Tjah, već je skoro svibanj a ja nisam ništa napisao od kraja siječnja!
Pa, da malo popravim. 😊
S obzirom da je nakon dosta vremena subota osvanula kišna, nisam na biciklu nego za ekranom računala. Stoga sam imao vremena malo razmišljati o svemu i svačemu pa će današnji tekst biti više o promišljanjima nego o samom opisu vožnje. Ako vam se ne čita, provezite se fotografijama, bio je zanimljiv dan…
Pogledate li kartu iznad, nakon ne znam koliko pokušaja uspio sam ugraditi podatke sa Strave na blog! 🤷🏽♂️Pa ako vas zanima, možete otići tamo i malo detaljnije pogledati rutu. Ili me zapratiti i dati mi prstić i/ili komentar na vožnju.
Dakle, ruta je vodila uz granicu sa Slovenijom po Međimurskim bregima, pa u Prekmursku ravnicu do brdovitog Goričkog. Ondje sam ušao u Mađarsku i dalje valovitim terenom do Jegerseka (Zalaegerseg). Ondje sam se na benzinskoj crpki odmorio, pa nastavio dalje prvo na sjever a onda direktno na jug prema Velikoj Kaniži.(Nagy Kanizsa) Put me dalje vodio do Goričana na Mađarsko – Hrvatskoj granici i dalje po južnom dijelu Međimurja do kuće.
Kako vidite na fotografijama, dan je bio sunčan s malo oblaka. No, bilo je to zatišje prije (doslovne) bure. Da, znam, na kontinentu nema bure ali u već u subotu navečer je zapuhao jak i hladan sjever kojeg se ni prava bura ne bi posramila. Tahvaljujući tome ovaj blog i nije o nekoj drugoj vožnji. Naime, taj vikend susjedi iz Varaždina organizirali su dva breveta. U subotu 600 km a u nedjelju 200 km.
Kako je prognoza (pravilno) najavljivala kišnu noć sa subote na nedjelju i na moru olujnu buru a na kopnu veoma jak sjeverni vjetar uz ozbiljno zahlađenje odustao sam od oba breveta. 600ka je bila zahtjevna sama po sebi jer je iz Varaždina vodila sve do Senja pa natrag u Varaždin, a kad se na to još dodaju moguća noćna kiša, hladnoća i vjetar, ipak sam znao bolje. 200ka pak je u nedjelju vodila na Areh na Pohorju u Sloveniji na 1200 mnm. Sve to, uz oko 150 km ravnice sa pet stupnjeva u zraku i veoma jakim sjevernim vjetrom. Isto sam rekao ne hvala. Radije ću sjediti doma i s pivicom u ruci gledati utrku na tv-u. 🙂Tim više prst gore za sve koji su se ipak odvažili odvoziti ikoji od ta dva događaja. Bilo mi je žao organizatora jer su složili baš lijepe rute ali eto, vrijeme nam je pokvarilo planove. Jedna zanimljiva činjenica ta dva dana; ovo je vjerojatno prvi puta u povijesti naših breveta da je više ljudi sudjelovalo na 600 km nego na 200!
No, dobro. Preračunavši to sve, zavukao sam ruku u svoju vreću ruta tražeći neku koja neće biti veoma zahtjevna ali u isto vrijeme ima više od 200 km. I tako sam našao ovu. Uglavnom ravničarska s nekoliko ne previše zahtjevnih uspona. Kako se Zemlja dovoljno nagnula prema ljetu, dan nam traje duže od 12 sati i normalnim tempom stignem kući prije mraka makar ne krenuo u gluho doba noći.
I tako sam krenuo negdje oko 9 sati i već nakon nekoliko kilometara gotovo sam nastradao. Naime, nedaleko od Čakovca na jednoj od točaka gdje je uvijek prometna gužva, vozač automobila iz kolone je skrenuo pred mene. Iako sam bio na biciklističkoj stazi i dovoljno metara od njega i još sa fluo zelenim prslukom na sebi iz sada nebitnog razloga nije me vidio. S druge strane, baš tada ja se nisam držao svojeg pravila koje protpostavlja da me vozači ili ne vide ili ih nije briga i zato uvijek radije ja prvi kočim.🤷🏽♂️ Bilo kako bilo, on je ipak prikočio, ja sam stigao ponešto usporiti, toliko da se lagano naslonim na automobil i skrenem na parkiralište desno od nas. Njemu je ostala fleka na desnim vratima i nešto psovki a meni navala andrenalina…
I sad dolazimo do prve od filozofskih točaka. A to je automobili uvijek, svagdje i svuda… Gledajte, nisam protiv automobila ni prometa. Iako (srećom) nismo u SADu gdje bez automobila doslovno ne postojite i kod nas je život bez automobila nažalost (mnogima) veoma težak. Meni je lako. Živim gotovo u centru malog grada i automobil mi ne treba u 19 od 20 slučajeva. No, nekome tko živi na vrhu na kojem sam okinuo prve dvije fotke ovog zapisa automobil treba 19 od 20 slučajeva. Bilo da mu trebaju lijekovi, veća kupovina ili želi otići u kino.
