Ilitiga, ekipa Bolje stari bolje nori u epizodi dva brega i nešto ravnice. 😁
Treću godinu za redom u neko mračno zimsko doba dolazi poruka od ostatka ekipe; “Vozimo Fleche ove godine? Znamo gdje je cilj? Kakvu ćemo rutu složiti?”. Nakon kratke pauze odgovori su: “Da. Ne znamo. Težu nego prošle godine. 😁”. I tako prolaze dani, tjedni. Sakupljamo kilometre, pokoji zajednički brevet, dani postaju duži, evo nas već u travnju. I konačno, sa stranice Randonneurs Croatie dolazi bijeli dim u obliku najave Flechè Croatie. Cilj je (opet) u Rakitju kod Zagreba!
Razgovaramo, zaključujemo da smo se prošle godine podcijenili i da bi ove godine trebali preći 400 km uz nešto ozbiljnijih penjačkih izazova. Također smo rekli da bi htjeli izbjeći vožnju kroz veće gradove jer smo prošle godine vozili kroz Maribor i Ljubljanu i to nam je taman bilo previše križanja i semafora za jednu vožnju.
Dogovorili smo se da svaki od nas složi prijedlog rute pa ćemo onda ispregovarati konačnu. Već i prije roka koji smo si zadali sva trojica smo imali nekoliko ruta za ponuditi.
Ispalo je da smo svi ciljali put na zapad, u Sloveniju. Ja sam imao svakakvih ideja, dosta ih je bilo na rubu izvedivosti. 🤷🏽♂️No, nekako je ispalo da smo sva trojica prvi dio rute slagali prema Dravogradu a onda je svaki od nas složio nekakvu varijantu puta na jug pa opet na istok prema Rakitju. I tako su dani prolazili, a mi se nismo baš točno usaglasili kuda bi nakon Dravograda.
Kako sam ja koji tjedan prije vozio prema Dravogradu, znao sam da ne želim glavnom cestom do tamo. Kako je to nekad profesor Balthazar činio, mislio sam, mislio i na kraju smislio. 🤷🏽♂️
Sandi mi je svojom rutom preko prijevoja Jezersko dao ideju. Zašto ne bi kombinirali rute iz mojih prijašnjih vožnji, iz Slovenije prešli u Austriju, onuda došli do prijevoja i onda se polagano uputili prema cilju? Zamišljeno, učinjeno.
Složio sam rutu koja nas je vozila od Čakovca, preko Štrigove u Sloveniju. Odande prekmurskom ravnicom do rijeke Mure preko koje smo ušli u Austriju. Tamo smo uglavnom imali ravan teren, osim jednog malo kraćeg uspona i jednog dužeg na prijevoj Soboth na Koralpama gdje ćemo se dignuti na gotovo 1350 metara nad morem. Pa ćemo se spustiti u ravnicu rijeke Drave i onuda stići do prije imenovanog prijevoja Jezersko. Na oko 1250 metara nad morem. Odande se preko Domžala spuštamo sve do rijeke Save, pa ćemo s južne strane rijeke stići do Krškog. Nakon tog mjesta, ostaje još samo tridesetak kilometara do cilja u Rakitju.
Sve zajedno 407 km i 3300 metara uspona. Oko 40 duže nego prošle godine i otprilike 300, 400 metara uspona više. No, treba znati da smo godinu prije imali jedan duži uspon koji je bio relativno blag i nešto kraćih više ili manje strmih uspona. Ove godine su samo tri prava uspona, no sve zajedno je to preko 40 kilometara penjanja.
