I moj prvi permanentni brevet i drugi pod Slovenskom brevetaškom zajednicom. 😊Permanentni znači da ga se može voziti bilo kada netko to poželi. Organizatoru se javi datum i vrijeme polaska, uplati startnina (samo 4€) i vozi se! Ne znam je li to uvijek pravilo, no nama je dopušteno da brevet započnemo na trećoj kontrolnoj točki, umjesto na originalnoj u Ravne na Koroškem.
Da, za čudo opet nisam vozio sam. Kako možete vidjeti i na objavi na Stravi, taj vikend ustvari nisam mislio voziti ništa tako dugo, no pozvala me Ksenija pa rekoh, zašto ne? 😊Prilika za nešto novo. Iako, većinu od ovih 360 kilometara sam već barem jednom odvozio. 🙂
Dogovorili smo ne prerani start. Što je i meni odgovaralo jer kako se možda sjećate, ustvari se ne volim dizati rano ujutro. Tako da sam ja prema Štrigovi krenuo nešto prije osam sati. Jutro je bilo sunčano i relativno prohladno, no vjetar se još nije nešto posebno osjećao. Do Slovenskog Razkrižja stigao sam za oko sat vremena laganim tempom. Naime prema tamo sam išao direktnom cestom što je značilo i nešto penjanja.
Ksenija me već čekala i nakon nekoliko izmjenjenih rečenica, krenuli smo na sjeverozapad, prema granici Slovenije i Austrije u mjestu Mureck. Odnosno, Cmurek, kako mi je Ksenija rekla da Slovenci zovu istoimeno mjesto.
U ravnici Prekmurja uglavnom smo izbjegli veća mjesta i veće prometnice i nakon sedamdesetak km, oko 10:30 stigli smo na most preko rijeke Mure koja čini granicu. Nismo prešli u Austriju, samo se na sredini pofotkali da bi imali dokaz da smo i kada smo započeli brevet. Dalje smo nastavili po ruti koja nas je vodila prema Mariboru.
Teren je postao pomalo valovit, prvog uspona od Murecka sam se otprilike sjećao s jedne davne vožnje. Znao sam da nije veoma dug i da ga se da voziti lijepim ritmom. S njega smo se spustili u dolinu gdje smo stali na prvu kavu. Imali smo već gotovo 100 km u nogama i bio je red odmoriti se malo.
Na kavu smo stali u mjestu Sladki Vrh koji je naravno, u dolini! 🤷🏽♂️Srećom nam nije trebao wc papir ali da je, tvornica Paloma je odmah iza ugla, pa bi se vjerojatno snašli za rolu. 🤪Nismo se mnogo zadržali, kavica, izotonik, prutić, sendvič i nastavili smo dalje. Čekao nas je još jedan uspon s kojeg smo se spustili u Šentilj. Onaj isti koji je mnogo bio spominjan prije no što su Slovenci ušli u EU i Schengenski prostor.
Slijedilo je dvadeset kilometara ceste prema Mariboru, u koji smo ušli sa sjeverne strane. Kako se teren lagano spuštao prema Dravi, tako smo i mi gazili dobrim tempom. Iako smo razgovarali da bi možda u gradu stali nekamo na kavu, nismo jer smo malo prije stajali. Maribor je imao jako dobro riješenu biciklisitčku infrastrukturu i veoma lako smo ušli u grad i izašli iz njega. U galeriji ispod možete pogledati nekoliko trenutaka s vožnje praktički kroz centar.
Kroz Maribor smo poprilično brzo prošli i evo nas već na cesti za Dravograd. Prošlo je podne, vrijeme je lijepo, vjetar koji nam se prijeti još ne osjećamo. Kako možete vidjeti, snimio sam mnogo fotografija. Vjerojatno 80% njih snimljeno je baš na tome potezu. Cesta uglavnom slijedi desnu obalu rijeke Drave i s nje se pruža mnogo krasnih pogleda.
No, nažalost koliko god je lijepa za oko, toliko nije lijepa za voziti biciklom. Naime, relativno je uska, grbava i ispucana i promet je bio poprilično gust. Biciklističkih staza do nekih deset kilometara prije Dravograda gotovo uopće nema. A ono što ima je u kratkim potezima s južne strane ceste, tako da je bilo frustrirajuće koristiti ih. Naime, trebalo je usporiti, preći preko ceste, voziti 500 metara ili kilometar i onda opet kočiti, propustiti promet pa se ponovo vratiti na cestu. Nakon nekoliko takvih prelazaka, odustali smo od tih staza.
