Mislim da radim bedastoću, ali život je prekratak da se bježi od njih. 😁
Kada ovom rečenicom završite dogovor o odlasku na brevet znate da će biti zabavno. I bilo je, no krenimo od početka.
Ako ste već bili na ovim stranicama, možda se sjećate da sam u popisu želja za ovu godinu napisao da bih želio probati ponoviti seriju breveta. To mi je uspjelo u 2022. i pomislio sam da je tri godine pauze dovoljno vremena da se ponovo poželim uhvatiti ove rabote. Nekako mi je ideja bila da onaj od 600 kilometara odradim u proljeće, kada ga organiziraju susjedi u Varaždinu.
O ovome koji sam preživio nisam ni razmišljao jer još je zima i nekako mi se čini da nije baš vrijeme za cjelonoćne vožnje.
Ali, ako se vratimo na mudru misao s početka teksta, vjerujem da vam je sve jasno. 🤷🏽♂️
Brevet je startao iz Lakteca, sela koje se smjestilo nešto sjevernije od Dugog Sela i Sesveta. Subota, 7. ožujka, 2026. Tridesetak prijavljenih, od toga čak četiri žene okupilo se ispred vatrogasnog doma u mjestu. Kako je start bio u 6 ujutro Ksenija, Siniša i ja iz Međimurja morali smo krenuti puno prerano za naše pojmove. Svo troje smo ipak uspjeli skupiti nešto sna tu noć i donekle naspavani krenuli smo u svitanje, u brevet.
Jutro je bilo hladno, temperatura je bila oko nule i u dolini u koju smo odmah nakon starta spustili, svjetlila je tanka koprena izmaglice. Krenuo sam prvi, polakim tempom jer rano mi je i hladno je. Uskoro su me sustigli preostali vozači i nekolicina bržih me prestigla. U tom trenutku mi nije bilo zanimljivo pratiti ih.
Prolazili su prvi kilometri i postao sam dio veće skupine koju sam odlučio pratiti iako su mi ustvari vozili malo prebrzo. To znači preko 30 km/h po ravnom terenu, a nešto sporije na usponima. Većina njih imala je kronometarske rogove pa im je bilo nešto lakše postizati te brzine a ja sam se želio zagrijati, pa eto, spajao sam (relativno) ugodno s korisnim.
Breznica, Novi Marof, evo nas i u Ludbregu, na prvoj kontrolnoj točki. Iz mene je sedamdesetak kilometara za oko dva i pol sata. To bi bilo sasvim u redu da me ne čeka još 530 km. U centru mjesta snimam fotku za kontrolu, žvačem prvi mali sendvič i odlučujem da više ne pratim ovaj tempo. Taman sam htio nastaviti dalje kada sam primjetio Kseniju kako mi maše da joj se pridružim. Ovdje je još Ares, za kojeg znam da ga nikako ne mogu pratiti predugo. No, kako on ima jako lijep stil vožnje, za njim se relativno lako voziti u zavjetrini pa ipak još malo mučim mišiće, zajedno s Ksenijom koja vozi iza nas dvojice.
Put nas vodi prema Međimurju u koje ćemo ući preko mosta na rijeci Dravi kod Preloga. Oko 9 sati je i već se osjeća istočni vjetar koji će nas pratiti cijeli dan. Na mostu mašem Kseniji da ulovi kotač jer ja više ne želim, a gotovo da i ne mogu tim tempom. Uzvraća mi da ni ona ne želi, pa nas dvoje sami nastavljamo prema Goričanu i granici s Mađarskom sami. Stajemo na benzinskoj na graničnome prijelazu i odmaramo se desetak minuta. Jedem još komad sendviča iz ruksaka i kupujem nešto slatko za popiti.
Oko 10 sati prelazimo drugu rijeku, Muru i evo nas u Mađarskoj. Nebo je bez i jednog oblačka no mutno je, nije onako lijepo proljetno plavo. Istočnjak se osjeća sve više, nas dvoje gazimo ritmom koji nam odgovara i polako se približavamo Velikoj Kaniži. Prisjećamo se jesenskog breveta od 300 km koji smo zajedno vozili upravo ovim cestama, kada nas je ujutro kiša malo poplašila no samo smo imali dramatičan izlazak sunca i nešto manje vjetra.
