Nisam blesav da brojim zvezde
brojim znake i linije
psi laju na karavane
a karavani prolaze
442 sve do Čakovca…
442 sve do Čakovca…
442 sve do Čakovca…
Tako se to nekako meni vrtjelo po glavi u sitne sate subote, sedamnaestog kolovoza, ove 2024. Naravno, trebalo je proći nešto sati da bih ja shvatio da mi se ukupna kilometraža vožnje biciklom s mora kući poklapa s onima iz Bajagine pjesme. A i Čakovec poprilično bezbolno zamijeni Beograd. 😊
Ipak, vratimo se mi na početak.
Dok sam se na more dostavio u dva dana, natrag mi se vozilo u komadu. Nešto kao brevet od 400 km, zašto ne? Rutu sam odavna pripremio, ovo ljeto konačno je došlo vrijeme da ju odvozim. Vodila me najkraćim putem od Trogira do Čakovca.
Zanimljivo je da je Čakovec ustvari 20 kilometara istočnije od Trogira, iako se gledajući kartu to tako ne čini. Najkraća ruta, tj. najkraća koja zaobilazi Zagreb vodi od Trogira na sjever do Knina, od tamo preko Gračaca do Udbine pa dalje po D1 gotovo do Karlovca. Tamo skrećem na istok do oboda Velike Gorice, preko Domovinskog mosta u Sesvete a odande po D3 do Čakovca, do kuće.
Krenuo sam u petak jer sam želio imati i dovoljno vremena ako ipak odlučim negdje prenoćiti i razbiti rutu na dva dana da mi ostane nedjelja za odmor i pripremu za nastavak normalnog života. Dakle, pos’o, kuća, ništa birtija. 🤷🏽♂️😁Iako sam u sebi znao da će to biti jedan dan, ako ništa ne pođe krivo.
Svako putovanje donekle ovisi o meteo uvjetima, a to pogotovo vrijedi za putovanje biciklom. Naravno, može se putovati po svakavome vremenu ali kako vožnja ovisi samo o snazi osobe koja okreće pedale dobro je da vrijeme baš ne odmaže. Također, bitno je da se može relativno često nadopuniti tekućina i hrana Ovo je ljeto u našim krajevima bilo osobito vruće a ja sam se vraćao pri kraju opakog toplinskog vala.
Iako bi bilo logičnije da zbog vrućine na put krenem krajem dana, ipak sam se zbog sigurnosti opskrbe odlučio krenuti nešto prije podneva. I ne samo zbog toga. Naime, ne mogu samo iz kuće odletjeti na bicikl i da se ukrcam na trajekt u 6 morao bi se dignuti već oko 4. A to je vjerujte mi, za mene gotovo jednako kao prženje na kamenjaru koje ću iskusiti nešto kasnije. Upareno s nekoliko piva previše dan prije jer, naravno, kakav je to zadnji dan godišnjeg koji ne provedeš ispred dućana komentirajući tekuća pitanja uz tekuće stvari. 😁
I tako je osvanuo taj vreli petak. Jutro je projurilo, gotovo da sam zakasnio na trajekt koji je u 10 isplovljavao s otoka. Plovidba do kopna je prošla bez problema i koju minutu poslije jedanaest iskrcao sam se s trajekta i hrabro krenuo u novu vožnju. Inače sam prije ovakvih avantura relativno nervozan, no sve to prođe čim sjednem na bicikl i počnem okretati pedale.
Tako je bilo i ovaj puta, pogotovo jer sam prvih pedesetak kilometara rute već upoznao u prethodnim vožnjama. Doduše, tada sam se spuštao, ali svjedno, imao sam poprilično dobru ideju kako izgleda cesta i što me čeka. Krenuo sam laganim tempom jer je temperatura već premašila 35 stupnjeva i nije bilo potrebe za žurbom, i naravno nisam želio zakuhati na prvome usponu. Pogledom sam se pozdravljao s morem koje je postajalo sve dalje i dalje kako sam se penjao prema vrhu uspona. Jer je ruta takva da čim pređem preko hrpta uspona to je to, more mogu vidjeti samo na razglednici. Ili u galeriji mobitela. 😊
S obzirom da sam ostao na samo jednom bidonu, zaustavio sam se u prvome malome dućanu na koji sam naletio. Kupio sam dovoljno hladne tekućine da napunim taj jedan a jednu manju plastičnu bocu sam ostavio u drugi nosač. I naravno, još sam popio hladne tekućine koliko sam mogao. Nije da sam bio jako žedan, više da se probam malo ohladiti.