Mislim da bi organizator trebao malo promijeniti rutu, tako da se iz Maribora izađe s južne strane rijeke gdje je promet mnogo manji a i postoji biciklistička staza koja ide paralelno s prugom. Tako bi se izbjegao najprometniji dio ceste kada izlazi iz grada.
Dobro, patili smo se s tom cestom otprilike do mjesta Radlje ob Dravi. Tamo je ruta skretala s nje, i pripremila nam mali husperčić u mjestu Muta. Trebalo je preći preko mostića, pokraj lijepe crkvice stare arhitekture i onda se uspeti na visoravan ponad mjesta. Iako je stvarno strm, isplati se jer su opet novi, krasni pogledi od tamo. A i prometa gotovo nema.
Sad već oboje postajemo gladni i na ulazu u Dravograd stajemo na benzinskoj crpki. Kupujemo sendviče i napitke. Prodavač je bio veoma ljubazan pa nam je dao da sjednemo na klupu sa stolom iza zgrade gdje smo uživali u zelenilu i pjevu ptica. Bilo je baš idilično za malo odmora i čašicu razgovora.
Do druge kontrolne točke u Ravnem na Koroškem nam je ostalo možda petnaestak kilometara. Prvi dio smo navigirali po biciklističkim stazama u Dravogradu a onda po cesti koja je pratila rijeku Mežu i nudila još krasnih pogleda. Cesta je naravno u kotlini pa iako se jugozapadni vjetar počeo osjećati, ipak smo lijepo izgazili taj komad ceste i bez puno muke stigli smo do parka u mjestu gdje nam je bila druga kontrolna točka. Ovdje bi nam bio start i cilj, da nismo krenuli biciklima na brevet.
Inače, tuda sam već vozio, onda kada sam išao u Logarsku dolinu, preko Austrije i Pavličeva sedla. No, za razliku od onda, sada smo nakon sebića koje smo u parku okinuli krenuli nazad prema zapadu, istom cestom. Povratak je naravno išao brže. Em smo imali vjetar u leđa, em se cesta naravno spušta prema rijeci Dravi. Eto, brojke pokazuju da nam je za nekih devet kilometara trebalo 23, a u povratku oko 16 minuta.
Od kontrolke do početka uspona na prijevoj Radlje bilo je dvadeset pet kilometara. Prolazili smo potpuno istom rutom, no opet su se otvarali novi pogledi. I sunce je već bilo malo niže na nebu, bilo je 17 sati kada smo stigli na početak uspona. Ustvari je nastrmiji dio bio onaj kad smo se iz doline rijeke Drave dizali do glavne ceste gdje je uspon kao takav počinjao.
Sam uspon nije posebno težak. U 5.5 kilometara se digne nešto manje od 300 metara. Nema nikakvih prestrmih dionica i lijepo smo ga gazili. Nažalost, nešto previše lijepih pogleda nije bilo jer je cesta uglavnom vodila kroz šumu. Ipak, pri vrhu se otvori travnati brijeg s lijepom crkvicom na vrhu koju sam obasjanu niskim suncem ipak snimio.
Stali smo na graničnom prijelazu, napravili sebiće, jer nam je ovdje bila treća kontrolna točka. I krenuli smo dolje, u Austriju. Prvih nekoliko stotina metara je cesta bila u poprilično lošem stanju i baš sam si krenuo mrmljati u bradu o caru, carevini i svemu tome, kad se odjednom asfalt poboljšao, cesta još malo proširila pa smo se lijepo spustili niz nekoliko poprilično strmih serpentina. Nije ih bilo mnogo i dalje nas je cesta manjim nagibom vodila prema sjeveru.
Iako je teren i dalje bio valovit, dobro smo se vozili. Išli smo na sjever i onaj jugozapadnjak nam je pomagao. Nije nas baš nosio, ali lijepo je bilo imati malo pomoći. Fora je da kako smo prošli u Austriju više nisam imao inspiracije za snimanje fotografija. Ne znam zašto, nije bilo ružno. Mislim, bili smo u dolini, lijevo od nas bile su Koralpe koje ću… pa dobro, o tome ću u idućem blogu. 😊Na sve druge strane bregovi s vinogradima i kućama po njima, sve onako pedantno, uredno, čisto. I svjetlo nije bilo loše, ali eto, nekako mi se ugasila inspiracija za fotkanje.
