Od 2020. godine, barem dio svojeg ljetnog godišnjeg odmora potrošim na putovanje biciklom. ‘20. I ‘21. putovao sam Gorskim Kotarom. ‘22. sam imao nekoliko jednodnevnih izleta, prošle sam u dvoje prokrstario Slavonijom a ovo ljeto odlučio sam biciklom na Jadran.
S obzirom da je samo putovanje dio godišnjeg za njega sam mislio izdvojiti dva ne preteška dana. S obzirom da je od Čakovca do Trogira u kojem se ukrcavam na trajekt za otok 444 km (već ćete čitati kako znam ovu lijepu brojku 😀), razmišljao sam kako skratiti tu kilometražu pa da imam dvije vožnje od oko 150 km.
Iako se nekima od vas i to čini možda čini veoma mnogo, kad se raspodijeli na dobar dio dana ustvari nije, tim više što imam mnogo kilometara u nogama i te udaljenosti mogu savladati u nekom razumnom vremenu. Naravno, razumnom za cikloturista. 😊
Kako sam sve glavne i dosta manje glavnih puteva od Čakovca prema jugu već mnogo puta vozio, pomislio sam da bih mogao pokušati koristiti uslugu Hrvatskih Željeznica da ja i bicikl stignemo nekamo južnije od Zagreba i tako uštedim tih 100, 150 km.
Ideja je bila da krenem u subotu (jer u petak još radim) negdje iza ponoći iz Čakovca i da ujutro budem južnije od Zagreba i od tamo odvozim oko 150 km nekamo južnije i bliže Trogiru. Da tamo negdje uzmem sobu, odmorim se i da drugo jutro odvozim drugu polovicu ture i stignem do Trogira.
Pretražujući vozni red HŽa, zaključio sam da bi mi start u Ogulinu bio sasvim OK, jer samo do tamo bez puno komplikacija mogu staviti bic na vlak i stići ujutro. Jer vlak za Split osim što i nema baš dobre mogućnosti stavljanja bicikla, stoji samo na nekoliko stanica i ne poklapa se s mojom idejom gdje bih mogao prespavati i odande nastaviti biciklom.
Ispalo je da od Varaždina (ali nažalost ne od Čakovca) mogu sa (samo) dva presjedanja stići do Ogulina i to sve onim novim vlakovima u koje osim što se ne moraš penjati kao na planinu možeš i ući biciklom koji onda ostaviš na za to predviđenom mjestu. Što je u mnogim državama nadasve normalna i poželjna praksa, ali eto. Kao i uvijek mi kasnimo. Ipak, polako ali sigurno stižemo. 😁
Bio sam zadovoljan tim planom, polazak vlakom iz Varaždina u 3 i nešto, dolazak u Ogulin oko 9, najljepše da do večeri stignem odvoziti 180 km do Gračaca. Za dan iza ostati će mi oko 150 km do Trogira, dovoljno vremena da obavim nešto kupovine za na otok i stignem na večernji trajekt.
Kad se bavite aktivnostima na otvorenom, što putovanje biciklom svakako je, onda je u jednadžbi uvijek prisutan još jedan faktor. Vremenski uvjeti. Naravno, cijeli tjedan prognoza je pokazivala da će na mojoj ruti kroz Liku proći jedno ili više grmljavinskih nevremena.
Zbog toga sam sve pomaknuo za jedan dan, umjesto subote u noći, kretao sam u nedjelju što mi je dodatno zakompliciralo logistiku jer je u ponedjeljak bio Dan Domovinske zahvalnosti što je naravno značilo da ni jedna trgovina neće biti otvorena, a odlučio sam i zaobići Knin kroz koji sam planirao proći na putu prema moru.
Ne zbog toga što ne bih želio slaviti, već zbog toga što će tamo ionako biti jako mnogo ljudi i nisam se želio gurati biciklom. Naravno došlo je subotnje jutro i ispalo je da je prognoza bila samo donekle točna i da je na mojoj ruti palo samo nešto malo kiše koju bih s veseljem prihvatio da sam bio tamo. 🤷🏽♂️
Dobro, što je tu je. Jedan dan kasnije na moru, dodatno putovanje trajektom s otoka i na otok za kupovinu namirnica, ali nema veze, godišnji je. 🙂
Subota mi je protekla u laganome ritmu. Većina stvari je već ionako bila pripremljena i samo ih je trebalo pospremiti u torbe i njih objesiti na bicikl. Većinu težih stvari (odjeća i to) poslao sam poštom na otok, dok sam na biciklu imao još jedan set sportske, civilnu 🙂 odjeću za izalazak na večeru, lagane sandale, higijenske potrepštine, putna prva pomoć i bazična medicina. Naravno, punjači, kablovi, vanjska baterija za svjetlo, rezervno svjetlo i baterije za njega, fotoaparat!! 🙂, nešto hrane za eventualnu krizu između trgovina te nekoliko plastičnih vrećica ako ipak padne nekakav pljusak. I banane. 🙂
Navečer sam čak uspio relativno rano zaspati pa sam skupio nešto dobrog sna prije no što me mobitel probudio u 2 ujutro. Sve je bilo spakirano pa sam se samo morao odjenuti, obaviti sve jutarnje stvari, zajašiti bic i stići na željeznički kolodvor u Varaždinu prije 3:13 kada je kretao vlak za Zagreb Glavni kolodvor preko Zaboka.