No, s druge strane, u mnogim dvorištima često ima automobila koliko je i ljudi u kućanstvu i baš svi moraju svim tim automobilma nekamo. A često je to pola kilometra ili jedan, dva do obližnje trgovine, placa ili kafića. I tako dođemo do situacije da su na cesti u svakom trenutku deseci autombila pa ako se slučajno odlučite pješačiti ili voziti bicikl, jednostavno ne možete preći cestu bez životne pogibelji.
I tako se kao pomoć onima koji ne voze na mjestu gdje se ionako stvaraju čepovi stavi semafor, koji pogađate, u subotu u 9 ujutro stvara još veće čepove. Imam riješenje? Imam. Zove se efikasan javni prijevoz. Ne, nisam Einstein. Ljudi koje svojim porezom svi zajedno plaćamo trebli bi baciti pogled već do obližnje Austrije i Slovenije da preuzmu barem dio njihovih riješenja. Također, ljude treba stimulirati da što manje koriste automobile za putovanja kraća od 2, 3 kilometra. Vjerujte mi, svima će nam biti bolje. Jer motorni prijevoz stvara buku, zagađenje ispušnim plinovima, prometne čepove na cestama, a ljudi koji se ne kreću dovoljno gube na tjelesnoj kondiciji.
Manje ljudi u automobilima a više u svim drugim oblicima fizičkog kretanja ili javnog prijevoza čini naša mjesta ljepšima za život.
Dobro, potrošio sam andrenalin i krenuo dalje. Odmah nakon što sam se maknuo od glavne prometnice sve je bilo ljepše. U šumarcima sam čuo ptice, uživao sam u scenama ranog proljeća. Svako malo vidio bi rascvjetala stabla voćaka. Ponajviše trešanja, divljih šljiva i ostalog grmlja koje cvatu prvi.
Dio rute kroz Međimurje sam brzo prošao i uskoro sam se spustio u Sloveniju preko jednog od malih prelaza koje nam je ulazak u Schengensku zonu otvorio. Iako, pitanje je jesu li ikad i trebali biti zatvoreni. No, dobro, to je tema koju sad vjerojatno nema smisla otvarati.
U ovome dijelu Slovenije ima dovoljno biciklističke infrastrukture uz prometne ceste, a kako sam se približavao Mađarskoj, tako je promet ionako postajao slabiji pa se onuda lijepo voziti. Vjetar sam osjećao, no gole noge grijalo mi je ranoproljetno sunce. Na onim kratkim i relativno strmim usponima mi je bilo i vruće, ali nije ih bilo mnogo pa nije bilo problema.
Sve sam te ceste ionako već vozio no, najčešće u obrnutome smjeru pa su mi neke dionice ipak bile ponešto drugačije.
Mrmljao sam da mi je ovo najljepše doba godine. Niti je vruće, niti je hladno. Život se budi nekon tamnih i kratkih zimskih dana,
boje su nježne, pastelne, kretati se vlastitim nogama kroz taj krajolik melem je i za dušu i tijelo.
Da se prije svega osvrnem na ove dvije fotke gore sa domaćim životinjama i rascvjetalim stablom. Ova scena je mogao bih reći, bila nagrada za patnju koje sam se nauživao do nje. Naime, do nje sam stigao na vrhu brežuljka do koje me vodila cesta koja se s drugog brežuljka dosta strmo spustala u šumovitu dolinu. I to bi bilo prekrasno mjesto za vožnju da je cesta bila barem u pristojnome stanju. Nažalost, bila je ne ispucana, nego prepuna rupa raznih veličina i dubina i spust ne samo da je bio neugodan nego i opasan. Dobro, preživio sam ga, nekako se uspio i uspeti do ovog mjesta i baš je bilo lijepo vidjeti ovu scenu. Koze, krave, raznih dobi i veličina. Na drugoj fotki vidite bijelu kozu, vjerojatno mamu koju je zlostavljao mališan čiji stražnji kraj vidite s desne strane stabla. Scena koju sam i snimao, no moram se natjerati složiti i te snimke.