I tako sam žmireći na jedno oko dečkima bacio kost u obliku ove rute. Još sam im kao bonus podijelio video spusta s prijevoja, koji sam vozio prije gotovo 10 godina! Očito je kost bila dovoljno sočna da se dečki ubrzo slože. I tako, imali smo rutu! 😊
Dodao sam još kontrolne točke, zajedno smo ispolirali rutu, Sandi nas je kao kapetan ekipe prijavio i to je bilo to. Trebalo je pričekati subotu, 17. svibnja i otići odvoziti. 🙂U ponedjeljak tog tjedna, vremenska prognoza za subotu bila je očajna. Kako su dani prolazili, tako je i prognoza postajala povoljnija. U petak je ispalo da će biti pljuskova, no ako bude malo sreće, izbjeći ćemo ih.
Sunce se borilo s tamnim oblacima koji su više suzili nego kišili u to subotnje jutro. Vjetar je pirio sa sjevera i temperatura je bila kao da je sredina travnja a ne sredina svibnja. Okupili smo se u kafiću na sjevernome rubu grada i nakon kratke kave zajahali smo naša vozila i krenuli u novu epizodu naših biciklističkih putešestvija.
Izlazak iz grada, naravno prtljav, jer prošlo je 11 sati. Deseci automobila u obje trake ulaze u grad ili izlaze iz njega. Srećom uz cestu ima biciklistička traka pa smo nakon nekoliko minuta na manje prometnoj cesti prema Štrigovi. Kako se ta cesta relativno dugo diže prvo prema Mohokosu (najvišem vrhu Međimurja) i onda u seriji strmih spusteva i uspona vodi do Štrigove, nismo uzeli prebrzi tempo. Vozili smo u koloni jedan za drugim, uglavnom šutke. Kako je jedan od nas (Sandi, ali nemojte mu reći da sam vam rekao 😁) u autu ostavio bidone, u Štrigovi smo na kratko stali da mu se isti dostave.
Za sat vremena, točno po planu, prešli smo u Sloveniju i odavde smo do granice s Austrijom imali oko 40 kilometara ravnice, prolazeći kroz veća ili manja mjesta. Dogovorili smo se da držimo tempo od 28 km/h i da svaki od nas bude pet minuta na čelu naše male kolone i tako je bilo. Iako se ta brzina ne čini nešto posebno velika, bilo je bitno da se ne potrošimo puno jer su nas čekali dugi usponi koje je teško gaziti ako vas bole noge jer ste se bespotrebno forsirali u ravnici.
Iako su nas u Deželi dočekali tamniji oblaci, čak je nešto i malo rosilo po nama vrijeme je bilo OK i dobro smo gazili. U mjestu Radenci smo naletjeli na zatvorenu cestu zbog trkačke utrke pa smo morali malo skrenuti s rute. Što je ustvari dobro ispalo jer smo išli sporednim ulicama u kojem je bilo malo prometa.
Inače, na tome potezu ima dosta biciklističkih staza koje smo obavezni koristiti, ali su izvedene tako da se stalno mora prelaziti s ceste na biciklističku, pa opet nazad. Na isto to sam se žalio u prošlom blogu jer su na cesti prema Dravogradu isto tako izvedene. To razbija ritam a i opasno je, jer su ti prelazi često izvedeni u nekakvim zavojima, često ima šljunka na njima i tako dalje. Iako susjedi na dosta mjesta imaju zavidnu biciklističku infrastrukturu, imaju nažalost često i ovakva, ne baš sretna riješenja.
Da ne kukam dalje i nastavim s pričom, uskoro stižemo do rijeke Mure i granice. Stajemo kod table s Austrijskim bojama i fotkamo se. Na drugoj strani stoje policajci, no mašu nam da samo prođemo. Još nekoliko kilometara i evo nas na našoj prvoj kontrolnoj točki. Benzinska postaja na zapadnom rubu mjesta. Dok razgovaramo tko od nas zna Njemački (Sandi zna), ispada da osoblje govori Slovenski. Super, mi kužimo njih, oni nas i svima dobro. 🙂
Uzimam mali (poprilično ukusan) sendvič, kavu s mlijekom i nešto slatko za popiti. Sjedimo na terasi iza crpke, pijemo, žvačemo, razgovaramo. Dobre smo volje, šalimo se i veselimo narednim kilometrima. Njih tristo i nešto. 🙂Znači, prošli smo 73 km za koju minutu manje od tri sata.
