Pa, ovo je eskaliralo brzo. 🤷🏽♂️😁 (zamislite prigodni meme s ovom rečenicom)
Naime, nije ni kraj siječnja i uspio sam odvoziti prvi brevet u ’25.!
Iako sam nakon objave kalendara događaja u randonerskom svijetu nekako namršteno gledao taj prvi u siječnju, u Zagrebu, ostavio sam si u mislima malu mogućnost da ga možda odem voziti. S ogradama da ako bude jaaako toplo, ako mi se sve potrefi, bla, bla, bla.
I vidi vraga! Ne samo da je prognoza vremena negdje od početka tjedna najavljivala toplu i sunčanu subotu, nego se u neko doba i Davorin (u daljem tekstu Dadek) javio u našu BsBn grupu, da bi li išli voziti ovo? Aleksander (u daljem tekstu Sandi) odgovorio je prije mene da je za. Naravno, ni ja nisam imao ništa protiv. BsBn ekipa opet jaše. 😁
Subota se brzo doskitala i eto nas trojice u od magle belom Zagreb gradu. Ispred kafića Bonk gdje smo startali i naravno, završili brevet bilo je već more brevetaša. Pozdravio sam se s kim sam stigao, na brzinu smo riješili prijavu i već je bilo 8 sati, vrijeme da se krene.
S obzirom da smo se trebali izvući iz Zagreba, nije se strašno brzo vozilo. Izbjegavali su se visoki rubnici i iznenađeni pješaci, lovilo se narančasto svjetlo na semaforu, izbjegavalo svašta nešto na (ne baš bajnim) biciklističkim stazama. Uspio sam porazgovarati s poznatima, no na jednome od brojnih semafora naš peloton od sedamdesetak vozača razbio se. Kako su Dadek i Sandi bili malo iza mene i morali su pričekati zeleno svjetlo naravno da sam stao da nastavimo dalje zajedno.
Nije me mnogo tangiralo što nećemo biti u toj prvoj skupini, ionako sam znao da će neki od njih brevet završiti u poprilično brzom tempu. A ja sam nekih šest kila pretežak i od prvog dana zime i breveta u Sloveniji nisam vozio ništa ozbiljno. Tako da mi je sasvim odgovarao ležerniji tempo.
Dobro, nekako smo se kroz maglu izvukli iz grada, uhvatili nekakve manje ceste s manje prometa, no mnogo više nečistoća, bolje reći blata. I počeli smo svjedočiti mnogim probušenim gumama. Naravno, siječanj je, vozimo se poljoprivrednim krajem i radovi na poljima ne prestaju. Traktori iskrcaju blato na cesti a s njim i trnje koji jako rado vole probiti tanku stijenku gume bicikla. No, vjerojatno je poneki od kolega i imao malo ćelaviju gumu jer je čekao početak prave sezone da ih zamijeni novima. A topli dan nas je sve prerano izvukao van! 🤷🏽♂️🙂
A kad se pruži ovakva prilika, brevet u siječnju, to se zgrabi, ne zamara se tehnikalijama. 🙂U nekom trenutku Međimurskoj bojni pridužio se i novopečeni Međimurec, Siniša i u dobroj atmosferi gazili smo po biciklističkoj uz neku širu prometnicu. Ne pitajte me koju, ne znam.😁No, u nekom trenutku veselu atmosferu narušio je onaj zvuk udarca kotača u nešto tvrdo i resak zvuk zraka koji se oslobađa stiska zračnice i gume!
Naletjeli smo na mostić čiji je rub bio nekoliko centimetara viši od asfalta na kojem smo bili i Dadek je bio taj na koga je palo prokletstvo probušene gume…
Nas trojica smo stali, ostali su naravno produžili. Promjena gume potrajala je petnaestak minuta i za to vrijeme prošla nas je većina nesretnika koje smo mi prije koji kilometar našli u istoj raboti. Neki su se suosjećajno nasmješili, neki su nas ignorirali. Tako to ide, probušene gume dio su ove igre.