Nedjelja je, 4. kolovoza početak je toplinskog vala. Noć je još ugodna, čak i malo friškasta. Krećem nešto kasnije no što sam htio, u 2:29 i pomalo strepim dok laganim ritmom gazim prema Varaždinu. Nije me strah da neću stići na vrijeme, nego sam se bojao nekakvog defekta, probušene zračnice. U tome slučaju se petnaest minuta lufta pretvara u veoma kratak rok za skinuti kotač, zamijeniti zračnicu, napumpati ju, pospremiti sve i stići na vrijeme. Srećom, ništa takvog se nije desilo i na kolodvor u Varaždinu stigao sam koju minutu nakon tri sata.
Na moje iznenađenje i razočaranje, umjesto novog niskopodnog vlaka na drugom kolosjeku brundala je stara plava škatula. Naravno da sam kondukteru koji je stajao uz njega postavio bezvezno pitanje je li ovaj za Zagreb u 3:13. Pa nije baš da iz Varaždina u nedjelju u to doba kreće 20 vlakova na sve strane svijeta… 🤷🏽♂️
Potvrdno je odgovorio na moje pitanje, a na moju konstataciju da je na internetu pisalo da vozi onaj novi vlak, samo je slegnuo ramenima i rekao da nekad pošalju novi, nekad ovaj. A dobro, što sam mogao, nekako sam ugurao sad relativno težak bicikl kroz uska vrata preko one dvije strme stepenice i smjestio ga u prvi malo veći prostor među sjedalima.
Osim mene u vagonu je bilo nekoliko mladića koji su se vraćali iz subotnjeg izlaska. Neću prepričavati njihov razgovor ali možete pretpostaviti o čemu je bio. Krenuli smo na vrijeme, sve je išlo OK dok nismo došli do neke od stanica nakon Novog Marofa gdje smo desetak minuta čekali. Ispalo je da čekamo vlak Mađarskih željeznica koji noću vozi na relaciji Budimpešta – Split i obrnuto. Očito ima prioritet iako kasni… Moram priznati da sam se uplašio da mi je propao plan jer sam u Zaboku morao presjedati na drugi vlak a bilo je samo tri minute lufta za to. Kondukter me utješio da će nas taj vlak pričekati, ako radi nikog drugog, radi njega jer netko mora provjeriti karte. 🙂
Tako je i bilo, na moje zadovoljstvo iz plave škatule u Zaboku prešli smo u novi, niskopodni i da budem iskren mnogo udobniji vlak. Jer u starome mi je bilo hladno do bola jer sam bio odjeven za ljetne vrućine a kroz njega je vukao propuh jer je non stop nešto bilo otvoreno. U tim vlakovima je ili hladno ili prevruće. Ne jednom sam se zimi morao skidati u kratke rukave jer grijanje radi do besvjesti i ne može ga se regulirati.
No dobro, da ne davim. U Zagrebački glavni kolodvor stigli smo s dovoljno vremena da stignem u Mlinaru kupiti kavu i nekakvo pecivo i čekati polazak vlaka za Ogulin. Ta je vožnja prošla ugodno u čavrljanju s kolegom biciklistom koji je isto išao do Ogulina od kojeg će se kao i ja (doduše, prema tamo će drugim putem) popeti na prijevoj Mala Kapela a odande se spustiti nazad prema Ogulinu i nazad vlakom kući. Lijep plan. Da živim u Zagrebu, često bih koristio vlakove da me izbace van iz gužve grada i ostave na nekakvoj maloj zabitoj postaji od kuda ću ja dalje svojim poslom… 🙂
U Ogulin stižemo nešto prije 9 sati. Pozdravljam se s kolegom. Sjedam na klupicu na kolodvoru i jedem sendvič koji sam ponio od doma, bananu i stajem u obližnjem dućanu da kupim još nešto tekućine. Sparno je i već je preko 25 stupnjeva. Palim cikloračunalo, učitavam današnju rutu i krećem. Put me vodi malom cestom prema jezeru Sabljaci. Vozim s istočne strane jezera u čijoj mirnoj vodi se reflektiraju bregovi s druge strane. Neko vrijeme se vidjela glava Kleka no nisam uspio naći neko mjesto gdje bi snimio OK fotku pa se nisam ni zamarao.