No, na svakoj kontrolki na kojoj smo stali smo se zadržali nešto duže no što smo dogovorili. U dosadašnja naša dva nastupa na Fleche vožnjama to nije bio problem jer smo imali relativno nezahtjevan teren, no na ovoj će se skupiti taman dvadesetak minuta previše. No, o tom potom.
Ne bi rekao da je to ičija krivica (osim donekle moja, jer ipak sam ja slagao rutu i vozni red 🤷🏽♂️). Jer na kontrolkama smo imali dobru atmosferu pa su minute prolazile u razgovoru, a i često smo koristili sanitarne čvorove. Nekako bih rekao da najčešće, opet ja. 🤷🏽♂️
Dobro, dobro, idemo dalje na cestu! Nemojte me ničim gađati! 😁Teren po kojem smo vozili se ustvari non-stop dizao od kada smo prešli Muru. To bi ispalo jedva pola posto uspona u tih narednih dvadesetak kilometara, ali i to nas je dovelo do prvog osjetnijeg uspona dana. Ni blizu onako ozbiljnome kao naredna dva, ali i ovaj uspon na Karnerberg je na svojem strmijem dijelu imao pristojnih prosječnih 7.3 posto uspona. Što znači da smo nakon tri kilometra stigli na oko 480 metara nad morem. Sandi i ja svojim tempom, ne prejakim a Dadek za nama svojim. Na vrhu smo stali, okinuli nekoliko fotografija i naravno spustili se u dolinu pod ovime bergom. Za razliku od uspona, spust je predvodio Dadek i kad smo se na dnu sastali, po smiješku kojeg je imao činilo mi se da mu se svidjela ti dionica. 🙂
Nastavili smo po zadanoj ruti i pred nama se počela otkrivati planina na koju ćemo se uskoro, za nekih sedamnaest kilometara početi penjati. S te udaljenosti ne čini se nešto strašno, nema oštrih kamenih litica, velikih padova, snijegom pokrivenih vrhova. Izgleda više kao ove naše gore, samo malo jače napuhane. Ono, kao kad se mačke svađaju pa jedna savije leđa u luk da izgleda veća i strašnija. 🙂
Ipak, knjigu ne treba suditi po koricama, a planinu po prividu iz ravnice. S obzirom da sam biciklom vozio oba (meni poznata) prijevoja znao sam da su sve samo ne lagani. Pogotovo jer niti ja niti Dadek nismo vozili ni jedan ozbiljan uspon ove godine. Ako me sjećanje ne vara, Sandi se spremao na kvarnerskim usponima prije koji mjesec tako da je on ipak imao taj napor u nogama.
Ubrzo smo prošli mjesto Aibl gdje sam vidio benzinsku koju sam pamtio od onomad kada sam vozio taj isti uspon 2016. Tada je bila dosta vruća nedjelja poslijepodne i sjećam se da sam bio gladan i ponešto žedan. Za razliku od tada, temperatura je bila dosta umjerenija i narednih dvedesetak kilometara uspona pred nama nisam prolio ni blizu toliko znoja.
Otprilike na polovici uspona, složio sam nam kontrolnu točku na benzinskoj crpki koja je ustvari bila u nečijoj, vjerojatno vlasnikovoj kući. Ovdje je bio priručni kafić, mala trgovina, poslovnica lutrije i još ponešto. Lokalci su sjedili za povišenim stolom, cugali i pušili. Sandi im je odgovorio tko smo i što smo i kamo idemo. Naručili smo kavu s mlijekom, kupili nešto napitaka za nadopuniti bidone i sjeli smo na klupice vani. Nije baš bilo vruće jer je sunce svako malo sakrio kakav oblak. Dadek je poprilično brzo stigao za nama i naravno, pridružio se za stolom.