I to nas dovodi do slijedeće filozofske točke. A to je, da je video, filmsko izražavanje teško. Naime, ova vožnja je trebala biti treći ozbiljni pokušaj video bloga s vožnje. Živimo u vremenu video materijala i kojemu svi nešto snimaju, emitiraju, reagiraju, prepričavaju i očito svi to i gledaju.
Prvi pokušaj je bio prije tri godine na brevetu 200 iz Varaždina. Staviti ću ga na dno bloga da ga možete pogledati ako želite. Dao bi mu trojku.
Od tada sam uglavnom u duže uradke kombinirao kratke filmiće koje bi snimao usput. Ove godine sam pomislio da bih se opet trebao okušati u vloganju pa sam u ožujku kupio nešto malo kvalitetniju akcijsku kameru. No, već u prvom pokušaju vloganja, otprilike na polovici vožnje, kamera mi je ispala iz ruke, završila pod kotačima bicikla i tako završila svoj kratki život kod mene. 🤷🏽♂️🙈
U ovome, trećem pokušaju malu kameru koju već dugo imam nisam ubio, no nakon što sam potrošio više vremena na prvi grubi rez nego što ću potrošiti na ovaj tekst, shvatio sam da to sve ne izgleda kao nešto što bih ja gledao. Em kvaliteta slike nije baš nešto, em se više čuje vjetar nego ja, em je više moje face na pola ili trećinu izrezane nego zanimljivog krajolika oko mene…
Kada sam se snimao za fotografske blogove, bilo je to lakše. Ovako na biciklu, sam, traži mnogo vremena i energije kod snimanja i još mnogo vremena u obradi….
Eto, zaključio sam da jednostavno nisam čovjek od videa, da mi je bolje držati se teksta. Pa, kako se ono kaže, nekome Youtube a nekome WordPress.
Vožnja biciklom po Mađarskoj je kao loša nogometna tekma. Znate da će atmosfera biti super, da dugo niste bili na tome terenu i veselite se lijepome danu. No, teren im je osušen i grbav, igraju u sistemu koji nitko ne razumije no, na nekoliko mjesta uz aut crtu su ipak iznenađujuće postavili novu englesku travu i lijepe sniježno bijele crte.
Nadam se da nisam previše rastegao ovu usporedbu, pogotovo ako (iz nekog čudnog razloga 🤪) ne volite nogač. 🙂
No, tako je. Od ovih oko 150 km cesta koje sam prošao, najkvalitetnije su bile neke od očito novih biciklističkih staza okolo Jegerseka. Uglavnom dobro izvedene, bez previše bezveznih prelazaka preko prometnica i zaštićena od motornog prometa. S druge strane, sve sporedne ceste uglavnom veoma ispucanog asfalta s više ili manje rupa oko kojih treba voziti slalom. Glavne pak ceste imaju relativno dobar asfalt, no veoma su prometne i ponekad uske. Unatoč tome, moram reći da s automobilima u Mađarskoj uglavnom imam sasvim u redu iskustva. Osim, onoga što ne razumijem a to je da po selima automobile ostavljaju parkirane na cesti. Ne uz cestu, nego doslovno ostave cijeli auto na cesti. Ok, nisam vidio mnogo svijeta, ali do sad sam ovo viđao samo tamo…
Za vas koji mnogo možda ne vozite bicikl, možda vam se ovo moje trubljenje o kvaliteti asfalta čini pretjeranim. No, moram vas podsjetiti da za raziliku od automobila imam samo dvije gume napumpane na oko sedam bara, čija gazna površina iznosi tek nekoliko kvadratnih centimetara, i naravno nemam nikakvih amortizera. Svaku neravninu koju pogodim osjetim u zglobovima, kad bicikl krene skakati preko ispucanog asfalta snagu koju pedalama prenosim gubim u borbi s tim neravninama, a ako moram izbjeći nekakvu rupu opet često moram kočiti jer ako je netko iza mene ne mogu samo tako skrenuti za pola metra ili metar.