Nakon petnaestak kilometara dostiže nas jedna grupa ekipe s rogovima, među njima i Siniša i kolega na leži a iđe biciklu. Nas dvoje hvatamo priključak i opet nešto bržim tempom gazimo prema Kaniži. Tamo sam bio već toliko puta da znam kakav je prilaz kroz grad i na kraju prvi stižem do kontrolke, što mi daje malo više vremena za odmor. Fotkam se s brončanim damama i sjedam na klupicu, jedem bananu i još mali komad sendviča.
Inače bih na ovako dugi brevet okačio barem jednu torbu na bicikl da u njoj vozim stvari, ali tko zna zašto 🤷🏽♂️odlučio sam se na mali ruksak na leđima. U njemu je bilo nešto vrećica s grickalicama, mali sendviči, nešto odjeće za noć, gelovi i tablete za izotonične napitke. Uz taj ruksak imao sam i malu torbicu na gornjoj cijevi u kojoj su bili dokumenti, nešto novaca, € i Forinte, svjetla, kablovi i baterija za svjetlo i dopunjavanje elektronike. Inače, toj bateriji od 20 000 mAh, dodao sam i jednu od 10 000 koju sam smjestio u ruksak.
Nekada sam više stvari teglio na brevet od 200 km…
Bilo kako bilo, nakon petnaestak minuta krenuo sam s još nekolicinom iz Kaniže, na sjeveroistok prema Balatonu. Ceste su mi i dalje poznate, no opet smo uspjeli fulati jedno skretanje, pa smo se morali malo vraćati. Na izlazu iz grada skupilo nas se nešto i polako se penjemo prema vitkoj i visokoj bijeloj građevini na kojoj je već odavna izbljedio logo Coca Cole oslikan po cijeloj visini. Kada sam ga prvi puta vidio, bilo mi je čudno ali sada se samo nasmješim kada prolazim kraj nje.
Pitam Kseniju gdje je Siniša, ona kaže; evo sada će, iza nas je. Rekoh dobro, idemo dalje voziti pa ćemo se već uloviti negdje na cesti.
Ispred nas je par iz Slovenije, malo pomalo ih dostižemo i u nekome trenutku prestižemo. Biciklističke staze kojih ovdje dosta ima su uglavnom nove i dobrog asfalta. No, nisu očišćene od šljunka i ostataka nedavnih oluja pa nisu baš neka sreća za voziti. A Mađari baš inzistiraju da ih koristite, u kakvom god su stanju. Prolazimo kroz kupališni grad Zalakaros, uz koji me vežu zanimljive biciklističke uspomene…
Naime, praktički odmah kako sam počeo voziti cestovni bicikl i učlanio se u Čakovečki biciklistički klub PULS, imao sam prilike sudjelovati u četverodnevnoj etapnoj utrci koja je krenula iz Varaždina prologom a završila upravo u Zalakarosu, kriterij utrkom u kojoj sam uspio izdržati dva od tri kruga. 🙂Sjećam se da nisam bio previše tužan kada su me iz utrke izbacili jer su me najbrži pretekli za krug, već sam brže bolje potražio najbližu hladnu pivu koje sam se mogao domoći. 😁
Da se vratim u puno nedavniju prošlost, u 12:23 stižemo do treće kontrolne točke u mjestu Zalavár na 151. kilometru dana. Opet nas brži ostavljaju a nas dvoje nastavljamo istim tempom. Prolazimo kroz Mali Balaton, pa kroz nekadašnju zračnu luku iz sovjetskih vremena, Sarmellek i eto nas na jugozapadnoj točki velikog Balatona. Navigiramo brze ceste kraj kojih su izgrađene nove biciklističke staze i oko 13 sati krećemo na putešestviju oko jezera.
Već dugo u svojoj vreći ruta imam sličnu koja bi okružila cijeli Balaton. Mogu reći da sam nakon povratka kući s gnušanjem izbrisao tu rutu i odbijam ikakvu pomisao da se tamo opet vratim cestovnim biciklom.
Da, stvarno!