Bili smo zadovoljni tempom uspona i nakon pedesetak minuta ipak smo se pokrenuli dalje. Slijedio je niz stepenica, kako možete vidjeti na visinskom profilu. Dogovorili smo se da se nađemo na samome vrhu. Sandi i ja samo gazili zajedno, praćeni više manje ritmičkim jaukanjem torbe koju je vozio pod sjedalom. Naime, kako on sa sobom (rekao bih, mudro) nosi cijeli sportski ormar, torba pod sjedalom je poprilično duga i kako god se on trudio pritegnuti ju za sjedalo, svejedno joj se kraj ziba u ritmu njegovog okretanja pedala i kako se struže o cijev sjedala tako i jauče. Zavija, struže, zapomaže, kako god želite nazvati taj zvuk. Prozvao sam ga Žaba, na tome usponu. Sandia, mislim. 😁
Na jednome mjestu naletjeli smo na proplanak kraj ceste na kojemu su pasle krave sa krasnom brdovitom pozadinom. Stali smo za par fotografija, bilo bi grijeh da nismo. Nastavili smo dalje, prema jezeru Soboth koje je na 1080 metara nad morem. Sandi je u jednom trenutku stao, pa sam do jezera pristigao sam. Bila je veoma lijepa scena i neću je opisivati, neka vam fotografije malo dočaraju što sam vidio.
Taj krasan mir nad jezerom, zvuk vjetra i pjev ptica kvarili su samo jaukajući motori motocikala koje Austrijanci očito veoma obožavaju. Naime, od svih mogućih vozila koje sam vidio, veoma malo je onih koje nisu opremljeni nekakvim motorom. To uključuje i bicikle, od ono malo biciklista što smo sreli, možda ih je nekolicina vozila nešto što nema nekakav motor. A dobro, što ću im ja…
Kako sam ja snimao, uskoro se spustio Sandi i malo za njim Dadek. Kratko sam porazgovarao i nastavio dalje prema vrhu. I dalje sam vozio tempom koji ne umara i uskoro sam za sobom čuo Žabu. Sandi mi nije želio prepustiti zadovoljstvo da sam stignem na vrh pa je malo jače stiskao pedale da me dostigne. Iako sam smješeći se u svoj brk na kratko dobio poriv da i ja malo jače stisnem, 😈 odustao sam brzo. Nije bilo smisla da mučim ni sebe ni njega. No, rekao sam mu da je bedak jer se forsirao da me stigne na nekih 10% uspona… Složio se sa mnom ali iskreno, vjerojatno bi i ja to napravio na njegovome mjestu. 🤷🏽♂️🙂
I tako, metar po metar stigli smo na vrh prijevoja, na 1350 metara nad morem. Kraj ceste ima malo ugibalište sa nekakvim ugostiteljskim objektom u obliku drvene barake. 19:30 je, sunce je bilo već nisko i uglavnom zakriveno oblacima. Bilo je samo 9 stupnjeva Celzijevih i počeli smo se spremati za spust. To je značilo oblačenje jesensko/zimskih stvari koji smo ponijeli sa sobom. Ja sam ustvari vjerojatno bio najtanje odjeven. Naime, na noge sam navukao samo relativno debele nogavice, a na tijelo bezrukavnik i preko njega fluo vjetrovku. Na vrat bandanu a na šake tanke rukavice. Dečki su se malo jače opremili, ali svatko kako mu paše.
Prije no što smo nastavili dalje, dogovorili smo se da ćemo na večeru stati u Pliberk, odnosno Bleiburg kako ga Hrvati znaju po njegovom austrijskom nazivu. Prvotni dogovor je bio da večeramo u Železnoj kapli, mjestu na usponu prema Jezerskom, ali do tamo nam je trebalo još oko dva sata. Znači da bi do restorana koji je radio do 23 sata stigli negdje oko 22, pa nismo željeli riskirati da ostanemo bez toplog obroka. Pogotovo jer benzinska u tome mjestu vjerojatno neće biti otvorena.
