Dopustite mi, dragi čitatelju prvo malu digresiju. No ako vam se baš ne deprimira, možete i preskočiti ovaj odlomak. Dalje će sve biti proljeće i cvijeće, obećajem!
Pitam se ponekad, ponašam li se ovako uživajući u biciklizmu u ljepotama koji mi (a vjerujem i nekima od vas) donosi u život, kao vrtlar koji zalijeva svoju malu gredicu dok se nad horizontom uzdiže crni oblak kojem nema kraja. Iz kojeg sijevaju ogromne munje praćene grmljavinom koja para uši i vjetrom koji već lomi nježne biljke koje je s mnogo ljubavi pratio kako se razvijaju iz malenog sjemena.
Je li to uzaludan, sitan znak prkosa likovima koji vedre i oblače kako im se prohtije, samo zato jer mogu? Jesam li i sam poput biljčice koju će potrgati vjetar izazvan nečijim hirom, negdje daleko, daleko od mene?
Vjerujem da znate što me bacilo u ovu bijesom i nemoći napunjenu rezignaciju. Ipak, za one koji će možda čitati ovaj tekst u nekoj budućnosti, u isto vrijeme kada sam sa ja s još oko devedeset vozača na ovome brevetu veselo kotrljao cestama oko Zagreba, izvjesni najbolji predsjednik u povijesti čovječanstva, pokrenuo je novu ratnu avanturu.
Hvala na vašoj pažnji u ovoj stvari.
Hajd’mo mi nazad na vrt, odnosno na cestu, neka k’vragu ide svijet…
Iskreno, uopće nisam planirao voziti ovaj brevet. Nisam ni znao da je bio odgođen zbog vremena. Sniježnog nevremena, bolje reći. U srijedu, u posljednjem tjednu u veljači dolazi poruka, kaže mi Ksenija da ona i Siniša idu voziti u Svetu Nedelju, hoću li s njima? Iako sam već imao isplaniranu rutu za subotu, grubo je odbiti takav lijep poziv. Ovu moju je ionako bolje voziti kada proljeće malo jače zakorači u naše krajeve.
Tako smo nas troje, u subotu 28.2. već u sedam ujutro našli parking i uskoro smo se našli na startnom mjestu gdje je sve vrvilo od biciklista.
Kako ne bi? Nakon dva, ali ono, prava sniježna zimska mjeseca, ovdje na sjeveru proljeće je sramežljivo gurnulo nogu kroz vrata. Odradili smo formalnosti oko prijava, sreo sam mnoga poznata lica. Ispričavam se onima koje nisam prepoznao, ponekad vas vidim jednom u godini i jednostavno mi pobjegnete iz memorije…
S obzirom na broj sudionika mogli smo krenuti i prije 8:00, vremena službenog starta da ne bi radili gužvu na cesti i dovodili se u bespotrebnu opasnost.
Ipak, prije samog početka imali smo malu ceremoniju u kojoj su moji suputnici primili priznanja za najbolje randonere 2025. Informaciju koju sam smetnuo s uma, pa im evo i sada čestitam s ovom fotografijom koju sam se potrudio snimiti, neka im bude za arhivu.
Jutro je bilo friško, tek nekoliko stupnjeva iznad nule. Čak je bilo i malo izmaglice, no sunce se probijalo i najavljivalo lijep i svijetao dan. Krenuo sam po osjećaju, prateći grupu koja je očito poznavala cestu. Mislio sam da je to dobra taktika, jer sam ja često šlampav u praćenju navigacije pa znam krivo pročitati neko skretanje. Ovako sam samo morao pratiti krdo. Već sam o tome pisao i možda vi koji me češće pratite i znate, no valjda ponoviti da ne volim vožnju kroz veće gradove. Da, znam. Sveta Nedelja nije baš metropola ali nadomak iste je, pa onda kao i da je.
