Problem s ljudima je da kada naprave nešto što im se čini veoma zahtjevno i kada idući puta to ponove, smatraju da to nije ništa posebno. Pa, i prošle godine sam vozio brevet 200 KM iz Zaprešića i tamo i nazad stigao biciklom i sve zajedno odvozio 400 km u komadu. Neš’ ti posla!
Mislim, unatoč činjenici da pišem ovaj tekst i da ga vi čitate, ustvari nisam od onih koji se baš vole hvalisati sa svakim kilometrom, svakim hupserom ili ne znam, svakim sendvičem s benzinske. Ne zato što sam skroman do boli, nego zato jer znam da sve što ja radim, netko radi više, brže, jače. Dobro, ruku na srce, nema nas mnogo ali svejedno. Ja sam odvozio 400 u danu, netko je na drugom kontinentu odvozio nekoliko tisuća u dva tjedna. Ja sam odvozio 3000 metara uspona, netko drugi ih je skupio 7000. Onaj treći je 400 KM odvozio za 12 sati, itd.
Ipak, nekako mislim da ova vožnja ipak može dobiti i zapis u digitalnome obliku. Ako ništa drugo, jer je ruta po kojoj brevet vodi sudionike veoma lijepa i mnogima po prvi puta otkriva ne samo scene istočne Slovenije nego i Hrvatskog Zagorja. No, odvozivši ovu rutu po drugi puta da budem iskren, od prekrasnog dvorca Otočec ja bi rutu opet odveo nekamo na sjever u brda. Da, bila bi teža zasigurno, ali bi se izbjegao ravničarski dio po cestama koje su prometne i ne baš odlične i raznorazna li-la riješenja biciklističke infrastrukture.
Dobro, hajde da onda stavim neke brojke na početku ovog teksta, više kao zanimljivost. Rekao sam da sam već odvozio ovu kombinaciju, pa mi je bilo zanimljivo napraviti usporedbu ove u odnosu na prošlu godinu.
Pa, osim uspona, brojke su gotovo potpuno jednake! Uspon uređaji ionako gotovo nikada ne pogode na metar, njihova očitanja ovise o atmosferskom tlaku, a ove godine je bilo poprilično vjetrovito pa pretpostavljam da je tih dvjestotinjak metara razlike zbog toga. I još jedna razlika, ove godine sam ukupno potrošio 43 minute više na cijeli događaj. Za to sam imao dva razloga. Prvi, što ovaj put brevet nisam vozio sam, pa sam onda imao i više interesa koju minutu više potrošiti na čašicu razgovora na kontrolkama. 🙂A drugi što sam na kraju dana imao nešto problema s noćnom rasvjetom. No, o tom kad stignemo do toga.
Ono što je mene ustvari iznenadilo je da sam se ’24. u to doba osjećao poprilično dobro na biciklu, činilo mi se da sam u dobroj formi, tim više što mi je uskoro slijedio brevet od 1000 km. Za razliku od ove godine kad sam konstantno teži no što bi htio, kad me non stop nešto zateže i pecka i kada mi se čini da sam daleko od prošlogodišnje forme. No, brojke ne lažu. 🤷🏽♂️Kažu neki…
OK, nakon poprilično dugog uvoda, krenimo na sličice s vožnje. I tekstualne i fotke.
Prvi, jutarnji dio od Čakovca do Zaprešića sam poprilično dobro odvozio. Za 94 kilometara trebalo mi je koju minutu manje od 4 sata, s time da sam u Zaboku potrošio petnaestak minuta na doručak iz pekare. Krenuo sam u 3:30 ujutro, što bi značilo da sam na startu bio nešto prije 7:30. Sama vožnja, ništa posebno za prijaviti, prvi dio do vrha iznad Novog Golubovca miran sa slabim prometom, a kako je se sunce dizalo prometa je naravno bilo sve više, iako je bila subota. 12. travanj, da u stvari i znate kada se dešava ova priča. 😊
Na startu je bilo poprilično mnogo biciklista, što je uvijek lijepo vidjeti. Start i cilj je u Novim Dvorima na sjevernom uzlazu u Zaprešić. Prednost je što je lako dostupno automobilima i ima dovoljno mjesta za parkiranje (što mene ionako ne muči 🤪) ali nedostatak je to što kad čovjek završi brevet ne može naručiti, kavu, sok, pivu. Jer obično breveti počinju i završavaju negdje gdje ekipa može jedan drugome pričati lovačke priče s ove ili koje prethodne vožnje. Ovako kad samo imate vodu u ruci, baš i nije veoma poticajna atmosfera. 🤷🏽♂️Dobro, ja bi ionako pio radler ili bezalkoholnu pivu, jer, ono, imam još nešto kilometara do doma.