Spust s prijevoja Soboth prema mjestu Lavamund je poprilično strm. U deset kilometara spustili smo se 1000 visinskih metara. Spuštali smo se umjerenim tempom, iako je cesta dosta široka i u korektnom stanju, već je bio polumrak. A i šahtovi su na čudnim mjestima. Ipak, nismo mogli ne zastati kad se na jednoj okuci otvorio prekasan pogled na zapad. Sunce je taman bilo iznad desetaka vrhova čije smo siluete gledali, rijeka Drava sjajila je u dolini. Rekli smo si da je sve vrijedilo samo zbog ovoga. Uostalom, prilažem fotke. Vjerujem da ćete se složiti da je scena bila prekrasna. 😊
Nakon što smo se spustili u dolinu, stali smo na kratko da sa sebe skinemo višak odjeće jer nam sada neće biti toliko hladno. Vjetar je donekle pao, u dolini je oko 12 stupnjeva. Bolje da nam je malo friško nego da se uznojimo. Jer u ovo doba nigdje ne griju i sušiti se u tim uvjetima nije baš ugodno. Uglavnom, do restorana u Bleiburgu smo stigli koju minutu poslije 21 sat. Smjestili smo se na natkrivenoj terasi i naručili pizze, jer kuhar drugo nije pripremao. Ja sam to ionako planirao jesti, a dečki su se prilagodili. Napravili smo klasičnu grešku, uzeli smo velike koje nitko od nas nije pojeo do kraja. Jednostavno su nam bile prevelike, iako je meni moja bila veoma ukusna. Uz njih smo uzeli i bezalkoholne pive i još jednu rundu kave.
Dok nam se jelo pripremalo, izvadio sam mobitel i provjerio meteorološku situaciju. Pa, nije bila baš pogodna. Naime, upravo u tome trenutku jedan relativno veliki oblak s dosta padalina, prelazio je preko naše rute i točno preko prijevoja Jezersko putovao prema jugoistoku. S obzirom da se brzo kretao, odlučili smo malo duže ostati u restoranu. Bilo je donekle toplo, konobarica je bila iz Slovenije pa smo porazgovarali s njom i gotovo dva sata su brzo prošla. Naravno da ju je zanimalo tko smo, što smo i što radimo. 🙂
Ma da, naravno! I mi bi sad radije u krevet nego se biciklima penjali u noć na 1250 metara nadmorske visine i onda se po mokroj cesti spuštali dolje! Ali, pravila igre su 24 sata i mi ih se želimo držati.
Radar je pokazivao da je oblak u ovome trenutku, oko 22:30 negdje nad prijevojem i da je vrijeme da krenemo. Do tamo smo morali proći još dvadesetak kilometara i do tada će kiša zasigurno prestati. Odlazak se još malo odužio zbog prirodnih potreba 🤷🏽♂️ i zato jer sam ja uspio prekinuti snimanje vožnje na svome cikloračunalu!🙈🙈 Kada sam se ja konačno pokrenuo nastavili smo u noć, u dosta osjetni vjetar s juga.
Unatoč vjetru, poprilično smo se brzo približavali Železnoj Kapli, mjestu gdje nam je na benzinskoj crpki bila treća kontrolna točka.Kada smo oko ponoći tamo stigli, bila je gotovo u potpunome mraku. Za razliku od nekih drugih kraj kojih smo prije prolazili, ova čak nije imala ni automat za kupiti napitke ili nešto slatko. Meni ništa nije trebalo, ali sam nešto vode koje sam imao podijelio s Dadekom jer su mu bidoni bili prazni. I ovdje smo se snimili kao dokaz da smo bili i ubrzo smo nastavili s usponom.Vjetar se smirio, na nebu su se već jasno vidjele zvijezde, ali je cesta bivala sve vlažnija, kotači su s nje dizali sve više i više vode.