Oko cijelog jezera ima označenih biciklističkih staza, no nisu namijenjene ikakvoj drugoj vožnji nego od krčme do obale, pa nazad do apartmana, veoma ležernim tempom i biciklom koji ima amortizere i debele gume. Oko jezera su te staze češće ucrtane na postojećim prometnicama što nije problem. Problem je to, što su te prometnice male ceste u vikendaškim naseljima koje vas svakih par stotina metara dovode na ceste s prednošću prolaza s kojima se križaju pod 90 stupnjeva.
I onda ne samo da morate usporiti jer vam je stop znak, nego odmah nakon toga morate skrenuti desno ili lijevo da biste nakon deset ili dvadeset metara opet skrenuli pod 90 stupnjeva na drugu cestu. A izdvojene biciklističke koje jesu, kvrgave su od korijenja stabala koje rastu pokraj i opet svako malo imaju skretanja pod 90 stupnjeva u jednu pa odmah zatim u drugu stranu. I to je sve što ću dalje reći o njihovim biciklističkima, da ne kukam cijeli ovaj tekst…
I tako, Ksenija i ja navigiramo kroz labirint manjih i većih ulica, biciklističkih staza i polako ali sigurno približavamo se sljedećoj kontrolki u Siofoku na otprilike 250. km. Prije toga stali smo u supermarketu da nadopunimo zalihe tekućine i nešto stavimo u usta. Od tog laganog skretanja s rute pamtim bogati promet željeznicom oko jezera. Nećete vjerovati, ali narednih pedesetak kilometara ama baš svaki puta kada smo mi morali preći preko pruge, eto, rampa je spuštena a mi čekamo jedan ili drugi vlak. Inače mi je to simpatično, jer željeznica još od malih dana ima posebno mjesto u mome srcu. Sada me da budem iskren, ta sreća izuzetno nervira.
Inače, u vrijeme kada smo nas dvoje gubili minute u Aldiu (dobro ja, jer sam umjesto kreditne u trgovinu uzeo osobnu 🙈 pa sam morao napraviti još jedan krug da platim što sam kupio) Siniša nas je pretekao i nastavio prema Siofoku. Nas dvoje je poslije odmora naravno nastavilo po ruti prema istome tome mjestu i nadomak centra gdje nam je bila kontrolka zvoni mi telefon. Pita Siniša gdje smo, kažem mu evo, samo što nismo. I tako je bilo, koju minutu kasnije s već niskim suncem sreli smo se ispod vodotornja koji je i turistička znamenitost mjesta.
Kratko smo porazgovarali i odlučili smo da je vrijeme da pojedemo nešto toplo i da najbolje mjesto za to, nedaleki restoran Mc Donalds. Mislim da sam već pisao da osim kada sam na bicu (i to najčešće u Mađarskoj) baš ne pohodim dotični lanac. No, ovdje je to najpovoljnije riješenje. Možemo odabrati na Engleskom, platiti karticom i jelo je pred nama za nekoliko minuta. Da je nekakva posebna delikatesa, nije ali malo mesa i masnoća dobro dođe pri ovakvim naporima.
Naravno da smo krenuli u krivu stranu jer sam ja zapamtio da nam je restoran na ruti. No, bio je paralelno, tako da smo već gotovo izašli iz grada da bi se morali okrenuti da ga pronađemo. I dok smo sve to obavili, već je sunce gotovo i zašlo. Bilo je oko 17:30 kada smo nastavili prema istoku. Svi smo na sebe navukli većinu onog što smo imali za hladnije doba. Dobro, ja sam navukao sve! Imao sam samo šuškavac i deblju bandanu za vrat. Toliko o dobroj pripremi… Inače, uz dvoje koje sam već predstavio, pridružio nam se i Janko, vozač koji iđe a leži. 🙂
Dakako, radi se o biciklu na kojem se leži, a ne sjedi.
Nastavili smo prema sjevernoistočnom kutu Balatona u istome ritmu. Sjećate se, lijevo – desno, lijevo – desno. Svjetla dana bilo je sve manje i manje i posljednje zrake sunce iza horizonta zažarile su nebo i jezero. Potrefilo se da smo na visoku točku na istočnome rubu jezera stigli u pravi čas da fotkom i videom zabilježim taj trenutak. Rekao sam ekipi ću stati na kratko i da ću ih stići. Stvarno, nema smisla štediti to malo vremena a ne uživati u lijepoj sceni. Par fotografija i kratki video kasnije, krenuo sam za moje troje suputnika u jednu od najdužih noći koje sam do sada proveo na biciklu. Dvanaest sati mraka, hladnoće.