Uglavnom, skupljali smo prve kilometre po južnom obodu Zagreba, ali ubrzo je grupa postala prevelika za moj ukus i požurio sam se naprijed. Ne zato jer mislim da sam ja nešto posebno dobar a drugi nisu, već zato što sam se odvikao voziti u takvim grupama, pogotovo po cestama koje ne poznajem i koje baš nisu u bajnome stanju.
Nekoliko kilometara dalje, stižem do očito najbržeg pojedinca u toj grupi, pozdravljamo se, djeluje mi poznat. On je legao na kronometarske rogove, ja za njime, i tako smo držali neki tempo i odvojili se od grupe. Kasnije smo malo usporili i stigli smo malo porazgovarati pa je ispalo da je on to jutro već napravio 160 km jer je bicom stigao iz Novske. Još mi se nije upalila lampica s kime vozim, no rekao sam mu da mi je drago da ima luđih od mene. 😁Tek kasnije mi je sletjela ptica na rame i podsjetila me na Kondora. Ovaj, Kosa. 😊On je taj dan završio sa 520 km, plus minus koji…
E, pajdo, to je posao! 👏🏼👏🏼
Prvo iduće čudno skretanje koje je tražilo da se s ceste pređe na nogostup pa onda kroz tunel ispod nekve brze ceste i eto nas opet zajedno, u još većoj grupi. Cesta je postajala manje prometna, grupa je išla OK brzinom pa sam zasada odlučio voziti s njima. Evo nas uskoro i u Velikoj Gorici, nešto malo vremena na glavnoj cesti i ubrzo skrećemo na manju s koje nastavljamo na istok prema rijeci Savi.
Ekipa pegla brzinom od oko 35 km/h i ja se držim petog, šestog kotača i pratim. Tu i tamo stigne zavoj, nekakvo križanje ili što pa malo usporim, usporimo, pa lovim priključak ali ništa strašno. Nakon nekog vremena postajem prvi kotač našeg ad hoc pelotona i odlučujem držati taj tempo neko vrijeme. Ne prekratko, ne predugo, taman. Predavši smjenu odlučio sam da poslije prve kontrolke nastavljam svojim ritmom, sam. Do tamo je bilo još nešto kilometara a ja sam klizeći nazad prema sredini grupe vidio da Ksenija uredno vrti s nama. Uostalom, i najavila je da danas vozi tutta forca. Sinišu nisam vidio, no poslije sam saznao da je on već u Gorici zapeo s probušenom gumom.
I tako smo već za malo više od dva sata odvrtili trećinu ovog breveta! Koji metar manje od 70 km, od ukupno 207.
Stigli smo do Martinske Vesi, do prekrasnog mosta preko rijeke Save. OK, taj kraj je ravan, najveći uspon bilo je onih petnaestak metara u Svetoj Nedelji. Svejedno, meni su to već ozbiljne brzine. Ja sam ovdje zastao, snimio nešto fotki, kratak video izvještaj i svojim tempom krenuo dalje. Video ću zalijepiti na kraju ovog teksta, jer planiram oboje pusitit zajedno u svijet. 😊
Zanimljivo je da sam preko ovog mosta prvi puta prešao još ’22. a onda i ‘23. u sklopu nekakvih svojih egzibicija. 😀Živo sam se sjećao te ceste i vrućine koja me zadnji puta pratila. Ovaj puta je vrijeme bilo mnogo ugodnije.
Zadržao sam se pet minuta i nešto poslije deset sati nastavio solo dalje. Neko vrijeme sam gledao manje grupe kako mi polako odmiču, no nisam se nervirao. Držao sam oko 30 km/h i uživao u ovome kasno zimskome danu s proljetnim štihom. Cesta je uglavnom bila bez prometa pa sam slušao ptičice iz šumaraka kraj kojih sam vozio, gledao u dvorišta u selima i gazio kilometre prema Ivanić Gradu. Iako sam planirao tamo stati da pojedem nešto i da se odmorim, nisam. U džepu sam vozio nešto hrane koju sam kupio ujutro pa sam ipak produžio dalje, jer još nije bilo potrebe da stajem u trgovini ili pekari. Vozio sam po cestama kojih sam se živo sjećao, ovaj puta od dolaska i odlaska biciklom na brevet u Ivanić Gradu.