Narednih desetak kilometara cesta se lagano ali uporno dizala prateći potok koji je šumio kraj nas. Znao sam da će u jednom trenutku doći mjesto gdje možemo nadopuniti vodu s prirodnog izvora. Kada smo do tamo stigli, Dadek je vikao da ne moramo stajati da ima dovoljno vode. Pa smo nastavili dalje i uskoro se cesta počela strmije dizati. Započele su serpentine. Iako smo se dogovorili da ih vozimo Dadekovim ritmom, ipak smo nas dvojica bili nešto brži i kako smo se penjali tako je njegovo svjetlo postajalo sve manje i manje dok nije nestalo u mraku iza zavoja kojeg bi mi prošli minutu ili dvije ranije. Ja sam htio da svi zajedno dođemo na vrh samo zato jer ćemo tako provesti manje vremena stojeći i manje ćemo se ohladiti.
Kako smo se dizali sve više i više, cesta je bila više vlažna, manje mokra. No zadnjih kilometar ili dva uspona vozili smo u dosta gustoj magli. Do vrha smo stigli oko 1:20. Ja sam opet navukao nogavice do kraja, stavio vjetrovku i rukavice nazad na sebe i vozio se u krugovima dok se Dadek i Sandi nisu spremili. Slijedilo nam je nekoliko serpentina po kojima smo se spuštali veoma oprezno. Mrak, magla, mokra cesta, više smo kočili nego okretali pedale. Srećom, sva trojica smo bez problema stigli u podnožje tog spusta do mjesta Zgornje Jezersko.
U drugo doba dana, ovdje bi bilo vrijedno stati i uživati u pogledu na vrhove oko nas. S obzirom da je bio mrkli mrak, nakon što smo se spustili ja sam odmah nastavio gaziti dalje, jer slijedilo nam je još praktički 40 kilometara spusta. Bilo mi je hladno i jedni način da se donekle zagrijem je da nastavim okretati pedale.
To bi inače bio gušt koji bi odvozili s velikom prosječnom brzinom, no cesta još nije bila potpuno suha, a još opasnije su bile divlje životinje. Prvo smo naletjeli na srndaća koji je prvih petnaestak sekundi plesao po cesti ne znajući na koju stranu da pobjegne od nas. Srećom, uočili smo ga na vrijeme pa smo već dovoljno usporili mimoilazeći ga. No, nešto kasnije ja sam samo kao svijetlu fleku osvjetljenu mojom malom svjetiljkom vidio poprilično velikog jelena kojeg nikako ne bi bilo zgodno pogoditi. Stisnuo sam kočnice i vikao na njega a kako je očito već odlučio kamo će, samo je malo brže produžio u zelenilo kraj ceste. Dečki su mi poslije rekli da ga oni uopće nisu vidjeli.
Prvih dvadesetak kilometara spusta vozili smo u kotlini između vrhova uz riječicu Kokru, poprilično slično usponu s Austrijske strane. Cesta je još uvijek bila mokra s komadima s više i manje vode na njoj. No, kad smo se spustili u podnožje brda u ravnicu sjevernoistočno od Kranja cesta je već bila suha. Nebo je bilo tamno i pokriveno zvjezdama, što me veselilo. No, malo me brinulo što sam na jugu i zapadu vidio vrhove oblaka koje su obasjavale munje. Kako se grmljavina nije čula, znao sam da nije veoma blizu ali prognoza nam je najavljivala moguću kišu pred jutro. Pa sam razmišljao hoćemo li se tek družiti s tim oblacima kroz koji sat.
