Eto nas već u ožujku, prilika za prvu vožnju od 200 km u 2023.!
Kako su meteorolozi i najavljivali radni tjedan je bio poprilično zahtjevan. Kod nas u Međimurju i ne baš, padaline jedva da su nas dotaknule no u gorskim krajevima je bila frka. Bilo kako bilo, do petka nisam ništa vozio i odgovaralo mi je.
Petak, 3.3.
Generička kratka vožnja Čakovec – Mursko Središće. Najveća tlaka je poslije 16 h proći ona tri križanja u gradu a da netko ne pomisli da si samo obično smetalo na cesti. Za jedan tako mali grad imamo stvarno prevelike gužve u tim razdobljima. Eh, samo vlaji su na biciklima, zar ne?
Dobro, da ne kukam, bilo je ugodno sunčano, tjedan odmora mi je dobro došao i lijepim sam tempom stigao na odredište. Nisam jako dizao puls, nisam jako pritiskao pedale, u subotu me ipak čekala malo duža vožnja. 🙂
I jedna preporuka nevezana uz biciklizam, ali ako ste u ovim krajevima i zanima vas možda povijest ili samo istraživanje po prirodi, bio sam na prezentaciji knjige “Zidine u šumi – Srednjovjekovne utvrde južne Ivančice”, Petra Babića. Knjiga je zanimljiva i lako čitljiva a informacije su korisne ne samo da se nauči nešto o tim zidinama nego da možda idući put kad ste na Ivi, odete nekamo drugdje ne samo klasično brzo gore, još brže dolje? 🙂
Subota 4.3.
Pa, od breveta u Požegi je prošlo više od pet mjeseci i od tada ovo mi je bila prva vožnja od 200 km. Bilo je dosta dužih od 100 km, ali nekako mi se nije dalo na 200. Što nije nelogično, te vožnje za mene traju bliže 10 sati a dani su bili kratki i vrijeme hladnije.
Kako smo ušli u Schengenski prostor, često krstarim obližnjim susjednim zemljama. Nije da to nisam radio i prije, no sad mi je ljepše i lakše. Također, od 4 zemlje koje sam u ovoj vožnji posjetio tri dijele zajedničku valutu pa i to olakšava stvari. Doduše, još je malo prehladno za kavu na terasi na pola puta, no nadam se da će uskoro biti dovoljno toplo i bez vjetra pa će se moći malo kvalitetnije odmarati po putu.
Veselio sam se ovoj vožnji, ne samo što ću ponovo preći 200 km nego što ću i proći nekim cestama kojima do sada nikada nisam vozio. Vidjeti ću nova mjesta i nove krajolike, a neke ću ponovo posjetiti nakon dosta vremena. A vrijedi i to što ću proći voziti kroz Sloveniju (najviše), Mađarsku (nešto manje) i Austriju (najmanje) i u procesu proći granicu čak 7 puta. I sve to u otprilike pedesetak kilometara zračne linije od Murskog Središća iz kojeg sam danas krenuo.
Dan je počeo s maglom koja se relativno brzo razišla kako sam kroz Prekmurje u Sloveniji napredovao na sjever prema Mađarskoj granici. Taj kraj mi je već dobro poznat, ravan, poljoprivredni i ne previše zanimljiv. Kao i većina ravnice, služi za zagrijavanje na putu prema nečem zanimljivijem.
Ulazak u Mađarsku je na vrhu malenog šumovitog brijega s komadom na novo povučenog asfalta i valovitim krajem s mjestima razvučenim imeđu velikih šumskih i poljoprivrednih površina ograđenim ogradama i električnim pastirima. Zbog divljači, koje ovdje ima mnogo. Jedna srna mi je čak pretrčala cestu.
Moram priznati da su ova mađarska mjesta i veća i u boljem stanju nego ona koja su uz granicu s Hrvatskom. Logično, mnogi vjerojatno rade u obližnjoj Austriji, vjerojatno su i Austrijanci nešto pokupovali kod susjeda i to rezultira mjestima u kojima se lijepo živi. Ili barem ne životari poput onih južnijih.
Stanje asfalta nije mnogo bolje ali se ipak nađe poneki dobar komad. Kao i drugdje u ovom dijelu Mađarske izmjeđu mjesta osim šumarije i poljoprivrede nema nikakvih građevina, vikendica ili čega, no mjesta su veća i duže se prolazi kroz njih. Pejzaž nije posebno inspirativan, barem ne u ovo doba godine, malo prije proljeća. Kada zazeleni biti će sigurno oku ugodnije. Bilo je par strmih spusteva koje su pratili isto takvi usponi i relativno brzo sam klizio prema sjeveru. Za što je zaslugu imao i osjetan jugozapadni vjetar. 🙂
Nakon šesdesetak pređenih kilometara nalazim se u najzapadnijem dijelu Mađarske i skrećem na zapad prema Austriji. Sad sam opet u ravnici, dolini rijeke Rabe i primjećujem da su natpisi imena na znakovima čak trojezični. Uz Mađarski i Njemački, tu je i Slovenski. Logično, Slovenija je samo desetak km južnije, tromeđa je dvadesetak km udaljena od moje lokacije. Napredujem malo sporije što zbog lošijeg asfalta što zbog vjetra. Kako se približavam granici u par kilometara srećem (prvu) dvojicu na cestovnjacima. mahnemo si i nastavljamo svaki svojim putem.
Ulazak u Austriju je u nekom šumarku bez ikakvih ostataka granica, osim dva znaka s Austrijskom zastavom i tablom Burgerlanda, ili Gradišća. Primjećujem limenke pive uz cestu. Dok su prije to bile crveno, plavo – metalik Kiraly u Mađarskoj, u Austriji je naravno Puntigamer. 🙂 Početak ne obećava, osim limenka pive uz cestu i asfalt je veoma loš.