Istočni i sjeverni kraj Balatona mnogo su valovitiji od južnog. Uvisine dostižu skromne brojke, manje od 200 metara nad morem. No usponi su često kratki i slatki, 6, 7 posto u prosjeku. S gotovo tristo kilometara u nogama, osjete se. Na slijedećoj kontrolnoj točki na 290. km smo gotovo 14 sati nakon starta, oko 20 sati. Dok tražimo benzinsku da se opskrbimo, nalazimo na malu trgovinu u kojoj imaju i pića i slatko. Neka vrsta kioska, no u malenoj kućici u kojoj je mnogo hladnjaka s pićima te drvene klupe i stolovi kakve znate s ljetnih fešta. Nadopunjujemo tekućinu jer do jutra nećemo naići na otvorenu crpku ili trgovinu. Naime, u malim i nešto većim mjestima (pogotovo u ovo doba godine) gotovo ništa ne radi nakon 20 ili eventualno 21 sat.
Kupio sam previše toga, nisam se želio dovesti u situaciju da nemam tekućine. Iako je hladno i ne pijem mnogo. Razmišljam, bolje da imam nego da nemam. Tako sam uz pune bidone na bicu, u ruksaku na leđima vozio još litru i pola tekućine.
Nakon desetak minuta krećemo dalje u sada već i frišku noć. Oko šest stupnjeva je. Ništa strašno, no dodamo li kretanje osjećaj je nekoliko stupnjeva niže. Ruta nas na sreću vodi nešto sjevernije od jezera pa se više ne borimo onoliko s lijevo-desno biciklističkim stazama. U jednom trenutku shvaćam da sam ostao sam sa Ksenijom. Iako je Siniša rekao da bi trebao kupiti baterije, nismo skužili kada je skrenuo na benzinsku da ih kupi. S obzirom na mrak i konfiguraciju terena mogli su biti nedaleko iza nas a mi ih ne bismo vidjeli.
Neko smo vrijeme vozili nešto sporije ali kako nisu dolazili, jednostavno smo nastavili ritmom koji nam je oboje odgovarao. Već će nas dostići negdje na putu.
Na 306. kilometru dolazimo u mjesto Balatonfüred. Do ovdje sam prije nekoliko godina također stigao biciklom da bi pogledao završnicu etape Giro d’Italia koji je te 2022. godine krenuo iz Mađarske. Ako vas zanima kako mi je bilo tada, pogledajte. Desetak kilometara dalje, evo nas na sljedećoj kontrolnoj točki u mjestu Tihany, kod pristaništa. Ovo je poluotok i ovdje je Balaton najuži, od sjeverne do južne obale ima jedva kilometar!
I dalje sami, nastavljamo prema sljedećoj kontrolki u Tapolci. Do tamo je pedesetak kilometara, ali prvo nam slijedi lagani uspon s razine mora na obronke Apaty-Hegya visokog čitavih 205 m. Dobro, mi smo se digli samo do 152. Vozili smo dalje navigirajući između biciklističkih staza i prometnica da bi nakon otprilike trideset kilometara stali na jednom autobusnom ugibalištu. Trebalo je obaviti prirodne potrebe, malo se rastegnuti i pojesti ponešto. Dvadesetak minuta kasnije, dostigli su nas Siniša i Janko pa smo dalje nastavili zajedno. Tapolca je bila oko dvadeset kilometara od nas.
Bilo je malo prije ponoći kada smo stigli do turističkog centra mjesta. Jezera s vodoskokom, na čijem rubu je mlin s velikim drvenim kotačem a iz kojeg istječe potok Tapolca. Svima nam je već hladno, dug dan je iza nas. Kako smo ispred hotela, razgovaramo kako bi bilo lijepo uzeti sobu i uvaliti se u topli krevet. Čini se da na recepciji nema nikoga a na Bookingu ne pronalazimo cijene, pa nastavljamo dalje. Temperatura je ugodnih dva stupnja iznad nule i sve nas već zebu prsti na rukama.