Prvih pedesetak kilometara do Drniša je ustvari poprilično dobro prošlo. Čak i bolje nego sam očekivao. Prema cikloračunalu prosječna temperatura je bila 40 stupnjeva a vozio sam malo sporije od 23 km/h. Bilo mi je zanimljivo gledati krajolik iz ove perspektive nakon što sam prošao ovdje u suprotnome smjeru. Jedino što bi trebao prijaviti je da me je ruta na dva mjesta vodila na krivo mjesto. Prvi puta odmah kod Prgometa navodila me na nadvožnjak i na autocestu s kojeg sam valjda trebao skočiti dolje na cestu kojom sam trebao voziti. 🤷🏽♂️🙂 Drugi puta u Drnišu me vodila kroz centar mjesta iako je to bilo potpuno nepotrebno. Dobro, nekako sam morao pokvariti kilometražu iz stiha u naslovu. 🙂
U Drnišu se nisam zaustavljao, planirao sam stati u Kninu do kojeg je još oko 30 kilometara. Odavde je za mene bila terra incognita. Iako sam kao klinac svako ljeto ovuda prolazio vlakom, otada je prošlo puno (previše) godina i nisam imao pojma kako će izgledati kraj kroz koji ću prolaziti.
Vozio sam prema sjeveru i u daljini na plavome nebu gledao velike bijele oblake kako se dižu u zrak. Znao sam da mi nisu na putu, jer sam ih gotovo svakog dana u to doba gledao s otoka i znao sam da su dosta sjevernije. Preko planina u Bosni, bolje reći Hercegovini. No, kako sam se približavao Kninu, oblaci su postajali sve čudniji, sve siviji.
Kad sam oko 15 sati stigao nadomak Knina shvatio sam da je to čudno sivilo od dima. Jer, gorjelo je na brdima sjevernije od grada. Stao sam uz cestu, izvadio fotoaparat i okinuo nekoliko snimaka. Vidio sam i kanadere koji su gasili požar. Stojeći, slučajno sam naslonio kotač na nogu i gotovo se opekao. Kotač je crn i na ovoj vrućini se opako zagrijao. Sjetio sam se kako sam često znao svjedočiti da ljudima doslovno eksplodiraju zračnice na takvim vrućinama. Nadao sam se da meni neće. Brže bolje spremio sam aparat u torbu i natavio prema Kninu.
Iako sam mislio stati na benzinskoj crpki, odlučio sam otići u centar grada. Računao sam da će biti otvorena kakva veća trgovina u kojoj ću imati veći izbor stvari za kupiti a i uštedjeti koji cent. Stao sam u Konzumu kod željezničkog kolodvora. Na moje iznenađenje, u hladnjacima uopće nisu imali velike boce vode! Kupio sam nešto hrane, ledenu kavu, nešto izotonika. Nakon što sam napunio jedan bidon i onu bočicu vode, pojeo sam i popio u hladu iza trgovine, gledajući kako na brdima iznad grada vatrena fronta postaje sve izraženija.
Iako mi požar nije bio na putu jer sam iz Knina vozio prema sjeverozapadu i iz tog smjera je puhao i dosadan i vrući vjetar nije mi bilo svejedno. Mogli bi mi iz ovog ili onog razloga zatvoriti cestu ili što već. Dobro, kako će biti, biti će. Pola sata kasnije kasnije krenuo sam dalje, prema pedesetak kilometara udaljenome Gračacu. Penjajući se iz grada i shvatio sam da požare nisam još ostavio za sobom. Naime, osim onoga kojeg sam gledao iz grada, gorjelo je još i sjevernije od ceste kojom sam vozio. Svako malo sretao sam i vatrogasna kola, a piloti kanadera i dalje su se marljivo borili s paklenom stihijom.
