Blog br. 16., 2. dio
5.6. – 11.6.
Vrijeme uistinu leti. Ispunite li si život dugim vožnjama na biciklu, sijasetom drugih hobija/zanimacija, ljeto će vas zaobići i izbeljiti vam se u facu a da ni ne shvatite. Barem je tako u mome slučaju. 🤷🏽♂️ Stoga i rupa između posljednje objavljenog zapisa i ovog. Imao sam nekoliko zanimljivih vožnji, no jednostavno nisam stigao ništa napisati. A važno mi je da nešto napišem o ovome događaju, dok mi sjećanja ne ispare i ne zamjene ih neka nova, na neke druge ceste.
Eto, već je treći brevet u sjećanje na Matiju, Savu iz nas. 200 kilometara ovaj puta uglavnom ravnice s nekoliko sasvim uljuđenih uspona. Pa, bili su u Austriji, kako znamo mi nekadašnji podanici Habsburga, tamo je sve lijepo i uredno po špagi. 😁
Za razliku od prva dva izdanja, ova je vožnja najmanje kilometara imala u Hrvatskoj, a vodila nas je u Sloveniju, Austriju, Mađarsku, ponovo Sloveniju i onda opet na breg u Jurovčaku, u Vinsku kuću Hažić.
Vremenske prigode opet su bile škakljive, za subotu su se najavljivali pljuskovi i to je nažalost uplašilo neke vozače. Ipak još važnije, relativno laka ruta dovele je mnoge nove. I to čak 8 žena od 60 vozača. Svima njima posebne čestitke, jer nekoliko ih nikad nije odvozilo ništa ni blizu ovoliko dugo.
Iako sam Kseniji koji dan prije starta prijateljski prigovorio nedostatak ozbiljnijih uspona na brevetu, komentirajući da se 1000 visinaca vozi u zimi, moram priznati da je to bio sasvim dobar potez, a kako ćete vidjeti i ja sam bio zadovoljan rutom. Naime, zbog ovako posložene rute (čestitke i Siniši Babiću koji ju je složio) rute došli su ljudi koji se sigurno ne bi odvažili voziti ono što smo vozili prve dvije godine. I zbog toga mi je drago, jer smo možda u ovaj naš mali krug dobili još ponekog kolegu ili kolegicu.
Dobro, krenimo mi onda u subotnje jutro.
Osvanulo je oblačno, ne baš pretoplo, pomalo vlažno. Kao što sam rekao, vidio sam mnogo novih lica, no ipak i nekoliko poznatih. Kseniji sam obećao da ću s njom poći zadnji jer ona kao organizatorica mora pričekati dok svi ne krenu. Ove godine je sve išlo dosta podmazano, pa smo nas dvoje krenuli već oko 8:15. Ksenija se priprema za PBP ove godine pa je rekla da joj odgovara jači tempo, kao dobar trening.
Pa smo tako i krenuli, možda sam ja krenuo malo konzervativnije jer dugo nismo vozili zajedno, nisam ustvari znao što ona može. No, uskoro je vozila do mene pa sam shvatio da mogu još malo jače stisnuti. 🙂 Prvi kilometri vodili su kroz Slovensku ravnicu o kojoj se stvarno nema mnogo za pisati. Poljoprivredni kraj, ispresjecan vodenim površinama i šumarcima. Uz cestu često odvojene biciklističke staze kojima se služe i poljoprivredna vozila. Ceste su najčešće između mjesta i prolaze uz polja proljetnih kultura.
Dobro gazimo i ubrzo prestižemo dvoje, pa zatim u daljini vidimo jednu grupu za koje smo sigurni da su naši. 🙂 Netom prije granice smo im već na repu, kad oni skrenu na benzinsku. Pih, čini se priča dana za mene i Kseniju. 😁 Mi smo se složili da ćemo dužu pauzu napraviti u Mađarskoj na benzinskoj, a do onda smo na cso-u.* 😁
Prešli smo u Austriju, okrznuli Radkersburške toplice i nastavili pravo na sjever, uz granicu sa Slovenijom. Ove ceste su mi poznate, vozio sam ih do sada. Otprilike barem jednom, dva puta godišnje prođem ovuda. Lagano se dižemo svakim kilometrom, dobro gazimo nas dvoje i ubrzo smo u Svetoj Ani gdje se na brijegu nad cestu nadvila crkva, uvijek ljepa scena. Na istoku je kotlina pa iza nje novi breg, tamo je Slovenija. Nebo je i dalje oblačno, no oblaci imaju lijepu strukturu, iz njih neće ništa padati.
