Godina iza nas bila je kao i svaka dosad, s usponima i padovima no bilo je mnogo zanimljivih biciklističkih trenutaka koje bi želio ostaviti na ovome digitalnom papiru. O nekima od njih sam već pisao pa ih neću ponovo cijediti, no ima i nešto neopisanog pa vas pozivam da pođete sa mnom. Ne, ne morate na bicikl! Možete i iz fotelje. 🙂
31.12.2022. / 1.1.2023.
Ako mi je koja godina počela udarnički, onda je to zacijelo ’23.! Ne samo, meni nego i Vanji i Kseniji s kojima sam novogodišnju noć proveo na Schengen partyu na biciklu! 🤷🏽♂️ Nas troje zajedno smo večerali na staru godinu i tako smo došli na ideju da bi mogli proslaviti otvaranje granica s ulaskom države u Schengenski prostor tako da prođemo tri obližnje granice biciklom, odmah u noći! Rečeno, učinjeno! Iz Murskog Središća smo krenuli pet minuta prije ponoći i sa zvucima vatrometa i dizanjem rampi na graničnome prijelazu među prvima smo slobodno prošli u Sloveniju!
Noć je bila topla i ponešto vjetrovita i relativno brzo smo stigli do mađarskog Letenja koje je tek nekoliko kilometara od granice gdje smo na jednome križanju naletjeli na uličnu feštu. Naravno, morali smo se zaustaviti, popiti (samo malo 😁🤫) pjenušca, dame su čak i zaplesale s domaćinima na taktove pjesme “Večeras je naša fešta” koje su nam domaćini odmah izvukli s Youtubea. 🙂 Iako su nas htjeli još zadržati, nudeći nas ićem i pićem, ipak smo produžili dalje.
Iduća stajanka je bila na graničnome prijelazu Goričan, tj. na benzinskoj crpki. Trebalo je nadopuniti šećer u tijelu, a i čestitati Novu djelatnicama. 🙂Kako neki od nas baš nisu bili u strašnoj fizičkoj formi, povratak u Mursko Središće se odužio, no sretno i sretni stigli smo nazad s još jednom pa, skoro i pustolovinom u džepu. 🙂 Prilažem nešto fotografija u galeriji ispod.
Zanimljive vožnje u veljači, ožujku, travnju i svibnju sam opisao ovdje, pa neću ponovo. Uglavnom su bile duže od 200 km i imale zanimljive rute. Evo, prilažem poveznice pa imate li vremena, pogledajte. Meni ih je bilo zanimljivo opet posjetiti. 🙂
4 vožnje u jednom tjednu veljače.
7 puta preko granice kroz tri države u ožujku
Na Sljeme, na Sljeme, ali ne više od 2 puta 🤷🏽♂️, travanj.
Naravno, moram opet napomenuti Fleche vožnju s kraja travnja.
Bio je u travnju i Varaždinski brevet o kojem sam isto pisao, ako baš imate toliko vremena. 🙂
Kako su dani postajali duži i topliji sve sam manje vremena provodio za računalom pa sam i manje pisao, no vozio sam dosta. Da ne kažem mnogo. 🤷🏽♂️😁
Izdvojio bih dvije vožnje u svibnju;
Mursko Središće – Krško (Slovenija) – Mursko Središće, 273km i dosta uspona 🙂 te,
MS – Rogla(Pohorje) – MS, 288km i 4000 metara uspona.
Sad mogu i reći, želio sam prošle godine odvoziti i Croatian Super Randonnee, veoma zahtjevnu vožnju i sve ove prije služile su kao priprema za nju. No, penjući po drugi put na Pohorje i uzimajući u obzir da sam već gotovo u lipnju a da se svejedno poprilično sporo penjem donio sam odluku da ove godine ipak neću pokušati taj poduhvat.