Krenuli smo u 8 u sunčanom jutru, kao i prošle godine, udarnički. Cijela grupa se relativno brzo razvukla preko malih ali osjetnih hupsera na putu, te nekoliko semafora preko raskopanih prometnica. Ja i Dadek kojeg se možda sjećate s prethodnih breveta ulovili smo jednu od prednjih grupa i uspješno ju pratili. Kad smo nakon Velikog Trgovišća krenuli brzom cestom prema Pregradi, tempo se poprilično ubrzao. Isto je bilo i prošle godine, no tada je grupa bila nešto manja i duže sam ju držao.
Sada nas je bilo dosta, možda dvadesetak i kako smo vozili u koloni jedan iza drugoga jako se osjećao efekat harmonike. Naime, netko bi naprijed malo usporio pa bi to radili svi iza njega. No, onda bi taj netko opet ubrzao pa to opet radili svi iza njega. Tako se dešavalo da malo vozim 30 na sat gotovo ne okrećući pedale, pa da onda odjednom moram sprinatati na 40 da bih zadržao priključak. Nakon valjda desetog sprinta odustao sam od te rabote. Imam 100 km u nogama i još me čeka 300, nema smisla ganjati se sa friškim nogama koje su stigle na samo 200 km.
Dadek je ostao sa mnom, iako sam mu rekao ako želi nek nastavi s brzancima jer sam vidio da mu je dobro išlo, pridružio nam se još jedan kolega. Ispalo je da smo nas dvojica s njim vozili posljednje kilometre Sesvetskog breveta prije mjesec dana. Eto, kako je svijet malen. Pogotovo ovaj brevetaški.😊
Do Desinića smo stigli zajedno, da bi nas dvojica tamo sjeli na kavu dok je kolega nastavio dalje. Nismo se dugo zadržavali, nastavili smo voziti prema Sloveniji. Hupser za hupserom, prva foto kotrolka je prošla i evo nas kod susjeda. I tu je počeo pravi rock and roll penjanja. Nisu to Alpe, iako se zbog nekih nagiba ponekad se činilo da jesu. No, pejzaž je prekrasan, rano je proljeće voćke su u punome cvatu, užitak je voziti ovdje i upijati zvukove i poglede sugdje naokolo.
Oko podneva smo stigli na najvišu točku dana 600 i kusur metara nad morem i od tamo nam je slijedio dug spust prema Sevnici. Lijep je za voziti jer nije veoma strm. Još da vjetar nije puhao u nas, bilo bi još ljepše. No, nema ovaca i novaca, zar ne? 🤷🏽♂️U Sevnici smo prešli preko rijeke Save i na benzinskoj crpki uzeli pauzu za odmor i ručak. Ako se sendvič s benzinske tako može zvati. Četrdesetak minuta kasnije krenuli smo dalje, prema idućoj kontrolnoj foto točki na željezničkoj postaji Mokronog.
Valjda sam već dosadan s forom da nam nisu bile mokre noge, ali i prije prilike da ih smočimo trebalo je još odraditi nešto kilometara do tamo. Prvi dio puta pratio je cestu koja je vijugala zvodno uz riječicu Mirnu a s obje strane uzdizala su se šumovita brda.Vidici su opet bili veoma lijepi,ponajviše na Mirnu koja se šumeći spuštala preko kaskada i malih slapića. No, kako smo vozili na jug kroz dolinu i vjetar se upirao u nas, baš se lijepo kanalizirao onuda. Kad smo se od riječice maknuli, ostalo je i još nekoliko osjetnih hupsera za pregaziti.
Poslije Mokronoga, sve do Otočeca vjetar nam je uglavnom pomagao, konačno smo mu više ili manje okrenuli leđa. I dalje je krajolik bio lijep, no više ne na onaj način kako je to bio na obroncima visokih brda na početku breveta.
I eto nas uskoro kod dvorca Otočec. Prekrasno se reflektirao u smaragdnoj vodi koja ga okružuje. Naravno da samo iskoristili priliku za koju fotku dok smo malo odmarali u sjeni stabala s južne strane otoka. Oko nas milili su turisti u šetnji parkom, drvenim mostovima, vjerojatno i samim dvorcem.