Vozimo dalje, prema tridesetak kilometara udaljenom Kestelu, gdje nam je nova kontrolna točka kod dvorca grofa Feštetića. Tamo stižemo dvadeset minuta do dva sata. I ovdje se zadržavamo duže no što bi trebali, baš zato što je hladno. Izvjestan netko (poznat redakciji 🤷🏽♂️😁)vodi nas i do mola na jezeru, kojeg bih inače preskočio jer nije na popisu kontrolki, ali eto. Kud svi Turci, tud i mali ja. Uz dobru dozu morganja, što u bradu što na glas.
Preostalo nam je još 200 kilometara do cilja i gotovo 5 sati do izlaska sunca. Put nas je vodio na jug, prema mjestu Nagyatad do kojeg nam je preostalo veoma dugih osamdeset kilometara. Nešto južnije od Kestela prošli smo komad ceste po kojem smo prije četrnaest sati krenuli na obilazak Balatona i bilo je vrijeme da se od jezera oprostimo i nastavimo po valovitome terenu.
Valove koje ni ne bi spominjao u nekoj drugoj vožnji, no sada ti hupseri predstavljaju nešto osjetno. Vozimo u tišini, meni prsti na šakama trnu i zebu. Držim upravljač jednom rukom a drugu guram pod pazuh. Pokušavam s forom kojom sam viđao na biciklističkim utrkama, jako tresem šakom u nadi da će krv procirkulirati. Slaba je vajda od toga. Pomogne na desetak sekundi i onda sve po starome. Najgore je to što mi se počinje ozbiljno spavati.
Oko 3:10 konačno mi je dosta. Ne mogu više držati oči otvorenima i moram negdje prilegnuti. Siniša je stao netom prije, a ja čim sam spazio autobusno stajalište s ravnom klupom i donekle ograđeno. Je li pametno spavati vani, na -2? Nije. Ali nije ni pametno sletjeti s ceste.
Janku sam rekao neka samo voze, da ćemo se već stići.
Slijedilo mi je nešto, neću reći besanih minuta. Pogasio sam sva svjetla na biciklu, izvadio stvari iz džepova na leđima, skinuo kacigu. Koliko sam dug i širok ispružio sam se na klupi koja mi se tada činila kao najljepši madrac. Na biciklu sam preko dvadeset sati, mišići su napeti, ramena su mi već bolna od ruksaka. Šake sam zgurao ispod pazuha i pokušao zaspati na barem nekoliko minuta.
Spavao sam u epizodama od po nekoliko minuta. Probudio bih se tresući se od hladnoće, pa bih opet zaspao. Da bi me probudilo vlastito hrkanje. Pa bih opet utonuo u san i probudio se. Rekao sam si, broji do 120. Ako uspiješ, znaš da si budan i da je vrijeme da kreneš dalje.
Ako se dobro sjećam, barem sam tri puta nastavljao brojati…
Sve ovo trajalo je 25 minuta. Možda nećete vjerovati, ali i to malo bilo je dovoljno! Spremio sam stvari nazad u džepove, upalio svjetla i požurio se dalje na cestu. Sad, ovo požurio, shvatite uvjetno. Vozio sam kako sam mogao. Nisam se baš vukao, ali brzina mi nije bila prioritet. Zanimljivo je bilo da su mi se prsti ustvari odledili to malo vremena što sam ležao, a to mi se činilo kao dobar znak. Naravno, to nije dugo potrajalo.
Vozeći praznim krajolikom koji u mraku i nisam baš vidio, iako se u neko doba počeo pojavljivati srp Mjeseca. Pitao sam se gdje su moji suputnici. Hoću li ih uopće više sresti. Razmišljao sam ima li u Nagyatadu željeznička stanica u kojoj bi mogao pričekati vlak koji bi me odveo bliže Međimurju, da se riješim ove muke. Gledao sam pred sebe, hoću li negdje u daljini ugledati malena crvena svjetla koja se zibaju na cesti.