Ako ste sa mnom i mojim vožnjama duže, znate da mi udaljenost koja mi je preostala do Gračaca ne predstavlja nekakav poseban problem. Iako se cesta uz par prekida penje gotovo 25 kilometara usponi su uglavnom poprilično normalni i daju se voziti lijepim ritmom. No, ovaj puta nije bilo tako. Naime, prvih desetak kilometara temperatura je bila debelo preko 40 stupnjeva!
Ona litra i nešto tekućine koja bi mi inače trebala biti i previše za tu udaljenost nije bila ni blizu dovoljna. Ne toliko radi same žeđi, nisam bio posebno žedan nego radi hlađenja. Možete pretpostaviti da je ono što je bilo u bocama bilo taman za skuhati čaj i da nije pružalo baš nikakvo osvježenje. A i taj krop, (kipuća, uzavrela voda) kako bi Međimurci rekli bližio se svome kraju. Stao sam na jednom od ugibališta da se pokušam malo ohladiti. S njega je pucao jako lijep pogled na mjesto od kuda izvire rijeka Zrmanja kojeg sam davno pohodio na jednom izletu Čakovečkog fotokluba, no da budem iskren, uopće nisam imao volje vaditi fotoaparat iz torbe.
Znao sam da do Gračaca ima samo jedno mjesto, no nisam očekivao da ću u Otriću naći trgovinu. Gledajući satelitsku snimku na karti na mobitelu, vidio sam da ono malo kuća što je u mjestu bilo, uglavnom nema krov. Ipak, nadao sam se da možda barem jedna kuća ima nekog s nešto malo vode, koliko mi već treba do Gračaca. Možda čak ni ne da popijem nego da se samo ohladim…
Noga preko noge, kilometri su sporo kizili. Ipak, mjesto se približavalo. Kad sam konačno stigao tamo, vidio sam nekakve kontejnere uz prugu koja prolazi malo više mjesta. Tamo nisam skretao. Već sam bio gotovo na izlazu kad sam u jednome dvorištu spazio muškarca koji je taman nešto vadio iz ovećeg terenca. Pozdravio sam ga i pitao ga ima li možda malo vode. Viknuo je da ima i nek dođem. Ispalo je da je lovac koji je taman u tome trenutku stigao tamo a u stražnjem dijelu vozila imao je oveći prenosni hladnjak u kojem je bilo mnogo toga, a ne samo hladne vode. 🙏🏼
Dao mi je Janu s okusom, hladnu, još sam se sjećam da je pasala kao najfinije pivo poslije najfinijeg ručka na najfinijem mjestu. 😁Malo smo popričali dok sam ja dugim gutljajima ispijao poklonjeno mi piće. Rekao je da ide gore na brijeg loviti, da valjda neće požar do njega. Rekao mi je da i nema ni više mnogo uspona do Gračaca. Samo moram doći do Malovana i to je to. Dok smo razgovarali ono malo vode što mi je ostalo prolio sam po glavi, toliko da malo isprem znoj i gotovo se opekao, koliko je vruća voda bila.
Ostalo mi je još nešto Jane, ulio sam ju u bidon. Zahvalio sam čovjeku i nastavio svojim putem, sada u mnogo boljem stanju.
I temperatura je sad već pala na sasvim podnošljivih 32, vjetar se uglavnom smirio, sunce je već bilo niže na horizontu. Nakon Malovana uživao sam u spustu prema Gračacu, vozio se među velikim vjetrenjačama koje su ovdje postavljene da prozvode struju. Vidio sam mnogo lijepih kadrova, no eto. Par okidanja s mobom i to je to, samo gas, samo tutta forza! 😊
U Gračacu sam oko 18 sati. Stajem u prvoj trgovini, kupujem puno previše tekućine ali htio sam se dobro, dobro rehidrirati. Nisam ništa uzeo za pojesti, samo jedan voćni smoothie. Mnogi mi kažu da im to ne odgovara po vrućini ali ja nemam tih problema. Lijepo me ohladi a da mi i nešto kalorija. Sjedio sam na klupici u parku i gledao veliku nakupinu mrava kako se u (ne)kontroliranome kaosu polako valja prema meni. Rekoh, pa neću valjda sad od mrava bježati?! Ipak, dok sam se ja utapao u tekućini tako su i mravi promjenili smjer i ubrzo smo i oni i ja otišli na svoju stranu. Oni valjda natrag u zemlju a ja na cestu.