Naime, CSR ide krajevima koji su ljeti i vrući i prepuni prometa tako da mi je taj prvi vremenski prozor pobjegao. A kroz ljeto mi se nije dalo pripremati za ranu jesen tako da sam odustao. Za sada. 🙂
To, naravno ne znači da sam prestao voziti. I da nije bilo nekih dužih vožnji. U lipnju su bile čak tri, od kojih sam dvije i i opisao ovdje:
U Sevnicu na pizzu te
BRM 200 Matija Kovačević (već, nažalost drugo izdanje ovog memorijalnog breveta).
A o trećoj, ustvari nisam napisao ništa, a baš je bila zanimljiva. 🙂 Naime na praznik, 22.6. jednog od najvrućijeg dana u godini, potegao sam od Čakovca do Hrvatske Kostajnice i natrag. 373 km u 14 i sitno sati vožnje od kojih je barem 10 sati bilo debelo preko 30 stupnjeva. Eh, kad sam to preživio… 🤷🏽♂️
I nije da do kolovoza nisam ništa vozio, ali nisam ništa izvanredno. No kolovoz znači godišnji odmor, a to znači vrijeme za putovanje biciklom. Ove godine, po prvi put nisam putovao sam! Čak štoviše, po prvi puta pridružila mi se moja draga, moja Vanja s kojom sam u 5 dana prošao 600 i kusur kolometara na putu od Murskog Središća sve do Đakova. Pa odande do Osijeka pa nazad do Murskog Središća. Bilo bi tu materijala za nešto blogova, no iz nekog razloga se nisam odlučio išta napisati. Neću ni sada na široko, voda je to odavna prošla ispod mosta, ali ipak sjećanja nisu baš potpuno izbljedila.
Sukus cijelog putovanja je da je um car a tijelo sluga. Vanja cijele godine nije skupila kilometara koliko je u tih 5 dana. I ako su mnogi bregovi za nju značili hodanje i guranje bicikla, nije odustala, nije očajavala i na kraju svakog dana je bila i umorna i ponosna. I ja sam bio ponosan na nju. 🧡
S obzirom da sam se ja spremao na nešto ovoliko dugo s mnogo više uspona, meni je njenim tempom bilo veoma lagano i ustvari me nakon dugo vremena boljela stražnjica od prevelikog sjedenja, jer naravno da bi ja sve te dionice sam mnogo brže odvozio. No, poanta ovakvih dana je stvaranje zajedničkih uspona, a ponešto smo ih i stvorili. 🙂
Pa krenimo ukratko:
Dan 1. Mursko Središće – Daruvar 167.35 km 1009 m uspona
Često ovakve ture prvi dan donesu najviše izazova. Nas dvoje se jesmo dovoljno puta vozili zajedno da se znamo dovoljno. No, ovo je već ozbiljna kilometraža i iako nema mnogo penjanja, bilo je mnogo kratkih i relativno strmih uspona. Nekom s malo kilometara u nogama to su dionice koje im testiraju snagu volje i tjeraju im puls u crveno. Nakon dobrog tempa po ravnici do Koprivnice tamo smo gotovo imali havariju kad je izvjestan netko gotovo gurnuo Vanju s ceste. Kažu, put u pakao popločen je dobrim namjerama. 🤦🏽♂️🤷🏽♂️ Ipak, sve je završilo dobro, nekoliko psovki, nekoliko tihih minuta i pusa za pomirenje. 🙂
Nakon toga je ostalo desetak što dužih što kraćih uspona do Daruvara. Ja sam se uglavnom polagano vozikao gore i čekao Vanju. Ona pak je stoički izdržala sve i po ravnici je gazila sasvim pristojno. Stali smo u Koprivnici, Bjelovaru, Velikom Grđevcu (kod vlaka u snijegu Mate Lovraka) a vjerojatno i još pokoje trgovine. Ipak, u Daruvar u kojem smo noćili stigli smo u prvim trenucima sumraka. Ja sam prozujao po mjestu tražeći nam (brzu) hranu i hladno pivo a Vanja se hladila u stanu koji smo iznajmili.