Slučajnost je htjela da 100. kilometar pređem točno kod znaka za mjesto Lupoglav. Kojeg bolje znam po njegovom Istarskom imenjaku. Postajao sam gladan pa kada sam ispred lokalne trgovine vidio kolegu brevetaša, pod ručnom sam i ja skrenuo tamo. Sjeo sam na klupicu ispred, raskomotio se i žvakao svoju hranu i praznio bidone. Uskoro su me sunčeve zrake počele peći preko crnih tajica koje sam imao navučene preko kratkih hlača. Iako sam razmišljao da ih skinem, pošto nisam imao kamo s njima, samo sam ih podvukao ispod koljena. I naravno, spustio čarape do gležnjeva. Da, znam, mnogi biciklisti bi me gledali barem s podsmjehom, ako ne i oštrije, no, znate. Briga me! 😀
I tako sam ja sjedio na klupici, nadopunjavao kalorije, onaj prvi kolega je otišao dalje, stigao je drugi.
U međuvremenu su stigla i dva lokalca koja su za razliku od nas cugali pivicu, ali zanimalo ih je što smo i tko smo i što radimo, pa smo malo porazgovarali o svemu tome. Jedan od njih je svoj bicikl predstavio kao Amfibija, jer eto, svugdje ide. I to je istina, mogu svjedočiti iz vlastitog iskustva. Iako Vandralom baš nedem svugdje, onim svakodnevnim a veoma sličnom Amfibiji uspješno sam prošao razne vrste terena u različitim vremenskim uvjetima.
Dvadesetak minuta kasnije pozdravljam ekipu i nastavljam sam dalje. Put me vodi prema Svetom Ivanu Zelini i ovdje teren postaje malo valovitiji. I vjetar postaje osjetniji. Ništa strašno, ali eto, za promjenu se osjeća.
Prolazim Zelinu, razmišljam si, evo stignem do Konjščine pa sam na konju. 🙂 Jer, od tamo do kraja je još oko 60 km. Ipak, prije toga cesta je vodila preko dva uspona. Nisu bili posebno strmi, no nakon stotinjak kilometara ravnice malo su poškakljali mišiće. Stao sam nedaleko od utvrde gdje je bila druga foto kontrolna točka i potrošio nekoliko minuta na snimanje novog video zapisa. Vjetar je sad bio još malo jači. Nisam se veselio cesti koja me vodila na zapad, prema Svetom Križu Začretje, trećoj kontrolnoj točki.
Znam da je na mnogim mjestima oštećena, bila je i relativno prometna pa nije bio neki gušt voziti po njoj. Dobro, bilo je to nekih petnaestak kilometara kojih sam eto, živ i zdrav izdržao. 🙂 Zlatar Bistrica, Bedekovčina, Začretje. Posljednja kontrolka dana. Stajem nasuprot crkve, snimam sebić i malo govorim u video. Na trgu, u kafiću vidim neke brevetaše. Uskoro stiže grupa koja im se pridružuje na terasi. Ja žvačem nešto slatko iz džepa i uskoro nastavljam dalje, netom iza jedne grupe koja je upravo krenula dalje.
Viđao sam ih neko vrijeme, ali relativno brzo su mi se izgubili iz vida. Nema veze, ionako im se vjerojatno ne bi pridružio. Vjetar je, barem se to tako meni činilo, opet promjenio smjer. Ovaj put s juga, točno meni u prsa. U redu, sada sam već i umoran i vjerojatno mi se čini neugodnijim nego što stvarno je. Trpim i marljivo okrećem pedale, no ipak manjom brzinom nego do tada. Ne brigam mnogo, imam još tridesetak kilometara i tih nekoliko izgubljenih minuta nije bitno.