Ovaj mali zastoj nije nas obeshrabrio i u dobrom raspoloženju nastavili smo prema prvoj kontrolnoj točki, u Sisku. Do tamo je bilo još kakvih dva sata vožnje, pedesetak kilometara. Magla se polagano dizala, pogledi uz cestu su se od onih zatvorenih mističnih maglovitih, pretvarali u pogled na široku posavsku ravnicu. Doduše, ponekad i u tunel suženog pogleda jer su dečki onu moju jutarnju ležernu brzinu odlučili malo pojačati, pa smo neko vrijeme gazili dobrano brže od 30 km/h.
Kako sam ja taj koji obično opominjem ekipu, ovaj puta sam odlučio pregristi jezik i ne propovjedati da nam slijedi još 150 km, da je početak godine i da bi nas ovo forsiranje ravnice moglo kasnije ugristi za noge. Sandi je ionako prije kojeg tjedna završio Ironman natjecanje!!!, a Dadek koliko znam uredno pegla trenažer. Rekoh si, ja sam najslabija karika, pa ću se šlepati za njima, a kad bude moja smjena spustiti ću brzinu na onu koja mi odgovara. 🤷🏽♂️🙂 Naime, dogovorili smo smjene od po pet minuta. Što znači da je svaki od nas trojice otprilike toliko vremena na čelu grupe, dok se ostali voze iza, u zavjetrini.
I tako smo do Siska stigli poprilično brzo, već oko 11 sati. S obizirom da smo krenuli u 8, imali krpanje gume, morali izaći iz Zagreba, sasvim pristojan tempo. Snimili smo se kod kipa Matoša na šetnici, prvoj kontrolnoj točki. Eskivirali terasu kafića u kojem su mnogi brevetaši koji su pristigli prije nas ispijali svoje kave i produžili do benzinske na izlasku iz grada.
Tamo smo uzeli dužu pauzu uz nešto hrane iz njihove ponude i naravno, kave. 😊Našli smo osunčano mjesto u zatvorenome i lijepo se grijali u sada već vedrom zimskome danu. Četrdesetak minuta kasnije krenuli smo prema idućoj kontrolnoj točki, u Hrvatskoj Kostajnici. Do ondje je bilo nekih 40 kilometara ali teren je postao valovit. Nisu bili to nekakvi strašni usponi, ali forsiranje ravnice počelo se osjećati. Tako da smo se do vrha svaki penjali svojim ritmom i onda bi se spojili ili na vrhu uspona ili na dnu spusta.
Nije me to baš nešto nerviralo. Dan je bio lijep, bio sam u dobrom društvu, idemo polako. Stići ćemo svakako. Jedan hupser, drugi, treći, i oko 13 sati stigli smo na Čukur brdo. Na kojem sa ja biciklom već bio. Jednog vrućeg ljetnog dana, sad već pomalo i daleke 2023. Na tome brdu je spomenik posvećen snimatelju Gordanu Ledereru, ubijenom u Domovinskom ratu 1991. Spomenik je ustvari veoma lijep, koliko god da je razlog tužan.
Dok smo se nas trojica polako odmarala, stiglo je još dosta vozača. Mi smo nakon dvadesetak minuta krenuli dalje. Bili smo na 110 kilometara, ostalo je još gotovo 100. Dogovorili smo se da ćemo u Petrinji stati u nekakvoj trgovini ili negdje da još nešto malo pojedemo. Ipak, do Petrinje su bila još četiri poprilično strma uspona. Nisu veoma dugi, no odu prema 10% i ne puštaju. 🤷🏽♂️
Dobro, svatko od nas ih je gazio svojim tempom i polako ali sigurno stigli smo do treće kontrolne točke, statue Slova u dvorištu zgrada u mjestu. Ja sam već bio i ponešto gladan. Ono malo hrane za po putu sam pojeo kod spomenika, trebalo mi je nešto konkretnije. Ipak, put nas nije vodio uz kakvu benzinsku pa smo produžili dalje.
Već je bilo oko 15 sati, najavljen jugozapadan vjetar smo osjećali. Doduše, još od izlaska iz Siska, ali s umorom vožnje počeli smo ga zamjećivati jače. U pogonu smo već sedam sati, sunce su počeli zakrivati oblaci, postajalo je friškije i kad bi nas cesta okrenula prema vjetru, počeli smo si mrmljati u bradu. Netko od nas je vjetru možda i spomenuo nekog člana virtualne obitelji. 🙂
Trgovinu smo našli u mjestu Petrovec na 156. kilometru. Ugurali se u mali prostor, svatko si je kupio nešto za pojesti i popiti i narednih petnaestak minuta proveli smo oko stola prigodno smještenog ispred trgovine. U međuvremenu nam se pridružio i kolega iz Bedekovčine čije ime nisam uspio uloviti i koji će nastaviti s nama.
