Ponedjeljak je, 5. kolovoza, drugi dan mog putovanja na more a ujedno je i praznik, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Sjedim na balkonu sobe u kojoj sam prospavao dobru noć i upijam još ono malo jutarnje svježine. Doručkujem nešto malo hrane koju sam kupio večer prije i gledam kako se skupljaju biciklisti, čini mi se iz Gospića. Vidim da će imati i pratnju i razmišljam… Možda sam mogao i ja ipak preko Knina do Trogira? Dobro sad sam već promijenio rute, ovu koja ne ide preko Knina mi je u Garminu i nema smisla komplicirati.
Nakon buđenja dosta sam se dugo vrtio po krevetu, nije mi se baš dalo ustati a sad polagano i žurim. Naime, shvatio sam da bih vjerojatno mogao u ne prejakome tempu ipak stići na trajekt u 18 sati. U originalnom planu, trebao sam doći u nedjelju, obaviti kupovinu i s onim u 21 sati otploviti na otok. Kako danas neću obaviti nikakvu kupovinu, pomislio sam da je bolje da se malo požurim pa da već poslije 19 budem na otoku.
Tako je i bilo, planiranu jutarnju kavu nisam popio nego sam se brzo spremio i brzo otpremio na put. Nešto je malo prije 9 sati, preda mnom je bilo 140 i kusur kilometara što bih trebao bez problema odvoziti do 18h, naravno ako se ne desi što neplanirano. Kafić ispod sobe bio je dupkom pun, skupio sam nešto ovakvih i onakvih pogleda kad sam ušao da vratim ključ. Uskoro sam zajašio Vandralu i još ne do kraja budan krenuo sam na jug, cestom prema Zadru. Imao sam samo dva i kusur kilometara za zagrijavanje, jer mi je odmah slijedilo četiri kilometara uspona prema Velikom Crnopcu. Ništa strašno ali, je li, rano je. 😁
Cesta nije posebno strma, dosta je široka i laganim tempom se penjem i prisjećam se vremena prije autoceste kad sam ovuda prolazio starim i sporim javnim prijevozom. Kako se polako dižem na sve veću nadmorsku visinu, nekih 700 metara nad morem i odlazim sve južnije, tako se i krajolik mijenja pred mojim očima. Sve je više stijena, sve je više žute trave, sve je manje šuma a sve više tamno, tamno zelene vegetacije. Naravno, i temperatura se s dvadeset i nešto diže na tridesetak. No puše relativno jak, pa ustvari Maestral. Iako ne znam jel’ se vjetar iz tog smjera može zvati tako u zaleđu. 🤷🏽♂️Uglavnom, nešto sa zapada, sjeverozapada, s mora što me ipak donekle hladi.
Spuštam se prema Obrovcu, prolazim kroz onaj tunel i puf, sva vrućina zaleđa Jadrana pogađa me u glavu. Temperatura je već blizu 30. Spuštam se, no ubrzo kočim jer me ruta vodi prema unutrašnjosti, prema dolini rijeke Krupe. Narednih 15 kilometara se spuštam pa nije posebno teško. Uporavam ili stajem za fotke i video. Lijep vidikovac iznad Krnjeze, šteta što je ovo doba godine i ovo doba dana, krajolik izgleda nemilosrdan u vrelini sunca i izmaglici koja muti pogled u daljinu.
Evo me na jedva 130 metara nad morem, nalazim se pri rijeci Krupi kod istoimenog manastira. Inače sam se nadao da ću uspjeti snimiti koju fotografiju svega toga s ceste, ali nisam baš našao pogodno mjesto. Bila je i gužva, ljudi su se kupali u vjerujem friškoj rijeci i došao sam u napast da se i ja na kratko namočim, ohladim malo prije uspona koji mi je slijedio odmah nakon što sam prošao kamenom popločeni most. Taj uspon dug je dva kilometra, što nije mnogo, ali vruće je. Gazio sam polaganim tempom pazeći da se ne pregrijem. Jer, da sam vozio svom snagom u savršenim uvjetima, bio bih možda koju minutu brži. S obzirom da sam sada turist i da želim prvenstveno uživati, nije bilo smisla išta forsirati. Manastir se samo ukazivao među visokim lijepo zelenim jablanima, s lijeve strane se nazirao kanjon a iza su svijetlili vrhovi iznad Gračaca koje sam samo koji sat prije gledao s njihove sjeverne strane. Slijedio je još jedan spust prema Kaštelu Žegarskom. Mjesto se smjestilo u polju kroz koju teče ovdje samo rječica Zrmanja a preko koje sam prešao lijepim kamenim mostom.