Tridesetak kilometara od prijevoja došli smo do najsjevernije točke dana. Tamo je ruta skretala na jugoistok. Ja sam imao 230 kilometara u nogama što je značilo da je breveta ostalo još nekih četrdesetak kilometara. Dan je išao kraju, sunce je polako zalazilo i lagano sam postajao gladan. Imao sam još nešto malo sa sobom, onoga što sam čuvao za crne dane. Nešto od toga sam pojeo kad smo stali na jednoj klupici na putu prema Leibnitzu. Sjeli smo, malo se odmorili, stavili svjetla na bicikle, općenito se pripremili za noćnu vožnju.
Kada sam prije dosta vremena u nedjelju bio u Austriji, benzinske su uglavnom bile zatvorene a ako i nisu, ponuda jela je bila gotovo nepostojeća. Tako sam se bojao da mi slijedi dosta gladnih kilometara. Ipak, pretragom Googleovih karata našao sam dobro opskrbljenu benzinsku na južnom izlazu iz Leibnitza i dogovorili smo se da ćemo tamo stati kad stignemo.
Ipak, sreća je htjela da je bila jedna takva čak i prije, pa smo onda tamo nas dvoje i sjeli. Čak su imali jedan sendvič kojeg sam s guštom smazao i dobro mi je digao raspoloženje. Uz kavicu i nešto slatkih napitaka, bio sam spreman za dalje! Kad smo krenuli, prošlo je pola devet i bio je već mrak. Prije Leibnitza naletjeli smo na zatvorenu cestu čija zaobilaznica nas je vozila tko zna kamo i na kakve ceste pa smo se snašli i našli cestu kroz mjesto tako da praktički nismo vozili ništa duže.
Prolazili smo se kroz mala i veća mjesta koja su bila poprilično prazna, ništa života kakvog bi u to doba subotnje večeri vidjeli kod nas. Ljudi su se povukli u svoje uredne kućice raditi što već pristojni ljudi rade u subotu navečer. 🤪🤷🏽♂️ Za razliku od nas dvoje koji smo kroz mrak pristojnim tempom uz sve osjetniji vjetar s boka gazili prema Murecku i kraju našeg breveta.
Na granicu smo stigli nešto prije 22 sata. Snimili smo granicu kao dokaz kada smo završili brevet i nastavili dalje u Sloveniju. Prvi dio je bio OK jer smo bili u zavjetrini bregova preko kojih smo ujutro započeli brevet. No, čim smo se dotakli ravnice, vjetar je počeo ozbiljno smetati. Tempo nam je pao sve je to dosta dugo trajalo. U nekom trenutku smo opet stali da bi se kratko odmorili i pojeli nešto. Ja sam izvukao svoju posljednju rezervu, posoljene sjemenke suncokreta koje smo podijelili. Odgovaralo nam je nešto slano i masno što se ustvari relativno lako jede. Gazili smo uporno prema Hrvatskoj, ja naprijed a Ksenija loveći zavjetrinu meni s boka.
Prošla je ponoć kad smo se pozdravili na istome mjestu na kojem smo se ujutro sreli. Meni su slijedila još tri kratka ali slatka uspona na putu prema Čakovcu. Vjerujte, već dugo ih nisam ovako sporo gazio. 🤷🏽♂️🙂Nije mi se ni nikamo žurilo, minuta ovamo, minuta onamo, ali noge su bile poprilično umorne. Iako nije bilo strašno mnogo uspona ovog dana, ipak sam imao 330 kilometara u nogama. Mislim da si mogu priuštiti malo šparanja, zar ne? 😊
Kući sam stigao oko 1:20 u nedjelju. Ne baš razbijen, ali dobrano umoran. Bio je to lijep dan, u dobrom društvu s nešto kilometara na cestama koje nikad dosada nisam vozio. To me uvijek veseli.
Nadam se da vam je bila zanimljiva ova epizoda s ceste, snimio sam mnogo fotografija i vjerojatno je ovo zapis s najviše fotki uz tekst. Vjerujem da će vam biti zanimljive. Na kraju, prije nego što vas pozdravim, mogu najaviti novi tekst o trećem nastavku BsBn ekipe u epizodi Fleche 2025. 🙂
Kao i uvijek, hvala na posjeti i ostavite mi komentar na bilo kojoj platformi vam odgovara. Također, imate li prijatelja koje bi ovako nešto interesiralo, svakako im pokažite. Do novog teksta, lijep pozdrav! 😊
Odgovori