Doći do Logarske doline u Sloveniji biciklom poželio sam prije gotovo 10 godina, netom nakon što sam kupio cestovni bicikl. Eto, netom prije ljeta 2024. konačno mi se ostvarila ta želja. 😊
Ja ne bi bio ja, pa sam umjesto direktne (iako ne mnogo kraće) rute složio nešto zahtjevniju, no zabavniju, koja je uključivala vožnju uz rijeku Dravu od Maribora do Dravograda, odonuda pak još malo zapadnije do Austrije. Pedesetak kilometara Austrije dovelo me sjeverno od doline, no ostao je malen zadatak da se s nekih 500 metara nad morem popnem na 1300 i kusur.
Nakon Logarske, u kojoj nisam stao osim da snimim par fotki vraćao sam se kući no naravno, nešto manje brdovitim krajem do ravnice na istočnom kraju Slovenije, odnosno Hrvatske, do doma.
Kako sam sa sobom vukao i fotoaparat, ovaj zapis će imati mnogo fotografija, što s aparata što s mobitela, a neću pisati (kao obično) mnogo.
Ukratko, cijela vožnja je započela u subotu, 15.6.2024. u 4:11 sati. Da savladam 409.3 km sa
3 831 metara uspona trebalo mi je 18 sati i koju minutu, s prosječnom brzinom od 22.7 km/h. Cijela priča je trajala malo manje od 22 sata što će reći da sam se kući vratio u nedjelju oko 2 sata ujutro.
Također, ovo je bila 14. vožnja duža od 100 milja, odnosno 160 km ove godine. Znači da mi do moga cilja od 19 takvih vožnji u ovoj godini fali još samo 5 ovakvih ili ponešto kraćih izleta. 😊
Dobro, da ne davim više brojkama evo i fotki, kronološkim redom i pokojim opisom.
Sam prijevoj je na 1338 metara nad morem i bila je to najveća visina na kojoj sam tog dana bio. Slijedio je kratak i strm spust u Logarsku dolinu koja je sama na nekih 750 metara nad morem. Barem njen početak. Naime, dolina se penje u podnožje vrhova na gotovo 1000 metara visine. I moram priznati da sam itekako osjetio u nogama tih 4 kilometara i dvjestotinjak metara uspona.
No, kako god mi je bilo teško, smiješio sam se u svoj brk vozeći pokraj civila koji su po toj istoj cesti gurali svoje (vjerojatno iznajmljene) bicikle. Kao što ćete vidjeti na fotkama, na vrhove nad dolinom navukli su se oblaci pa na kraju doline nije bilo niti fotogenično a niti toplo. Odlučio sam ne odmarati u dolini nego se spustiti nazad na ulaz, snimiti nekoliko fotografija i odmoriti se negdje na putu prema Mozirju. Inače, već kako sam ušao u Austriju, počeo se osjećati poprilično snažan jugozapadni vjetar koji se pogotovo upro u mene kroz kotlinu prema prijevoju.
Na odmor sam stao u mjestu Luče, ponajviše jer me na zavoju na jug u centru mjesta vjetar skoro bacio s bicikla! Bio sam već poprilično umoran, dan se bližio kraju i trebalo se odmoriti i pojesti nešto. Ja sam se odlučio za pizzu i radler i veliki vrč vode. 🙂 Pizza nije bila baš za peticu ali OK, najeo sam se. Odmorio i krenuo dalje prema kući. Preda mnom je bilo oko 150 km puta. Srećom je narednih 30 km bio samo spust, ne strm, ali dovoljan da se vozi brzo uz manji utrošak energije, a još je i onaj vjetar konačno počeo pomagati. 🤘🏽
Originalno sam rutu inače složio da ide u suprotnome smjeru, dakle prvo južna strana, Logarska, Pavličevo, pa onda Austrija pa Maribor, ali s obzirom na vjetar okrenuo sam ju u obratnome smjeru, što se pokazalo dobrim potezom. No, s druge strane, nakon Šoštanja i Velenja koje sam okrznuo u večernjim satima kad je sunce već bacalo poprilično duge sjene više nije bilo većih mjesta na putu što u Sloveniji znači da nema šanse da igdje išta kupite. Trgovine su odavna zatvorene, benzinske isto, a u eventualnim restoranima koji su možda otvoreni mi se ne stoji jer to zahtjeva duže pauze. To sam htio izbjeći rutom u suprotnu stranu jer je to značilo da bi imao barem Maribor i Ptuj za nekakvu opskrbu.
Dobro, neću reći da sam kao pustinjak, ali mogu preživjeti s malo hrane i tekućine poprilično dugo. Imao sam nešto čokoladica u torbi, pa sam njih polagano trošio. Tog je dana inače Hrvatska nogometna reprezentacija igrala svoju utakmicu protiv Španjolske na Europskom prvenstvu. Sa sobom sam ponio slušalice da bi slušao prijenos u vožnji. Nisam siguran da mi je vrijeme brže prošlo, jer su naši glatko poraženi ali dobro, poraz je dio sporta.
Ruta me vodila preko ne predugih, ali često poprilično strmih uspona na malim bregovima južno od Pohorja. Kad bih tu i tamo stao na koju minutu iz ovog ili onog razloga, brzo sam nastavio jer su komarci bili veoma sretni što sam im ponudio friški, pomalo slani obrok. 🤷♂️
Moram priznati da kad sam oko pola noći bio nadomak Ptuja da sam dobrano razmišljao hoću li slijediti rutu prema Dubravi Križovljanskoj koja je s južne strane rijeke Drave ili ću skratiti pa odmah skrenuti prema Ormožu. Naime, nisam želio da mi fali koji kilometar do 400, ali već sam stvarno želio kući, u krevet. 🙂 A ali bio sam već pomalo i žedan a i gladan i pretpostavljao sam da će na našoj strani granice benzinska biti otvorena.
Tako je i bilo, nažalost nisu imali nikakav sendvič, ali mi je slatki napitak dao dovoljno energije za zadnjih tridesetak kilometara.
Ovo je bila jedna od dvije vožnje koju sam svakako htio imati ove godine. I iako nije bilo baš lako, drago mi je što sam se odvažio. Imam nekoliko lijepih fotografija i pregršt zanimljivih sjećanja.
Nadam se da je i vama bilo zanimljivo. Ako je, ostavite mi komentar i još bolje, podijelite blog na društvenim mrežama. Do idućeg druženja, hvala i pozdrav! 😊
Odgovori