Pozdrav,
nakon kratke (nadam se) egzistencijalno – kreativne krize ipak sam odlučio nastaviti s ovom serijom objava. Siječanj, hladan i zimski je imao desetak pregleda, možda nešto toplija veljača bude zanimljivija. 🙂
Kao što možete vidjeti na gornjoj karti, bilo je nekoliko izleta nešto dalje od Međimurja i skupilo se dosta kilometara za jedan ipak zimski mjesec.
Da, ove godine je veljača meteorološki bila poprilično povoljna, no i dalje je relativno hladno za duže vožnje. Iako su dani osjetno duži no u siječnju, ipak su još dosta kratki. Ipak, imao sam čak tri vožnje duže od 100 km što se itekako osjeti na ukupnom zbroju.
No, pustimo brojke, neka nam fotografije dočaraju veljaču. 😊
Fora je kako se na neka mjesta naleti više ili manje slučajno i onda se poslije uredno na njih i vraća. OK, uredno shvatite pjesnički. Naime, na Svetu Trojicu sam prvi puta naletio otprilike godinu dana ranije, na sličnoj vožnji. Bio sam poslije još jednom a evo, i ove veljače. Znači, za onu u ’25. imam barem jedan cilj. 😁
Fotka nije Bog zna što, ali već treći put smo vozili u sjećanje na Savu, Matiju Kovačevića. Kvragu, kako to vrijeme leti…
Nije veljača bila samo sunce i ptičice. Bilo je i tmurnih dana. No, tko ne vozi, taj se deblja. Ili nešto takvo? 🤔😁Pogled na Ivanščicu s prekodravske ravnice.
Tekst ispod gornje fotke nije do kraja ispravan, ali barem sam si prestao fotkati njušku, odnosno raditi sebiće svaki put. Ovako sam sve objasnio u Međimurskoj ravnici pod lijepim nebom. Kao i zemlja kraj koje vozim, tako i ja čekam to proljeće. 🙂
Ovom sam cestom stvarno prošao desetke puta, što na breg, što s brega. Inače, nije nešto posebno ali pod ovakvim lijepim svjetlom kraja dana sve izgleda malo bolje. Skoro da mi dođe da se spakiram i odem na cestu. Ali, 20 je sati i to govore stimulansi, ne ja.Ipak ću pričekati koji dan. 🙈😁
Možda i ne znate, ali da pojasnim. Ako cesta izgleda u poprilično lošem stanju a nisam specificirao da sam negdje jako daleko, onda je devedeset i osam posto sigurno da je u Mađarskoj. Volim se voziti jugozapadnim krajem Mađarske koju omeđuju i Hrvatska i Slovenija jer je krajolik ustvari lijep. Bregovi su u pravilu manje strmi, prometa je u pravilu mnogo manje, vidici su isto zanimljivi, no zato je kvaliteta asfalta očajna. Dobro, nešto daš, nešto dobiješ. 🙂
Ceste kakve (još) ne vozim, no za snimiti je bila lijepa. Negdje u Deželi, na povratku prema kući u već niskome svjetlu naletio sam na ovaj kadar. Pa, zašto ga ne snimiti? 😊
Veljača se bliži kraju, sunce sve kasnije zalazi, a bregovi preko grane su (koliko god da mi to teško pada) fotogeničniji od naših. 🤷🏽♂️ I strmiji.
No, to je dobro za trening, zar ne? 🤪
I za kraj ovog bloga i kraj veljače, jedna fotka kakvu vjerojatno svaki biciklist ima. 😊Mobitelom, u vožnji, vidi se neoštrina u kutevima zbog pomicanja pri snimanju, cesta ispred mene, zalazak u daljini, ma, evo, zima samo što nije gotova! Iako u trenutku kad ovo pišem nova zima još nije ni počela kad gledam ovu fotku, odmah se osjećam bolje, optimističnije! I evo, jurim, a možda i vi sa mnom u ožujak, u proljeće! 😊
Hvala na posjeti i vožnji sa mnom. 😊 Kao i uvijek, nemojte se sramiti. Ako vam je bilo zanimljivo, napišite komentar! Ako vam se koja fotka posebno svidjela, (ili nije) recite! Bilo ovdje, bilo na društvenim mrežama. Vjerujte, komentari znače veoma mnogo. Pokažite ili podijelite zapis prijateljima kojima bi mogao biti zanimljiv. Iako su ovi moji zapisi prvenstveno osobni dnevnik, veoma me veseli kad čujem reakcije drugih.
Do iduće vožnje, pozdrav!
Odgovori