Dan 2. Daruvar – Đakovo 141.51 km 1182 m uspona
Drugi dan je nudio čak 26 kilometara kraću rutu, no trebalo se popesti iz Daruvara u, i iz Požeške kotline. S time da je prvi uspon počeo praktički odmah nakon što smo popili kavicu na trgu u Daruvaru. 🤷🏽♂️🙂 Nemojte nikome reći, ali Vanja nije bila jako sretna tom činjenicom. 🙂 Dobro, ja sam to odvozio, ona odhodala i put nas je dalje vodio prema Požegi koja je bila na nešto manje od pola puta do Đakova. U Požegi smo stali u restoranu Grgin Dol gdje smo se dobro najeli i možda čak i predugo odmarali, no Vanji je tamo u sjećanju ostala odlična riba i to je željela ponoviti. Zašto ne, na godišnjem smo?
No, nakon ručka stali smo već u Pleternici, ne benzinskoj na sladoledu i i još nečem slatkome. Prije Đakova trebalo se još popeti preko Dilj gore što je donijelo još nekoliko dužih i kraćih uspona. I u Đakovo smo ušli u posljednjim minutama danjeg svjetla ali sve je bilo po planu i u redu. Smjestili smo se u kući koju smo iznajmili za noć, oprali odjeću i izašli u grad na večeru. S obzirom na sve, Vanja je bilo mnogo manje umorna nego večer prije, i dosta kasno smo se vratili u postelju. Nije bilo potrebe za žurbom.
Dan 3. Đakovo – Bizovac via Osijek 63.22 km 146 m uspona
Ovo je planirano bio najkraći dan. Iz vlastitog iskustva znao sam da je treći dan najteži i tako smo isplanirali rute da imamo što manje sati na biciklu a što više u odmoru. Niti smo žurili iz Đakova, niti smo žurili u Osijeku. Nakon dva ljetna i vruća dana, ova srijeda donijela nam je oblačno i malo manje vruće vrijeme. I prosječna brzina nam je bila najmanja, ali ipak smo mnogo vremena proveli u Osijeku gdje tempo pada zbog križanja, semafora i čega sve ne. Iako smo vozili magistralnim cestama, bile su dobrano pokrivene biciklističkim stazama, a imali smo i jako pozitivna iskustva s vozačima motornih prometala. U Osijeku smo stali u slastičarnici, zujali po gradu, naravno prošli kraj poznatog mosta na Dravi, prošli kraj novog stadiona i dan završili u Bizovcu u seoskom gospodarstvu koje je u dvorištu imalo malen bazen kojem sam se veoma veselio. 🙂
Ovo je vjerojatno bio najslabiji smještaj od četiri, no ništa nam nije falilo. Jednostavno, radilo se o tradicionalno građenoj slavonskoj kući pa onda i oprema soba u kojima smo bili ne može biti baš na istoj razini kao u stanu u zgradi.
Nažalost, sunce se na kraju dana sakrilo, pirio je vjetar pa voda u bazenu nije bila baš onoliko topla koliko sam se nadao. Ipak, nisam propustio priliku nešto vremena provesti u njemu. Bizovac je malo mjesto i sve što nam je trebalo bilo nam je na pedesetak metara udaljenosti. Slastičarnica sa savim nelošom pizzom te trgovina preko nje.
Dan 4. Bizovac – Virovitica 108.46 km 290 m uspona
Iz Bizovca smo krenuli relativno kasno, no do Virovitice smo imali samo 110 km i bilo je dovoljno vremena da tamo stignemo za dana. Značajka ovog i dana nakon je da smo dobar dio vremena proveli na Podravskoj magistrali što je značio velik, pogotovo kamionski promet. Iako je velika većina vozača bila sasvim OK, ipak nije lijep osjećaj slušati kamion za kamionom kako tutnji pokraj tebe.