Nekako si uvijek malo zakompliciram te svoje rute. Naravno, želim voziti sporednim putevima jer su vidici često ljepši, ceste su često veoma mirne no, obično su i strmije. Tako je i bilo i ovaj puta, do prijevoja Male Kapele, 888 metara nad morem imao sam 29 kilometara. No, od toga je bilo 10 relativno ravnih uz jezero a onda sam imao dva kraća i strma uspona i ista takva spusta da bih konačno mogao lijepim laganim tempom savladavati uspon na prijevoj. Svejedno, iako pomalo naporno za početak dana, pejzaži su bili lijepi i nije mi bilo nimalo teško penjati se.
Prešavši na južnu stranu gore, zašao sam u Liku i stao sam nedaleko od mjesta gdje autocesta ulazi u tunel Mala Kapela. U glavi su mi zvonili stihovi Pregazit ću Kapelu, Ličku goru zelenu… dok sam promatrao kako ispod mene autocestom jure deseci automobila. Vjetar je lagano puhao i čuo sam ih kao roj pčela u daljini. Razmišljao sam koliko od njih stigne vidjeti išta od ljepote koja ih okružuje. Vjerojatno ništa. Vozači su koncentrirani na cestu a ekipa (ako je imaju) vjerojatno vježba palčeve na mobitelima.
Dobro, zato ja uživam. Vadim fotoaparat iz torbe na upravljaču i snimam visoravan u daljini na kojem se izmjenjuju žute i zelene boje pokošene i nepokošene trave, posuto malim kućama, cestama, stotinama bala sjena, manjim i većim nizovima stabala a sve to okruženo dobroćudnim zelenim skutima ličkih gora.
Lijepim tempom prolazim svima vjerujem, poznate toponime. Jezerane, Brinje, Žuta Lokva. Vozim prema Otočcu, cesta se malo diže, pa se izravna, pa se opet spusti i tako nekoliko puta. Na 60. sam kilometru moje rute, osjećam se dobro. Temperatura se popela iznad 30 stupnjeva, no u Lici je sve zeleno, puše nekakav vjetrić i kad se ne penjem je ustvari sasvim ugodno.
Prije Otočca skrećem na jugozapad, želio sam proći Kosinjem i njegovim poljem. Čuo sam da je lijepo, vidio sam fotografije, i kad sam već prolazio u blizini želio sam vidjeti kako to sve izgleda. Prije no što dođem do tamo, morao sam se opet popeti na preko 800 metara nad morem. To i dalje radim laganim tempom, ne žuri mi se posebno a i vidici su lijepi. Pogotovo kad dolazim ponad doline po kojoj se rasulo mjesto Kuterevo, vjerojatno najpoznatije po utočištu za medvjede.
Stajem da snimim pokoju fotografiju, uživam u pogledu. Vruće mi je, jer kad se penjem više nemam efekat vjetra koji me hladi i nekako se nadam da su medvjedi u utočištu i da me neće koji doći onjušiti. 🤷🏽♂️Ipak, dolaskom na ovu točku prevalio sam najveći dio od 2000 visinskih metara uspona dana. Do Kosinjske doline imao sam desetak kilometara spusta, a na izlasku iz nje još nešto penjanja i to je bilo to.
U dolinu sam se dobrom, ali uskom cestom spustio oko 13 sati. Na njemu je prevladavala žuta boja i stotine i tisuće uredno posloženih bala sijena. Rijeka Lika ovdje djeluje kao potok i ne vidim previše vode u njoj. Cesta me vodi istočnom stranom doline, kroz mjesto Donji Kosinj. S desne, zapadne strane dolinu omeđuju šumoviti vrhovi visine iznad 800 metara i sakrivaju mi Velebit, dok se s vremena na vrijeme s istočne strane pokazuju kamene glave vrhova kojima nisam uspio saznati imena.
Prolazim kroz mjesto, vidi se da života ima, čujem pse, domaće životinje, ljudi gotovo ne vidim, mimoišao sam se sam samo tri automobila u svih tih desetak kilometara doline. Ali, vidim šljive. Stotine stabala šljiva plave se obremenjena bezbrojnim plodovima. Svako malo vidim granu koja se slomila pod vlastitom težinom.
Stajem na nekoliko mjesta za fotografiranje. Poznatu scenu kamenog mosta nisam snimao, snimio sam rijeku s njega. Ali sad je već bilo i vruće, ja sam imao relativno malo (tople) tekućine pa sam malo požurio prema izlasku iz doline prema Perušiću.