Približavam se Zaprešiću i počinje me jako peći desno stopalo, točno iznad pedale. Dobro se poznam, nije problem u pedali, čarapi ili šprinterici. Problem je u tome što meni ponestaje eneregije. Na početku uspona i kraju biciklističke staze sa sjeverne strane stajem. Trošim jedan gel i zalijevam ga zadnjim kapima vode iz bidona. Taj uspon je kako ja to volim reći kratak i slatak, gotovo 10% prosječnog nagiba savladavao sam veoma sporo. Ispred mene isto se tako mučio kolega koji mi je nakon rotora pobjegao jer je odlučio držati se ceste, dok sam se ja držao biciklističkih. Kažem u množini jer je neki biser odlučio da se svakih par stotina metara mora prelaziti cesta s jedne strane na drugu, pa onda opet nazad. Ako se želi voziti po biciklističkoj. Mislim da sam o tome već pisao, ali ne smeta ponoviti.
Dobro, kroz Zaprešić sam prozujao koliko sam mogao zbog semafora i prometa i eto me na onoj Aveniji Bologne. Nije mi prvi puta da se vozim po njoj, no kada god mogu, izbjegavam ju. I to obično skelom koja je nedelako.
No, kako nisam odande nisam znao za regulaciju prometa koja mi je onemogućila da se direktno uključim na cestu a nisam ni znao kuda bih točno trebao pa sam ja onako, partizanski kada nije bilo prometa prenio bicikl na drugu stranu. Evo me uskoro kod željezničkog stajališta Podsused gdje sam se kroz podhodnik spustio na cestu preko i nastavio prema cilju do kojeg me dijelilo još samo malo kilometara.
Na mostu preko save mi se učinilo da vidim Kseniju, pa sam požurio da ju stignem. Iako mi je bilo malo čudno da sama ovdje. I naravno, nije bila ona. Svejedno sam kolegicu pozdravio i nastavio biciklističkom stazom. Nisam ovuda nikada do sada vozio ali bilo mi je drago da nas je ruta izmakla s glavne i prometne ceste. Ono što mi nije bilo drago je da se ljudi na njoj ponašaju kao da su sami na svjetu pa sam često morao kašljati, kihati da bih pridobio pozornost šetača, rolera i inih pa da mogu proći.
I tako, točno 8 sati nakon što sam krenuo evo me nazad u sporskome centru. Ekipa se odmara, među njima i Ksenija. Ona je bogme, u odličnom ritmu odvezla ovaj brevet.
Ja sam sa svojim rezultatom bio sasvim zadovoljan. Htio sam odvoziti za 8 sati, a sve zajedno završiti prije mraka, no eto uspio sam bolje od toga. Je, ruta je veoma nezahtjevna ali prošla su puna dva mjeseca od posljednjeg breveta i kao što sam već rekao zima je bila propisna pa sam bicikl uglavnom vozio na trenažeru u podrumu. A svi mi znamo da je jedno trenažer a drugo cesta.
A pogledajte i video!
https://youtu.be/IkjVdJFMtVA
Ako ste stigli do kraja ovog teksta, hvala lijepa!
Zanima li vas ovakav sadržaj, svakako vas pozivam da se pretplatite na obavijesti jer jedino tako možete biti sigurni da ćete vidjeti idući tekst.
Naime, društvene mreže, tj. jedna konkretna s koje ste možda i došli ovdje vam vjerojatno idući put neće pokazati moju objavu i nećete niti znati da sam išta objavio. Ne šaljem nikakve reklame, ne prodajem adrese, čak ni ne gledam tko je sve prijavljen.
Uz to, pozivam vas da me podržite komentarom, pokažite nekome ovaj tekst i dođite mi ponovo,
pozdrav!
Odgovori