I u ovo doba godine u rijeci ima vode i na sekundu se osjeća da je temperatura malo niža. Naravno, ne stajem da bih se namakao. Makar, sad kada ovo pišem, ako ikad ponovim nešto ovakvo sigurno ću se barem jednom okupati ili barem namočiti! Dobro, stižem do mjesta Kaštel Žegarski koji je na južnom kraju polja. Ne čini se da ima previše života, vruće je i ljudi su u kućama. Nastavljam do Žegara koji dodiruje Kaštel i ovdje mi se dešava prva i jedina navigacijska greška dana. Naime, nedugo nakon križanja glavnih cesta trebao sam skrenuti na jug na nekakav breg, ali ispostavilo se da tamo više nema asfalta! S obzirom da je ovdje makadam pun oštrog kamenja, nije bilo šanse da nastavim tom cestom.
Mrmljao sam si u bradu pregledavajući kartu na mobitelu, tražeći alternativu. Ispalo je da imam cestu koja ide na istok otprilike prateći tok Zrmanje, sve do mjesta Ervenik. Cesta je u dobrom stanju, prometa minimalno, čak se neko vrijeme spušta. Tih deset kilometara brzo je prošlo i eto me već kod Ervenika kojeg sam ustvari samo okrznuo. Ne križanju gdje sam skrenuo na jug, vidio sam na zid naslonjen bicikl uprćen bisagama. Pogledavši pažljivije vidio sam vlasnika koji je legao na travu u lijepom hladu stabla murve. Nisam mu se javljao, neka čovjek odmara. Iako sam razmišljao da mu to i nije baš tako bedasta ideja. No, na četrdesetom kilometru rute sam, dva sata je prošlo i osjećam se sasvim OK, pa nema smisla stajati.
Opet mi slijedi lagani uspon nazad na cestu kojom sam u prvotnom planu trebao proći. Oko mene ničega, iza mene vrhovi planina, okolo travnate površine na kojoj rastu ne previsoka stabla kojih ima mnogo ali djeluju kao da ih je vjetar posijao po tom suncem spaljenom i vjetrom šibanome terenu. Vidik je zanimljiv, pogotovo sa svim onim vrhovima u pozadini koji postaju sve manji gotovo svakim okretom pedala. I uskoro stižem do ceste koja mi je na ucrtanoj ruti. Okrećem se u smjeru u kojem sam došao i vidim ravnu cestu omeđenu stablima iza koje su se nadvili kao da me pozdravljaju Veliki Crnopac i prijatelji.
Stajem, vadim fotoaparat iz torbe. Snimam nekoliko kadrova i netom nakon što sam se premio poći, točno ispred mene, kroz kadar koji sam malo prije snimio nisko iznad mene prelijeće ratni avion Rafale HRZa! Gotovo da sam mogao vidjeti pilota! Aaaa, skoro da vičem. Pa što nisi deletio pola minute ranije, kakvu sam fotku mogao snimiti!!! Da zamolim umjetnu inteligenciju da mi ga zalijepi na fotku? 🤔😁 Dobro, nastavljam dalje i svejedno si mrmljajući u bradu, kad odjednom nešto dalje čujem nekakav čudan zvuk. Dižem pogled i vidim tri tamne točkice kako lete prema meni. Aha! Na brzinu vadim mobitel iz džepa na leđima i uspijevam snimiti ove tri točke, koje su sada helikopteri HRZa. Ajde, barem nešto, nekakav dokaz da ne bi ispalo da pričam lovačke priče. 🙂
Odavde imam još 6 kilometara do Kistanja. Na cikloračunalu pokazuje se temperatura od 39 stupnjeva. samo što nije podne. U mjestu je trg sa visokim stablima koja rade lijepu sjenu. Doduše stolovi u njoj su popunjeni pa sjedam za jedan visoki uz zid pod kakvom takvom sjenom ruba krova. Osvježavam se svojom omiljenom kombinacijom; radler i mineralna. Od svakog po pola litre, pa malo jedno, malo drugo. Zadržavam se samo dvadesetak minuta i nastavljam na sjever prema Kninu.