Iako ne bih trebao stvarati zaključke iz jednog ovlaš prolaza, djeluje mi da je cijela dolina iako naseljena od prapovijesti vidjela mnogo bolje dane. Sve zajedno djeluje pomalo… zaboravljeno. Navodno se čak planira i potopiti južni dio doline za izgradnju hidroelektrane. Ne znam što reći na to, treba li čuvati nešto gdje ljudi baš i nema? Ili bi možda trebalo naći način da se ljudi vrate?
Možda malo filozofiram, ali i ovako ovlaš sam vidio da je ovo veoma lijep kraj koji ne mora biti siromašan i zaboravljen. Ima vode, plodne zemlje, lijepe prirode i prometne komunikacije, dakle mogućnosti su ovdje. Proučavajući malo karte i fotografije ovog područja sada kada pišem ovo nekako mislim da ću veoma uskoro pokušati ponovo doći ovdje, na koji dan. Vlakom,biciklom i fotoaparatom, možda i gojzericama. Imam osjećaj da se isplati doći i ostati neko vrijeme.
Dobro, da nastavim vožnju. Iz Kosinja sam preko mjesta zvanog Krš prešao u ravnicu prema Perušiću, a odande u Gospić u kojem sam se odlučio malo odmoriti. Iako sam razmišljao da nešto pojedem, odlučio sam se samo na osvježenje. Do Gračaca sam imao još samo 50 uglavnom ravnih kilometara a nisam bio baš toliko jako gladan. Pojeo sam bananu i još nešto sitno iz torbe na bicu. Popio kavu, bezalkoholno pivo i mineralnu i nakon pola sata nastavio sam prema jugoistoku.
Osjećao sam se dobro, lagani sjeverac puhao mi je više s boka i leđa pa mi je i on pomagao i tih 50 km do kraja dana odvozio sam za dva sata. Uključujući nekoliko stajanja da snimim zanimljive kadrove koje sam spazio sa ceste. Uživao sam, vozio sam se neopterećen, s desne strane gledao sam Velebit čije je nabore, iako kroz maglicu sparine sad već relativno nisko sunce lijepo naglašavalo. S lijeve pak strane čas su mi manji vrhovi zaklanjali pogled, da bi se onda opet vidik otvorio na vrhove koji s istoka omeđuju Liku, dok oni na jugu prelaze u Zagoru.
Kako se približavam krajnjem odredištu ove vožnje primjećujem da se krajolik polagano mjenja. Bijele stijene se sve više pojavljuju između tamno zelenih mrlja vegetacije na vrhovima u daljini. Nije to još ona pravi mediteranski spaljeni pejzaž, ali podsjeća me da ću već sutra šume zamijeniti stijenama.
U Gračacu sam prije 19 sati. Osjećam se OK, pomalo umorno, no ništa strašno. Zovem vlasnicu objekta u kojem ću odsjesti ovu noć. Vodi me u moju sobu, veli mi da slobodno popijem vodu koju mi je ostavila u bočici u frižideru. Na moju primjedbu da mi je vode dosta da bi sada radije popio pivicu, rekla je da nema problema da će mi donijeti pivo iz kafića u prizemlju. Lijepo hladno Velebitsko. 🙂
Neću ga odmah popiti. Prvo sam se smjestio i oprao, pa sam skočio do obližnje samoposluge jer se trebalo opskrbiti za jutro. Sutra, u ponedjeljak je praznik i ništa neće raditi.
Ne znam što sam očekivao od mjesta, ništa posebno. No, unatoč što se još ponegdje vide ožiljci ostali iz Domovinskog rata djeluje uredno i živo. Oko 20 sati u malome parku bilo je mnogo ljudi, na boćalištu je partija bila u tijeku. Bilo je štandova s hranom i svačime, grupa Vigor započinjala je koncert negdje oko 21 sat.
U restoranu koji mi je preporučen i do kojeg sam se laganim koracima odšetao bila je velika gužva, osim domaćeg jezika čuo se i strani. Iako mi se jela nekakva druga hrana naručio sam pizzu jer sam na nju trebao kratko čekati. Pizza korektna, cijena viša! nego u Čakovcu, sve sam zalio tamnom Velebitskom i laganim korakom se vratio do sobe.
Zaspao sam relativno brzo jer ipak sam bio budan od 2 ujutro. Bio sam zadovoljan kako se sve odvilo, imao sam lijepu rutu i prvi dan godišnjega bio je zanimljiv. Sve zajedno, odvrtio sam 194 km s 2000 metara uspona u oko osam i pol sati okretanja pedala.
Toliko za prvi dan. Čitamo se uskoro s impresijama sa vožnje od Gračaca do Trogira. Nadam se da vam je bilo zanimljivo i bio bih vam zahvalan na komentaru. Također, da pokažete ovaj tekst prijateljima kojima bi također mogao biti zanimljiv.
Odgovori