Vozio sam tako, vrteći sve te misli u glavi da bi odjednom naletio na trojku kako kunja na autobusnome stajalištu. Bilo je pet sati ujutro i nisam mogao ne primjetiti da je moje odmorište bilo mnogo luksuznije od ovog. Ustvari, jedina razlika je bila to što ono moje bilo obučeno pleksiglasom s tri i pol strane dok ovo gotovo i nije imalo nikakvih zidova. No, luksuz je u oku promatrača. 😀
Unatoč tome, bilo mi je glupo nastaviti dalje sam pa sam im se pridružio na klupi na kojoj je taman bilo još mjesta za mene. Sklopio sam oči i na silu žvakao mali komad sendviča kojeg sam u ruksaku vozio još od početka vožnje. Uskoro smo svi zajedno krenuli dalje. Do kontrolke, a nadali smo se i do otvorene benzinske bilo je još dvadesetak kilometara. Polagano se počelo i daniti. Nije to značilo veliku toplinu, no već i svjetlo dana donosilo je olakšanje.
Na benzinsku u Nagyatadu stigli smo oko 6:20. Unutra je bilo relativno toplo, bilo je kave, slatkog u vitrinama. Ugurali smo se unutra i grijali se konzumirajući sve što nam se dalo. Dijelili smo mali prostor crpke s lokalcima, u jednom trenutku su nam se pridružili i policajci. Srećom, svi su nas uglavnom ignorirali. Vjerojatno jer smo smrdili na zimu i znoj. 😁 Barem ja…
Četrdesetak minuta je prošlo prije nego smo se otisnuli dalje na put. Još jedno kratko stajanje ispred crkve, jer tamo je kontrolna točka. Pitamo se, koje točno crkve? Naime, dvije su jedna nasuprot drugoj. Snimam sebić s obje, pa nek se nađe. Sunce se polako dizalo iznad horizonta, naše duge sjene ocrtavale su se na cesti dok se na travi kraj nje sjajio mraz. Sada smo stvarno u ravnici i ponešto odmoreni sigurno peglamo prema granici, prema Hrvatskoj.
S jutrom se opet diže nekakav vjetar. Ne onoliko jak kao dan prije, ali nešto se osjeća. Nikako da stignemo do te Koprivnice, gdje nam je pretposljedna kontrolna točka. Oko 9 sati konačno smo u centru mjesta, zauzimamo mjesto na terasi među domaćima i pridružujemo se u ispijanju kave. Nažalost, pekara u centru ne radi, plan B je neka druga trgovina. Baš nam se i ne žuri da nastavimo, upijamo donekle tople sunčeve zrake i lijepo nam je.
S kavom, trgovinom, kontrolkom, čekanjem jednih na druge u Koprivnici smo potrošili preko sat vremena! Nije ni bilo previše bitno, preostalo nam je manje od 80 kilometara do kraja. Moji ciljevi su se odavna izjalovili, pa što se mene tiče mogao sam pristići i navečer, svejedno bih završio u vremenu.
Put nas je vodio na jugozapad, prema Križevcima. Drago mi je da nas je ruta vodila paralelnom cestom uz glavnu jer smo izbjegli veoma lošu cestu i gužvu na njoj. Ja sam zaostao dva puta. Prvi put jer sam morao na piš – nstop a drugi put jer mi je pala kaciga.
Kako mi je to uspjelo? Pa, htio sam skinuti sve bandane sa sebe jer mi je postajalo vruće. A nisam želio da me se opet čeka. Pa sam tako na kratko objesio kacigu na upravljač. I naravno, naletio sam na nekakvu rupu i kaciga je veselo poskočila i pala na cestu. Janko je bio iza pa mi je on podigao kacigu. Odlučio sam stati te dvije minute da sve pospremim na miru.
Što se pokazalo kao greška jer nam je onaj vjetar kojeg sam već spominjao sada lagano pirio u leđa, a valoviti teren do Križevaca je dobar za jahanje valova. Naime, ako dobro ulovite spust s jednog, na vrh drugog dođete s pola muke. A moji suputnici, pogotovo Ksenija koja se napucala gelovima odlučili su jahati te valove.
I tako ja vozim za njima, vidim ih na vrhu hupsera, malo jače tiskam pedale računajući da ću ih onda lakše stići na spustu. Da bi stigao na vrh a njih nigdje za vidjeti! Pa opet ganjam sljedeći hupser, opet mi nestaju iz vidokruga. I tako sam ih ganjao do Križevaca gdje sam ih konačno stigao. Ako vam kažem da sam si u tih petnaestak kilometara digao prosječnu brzinu koju sam stvarao više od 500 km, možete pretpostaviti da sam dobrano pritiskao pedale.