Udbina mi je bila na 170 kilometara puta i tamo sam planirao večerati, a po potrebi i uzeti sobu i prespavati. Od Gračaca do tamo je bilo tridestak kilometara i tu udaljenost sam savladao u sasvim pristojnih sat i nešto sitno. Tim više što sam sat i nešto prije bio gotovo na samrti a ni cesta nije baš bez uspona.
Kako sam se približavajao Udbini, sunčevog svjetla bilo je sve manje i na nebu se pojavio moj stari prijatelj Mjesec. 🙂Iznad mene gotovo i nije bilo oblaka, samo su na horizontu lebdjeli narančastim svjetlom zalazećeg sunca obojani ostaci ljetne sparine. Oko 20 sati stigao sam u restoran na južnoj strani mjesta, gotovo na vrhu uzbrdice. Terasa s velikim drvenim stolovima nije bila previše puna i ubrzo sam upitan za narudžbu. Za mene klasika, piletina s grilla, krumpir, salata. Naručio sam odmah i bezalkoholno pivo.
Dok mi se hrana pripremala ja sam pripremao bicikl i sebe za noćnu vožnju. Na bic svjetla; prednje napajano vanjskom baterijom te nekoliko crvenih bljeskalica za stražnju stranu. I nekoliko reflektirajućih traka za mene. Hrana je stigla relativno brzo, no nisam bio baš oduševljen okusom piletine jer je više imala okus na sve one druge komade mesa koji su se očito prije pekli na istome grillu. Također, salate sam dobio smješno malo. Više je izgledala kao dekoracija nego ozbiljna porcija salate. Mislim, to mi se često dešava u mesnim krajevima. Dobijem mesine na bacanje a povrća tek toliko, da je. 🤷🏽♂️
Dobro, većinu toga jesam pojeo a nekako sam uspio naći i mjesta za onu mini salatu. 😁Popio sam još jednu bezalkoholnu pivu i kavu s mlijekom. Zamolio vodu u bidon i nešto prije 22 sata krenuo dalje. Osjećao sam se dobro i nisam razmišljao da prekinem vožnju i prenoćim.
Mogu reći, što više vozim noću, to mi se više i sviđa. Naravno, ima svojih opasnosti i problema kojih nema danju ali meni je to veoma kontemplativno razdoblje. Da se opet poslužim tuđim stihovima;
Kao na straži čuvam noć od budnih
…
Odgovor znam kad ostanem sam
Taj mir, samoća na biciklu, ritmično okretanje pedala, kružnica svjetla na cesti. Otkrivanje ulične rasvjete u daljini, dolazak u mjesto, lavež pasa u dvorištima, tu i tamo koji automobil, pa opet izlazak iz mjesta u mrak; samo ja, cesta, bicikl, mjesec i zvjezde na tamnome nebu. Više ne vidim ni brojke na cikloračunalu, ne znam koliko je sati, na kojem sam kilometru, u kojem sam mjestu. Čisti zen. 😊
Da se iz zena spustim nazad na cestu. Iako je rasvjeta danas svjetlosnim godinama bolja od one koju sam nekad davno imao koristeći dinamo (ne nogometni klub .😁) i žarulju sa žarnom niti ipak nije ni blizu onome što imaju moderni automobili. Je, bicikl ne vozi brzo kao automobil pa je i manje svjetla dovoljno, ali je činjenica da se izgubi trodimenizionalnost prostora i ono što mene najviše muči je da na oštrim zavojima svjetlo ustvari uvijek kasni za kotačem. OK, mogao bih staviti još jedno svjetlo na kacigu, ali i to stvara svoje izazove.
Ono što je dobro je da je prometa neuspredivo manje i da jedni druge mnogo lakše uočavamo. Ja sam mnogo prije svjestan da je vozilo za mnom jer mnogobrojni prometni znakovi uz cestu brzo reflektiraju i veoma udaljeno svjetlo a i ja sam pun reflektirajućih traka i bljeskalica pa me vozači mogo mnogo ranije uočiti u mrkloj noći.
I tako, minute prolaze, uživam u noćnoj vožnji. Više mi nije vruće, u Lici sam i sasvim je ugodno. