Život je serija odluka, naših, a često i onih oko nas. Na svoje odluke uglavnom možemo utjecati, na tuđe rijetko. Planiranje ljetovanja kojim smo na ovome blogu proteklih mjeseci zajedno putovali, djelomično je oblikovano tuđim odlukama. Kraj je, pak, zasigurno određen tuđim odlukama, ne nužno donesenim baš ove nedjelje, devetog kolovoza.
Noć je bila dobra, lijepo sam se odmorio. Ali me i prije alarma probudio poziv koji je najavio probleme. Neću vas previše zamarati detaljima, dovoljno da kažem da se radi o bliskom članu obitelji koji je bio sam kod kuće. Iako je prije nego što sam krenuo na put bio dovoljno sposoban da se brine o sebi, u danima kada me nije bilo ta sposobnost je ubrzano padala. Bio sam svjestan te mogućnosti, no nadali smo se da će tih desetak dana izdržati. Kao što ste skužili, nije.
Ujutro, nakon poziva, još se nije činilo da ću morati prekinuti putovanje. Zato sam odlučio nastaviti po planu, a kroz dan se prilagoditi razvoju događaja kod kuće.
Džoker zovi, bile su mi Slovenske željeznice. Kako je susjedna zemlja relativno mala, ni u jednom trenutku nisam bio predaleko od neke željezničke stanice. Veze su poprilično dobro posložene, i čak i u nedjelju mogao sam se ukrcati u vlak koji će me dovesti do Ormoža. Dvadesetak kilometara udaljen od Čakovca, odande mi nije nikakav problem biciklom se vratiti kući.
Današnju rutu isplanirao sam do Ilirske Bistrice u kojoj sam trebao provesti sljedeće dvije noći i jedan dan. Ovo je trebala biti relativno lagana vožnja jer nije bilo predugih uspona. A i nakon tog jednog ozbiljnijeg, trebao mi je slijediti lakši teren dok bi se zadnjih desetak kilometara spuštao do odredišta.
Krenuo sam dosta rano, u 8:12. Nisam imao što čekati, doručak ionako nisam imao, stvari sam spremio večer prije. Samo sam sve posložio na bicikl i krenuo na vožnju. Prvi kilometri bili su isti kao jučer. Malo na sjever, preko rijeke na biciklističku stazu i onda na jug prema Novoj Gorici, koju sam u stvari, samo okrznuo.
Jutro je bilo sunčano, pomalo sparno ali još nije bilo vruće. Biciklistička uz Soču je veoma lijepa, sada sam ju već prošao u nekoliko navrata pa nije bilo iznenađenja, ali sam po prvi put vozio ovako rano u danu. Sada je opet izgledala malo drugačije nego u prethodnim vožnjama.
Sve je to išlo dovoljno brzo i uskoro sam stigao do doručka. Ne, ništa glamurozno, stao sam na benzinskoj, sendvič, ledena kava i cola. To sam čak i obavio s nogu jer su stolovi bili popunjeni jutarnjom ekipom lokalnih kavopija, a neki su već i krenuli s pivom.
Mene je put vodio na istok, uglavnom ravnim terenom, po dolini kroz koju teče rijeka Vipava. Sa sjeverne strane vide se strmi obronci gora i planina, dok dolinu s južne strane nadvisuju niže gore, po kojima sam vozio prošle godine, negdje u ovo doba. Vjetar nije bio posebno jak i lijepo sam napredovao.
Kada je teren ovako ravan, osjetno je lakše voziti relativno brzo. Barem u odnosu na prethodne dane u kojima sam se uglavnom penjao ili spuštao. Da, treba i dalje tiskati, no gravitacija ne radi protiv mene, bicikl se ne hrva sa mnom i okretanje pedala daje onaj lijepi osjećaj surfanja po cesti.
Sad, ovo s brzinom uzmite uvjetno. Vozio sam brže, ali kako sam se prethodnih dana uglavnom penjao po planinama, ta osjetna brzina je oko 24 km/h. 🙂 Što je bilo sasvim dovoljno jer duljina današnje rute je manja od 100 kilometara. Tim tempom bih vožnju završio za malo više od četiri sata. A ovo je ipak godišnji, nema žurbe.
Kraj kroz koji sam vozio posut je manjim naseljima, tipične gradnje za ovaj dio svijeta, otprilike kao i u našoj Istri. Često se kuće i ne vide, ali se vidi kameni zvonik manje ili veće crkve. Prolazim kraj mnogo livada, maslinika, voćnjaka i vinograda. Iako je i ovdje ljeto sušno i vruće, ipak prevladava zelena boja.
I malo po malo, stigao sam do prvog mjesta koje sam želio posjetiti, Ajdovščine. Odvezao sam se direktno u centar. Međutim, bio je poprilično prazan pa se nisam dugo zadržao. Snimio sam par fotografija i odlučio da ću na kavi stati u sljedećem mjestu. Ipak, prije no što sam se vratio na cestu, stao sam na javnoj slavini da se osvježim hladnom vodom. Bilo je blizu 11 sati i temperatura je već dosegnula 35 stupnjeva.
Do odmora je jedva šest kilometara i tamo sam bio učas. Ipak, prije samog mjesta stao sam kod jednog prekrasnog drvoreda, koji je zbog suše izgledao kao da je jesen već stigla. Nisam mogao a da ne snimim koju fotku. 🙂
U Vipavi, na glavnome trgu bila je mnogo živahnija atmosfera nego u Ajdovščini. Terase kafića bile su lijepo popunjene, pješaci i biciklisti vrzmali su se po bijelome trgu, a i ja sam našao slobodan stol za prvu pravu kavicu dana.
No, tada se moja zapravo lijepa i polagana nedjelja počela pretvarati u napetu, nervoznu situaciju punu neizvjesnosti. Telefoni su zvonili, ali odgovora nije bilo. Susjedi nisu cijelo jutro čuli ništa. Zovi jedne, zovi druge, promišljaj i razmišljaj.
Sjedeći na terasi, čačkao sam po mobitelu i tražio vozni red vlakova i gdje je najbliža željeznička stanica. Bilo je to mjesto Prestranek, udaljeno manje od trideset kilometara odavde. Do polaska prvog vlaka imao sam malo više od dva sata. Iako me čekao jedini uspon dana, to je bilo dovoljno vremena da stignem na vrijeme.
Vjerujte mi, iako sam i dalje gledao pejzaž oko sebe, više to nije bilo s onom znatiželjom koja me inače prati. Registrirao sam zanimljive prizore, ali počeo sam voziti brže no što bih to inače radio. Već pri planiranju rute znao sam da ću uskoro morati odabrati kojom cestom ću voziti taj već najavljeni, jedini uspon dana.
Glavnom, čiji je nagib dosta ravnomjerniji no sa značajno gušćim prometom ili sporednom sa dosta strmijim posljednjim kilometrima prije povratka na tu istu glavnu cestu.
S obzirom na to da nisam bio baš najbolje volje, odlučio sam voziti sporednom zbog prometa. Imao sam i dovoljno vremena na raspolaganju pa je i to bio još jedan razlog što sam se tako odlučio.
Bilo je lijepo, mirno, zelenilo oko mene, buka automobila je nestala i uporno sam napredovao prema početkju uspona. U jednom od dva sela kroz koja sam prošao bila je javna slavina kraj koje sam nakratko stao. U jednom trenutku kada se teren počeo malo ozbiljnije uzdizati, prešao sam grupu od četvero biciklista. Prvi put sam ih sreo u Vipavi, ali za razliku od mene oni se nisu zadržali.
To što sam ih stigao nije neko čudo, bili su ljudi u godinama, rekao bih umirovljenici, a vozili su poprilično natovarene brdske bicikle. Pozdravili smo se, ostavio sam ih za sobom, no opet su me stigli negdje pri sredini uspona. Morao sam se javiti na poziv, tijekom kojeg sam saznao da su sve žurne službe ispred stana i da provaljuju kroz vrata…
Ta tri posljednja kilometra nisu bila baš mačji kašalj. Naime, prosječni nagib bio je preko 8 %. Srećom, vozio sam kroz gustu šumu pa me barem sunce nije pržilo. Uskoro sam bio opet na glavnoj cesti i sada je već sve bilo lakše. Teren po kojem sam vozio bio je valovit, no ništa posebno zahtjevno. S lijeve strane gledao sam planinu Nanos, koja se markantno uzdiže nad okolnim terenom.
U Prestranek sam stigao oko 13:30, a vlak je trebao krenuti oko 14. Stao sam u obližnjoj pekari u kojoj sam kupio nešto malo hrane i hladni sok.
Kartu sam kupio na automatu, ali to još nije bio moj spas. Naime, vlak kojim sam trebao krenuti prema Ljubljani nije vozio do tamo. U mjestu lijepog imena Borovnica, putnici su prelazili u bus koji ih je vozio do Ljubljane. Naravno, ja se s biciklom nisam mogao ukrcati.
Vlak iz Ljubljane do Ormoža ionako je trebao krenuti tek u 17:20h pa mi to presjedanje nije bilo problem. Borovnica je od Ljubljane udaljena tek oko 20 km, a teren je gotovo potpuno ravan. No, ono što je pomalo bio problem bilo je kašnjenje vlakova.
Ovaj u koji sam se sada trebao ukrcati kasnio je oko 15 minuta.
Dobro, nisam se previše nervirao. Ionako situacija više nije bila u mojim rukama. Što sam mogao napraviti, napravio sam. Vlak je ipak pristigao i ja sam kao jedini putnik s ove postaje krenuo prema Borovnici. Vožnja je bila OK, osim što me davio neki starkelja koji u Sloveniji živi valjda 50 godina, a i dalje baš ne govori slovenski.
Pomalo me podsjećao na osobu zbog kojeg sam sad i bio u ovoj situaciji i u par navrata mi je došlo da mu odbrusim. Ipak, uspio sam se suzdržati. Nema smisla. Meni neće biti lakše, a njemu je ionako svejedno.
U Borovnicu sam stigao poslije 15 h i u 15:27 ponovo sam upalio cikloračunalo za vožnju od 24 kilometara do Ljubljane i njenog glavnog kolodvora. Nadao sam se da ću na obližnjoj benzinskoj kupiti nešto za jelo, ali nije radila. Stoga sam samo produžio prema Ljubljani kamo sam stigao za malo više od sat vremena. U vožnji sam ipak, kroz sparinu, u daljini uspio vidjeti svijetle glave planina oko kojih sam se vozio samo prije koji dan. Odavde su izgledale kao kulise, daleke i mnogo manje nego što ustvari jesu.
Stigavši u Ljubljanu, imao sam još gotovo sat vremena do redovnog polaska vlaka. No, mladić koji je pomagao putnicima, jer je glavni kolodvor veliko gradilište, rekao mi je da vlak već sad kasni preko pola sata. Odlučio sam iskoristiti to vrijeme da nađem mjesto za nekakav ručak. Dobar dio dana je prošao, a ja sam pojeo samo onaj sendvič ujutro i pecivo prije gotovo tri sata.
Vlak je na kraju krenuo sa zakašnjenjem od oko 45 minuta, a kada smo stigli u Ormož već je pao mrak. Dobro, kašnjenja su bila zbog sigurnosti putnika. Velike vrućine utječu na tračnice i zato su svi vlakovi vozili sporije. Inače meni ne bi bio problem voziti se do Čakovca po mraku, no kada sam se spremao na ovu turneju uopće nisam računao na tu mogućnost, pa nisam imao ni svjetla ni odjeće za noćnu vožnju.
Zato sam zamolio članove obitelji da me pokupe autom u Ormožu, i kući sam stigao oko 22 sata. Darko, hvala još jednom.
Na kraju je sve dobro završilo. Svi smo živi, i koliko je to moguće, zdravi. Vrata su popravljena, a još četiri rute ostale su za neka druga vremena.
Ostanete li još malo, moći ćete pročitati par detalja o rutama, ukupnoj kilometraži i slično. Ako vas to ne zanima, hvala na posjeti i čitamo se idućom prilikom! Do tada, nemojte zaboraviti pretplatiti se na blog i ostaviti mi komentar na platformi koja vam najviše odgovara. 🙂
Prije nego što vam prikačim kartu cijelog putovanja, reći ću da je u ponedjeljak trebao biti dan odmora. Isplanirao sam rutu od samo 72 km, doduše sa 1200 visinaca, ali to bi sve bilo laganim ritmom.
8. dan plan je bioiz Ilirske Bistrice u Kočevje rutom duljine 100 km i s manje od 1000 metara uspona.
9. dan od Kočevja do Laškog, preko 108 km i oko 1100 metara uspona.
10. dan bio je za povratak kući. Iz Laškog do Čakovca bilo bi 128 km sa samo osamstotinjak metara uspona.