Mi smo ipak morali dalje, još sedamdesetak kilometara je pred nama. Kada smo se izvukli iz šume i nastavili prvo na istok pa onda na sjever prema Krškom, vjetar je opet počeo odmagati. Znam da se to čini kao izgovor, ali stvarno, tog dana vjetar je svoj smjer uglavnom prilagođavao tako da nam puše u prsa. Dakle, biciklističnjak. 🤷🏽♂️🙈
Možda je najgore bilo zadnjih tridesetak kilometara poslije Krškog (gdje nam je bila i posljednja foto kontrola) jer smo vozili kroz ravnicu i baš nas je fino naguravao. Toliko da sam ja u jednom trenutku rekao Dadeku nešto u stilu “***** to, ja više neću!” i prestao okretati pedale. Da sam bio sam, vjerojatno bi stvarno na neko vrijeme sišao s bica i kontemplirao svoje životne odluke. Ovako je Dadek podmetnuo leđa i otišao ispred mene gurati vjetar i povukao me iz te, ponajviše mentalne kmice. Eto, zato je dobro voziti s još nekim, jer ruka pomoći može biti samo minuta ili dvije odmaranja u nečijoj zavjetrini.
Ona li-la riješenja u biciklističkoj infrastrukturi najviše se odnose na ovaj dio Slovenije. U prvom dijelu nakon što smo ušli u Sloveniju, ono biciklističkih staza što je bilo, bilo je za 9/10. Dalje u stvari za njima nema ni potrebe jer promet nije tako gust da bi se isplatilo ulagati u zasebne staze.
No, u svim drugim mjestima ta riješenja postoje, ali su tako… Tamo su i moraš ih koristiti, ali ti put čine nespretnim i tjeraju te da svako malo kočiš i prelaziš s jedne strane ceste na drugu pa 200, 300 metara kasnije nazad na onu prvu. Čak i kod susjeda, mnogi kreatori gradskih prometnica ne shvaćaju da ljudi biciklom i putuju i da ih takva riješenja tjeraju da ih ne koriste. S druge strane, postojale su i lijepe dobre, biciklističke staze u dužini od nekoliko kilometara koje su dobro konstruirane i po kojima želiš voziti, koliko god te dosadan vjetar šibao…
Isto je takva dobra i biciklistička staza uz željezničku prugu prema Zaprešiću. OK, križa se sa mnogo prometnica pa tamo treba kočiti, treba paziti na šetače pasa i raznorazne druge rekreativce, ali je svejedno riješenje za 10/10. S treće strane, nova biciklistička staza sa sjeverne strane Zaprešića iako nazivno veoma dobra, opet je izvedena tako da ako se držite pravila u možda tri kilometra morate opet nekoliko puta prelaziti s jedne strane prometnice na drugu i opet nazad. A nije da nije bilo mjesta da se sve napravi s jedne strane, kad se već radilo iz nova. Šteta, ideja dobra, realizacija za požaliti.
Dobro, unatoč biciklističnjaku, Dadek i ja dovrtjeli smo do Novih dvora u 17:57 što je sasvim pristojno vrijeme. Nismo se ubijali gazeći uspone, odmorili smo se kad smo htjeli, odupirali se vjetru koliko smo mogli i sve zajedno lijepo smo to odvozili. Kako nisam baš od mesnih gulaša, odabrao sam vegetarijansku verziju obroka i nisam požalio. Povrtna verzija gulaša bila je veoma ukusna tako da sam pojeo dvije porcije tjestenine s tim umakom. Pozdravio sam se s Dadekom, on je kući otišao autom. Iako mi se neko kratko vrijeme po glavi vrzmala ideja da odem s njim, ipak sam se othrvao lakšem putu.
Još sam kratko porazgovarao s organizatorima i kolegama koji su u međuvremenu pristigli ili već bili tamo i nekih četrdeset minuta kasnije krenuo kući, prema Čakovcu. Istom rutom kojom sam došao. Stajao po treći puta na istim semaforima, izbjegavao iste rupe, gledao u ista dvorišta.
Uskoro se počelo mračiti pa sam stao da upalim prvo stražnje svjetlo i da odmah na sebe stavim reflektirajuće trake. Nek se nađe.