Mogu reći da nisam bio ni malo sretan takvim razvojem događaja. Pogotovo kad sam shvatio da je Ksenija bila ta koja se nije ni okrenula iza sebe nego je samo peglala jer je njoj išlo dobro. Nisam psovao, ali svima je bilo očito da nisam baš sretan što sam morao peglati kao budala da ih stignem.
Dobro, adrenalin me realtivno brzo pustio, ljutnja također pa smo svi zajedno nastavili iz Križevaca. Na 560 kilometara smo i podne je blizu. Teren je i dalje ponešto valovit ali kilometri sigurno klize i sve smo bliže cilju. U Vrbovcu skrećemo van mjesta i radimo lagani krug da bi u Laktec stigli istom cestom kojom smo prije tridesetak sati krenuli u ovu priču.
Moram reći da me fascinira količina smeća uz ceste na putu prema Laktecu. Nije ni kod nas u Međimurju situacija sjajna, ali drago mi je da nije ni blizu ovoliko loša. Ne mogu razumjeti da u 2026. godini ljudi svoj otpad radije istresu kraj ceste umjesto da ga odvezu na reciklažno dvorište ili odlože u za to predviđeno mjesto. Ionako svi plaćamo odvoz otpada, pa ne razumijem zašto nam svima rade dodatne troškove da ga se opet (ne) čisti odavde. A da ne govorim o tome što takve akcije govore o tim ljudima…
Ovo je u Križevcima, posljednjoj kontrolki.
Dobro, njihova polja, njihova sramota.
Nas četvoro se konačno uspinjemo do parkirališta i završavamo ovu vožnju. Ondje je nekolicina bržih, izmjenjujemo priče o noćnoj hladnoći i ljepotama biciklističkih staza oko Balatona. Poslužujemo se kolačima koje su nam ostavljeni, popunjavamo kartone i polako se spremamo kući. Malo sam nesretan što se ne mogu počastiti (ne previše hladnom 🙈) pivom, ali Janko spašava stvar i donosi pivice iz kampera kojim je doputovao iz Slovenije.
Janko ima 69 godina i u odličnoj je formi. Ako ja dostignem te godine i budem u približno takvoj formi, bit ću veoma sretan umirovljenik. Što se tiče tog njegovog ležećeg bicikla ne bih, hvala. Em si nisko na cesti pa si slabije vidljiv, em je hod upravljača veoma malen pa je upravljanje škakljivo, a da ne govorim da mu je luk u kojem se okreće veoma velik pa je on praktički svako krivo skretanje silazio s bicikla, okretao ga na kontra stranu i ponovo sjedao. Rekao sam mu da se bogme naradio, ne samo navozio. Svejedno, čestitke, pravi igrač je!
Što se tiče samog breveta, budem li opet pikirao nekakav od 600 km, to zasigurno neće biti ovaj. Možda se neki neće složiti sa mnom, ali meni taj krug oko Balatona nije nešto što želim ponoviti. Što se vremena i hladnoće tiče moja greška, morao sam se bolje spremiti. Uglavnom, najdulji brevet iz serije je iza mene, ostali su mi još oni od 300 i 400 km. Ni oni neće biti mačji kašalj ali nadam se da će biti u toplije doba godine pa se barem neću smrzavati. 🙂
Eto, brojke su ispod. Sve zajedno je potrajalo točno 32 sata. Četiri sata duže no što sam (nadobudno) planirao ali kada sve uzmem u obzir, zadovoljavajuće. Hvala mojim suputnicima, išli jedni drugima na živce ili ne. Sve je to dio putovanja. 😁
Hvala vama, dragi čitatelju, ako ste izdržali do kraja ovog teksta.
Imam i molbu. Napišite mi komentar, postavite pitanje, recite mi da je vama bilo super biciklom se vozikati oko Balatona. 🤨
I svakako vas pozivam da se upišete na listu u polju ispod ovog teksta, da vam elektronski golub pismonoša u vaš sandučić donese malo pisamce kada god objavim novi tekst. Nema reklama, nema ničeg što ni sam ne bi htio primiti.
Tim više što me “društvene mreže” sve više i više odbijaju i pitanje je dana kada ću prestati komunicirati na njima.
Hvala još jednom i pozdrav do nove bedastoće! 😊
Odgovori