Šest kilometara dalje skidam se sa glavne ceste i skrećem opet na jug, prema lokaciji koju sam zacrtao kad sam slagao rutu, prema Manojlovačkome slapu. Iako nije doba godine za slapove, ovaj je i dalje živ i veselo se spušta u Krku. Doduše, sada kad pažljivije gledam na karti, snimao sam vodopad Brljan jer se ovaj drugi s vidikovca na vrhu ne vidi. 🤷🏽♂️🙂 Inače, ako nađete par biciklističkih rukavica bez prstiju na vidikovcu Brljan, uzmite ih, ne trebaju mi više. 🙈 Naime, nakon što sam snimio fotografije koje sam mislio, odlučio sam namazati noge kremom za sunčanje. Naravno, nisam želio namastiti rukavice pa sam ih skinuo i stavio ih kraj sebe na klupu na vidikovcu.
Sjetio sam ih se na polovici uspona s druge strane rijeke kad su mi znojni dlanovi lagano krenuli klizati po upravljaču. S obzirom da bi se morao vratiti na početak uspona s kontra strane rijeke, nije bilo šanse da to uradim. Preživjeti ću bez njih, već sam na pola puta. Sljedećih šesnaest kilometara do Drniša opet se lagano dižem. Temperatura je premašila 40 stupnjeva i ne forsiram se. Vremena imam i vozim tempom koji me neće zakuhati. S lijeve strane impozantno se nadvila planina Promina, dok su uz cestu kraj mene prolazili vinogradi.
U Drniš stižem nakon relativno dugog spusta na kojem me vjetar gotovo bacio s bicikla. Naime, u jednom trenutku doletio sam na čistinu između stabala i vjetar s boka me lijepo gurnuo, a ja sam imao bidon u jednoj ruci. 🙈Dobro, dovoljno sam težak da me nije baš lako gurnuti i sve je OK proteklo. Inače sam planirao u Drnišu stati na neku klopu, ali kako sam žurio odlučio sam ne stajati predugo. Otišao sam do Inine crpke, popio sam dosta, pojeo ništa jer im hrenovke još nisu bile gotove. Nakon uspona iz grada stao sam na vidikovcu s južne strane i snimio nekoliko fotografija i videa za društvene mreže. Tamo je ugibalište koje je nažalost bilo prepuno smeća. Ne samo da su kante za otpad bile pune, nego je netko mudar ostavio i svoje smeće u žutim vrećama tamo… Dok još i mogu razumjeti da komunalci nisu praznili kante u nedjelju pa onda ponedjeljak, ne mogu razumjeti ljude koji voze svoje smeće i onda ga ostave na takvim mjestima. 😶
14 je sati, ostalo mi je još šesdesetak kilometara, u dobrome sam vremenu. Cesta slijedi željezničku prugu prema Splitu, jedan dio se diže, pa se onda opet spušta. Lijepo mi je vidjeti željeznicu, postaju Unešić. Budi mi sjećanja na djetinjstvo kad smo na more putovali vlakom. Navečer bi krenuli iz Čakovca, u Zagrebu se prebacivali u noćni vlak za Split koji je u ono doba još vozio preko Bihaća do Knina pa dalje prema Splitu. To putovanje me veselilo više od samog ljetovanja, a i iscrpljivalo me više jer naravno nisam mogao spavati zamišljajući što sve u noći prolazi kraj prozora kupea, da bi ujutro stigli u Split u onu veliku vrućinu i gungulu mediteranskog grada.