Moram priznati da mi je tada dan već postajao pomalo dug. Iako smo nakon okrijepe ustvari gazili dosta dobrim tempom, ravnica, vjetar i sve gušći automobilski promet počeli su me nervirati. Kad se oko 17 sati smračilo bili smo već dobrano u prometu u Velikoj Gorici. Iako nismo (osim onog jednog lika u Sisku) imali nikakvih loših iskustava s vozačima, ipak je to doba dana kad je promet često problematičan.
Odande smo imali još samo 20 kilometara do cilja, no to se odužilo na preko sat vremena! Naravno, semafor za semaforom, ovakvo pa onakvo skretanje. Pa siđi s jedne ceste, pa fulaj stranu ceste na kojoj je biciklistička, pa ovo pa ono. Naravno, daleko je to od gradske epopeje koju sam imao prošlog ljeta na brevetu 1000 u Budimpešti, ali svejedno…
Oko 18:15 sada je već malo veća grupica pristigla do Bonka kojeg smo ujutro ostavili u magli. Naime, po putu u gradu smo skupili po još kojeg kolegu, od kojih je svatko imao nekakvu svoju pričicu o (ne)zgodama na putu. U Bonku smo se lijepo odmorili, dočekao nas je sendvič i još bitnije!, hladnjak s veoma dobrim odabirom finih pivica. 😁
Za kraj nekoliko tehničkih informacija;
Što se rute tiče, prilagođena je dobu godine. Uspona ima, no ipak su dovoljno kratki da ako ih se ne gazi prejako, nema previše zagrijavanja i onda previše hlađenja na spustevima. Ipak, trebalo bi vidjeti može li se ući i izaći iz Zagreba nekakvim putevima koji bi minimizirali kilometre gradske vožnje. Letimice sam pogledao kartu i čini mi se da je to moguće. Također, ima nekih čudnih skretanja koje bi se moglo i trebalo izbjeći.
Što se moje i naše izvedbe tiče, ustvari smo to i dobro odpeglali. Prije starta sam dečkima rekao da bi bilo dobro da završimo do 18 sati. Ako uzmemo onih akademskih 15, bili smo na minutu točni. 😁Da nismo imali peh sa probušenom gumom i da smo imali ujednačeniji tempo, stigli bi još ranije. A što se tiče gradske vožnje, to je svima bilo isto. Neki su možda imali više sreće sa semaforima, neki manje, ali smo na kraju svi isto patili.
Na kraju dana su moje brojke stigle do 208.15 km u 8 i pol sati, što ispadne prosječna brzina od 24.6 km/h. Skupilo se oko 950 metara uspona.
Najviša temperatura je bila čak oko 20, dok je najniža jutarnja bila oko 4 stupnja. Mislim, kako god da okrenemo, zime su mnogo toplije. Kad sam ja prije desetak godina krenuo aktivnije s cestovnim biciklizmom, gotovo da nije bilo šanse da u ovo doba godine vozim nešto duže. Ne samo zato što bi bilo hladno, nego bi često bilo i smrznuto i ledeno. Naravno, lako je moguće da veljača ohladi ovu zimu, no ako je mjera zadnjih nekoliko godina, vjerojatno neće. 🤷🏽♂️
Kad se opere znoj sa sebe, blato s bicikla, prašina iz grla, bila je to jedna veoma zanimljiva subota. 🙂Nakon dugo, dugo vremena neki sam brevet od početka do kraja odvezao s prijateljima. Lijepo smo se družili, kad je trebalo bodriti bodrili, nabacili vic, pošalicu, ja bi ponekad izvalio kakvu glupost (i nisam pao 🙈) i na kraju je tih deset sati prošlo poprilično brzo.
Do iduće vožnje, hvala na posjeti. 😊
Napišite mi komentar, podijelite tekst na društvenim mrežama i vidimo se negdje na cesti!
Odgovori