Iza Svete Ane je nekoliko kilometara zanimljivog spusta pa opet jedan kratak i strm uspon. Najteži dana. Na njemu dostižemo i prestižemo troje brevetaša, dvije dame i kolegu. Ne čekamo ih, spuštamo se u dolinu, uskoro je prva kontrolna točka. Foto ispred znaka crvenog križa u mjestu Fehring. Nas dvoje stigli smo prvi, dok se snimamo, žvačemo svoje cso obroke i za to vrijeme nas dostiže ona trojka a za njima i poznati brevetaš Marijan koji je negdje oko Svete Ane mijenjao probušenu zračnicu.
Zadržavamo se kratko, krećemo svi zajedno. Put nas vodi na istok u sjeveristočan vjetar koji puše dovoljno jako da ga se osjeća. Krenuli smo nešto laganijim tempom da nas četvorka može pratiti, no nakon nekoliko kilometara ipak pojačavamo. Nebo je sve sivije, ali zasad ništa ne pada. Nekih petnaestak kilometara dalje vidimo u daljini relativno veliku grupu biciklista, sigurni smo da su s našeg breveta i odlučujem da ih pokušamo uloviti. Vidim da imaju dobar tempo i računam da kad ih stignemo imamo dvadesetak kilometara u dobroj zavjetrini. Inače, čini se da je i u Mađarskoj bio organiziran nekakav brevet jer su nam u nekoliko navrata u susret dolazile grupe biciklista. A brevetaš brevetaša prepoznaje. 🙂
I tako, ganjamo mi tu gupu, malo po malo im se približavamo. U procesu gubimo vozače koje smo pokupili u Austriji, tempo im je očito bio prejak. Kad ih konačno stignemo netom prije Mađarske granice, računamo da smo sad super. No, avaj! Odmah nakon što smo prošli granicu ekipa je odlučila stati i fotkati se?! 😲🤷🏽♂️ Ah, sav taj trud uzalud…
Lagano smo nas dvoje krenuli dalje računajući da će nas stići pa ćemo nastaviti zajedno. Stižemo još pokojeg vozača, da bi se ekipa u prvom mjestu odlučila stati na kavu. Pih, baš sad… A ništa. Ksenija i ja krenuli smo svojim tempom dalje. Iako ni Austrijske ceste nisu bile baš savršene, Mađarske su u pravilu u mnogo lošijem stanju. Vozili smo kroz manja mjesta i gledali u nebo. Na sjeveru je nebo bilo plavo s velikim rupama među bijelim oblacima, a na istoku i jugu sivo, gotovo bez definicije. Činilo se da ćemo ipak dobiti svoju porciju kiše.
Tako je i bilo, negdje oko podneva i možda dvadesetak kilometara prije druge kontrolke uhvatila nas je lagana kiša. Bolje reći, mi smo ušli u kišu koja je odlazila južno. I više smo bili mokri od vode na cesti nego od same kiše. Za inat, mali blatobran koji cijelu godinu vozim na biciklu ostao je na drugome. Malo bi mi leđa bila manje mokra. Dobro, nije bilo hladno ni posebno jako mokro pa nije bio strašan problem. Doduše, kako su Mađari jako osjetljivi na nekorištenje biciklističkih staza kako god ponekad bile loše onda smo na jednoj takvoj bili sretni što je pala kiša. Naime, lokve su nam pokazivale gdje su rupe pa smo tih nekoliko stotina metara vozili slalom po možda metar širokoj stazi.