Tada sam i skužio da mi se prednje svjetlo nekako čudno ziba. Otpustio se vijak koji ga drži za podnožje koje se montira na upravljač. Dobro, Filipe, ne budi lijen. Skini torbicu ispod sjedala, pronađi prikladan alat, zategni vijak. Pospremi sve ono što si izvadio nazad u torbicu. Naravno, kako sa sobom vozim priručnu mini radionu koju je veoma lako posložiti kada nisam na putu, no kada sam cijeli dan na cesti, to sve lijepo vratiti unutra postaje nemoguća misija. 🙈
I tako, vozim se lijepo dalje, pogodim još nekoliko rupa na cesti i pogađate… Da, moja svjetiljka se opet veselo ziba. 🤷🏽♂️Tjah, a znao sam da ju trebam skinuti s upravljača kada ju ne trebam a ne ju jadnu dvjesto kilometara truckati po suncu… Eto, nisam.
Stani Filipe, opet. Opet rasturi torbicu i pronađi crnu električarsku izolir traku. I zalijepi vražju lampu za upravljač! I opet naguraj sve nazad u torbicu! Da budem iskren, evo gotovo mjesec dana nakon vožnje, torbica je još uvijek u onakvom stanju kakvom sam ju ostavio negdje sjeverno od Zaboka. 🤷🏽♂️
Unatoč tome svemu, lijepo sam se vozio prema usponu kojeg sam u jutro pregazio na putu dolje. Jer, za divno čudo onaj južnjak nije prestao nego mi je za promjenu pomagao. Moram priznati da sam bio pomalo umoran i da sam na prvom manjem usponu stao da bih pojeo još pokoju čokoladicu koju sam imao u torbici na gornjoj cijevi. Naredni uspon prema Novome Golubovcu gazio sam veoma polagano. Nije baš lagan i stvarno mi se nije baš tako žurilo. Do Lepoglave sam se dosta brzo spustio no tada mi je vjetar opet počeo malo više smetati. Ne kako na brevetu, ali već je oko 22 sata i ono, sad polagano sve osjećam!
Unatoč vjetru, dosta sam se dobro vozio, cesta je uglavnom ravna s pokojim blagim usponom ali postajem pomalo gladan. Ne bez energije, nego baš gladan. Već sam prešao u Međimurje kada sam odlučio sjesti na jedno autobusno ugibališe uz put i otvoriti vrećicu orašastih plodova koju sam cijeli dan vozio sa sobom. Tek sam nedavno počeo takve stvari voziti sa sobom na vožnje i moram reći da su mi bolje od svih onih čokoladica, gelova i koječega. Naravno, njih je nezgodno, pa čak i opasno jesti u vožnji ali uvijek mogu odvojiti tih nekoliko minuta da stanem i na miru pojedem nešto.
Pojeo sam pola vrećice i nastavio dalje. Moram reći da mi je to bio zadnji obrok dan, toliko mi je zasitan bio. No, za kraj ovog dugog dana na biciklu život je za me pripremio još jednu malu zamku i to gotovo nadomak kućnog praga.
Naime, nekih možda 500 metara od kuće nalazi se pružni prijelaz s onim preprekama oko kojih treba voziti slalom. To mi obično ne predstavlja nekakvu poteškoću, no ipak sam bio na 400. kilometru i umor je činio svoje. Nekako sam čudno izmanevrirao i prednji kotač mi je upao u rupu i bicikl je jednostavno propao podamnom. Srećom sam jednu nogu već skinuo s pedale pa sam onda bicikl pustio, tom nogom se dočekao na tlo a rukom sam se uspio uhvatiti za prepreku tako da se srećom nisam fizički poljubio s tlom. 👍🏼
Još malo andrenalina prije spavanja. 🤷🏽♂️🙂
Što reći za kraj? Još jedna četristotka je u džepu, još jedan zanimljiv dan u spomenaru, još jedan brevet na popisu. Nadam se da vam je bilo zanimljivo sa mnom i da se vidimo uskoro na još jednoj sličnoj, no ipak nešto kraćoj vožnji.
Kao i uvijek, hvala na čitanju! imate li pitanja ili komentara, upišite ih gdje god vam već odgovara, uvijek rado odgovorim. Također, preporučite me zainteresiranim prijateljima, što nas je više, zabavnije je! 🙂
I za kraj, cijela aktivnost na Stravi.
Odgovori