vremena vožnje, pa sam mislio da je bolje da stignem ranije tamo nego da se ovdje pržim na sparini.
I tako sam desetak minuta kasnije nastavio prema Mozirju, preko mjesta Gorenje. Vi koji ste khm, khm nešto stariji sjetiti ćete se Gorenje – Velenje tvornice bijele tehnike. Koja je još tamo, kao i navedeno mjesto. Kako sam vozio dalje, ovaj put na jugozapad, skužio sam da sam se i ovuda već vozio. Onomad kada sam otišao do Logarske doline ovuda sam se vraćao kući. Iako sam se pomalo bojao ove ceste jer mi je na ruti bio nacrtan nekakav uspon, ispalo je da je to bila kula od papira i da se savim lijepo mogu voziti uzbrdo, a potom se isto tako lijepo spustiti do Mozirja. No, kako tražim kratice, naravno da sam si taj put usolio s još jednim kratkim ali strmim hupserom.
Mozirje, za one koji ne znaju je malo mjesto od oko 2000 stanovnika, vjerojatno najpoznatije po parku cvijeća Mozirski gaj. Smješteno je desetak kilometara zapadnije od Velenja a dvadesetak od Celja i ako ste ikad s ove moje strane išli prema Logarskoj dolini vjerojatno ste prošli ovuda. Kao i sva mjesta u ovome kraju, pejzaž je pitoreskan i lijep je za posjetiti.
Uglavnom, na Šparovom parkiralištu je bila gužva i bilo je veoma vruće. Iskapio sam što sam kupio i krenuo na posljednji uspon dana.
Naravno, do svojeg odredišta mogao sam i ravnijom, glavnom cestom, ali to nije fora. Skrenuo sam na sjever po obodima, sada već pravih planina. Ovdje sjenu čine već visoki vrhovi Golti, čiji vrhovi dostižu preko 1500 metara. Kraj je i dalje seoski, lijepe uredne kuće s jedne strane ceste, pokošene livade s malim vrtovima s druge. Po visokim kolcima penjao se grah, od nedaleka je dopirao zvuk potoka.
S obzirom da se temperatura bližila četrdest stupnjeva, odlučio sam još jednom na kratko stati u trgovini da bi se ohladio nekakvim napitcima. Inače, u nekim varijantama, upravo u ovome mjestu sam trebao noćiti. Što se očito izjalovilo, kao i drugo koje je bilo petnaestak kilometara zapadnije. Neću sada mnogo daviti, o tome u već najavljenom zasebnome tekstu.
Polako se penjem prema kraju svoga današnjeg puta, dolazim negdje na 450 metara nad morem da bi se do svojeg odredišta spustio otprilike trideset metara niže. Već i sada se osjeti da sam u podnožju šumovite gore, temperatura je nekoliko stupnjeva niža nego u Mozirju i nije ni blizu toliko sparno.
Još desetak minuta, kratak spust i skrećem na malu cesticu koja me vodi do mojeg odredišta za ovu noć, Gostišče Atelšek, u malom zaselku Suha. Smješteno na samome rubu doline, leđa je okrenulo potočiću koji bučno šumi iznad kojeg gotovo okomito se dižu šumoviti obronci gore.
Dočekuje me domaćin negdje mojih godina ili koju stariji, riješavamo formalnosti oko prijave. Bicikl ostavljam u garaži i odlazim na drugi kat u malu sobicu u kojoj ću noćiti. Imam krevet s tvrdim (kako i volim) madracom, svoju kupaonu i stol za stvari. Više mi i ne treba.
Domaćin me pita što ću za jelo, nudi mi ribu koju uzgaja na potoku iza kuće, ali ja bi radije nekakvu avijaciju. Dok se ja tuširam, perem dres i preskidam on mi sprema večeru.
Pola sata kasnije sjedim na drvenoj klupi i isto takvome stolu ispred objekta i uživam u stvarno odličnoj i obilnoj večeri. Domaćina zanima što ću, gdje ću, kako i kamo ću. Čudi se mojoj volji za vožnjom, on je sportski tip ali ne voli se znojiti na biciklu. Razgovaramo o mnogim drugim stvarima i ubrzo mi je vrijeme za počinak.
Ovdje više uopće nije vruće. Iako se u sobu je zavuklo nešto vrućine dana, kako noć prolazi, tako mi je sve hladnije i u nekom trenutku pokrivam se poplonom. Iako sam mislio da će mi potok koji šumi smetati, ustvari je činio ugodnu noćnu kulisu ovog lijepog kraja.
I tako je završio prvi dan putovanja po Sloveniji. Od krajeva koje sam već mnogo puta vozio do malih vedutica brdovitog no još ne planinskog kraja. Šteta što me zahvatio taj val vrućine, ova ustvari ne previše zahtjevna vožnja bila bi još ljepša. I što se tiče vidika i što se tiče same ugode putovanja. Ovako sam se zaustavljao dosta više no što bi inače, pa sam umjesto, recimo hladnog radlera u Velenju vrijeme trošio po trgovinama i crpkama koje su mi se našle na putu.
Sve u svemu, za zagrijavanje u cijelu ovu priču sasvim pristojan dan. Cijeli put je trajao 9:16h a sama vožnja točno dva sata manje, 7:16h.
Za 158 turističkih kilometara sasvim pristojno.
Hvala na putovanju sa mnom, i pozivam vas da mi napišete komentar, pitanje,na bilo kojem kanalu na kojem se nalazim.
Do idućeg dana, pozdrav!
Odgovori