Evo me i u Sitnom, do kojeg sam se od Unešića lijepo lagano spuštao. Sad sam za kaznu dobio isto takav polagani i dugi uspon do Prgometa. Mjesto mnogima poznato samo i isključivo po autocesti, koju snimam na vrhu uspona prije samog mjesta. Netom prije toga prestiže me (preblizu) automobil za čijeg vozača sam imao par biranih riječi. Nekoliko stotina metara kasnije vidim isti taj auto u sjeni nadvožnjaka. Kako prilazim bliže, vidim dvojicu mladića koji su izašli iz auta. Prilazim im a jedan mi na engleskom govori da sam brz. 😁Dižem mu palac u zrak i nastavljam svojim putem. Fascinantno mi je da su svi koji su htjeli sa mnom komunicirati kad sam vozio bicikl to radili na Engleskom jeziku. Pretpostavljam da im je nepojmljivo da evo, jedan Hrvat vozi bicikl. 🙈
Prošlo je petnaest sati i sad sam već veoma blizu. Ostalo mi je samo nekoliko kilometara laganog uspona a onda mi slijedi spust prema moru, prema Trogiru. Taj lagani uspon bio je stvarno težak, jer osim vrućine, cesta me vodila točno u vjetar koji je mi cijeli dan puhao i sad mi je ovako kao šećer na kraju još malo paprio put. Nema veze, imao sam još dovoljno vremena do polaska trajekta. Dolazim na glavnu cestu prema moru, koja se valovito spušta pa diže do mjesta kad konačno izbijam na vrh bregova nad moram i po prvi puta ga ustvari i vidim.
Stajem na prvom pogodnome mjestu jer sam želio snimiti nekoliko fotografija. Lijepo se vidi Trogir, Čiovo, iz njih Šolta i Brač i naravno, Split. Da je zapuhala prava bura, vidik bi bio još bolji i čišći, ali kolovoz je, mnogo je vlage u zraku pa se udaljena mjesta vide kroz izmaglicu sparine. Nema veze, osjećam se dobro i zadovoljno. Samo se još moram spustiti u Trogir, stati ispred trajekta i to je to, ovaj dio biciklističke priče je gotov! 😊
Spustio sam se u sam Trogir, stao u meni omiljenom brzogrizu, piletina u pecivu, pivo. Sjedim na klupi na kojoj su jutros nonice prodavale smokve i kvasinu i promatram svijet koji se valja oko mene. Iza mene buka stotina motornih vozila svih veličina i broja kotača koji prelaze preko uskog mosta za otok pa dalje za Čiovo. Malo turiraju, malo koče, malo trube. Njihovi zvukovi se miješaju s razgovorima ljudi koji prolaze ispred mene, uglavnom turista. Neki friško oprani i lijepo odjeveni, neki odjeveni za plažu i smrdljivi od znoja kao i ja. 🤷🏽♂️😁
Riješavam klopu, odlazim prema pristaništu, 17:20 je i trajekt čeka 18 h i ukrcaj putnika i vozila. Karta za bicikl me košta točno 10 centi manje od karte za mene. Dakle, sve zajedno osam eura i deset centi. Za usporedbu, za vlak me koštala 1,99€. 🤷🏽♂️u 17:45 sjedim na nadgrađu trajekta, izuo sam šprinterice, skinuo kacigu odmaram na suncu dok me sad više ne tako vruć vjetar lagano hladi. Uskoro krećemo, plovimo prema otoku. Malo poslije deventaest sati, samo što nismo pristali. Palim Garmin jer želim snimiti početak vožnje od pristaništa do kuće na samome trajektu. Pa, neće se samo oni s brdskim biciklama hvalisati da oni s trajekta startaju svoje vožnje. Eto, i ja sam svojih 520 metara s 19 metara uspona do kuće započeo na moru. 😁
Cijela današnja ruta imala je 144.5 km sa 1,457 m uspona za što mi je trebalo 6 sati i 12 minuta okretanja pedala. S trajekta do kuće mi je trebalo još dvije i pol minute. 🙂 Bila su ovo zanimljiva dva dana. Ovaj je bio još topliji od dana prije, no mjesta koja sam posjećivao su bila još zanimljiva nego ona u nedjelju. Fizički sam se odlično osjećao, nisam se nešto previše umorio. Jedini problem u svemu tome sam si napravio sam jer sam na put krenuo s neispravnim zadnjim kotačem.
Da, sada znam i ja, ali u trenutku kad sam odlučivao o tome mi se zibanje lančanika na zadnjem kotaču nije činilo tako strašno i imao sam dojam da će izdržati do povratka kući. No, dok se prvi dan i nije nešto posebno osjećalo, danas mi je bicikl bio veoma bučan i kada bi i kada ne bi okretao pedale. A bicikli ne buče ako su dobro podešeni. To mi je zadalo ponešto brige, no o svemu tome u sljedećem zapisu, kada sam pošao na izlet do Šibenika.
Odgovori