Cijeli taj krug od Pragerskog prvog dana do Čakovca posljednjeg trebao je biti dug 1 140 kilometara s otprilike 16 000 metara uspona, što u prosjeku daje stotinjak kilometara i 1600 metara uspona dnevno. Za moje sposobnosti sasvim dovoljno.
Prošle godine sam shvatio da je oko 150 kilometara s otprilike 1500 metara uspona dnevno ipak previše, pa sam zato ove isplanirao nešto manje zahtjevne dionice.
I što sam onda na kraju odvozio? Evo, pogledajte kartu:
U 8 vožnji tijekom 7 dana prošao sam ukupno 743 kilometara s 11 200 metara uspona, uz gotovo 39 sati okretanja pedala.
Nisam imao nikakvih tehničkih problema, zbog čega sam veoma sretan. Iako sa sobom imam gotovo sve što mi treba za najbitnije popravke, defekt nikad nije ugodan.
Što se tiče noćenja, sve sam rezervirao preko platforme booking.com, koju sam i do sada koristio i moram reći da su moja iskustva pozitivna. Objekti su upravo onakvi kakvima se i predstavljaju, komunikacija je uredna i zadovoljan sam lakoćom rezervacije.
Da, vjerojatno bi mi bilo nešto jeftinije kada bih dogovarao direktno, no komocija da se sve može obaviti u nekoliko (desetaka) klikova mišem vrijedi nešto novaca.
Sve zajedno, (10 noćenja) u 6 objekata ispalo bi 577 €, no potrošio sam oko 350 € za 6 noćenja.
Moram pohvaliti objekte:
Guest House Okrepčevalnica Zemonska vaga – Ilirska Bistrica,
Guest House Veronika – Kočevje
Guest House Čater – Laško
Naime, preko platforme sam otkazao rezervacije, domaćinima objasnio da je riječ o obiteljskim razlozima i zamolio ih da mi ne naplate noćenja. Svi su bez ikakvog problema pristali na moju molbu. O preostalim objektima sam već pisao pa neću ponavljati, ali sa svima sam bio zadovoljan.
Na ostalo sam potrošio još vjerojatno oko 250 do 300 €, nisam baš brojio svaki cent. Ipak sam bio na godišnjem. 🙂
Aha, još onaj moj famozni faktor zahtjevnosti. Tu sam brojku zamislio kao način da otprilike kvantificiram odnos visinaca i kilometara. Formula bi se mogla još precizirati s prosječnim nagibom, ali ne treba pretjerivati, ovo je samo okvirna informacija. Brojka sama po sebi nije toliko bitna. Mogla je biti u dvije decimale ili u milijunima. No, kada rute stavite jednu ispod druge, dobro ilustrira zahtjevnost pojedine dionice.
Ne težinu, jer težina ovisi o onome koliko jako tiskam pedale. 🙂
Formula je: faktor = metri + (kilometri / 12). Što je manji djeljitelj u drugoj zagradi, to visinski metri daju veću težinu.
Pa evo, ti faktori su bili sljedeći (brojke su zaokružene):
1. dan (Pragersko – Prevalje): 171
2. dan (Uspon na Koralpe): 345
3. dan (Transfer do Železniki): 266
4. dan (Bohinj, Bled, Soriška planina): 274
5. dan (Transfer prema Soči): 245
6. dan (Kolovrat): 291
7. dan (ovaj tekst): 186
Kad gledam te brojke i prisjećam se koliko sam se mučio koji dan, omjeri su više manje realni. Drugi dan bio je dvostruko zahtjevniji od posljednjeg. A nešto više zahtjevniji od dana kada sam vozio na Kolovrat.
Eto, sada sam stvarno gotov. 🙂 Ljeto je odavno završilo, jesen nam je već debelo ovdje. Zasad nemam novih tekstova, bacam se na izradu videa. Ukoliko vas zanima što sam sve snimio, ne samo u ovim ljetnim danima, pozivam vas da se pretplatite na moj kanal na YouTubeu.
Ako sam nešto zaboravio napisati a zanima vas, svakako me pitajte. Rado ću odgovoriti. Imate li možda neki favorit među biserima koje sam sijao u ovim tekstovima, napišite mi. Ako se još niste pretplatili na moj blog, svakako vas pozivam da to učinite. Upišite svoju adresu u polje ispod.
Hvala na čitanju i do novog teksta, pozdrav! 😊
Odgovori