Do predposljednje kontrolne točke na 270. km u mjestu Domžale, stigli smo oko 3:30. Pedesetak kilometara od vrha na prijevoju do ovdje prošli smo za malo manje od dva sata. Teren se cijelo vrijeme lagano spuštao, vjetra je bilo malo i nije ometao tako da smo cijelo vrijeme vozili brzinom većom od 30 km/h. Osim činjenice da rotor Tadeja Pogačara nije imao nikakvih obilježja, što nas je poprilično razočaralo i trenutka kad je neki pijanac Dadeka pokušao uhvatiti za rame!, ovih dva sata prošla su veoma brzo i relativno nezahtjevno. Na Petrolovoj benzinskoj u Domžalama bilo je poprilično živahno, kao i u Novome Mestu prošle godine. Osoblje je pripremalo svakakvu brzu hranu. Mi smo jeli varijante hot doga, tko je što dograbio. Opet su gosti započinjali razgovor s nama, no ovi za razliku od prošle godine nisu bili pijani.
Prije no što smo krenuli opet sam provjerio vremensku situaciju i skužio da su oblaci koje sam vidio daleko na jugu i na zapadu i da nas nikako neće dohvatiti! Dobro, pojeli smo, popili nešto, nadopunili bidone i oko 4:45 nastavili smo dalje. I ovdje smo se zadržali nešto malo predugo, bilo bi bolje da smo krenuli barem 20 minuta ranije, ali OK, i dalje smo bili u roku. Kad smo krenuli dalje na jug, prema rijeci Savi na istoku se već na veliko danilo. Na 285. kilometru prešli smo preko rijeke Save na njenu južnu stranu, kojom ćemo voziti narednih gotovo sto kilometara.
Iako se prije sunca uz rijeku digla magla, moram reći da je ovo meni bio najljepši dio rute. Makar smo svako toliko vozili po glavnoj cesti, veliki dio rute vodio nas je po maloj cesti koja je vijugala prateći rijeku, uzdizala se i spuštala prateći teren, bili smo okruženi zelenilom i pjevom ptica. Jedino što je ponekad poremetilo taj mir bili su vlakovi koji su relativno često prolazili kraj nas. Malo s ove strane, malo s druge strane rijeke. Prometa i nije bilo, naselja minimalno.
No, treba napomenuti da je kod jedne usamljene kuće na cesti bio pas kojeg smo Dadek i ja prošli bez problema, no Sandi koji je malo zaostao za nama, morao je sići s bicikla i stati iza njega jer je pas s njim imao drugačije namjere. Poučen vlastitim iskustvom shvatio sam da se nešto dešava i vratio se nazad do njih. Iz džepa sam izvadio suzavac i kad je pas odlučio krenuti prema meni, upotrijebio sam ga. Suzavac ga nije dodirnuo, no s obzirom na istančan njuh, nije mu se svidio taj miris što je bilo dovoljno da ga zbuni pa da Sandi i ja mirno nastavimo dalje. Također smo na jednome komadu ceste naletjeli na radove, pa smo imali i malo vožnje po šljunku.
Kako se sunce dizalo sve više, magla se razilazila, postajalo je toplije a sava je postajala sve lijepša, sve smaragdnija. Svako malo poželio sam stati i snimati fotografije, ali nije bilo više vremena. U nekom trenutku postao sam gladan, pa smo stali na kratko da u sebe uguram sjemenke suncokreta. Dijelio sam ih sa Sandijem, dok je Dadek žvakao svoj otrov za ovakve trenutke. Iako je on u ovome trenutku bio najmrzovoljniji, svi smo već bili u svojoj vrsti krize. Već je oko 8 sati, odvozili smo oko 90% rute, i budni smo duže od 24 sata.
Kilometri su ostajali iza nas, ravnica rijeke Save se širila, vrhovi su postajali sve niži i sve udaljeniji, znali smo da nam je posljednja kontrolna točka u Krškom nadomak ruke. Riješimo to, popijemo kavu i samo što nismo! No, benzinska u Krškome je bila razočaranje, mala, bez kave, bez ičega osim je li, goriva i potrepština za motorna vozila. 🙂🤷🏽♂️
Dobro, stali smo u pekari preko puta, kupili nešto i odlučili da se ne vraćamo u mjesto, da ćemo na kavu u prvom kafiću na koji naiđemo.
