Ide vrijeme, dođe rok, eto vraga rujna, skok na skok! 🙂
Iako smo već dobrano u drugoj polovici siječnja sada kada čitate ovaj tekst, evo u prisjećanju se već približavamo kraju godine. Iako je rujan još ljetni mjesec a listopad je baš lijep, ne previše hladan i ne previše vruć, činjenica je da ovdje na sjeveru Hrvatske iza njih dolaze mračni, magleni, kišni i hladni mjeseci. Kako je i ovih dana. No, pogledajmo kako je bilo tada.
Početak rujna je donio brevet u dužini od 300 km koji je krenuo iz moga Čakovca. Naravno da sam morao sudjelovati! 🙂
Na karti je to ovaj oblak desno gore. Sama konfiguracija rute nije bila prezahtjevna, skupili smo jedva malo ispod 2000 metara uspona ali vrijeme je bilo veoma dinamično. Ujutro smo krenuli paralelno s pljuskovima i grmljavinom, na čiji rep smo naletjeli odmah nakon granice u Mađarskoj. Nakon toga se razvedrilo, ali je počeo puhati osjetan vjetar i to je malo kompliciralo život meni i ostatku ekipe koja je sudjelovala.
Ipak, ispio sam završiti vožnju prije mraka, što mi je bio i cilj. Sve zajedno je trajalo 12 sati i 22 minute, a sama vožnja 11 sati i 8 minuta. Nisam prije razmišljao o tome, no sada kada gledam, nije ni loš omjer. Na jedan sat okretanja pedala odmarao sam svega oko 6 minuta.
Ovo je, osim Flechè vožnje bio i moj najduži brevet maraton ove godine.
Poklopilo se (nenamjerno) da su od 5 fotografija koje sam odabrao za ovaj mjesec čak tri iz Mađarske, dvije s breveta a jedna iz neke druge vožnje kod susjeda.
Evo zanimljivih vremenskih uvjeta o kojima sam pisao u uvodu. Sunce se dramatično probija kroz odlazeće kišne oblake a ekipa brevetaša se moči vlagom sa ceste.
Već sam vjerojatno dosadan, ali evo još jednog dokaza da nije baš tako jako ravno u Mađarskoj, barem ne s ove naše strane. Brdo u ovome kadru je jedno od onih stožaca pradavnih vulkana iznad Balatona, a kako možete vidjeti ni ja ne snimam baš iz ravnice. Autor rute, Siniša Babić lijepo je našao ovaj mali komadić ceste koja se poprilično strmo uzdizala među voćnjacima i vinogradima.
Kravice pasu u Mađarskoj, nešto bliže granici ovaj puta. Fotka je nastala na jednoj od tri vožnje duže od 100 km, u rujnu. Bio je poprilično topao dan pa sam ga iskoristio za 115 kilometara unatoč boljeticama koje su me tada mučile.
Tikve golice, pripremljene za skupljanje definitivno označavaju da jesen samo što nije. Snimio sam ovu fotografiju na nekoj od tri kraće vožnje.
Za kraj sam ostavio Crazy hill biciklijadu, koja je počela i završila u Ludbregu na posljednji vikend rujna. Dan je bio relativno hladan, oblačan i vjetrovit. Iako je po naslovu biciklijada, ovdje se ipak vozilo malo jače. S obzirom da se obilazilo obronke Kalnika bilo je i malo strmijih uspona i valovitog terena. Ja sam se držao koliko sam se mogao s bržima do hupsera, pa dalje kako su me noge služile da bi biciklijadu završio sam. Za uspomenu sam dobio i lijepu drvenu medalju koju vidite na fotografiji. Šteta što vrijeme nije bilo toplije, zasigurno bi bilo više sudionika.
U rujnu me svašta nešto mučilo nakon breveta pa sam ustvari vozio i manje i kraće. A sjećam li se dobro, bilo je i dosta kišovito.
Tako sam u 6 vožnji skupio tek 790 kilometara s 5049 metara uspona.
Iako sam do sada sumirao brojke, vrijeme koje sam na biciklu proveo u rujnu je ispalo prelijepo da ga kratim;
29 sati 26 minuta i 29 sekundi. 😊 S prosječnom brzinom od 26.8 km/h
Listopad je što se tiče kilometarskog učinka bio još slabiji od rujna, no s obzirom da je u sredini jeseni, kada boje u prirodi planu, više sam se koncentrirao na fotografije, a vožnja je onda često bila samo sredstvo. Kako možete vidjeti na karti iznad, nisam odlazio predaleko od Međimurja.
Ovo mjesto s lijepim, a nešto drugačijim pogledom prema Sloveniji na zapad (čini mi se) otvorilo se na kratko. Mnogo puta sam prolazio ovuda, no bilo je nedostupno, a čini mi se da su već počeli novi radovi pa više ni neće biti. No, iskoristio sam priliku i kao i svi biciklisti snimio si svoju pilu u lijepim, toplim bojama kraja dana.
Dakle, kao što sam rekao, lijepe boje. 😊Također mjesto kraj kojeg sam se vozio na desetke, vjerojatno i više od stotinu puta. No, svaki puta je pogled malo drugačiji, boje su malo drugačije, nebo je malo drugačije. Vinogradi u Međimurju, nedaleko od Štrigove.
Tjah, nešto sam zapilio sa svojom pilom. 🤷🏽♂️😁Pogled na bic i za njim Mađerkin breg i vidikovac na njemu, u već polagano jesenskim bojama.
E, dugo nismo bili u Sloveniji. Zar ne? 🙂 Ovo je kod susjeda, nastalo na vožnji čijem naslovu sam dodao i “EKG”.
Ako se možda pitate, zašto “EKG vožnja”? Pa, zato jer prođem više ili manje kratkih i strmih uspona i pripadajućih spusteva.
Pa vam onda profil vožnje (a i otkucaja srca) bude sa mnogo špica. 🙂Pogledajte primjer ispod.
Što se fotke tiče, da naravno, u Sloveniji.
Za kraj ostavljam ovaj sjenoviti sebić s kasnopopodnevne vožnje Međimurjem. Dani su sve kraći i hladniji, kao i vožnje.
Stoga mislim da je ova fotka dobra za pozdrav toploj jeseni koja je otputovala nekamo dalje a nama ostavila dva hladnija i mračnija mjeseca.
Statistika za kraj, u listopadu sam u 7 aktivnosti skupio 616 kilometara s 4333 metara uspona.
Za to sam pedale okretao 24 sata i 53 minute s prosječnom brzinom od 24.7 km/h.
Hvala vam na posjeti, što ste sa mnom prošli i ova dva nešto skromnija mjeseca. I najljepša hvala svima koji ste mi ostavili kakav komentar.
Pozivam vas da se ne ufate u algoritme društvenih mreža nego se pretplatite na moj blog. Šaljem vam samo informaciju kada objavim novi tekst i to je to.
Hvala još jednom,
vidimo se uskoro s posljednja dva mjeseca i osvrtom na cijelu 2025.!
Odgovori