No, uskoro se približavam prvome mjestu i cesta je značajno bolja, mjesta su germanski pedantna a i pojavuljuju se i biciklističke staze. U Svetom Martinu na Rabi stajem na kratko da snimim crkvu na vrhu brijega. Sviđa mi se kadar, ali sunce mi nameće jake kontraste pa fotka baš i nije nešto. Dobro, uskoro skrećem na jug, prema Sloveniji i vjetar je sad osjetniji jer vozim kroz kotlinu koja ga još i kanalizira.
Uskoro se cesta polagano počinje dizati i nakon 18 kilometara Austrije, točno na 100. km ulazim u Sloveniju po drugi puta. Da bi čitavih osam kilometara kasnije, opet ostavio Sloveniju iza sebe i opet ušao u Austriju. Kada sam slagao rutu, mislio sam da nisam nikada vozio ovuda. Pa, pogriješio sam. 🙂
Od tih osam km, do sada nisam vozio čitava dva. 🙂 Jednom sam ovdje bio na brevetu a jednom sam s prijateljima malo lunjao ovim cestama. Svejedno sam zaboravio na lijep (čitaj strm) uspon preko granice. To je bio posljednji uspon za neko vrijeme. Slijedilo mi je gotovo dvadesetak kilometara laganog spusta pa onda ravnice do Bad Radkersburga, odnosno Gornje Radgone.
Dva mjesta s dvije strane graince koje dijeli rijeka Mura koju sam prošao na samom početku današnje vožnje u Murskome Središću.
Odandje krećem na jugozapad, u još malo vjetra u krajeve u kojima stvarno nikada nisam do sada bio. Najzapadnija točka moje rute je Lenart (v Slovenskih goricah), za koje sada saznajem da već spada pod Štajersku. Pa, dobro sam zabrazdio. 😁 Malo mjesto, s velikom gužvom, naime traju radovi na cesti s juga pa sam u par navrata s ostatkom prometa čekao ispred semafora.
Ondje stajem na benzinskoj crpki, ni više ni manje, nego INI i malo se osvježavam hrenovkom, vodom i malom Fantom. Ne zadržavam se dugo, naime, kasnim u polasku jedan sat pa ću vjerojatno završiti po mraku. Nije problem, imam svjetla i svu opremu ali, ne da mi se. 🙂
Odavde putujem uglavnom na istok, predamnom je još pedesetak kilometara ali i dva mjesta kraj kojih sam želio stati. Na putu su bila dva jezera koja su mi se činila kao zanimljiva mjesta za snimiti koju fotografiju. Prvo je samo nekoliko km od Lenarta, jezero nad kojem se nadvio breg sa Župom sa čak tri zvonika, prigodno jer se mjesto zove Sv. Trojica v Slovenskih goricah. Vele domaćini da je prva drvena kapelica ondje postavljena u 17 st. da bi stoljeće kasnije dobila sve te zvonike, zbog predaje da su se na bregu hodočasnicima ukazivale tri svjećice na putu prema nebu. 🙂
Danas se na jezeru ljudi zabavljaju a crkva se zrcalila u mirnoj vodi obasjana sad već niskim suncem. Okinuo sam nekoliko snimaka i brzo krenuo dalje, čekalo me još jedno jezero uz cestu. No, prije njega me iza jednog zavoja dočekao lijep uspon na Cerkvenjak. Da, naravno, na vrhu je crkva a do nje je trebalo savladati jedan lijep hupser koji mi baš i nije trebao. Pomalo sam već osjećao mišiće. Dobro, bio sam nagrađen lijepim pogledom prema Trojici koje sam malo prije ostavio. Bilo je mnogo izmaglice pa se crkva isticala na slojevima bregova s Pohorjem u pozadini i svijetlo žutim, blago narančastim tonovima zalazećeg sunca. No, mislim da sam to lijepše opisao nego snimio, jer moj mali fotić to prvo ne može dovoljno približiti, drugo ne može podnijeti toliku količinu kontrasta.
Stuštio sam se nazad dolje s brijega i petnaestak minuta kasnije evo me kod Blaguškog jezera, umjetno napravljenog da bi se skupljala voda za natapanje polja. Danas je to lijepo izletište. Opet kratko uživam u niskom sunčevom svjetlu koje toplim bojama obasjava stabla na suprotnoj strani jezera, ali me i podsjeća da moram požuriti. Ponovo snimam nekoliko fotografija i nastavljam dalje, prema Murskom Središću. Ovdje sam već na poznatome terenu, ravno je, ceste su OK, vjetar se već i ponešto smirio i natječemo se sunce i ja, tko će prije.
Naravno, sunce je prije otišlo za horizont, a ja sam danas po sedmi puta granicu nazad u Hrvatsku prešao u već jako tamnome danu. Nema veze, pogledao sam dvije sjajne točke na nebu, Jupiter i Veneru koje su koji dan prije imale rendes na svome nebeskome putu, upalio svoje svjetlo i nastavio do kraja rute.
Sve zajedno taman malo više od 200 km i nešto iznad 1600 metara uspona za malo manje od 8 sati, sasvim pristojno za početak ožujka. Na kraju dana sam se osjećao dobro, nisam se jako uništio. Noge jesam osjećao ali sve u svemu, bila je zanimljiva vožnja kroz neke nove krajeve a i skupio sam još nešto fizičke spreme za naredne mjesece.
Eto, ovotjedni blog je nešto duži, ali red je malo se posvetiti jednoj 200ki, zar ne? 🙂
Ako vam je blog bio zanimljiv, bio bi zahvalan na komentaru, reakciji, možda da podijelite s nekim koga zanimaju ovakve vožnje biciklom? 🙂 Hvala!
Odgovori