Nemojte misliti da kukam, sve je to dio čari ovog mojeg hobija, no toliko da znate s čime se srećem u životu na bicu.
No, kad mogu svjedočiti ovakvim lijepim scenama, onda grbave ceste padnu u drugi plan a ostane zanimljiva fotografija kao ljepše sjećanje na dan. Ili kao ova ispod, ono što mi se veoma sviđa u Mađarskoj je da su im ceste često omeđene drvoredima. I to ne samo starim, baš na ovoj vožnji vidio sam i mladi drvored na jednoj sporednoj cesti. Da se mene pita, ja bi i kod nas uza sve prometnice sadio drvorede. Osim što su lijepi, u ljeti hlade ceste, štite od vjetra, dom su pticama. Vjerujem da bi se našlo još prednosti da se baš želi.
I tako sam ja peglao te Mađarske ceste, podne je pomalo dalazilo svome kraju, nebo je postajalo sve tamnije. Više nije bilo previše toplo. Bio sam na ulazu u Kanižu kad sam s druge strane ceste spazio biciklisticu. Mahnuo sam joj na pozdrav, kako to i uvijek radim kad vidim nekog na biciklu s kacigom i kad smo se već mimoišli shvatio sam da mi izgleda poznato! U stvari, ona je mene skužila, shvatio sam po pozdravu.
Pa, zamislite, kakvi su izgledi da se na dvjestotom kilometru vožnje baš u isto vrijeme nas dvoje nađemo na cesti? Da sam krenuo nekoliko minuta prije ili kasnije, da sam se duže zadržao fotkajući, na benzinskoj, bilo gdje. Prošli bi tim komadom ceste ne imajući pojma da smo oboje tamo bili samo koju minutu prije ili poslije.
No, eto, šansa je htjela da nam se putevi preklope i da se nakon ne znam koliko godina opet sretnemo na biciklu!
Dakle, Dorina je sad već i gospođa koju znam desetak godina i s kojom sam se dosta često vozio na biciklu. U međuvremenu je ona našla svojeg nekog, postala majka, mene je moj život odveo na moje staze i naši kontakti su bili rijetki, ponajviše preko društvenih mreža. I eto, tako smo se našli u Kaniži, vozili se sat vremena zajedno, lijepo si potračali, sjetili se nekih zajedičkih trenutaka i dogovorili se da se sretnemo na nekoj kavi, uskoro. Moram priznati da me jako oraspoložio naš nenadani sastanak i da su mi ti zajednički kilometri prošli neobično brzo, gotovo neprimjetno. 😊
Rastali smo se dvadesetak kilometara jugoistočno od Kaniže i ja sam dobre volje, pomalo se boreći sa sve osjetnijim sjevernjakom uživao u ovome krasnom olujnom svjetlu sunca. Okretao pedale u dobrom tempu i veselio se dolasku kući. Dobro, postajao sam i sve gladniji i veselio sam se nekakvom brzogrizu i finoj pivici u restoranu nedalekom mome domu. Nebo je postajalo sve dramatičnije i kako sam prilazio gradu, večer se polako pretvarala u noć.
I doslovno, kao na filmu: tamo negdje blizu 20 sati kako je pao mrak, tako su se otvorila vrata sjevera i onaj neugodni vjetar pretvorio se u vjetrušinu po kojoj bi bilo veoma teško voziti. Desetak, dvadesetak kilometara bi se dalo, ali boriti se nekoliko sati ili cijeli dan s njime, bio bi to gotovo Sizifov posao. Ipak, kako vidite po snimkama ispod, ja sam izdržao tih nekoliko stotina metara i uspješno nadoknadio dio potrošenih kalorija. 🙂
Sve zajedno, unatoč poljupcu ujutro bio je to lijep dan na biciklu, s pomalo neočekivanim obratima. 😊
Eto, nadam se da vas nisam mnogo zadavio sa svojim promišljanjima, i da se uskoro vidimo na nekoj novoj (tj. staroj 🙂) vožnji.
Kao i uvijek, biti ću vam zahvalan na komentaru, sugestiji kritici ili dijeljenju ovog mojeg teksta sa vašim prijateljima.
Ako ste prvi puta ovdje, možete se i pretplatiti na moj blog, i svaki puta kada nešto objavim, dobiti ćete obavijest.
I za kraj, obećani video iz 2021.
Odgovori