Dobro, stali smo kod biste Vladimira Šovagovića u Ladimirevcima. Mnogo sam o tome kraju saznao iz knjiga Tomislava Šovagovića pa kad smo već prolazili, zašto ne stati. 🙂 Stali smo još i u Valpovu na kavi, u Slatini da pokupimo dijelove za bicikl, popijemo kavu ispod Sekvoje te pojedemo hrenovku na Ini na kojoj sam to isto činio na Fleche vožnji. 🙂 Ja sam čak i osvojio ondašnji najviši vrh.
Na putu do Virovitice dostigao nas je i oblak koji nas je odlučio malo napljuskati. 🙂 Našli smo nekakvo autobusno stajalište i tamo pričekali da prođe. Ispred nas pak je stao vozač kamiona koji je nabrzinu pokušavao pokriti svoju prikolicu u kojoj je vozio nekakve žitarice.
Zamislite kako je bilo njemu kad je nekih 800 metara kasnije shvatio da je kiša došla samo do tamo. Mi smo se nasmijali, on je vjerojatno bio nešto ljući. 🤷🏽♂️ U Viroviticu smo stigli dovoljno rano da se stignemo oprati, odmoriti i prošetati do nedelekog restorana. Nakon večere malo smo prošetali centrom grada, gdje su taman završile ljetne svečanosti. Svidjele su nam se fontane koje su osvjetljene u ritmu toka vode. Iznajmili smo lijepo opremeljen mali stan u jedinome neboderu u gradu. I to je bila naša zadnja noć u tuđim krevetima.
Dan 5. Virovitica – Mursko Središće 135.55 km 337 m uspona
Posljednji dan se naravno nismo žurili, ujutro smo nešto duže odmarali i dan smo započeli doručkom u Mlinar cafeu. Iako smo imali 135 km, 27 više nego dan prije, nismo bili u preši. Ruta je bila je ravna kao tepsija i jedina problematična stvar je bila opet Podravska magistrala. Radni dan je i bila je gužva. Dobro, i Vanji je pomalo već umor dolazio na naplatu iako smo se ustvari dosta brzo vozili s obzirom na sve.
Najteže je bilo na potezu od Pitomače do Đurđevca gdje sam mislio da dan neće baš dobro zavšriti. Ne toliko zbog prometa koliko zbog Vanjina umora. U Đurđevcu sam odlučio da zanemarimo originalnu rutu i da prvo skrenemo u mjesto do dvorca, a onuda sam fulao put nazad na glavnu cestu pa smo do Međimurja stigli nešto duljim ali mnogo manje prometnim putem. Što nam je dosta diglo moral. Još jedan odmor u Donjoj Dubravi, samo tridesetak kilometara od kraja puta.
I to je bilo to, 616 km, par nadvožnjaka manje od 3000 metara uspona i ravnih 30 sati okretanja pedala, dok je sa stankama sve zajedno trajalo 44 sata. Ustvari, sasvim OK.
Hoćemo li ponoviti u 2024.? Bilo bi lijepo. 😊
I tako, godišnji je prošao rutina se vratila, ali ja naravno nisam mirovao.
Na početku rujna krenuo sam na drugu najdužu vožnju 2023. g. Niti 10 km kraću od Fleche vožnje. Nju sam ipak opisao ovdje, ponukan ustvari tužnim događajem.
Pogledajte.
Kad sam na početku ovog teksta spomenuo padove, osim onih prozaičnijih mislio sam i na doslovne, fizičke padove. Naime, u subotu 9. rujna na jednoj sasvim prosječnoj vožnji po prvi sam puta u ovih 10 godina biciklizma ozbiljno pao. Nisam se previše s time hvalio, jer se ispočetka činilo da sam dosta dobro prošao. Nešto natučenih ekstremiteta i malena rana na laktu. Ipak, desetak dana kasnije završio sam na operacijskome stolu gdje mi je saniran jedan podljev koji se naknadno pojavio. Od svega toga sam se oporavljao dvadesetak dana. Koliko mi je trebalo da opet sjednem na cestovnjak. 🤘🏽💪🏽🙂 Eto, konačno sam prešao s kategorije “biciklist koji će jednom pasti” u “biciklista koji je pao”. 🙂
Sudbina je htjela da ja padnem na isti dan kad je Boštjanu u čije sam sjećanje pisao tekst iz gornjeg odlomka pozlilo. Njegova sudbina još me čvršće uvjerila u činjenicu da život treba živjeti danas, sad. Jer sutra… 🤷🏽♂️
U listopadu sam ponovo počeo voziti kao i prije pada. Naravno, falilo je kondicije, dani su postajali sve kraći a i vrijeme vikendom često je bilo nepovoljno. Tako da su vožnje naravno bile kraće, ali kako sam u padu oštetio i mali Olympus Tough 6 (not so tough, huh? 🤷🏽♂️), nisam više imao fotoaparat s kojim bi bilježio lijepe prizore koje je jesen polako donosila.