Treba reći da su oni brži od nas dobili poštenu porciju kiše. Ponekad se isplati biti sporiji. 😊
Kako smo se približavali kontrolki, gradu Kormendu tako je kiša prestala, nebo se razvedrilo i odjednom je bilo vruće. 🙂 I eto nas uskoro na Shellovoj benzinskoj. Ondje je bila prava kongregacija brevetaša. Jedni odlaze, drugi dolaze. 🙂 Napravili smo im dobar promet. Kupio sam kolu i vodu, dva sendviča i sladoled. Odmorio se, najeo, popričao s kolegama i eto, opet Ksenija i ja sami nastavljamo dalje.
Sad nam je do kraja ostalo jedva osamdeset kilometara i što je najbitnije, dobar dio tih kilometara je na jug jer, sjećate se, puše sjeveroistok. 😉 Ovdje je moja jedina zamjerka na rutu. Naime, vozili smo mnogo kilometara po magistralnoj cesti s kojom od ranije nemam baš pozitivna iskustva. Cesta je relativno ravna, brza i puna teretnih vozila. Tako da unatoč tome da smo peglali za nas velikim brzinama od oko 40 km/h ipak bi radije da smo izbjegavali rupe po selima nego se brinuli o šleperima koji su nas zaobilazili. OK, do samog kraja stvarno su svi bili korektni, dali nam dovoljno prostora. Osim onog zadnjeg, koji je nakon što nas je pretekao puno prerano krenuo nazad prema rubu ceste.
Koliko smo brzi bili? Pa, tridesetak kilometara prošli smo za malo više od jednog sata. Za samo nas dvoje to je bio jako lijep tempo.
Tu nam je ostalo još samo malo kilometara do Slovenske granice, nekih 15ak. Opet su se počeli pokazivati sivi oblaci, vjetar nas više nije lijepo mazio, ali svjedno smo se lijepo vozili. Zavoj, selo, šuma, selo, uspon i eto nas u Sloveniji, ubrzo stižemo u mjesto Dobrovnik gdje je tvornica orhideja i naša posljednja kontrolka. I ne samo to, Ksenija nam je u cijeni startnine organizirala sladoled od vanilije koja raste u toj tvornici!
No, ni njoj ni meni nije baš bilo do sladoleda. Mene je još malo žuljao onaj koji sam pojeo u Mađarskoj a Ksenija je zaboravila ponijeti papirić s kojim se dobivao sladoled. A ja sam mislio da sam ga izgubio. Kasnije se ispostavilo da sam ga pospremio tamo gdje ga neću izgubiti. Ali ni lako naći. 😁🤷🏽♂️
Dobro, popili smo svaki svoje. Ja radler, Ksenija bezalkoholno pivo, malo popričali s ekipom koja je došla nakon nas pa smo nastavili dalje. Ovdje nam se pridružio Varaždinac Tomislav i njegov kolega. No, kako je Tomo imao besanu noć, ubrzo je otpao. Ostali smo nas troje i zajedno završili brevet.
I onda kao i svaki put na ovome brevetu ekipa je ostala u veselom razgovoru i mnogi smo ostali čekati tko će ove godine biti Lanterne rouge. Kako brevet nije utrka, Ksenija je odlučila podijeliti nagrade za posljednja tri vozača koja stignu u vremenskom roku. Ove godine to nisu bili uobičajeni sumnjivci 😁 već onaj par koji smo nas dvoje prestigli nedugo nakon što smo prošli granicu. Ako ćete reći da biti posljednji i nije neki poduhvat, možda se predomislite kad saznate da je ženski dio para do sada u komadu najviše odvozio 42 km! Njoj posebne čestitke!
Eto, nadam se da je svima bilo lijepo, da su neki od onih koji su prvi puta odvozili brevet pokupili ovaj naš dugoprugaški virus i da se vidimo ako ne negdje drugdje, onda dogodine na 4. brevetu u sjećanje na Matiju Kovačevića.
*CSO – Cjelodnevni Suhi Obrok. Svi oni koji su bili u vojsci, kad – tad su za obrok dobili kutiju sa konzerviranom hranom i nekakvu vrstu kruha.
Hvala na čitanju! Ostavite mi komentar ili podijelite tekst. U polje ispod upišite vaš e-mail i u sandučić će vam stići obavijest kad objavim novi tekst. Uskoro, nadam se. 🙂
Odgovori