Ispalo je da će taj kafić biti u Brežicama, desetak kilometara južnije. Tamo smo stigli u 9:40. Imali smo još jedva dvadeset kilometara do cilja i sat i dvadeset minuta do kada smo trebali završiti vožnju. No, trebala nam je kava, bili smo voljni malo kasniti na cilj. Iako, tehnički trebali smo stići između 11 i 12 h.
Tako je i bilo, nakon kave (za mene duplog espressa) i čašice razgovora nastavili smo prema Rakitju. Ove godine srećom nismo morali voziti ciklokros oko Čateža. Naime, prošle godine su nam zatvorili cestu zbog motokrosa i jednostavno nas nisu htjeli pustiti da makar prehodamo tih nekoliko stotina metara. Onda smo lunjali po Čatežu tražeći poljski put koji će nas dovesti na cestu, jer su obilazak predvidjeli po autocesti na koju mi naravno ne smijemo. Dobro, ove godine takvih gluposti nije bilo. Lijepo smo se vozili prema kraju ali naravno kad smo ušli u Hrvatsku, trebalo je preživjeti sav onaj promet na potezu Bregana – Samobor – Sveta Nedelja.
Na Svetonedeljskom hupseru izazvao sam Sandia na sprint, koji sam naravno izgubio. 🤷🏽♂️🤪No, barem smo bili dobre volje jer smo znali da nas minute dijele od cilja! U dvorište smo ušli zajedno, sve ostale ekipe bile su već tamo. No, u našu obranu nitko od njih nije gazio ni blizu ovakve uspone kao mi. 🙂
Pozdravili smo se s kolegama, preuzeli medalje i navalili na klopu i pivice. 🙂Meni se nije jelo ništa konkretno pa sam se zadovoljio salatom i nešto kruha. Još smo se malo zadržali u razgovoru, našli mjesto na suncu i čekali da dođe 15 sati. Naime, kući smo se vraćali vlakom. Pa smo se oko 14 h dovezli do stajališta Podsused, tamo u obližnjem kafiću popili još po nešto i čekali 14:50 kada je polazio vlak u koji smo se morali ukrcati. Nkon dva presjedanja u Zaboku i Varaždinu, nešto poslije 17 sati iskrcali smo se u Čakovcu. Sandia smo pozdravili, on je pričekao svoju gospođu a Dadek i ja smo nastavili prema svojim kućama.
Što reći na kraju ove priče? Mogu neskromno reći da sam složio baš lijepu rutu. Zahtjevnu, ali moji suputnici također su željeli da ove godine imamo nešto što će nas malo jače izazvati. Također, gotovo na minutu sam predvidio vrijeme koje će nam trebati da odvozimo cijelu rutu. Jedino sam bio malo površan na pauzama. 🤷🏽♂️🙂 Što se meteo uvjeta tiče, mogli smo puno gore proći, no sreća prati hrabre, zar ne? 🙂Što se ekipe tiče, ako mogu to tako hladno reći, odradili smo ovu vožnju poprilično uigrano. Dobro funkcioniramo zajedno i imamo dobru energiju cijelo vrijeme, pa čak i kad se netko od nas ne osjeća baš najbolje.
Eto, hvala Dadek i Sandi na prilici da vozim nešto ovako, a vama čitatelji, hvala na pozornosti!
Kao i uvijek, ostavite mi komentar na kojoj god platformi vam odgovara i podijelite tekst s ljudima koje bi nešto ovakvo moglo zanimati. Bilo bi lijepo da iduće godine još više ljudi vozi svoj Fleche, da nas bude još više, da imamo još mnogo ovakvih priča. Priča o biciklu, cesti, krajoliku, ekipi, ljudima.
Do novog bloga, pozdrav!
Odgovori