Naravno, imao sam svoj veliki fotoaparat Nikon D7000 s nekoliko objektiva, ali kako je to poluprofesionalni aparat, nije baš da stane u džep dresa. Svejedno, odlučio sam na neke vožnje poći s njim na leđima i u rusaku, pa kako bude. I bio sam nagrađen za jedne vožnje koja je ponajviše vijugala dolinom rijeke Bednje. Čak sam i objavio tekst s mnogo fotografija, možete ga pogledati ovdje.
I tako, jedno vodi drugome, drugo vodi trećemu i ja sam se na samom kraju godine počastio novim fotoaparatom. Realno u istoj kategoriji kao onaj veliki, no zbog svoje konstrukcije je mnogo manji i lakši. Što će reći da će veoma vjerojatno mnogo češće sa mnom na cestu. Čemu se veselim. 😊 Na posljednji dan 2023. poveo sam ga sa sobom na vožnju u Sloveniju i Mađarsku i snimio nekoliko zanimljivih kadrova. Možete ih pogledati na Stravi, ovdje.
I to, je to, narode! 🙂
U brojkama 11 495,3 km, što je druga najbolja godina u ovih deset, još sam skupio i 81 694 metara uspona. Sve sam to odvozio u 123 vožnje s prosječnom dužinom od 93,46 km i prosječnom brzinom od 24,63 km/h. Za to mi je trebalo 467 sati (19,5 dana) okretanja pedala a ukupno sam u tim vožnjama potrošio 578 sati. Dakle, puna 24 dana. S obzirom da ih je u godini 365, i nije tako puno. 🙂
Još jedna zanimljiva statistika, 34 vožnje bile su u rasponu od 100 do 200 km i u njima sam skupio više kilometara od 78 koje su bile kraće od 100 km. (4168 prema 4111 km).
8 vožnji bilo je u rasponu od 200 do 300 km, jedna duža od 300 a kraća od 400 te dvije duže od 400 km.
I za kraj, što donosi 2024.? Nadam se prvo zdravlja, lijepog vremena vikendima i dobru sreću na cesti. 🤞🏽🤞🏽🤞🏽
Ako budem takve sreće, nadam se da ću sudjelovati u jednom ili oba veoma duga breveta koji će ove godine krenuti iz Međimurja. Jedan od 1000, jedan čak od 1400 km. Za to ću se naravno spremati, dužim i kraćim vožnjama kroz proljeće. I zimu, ako bude topla kao prethodne. U svojoj vreći ruta imam nekoliko zanimljivih koje bi konačno želio odvoziti i ako bude sve ok, sve bi to zabilježio fotoaparatom, kojim video zapisom i naravno tekstovima na ovoj adresi.
Hvala svima koji me pratite, vaši komentari, prstići na Stravi i drugim društvenim mrežama dosta mi znače. Želim vam zdravu i sretnu 2024. g.
Pozdrav do neke druge priče!
Kad ste već došli do kraja, zašto se ne bi pretplatili na moje tekstove? Upišite vaš adresu u polje ispod i kad god objavim novi tekst, vijest o tome stiže direktno u vaš sandučić! Bez straha, ja ne skupljam adrese! Poštu šalje WordPress, a odjaviti se možete bilo kada.
Odgovori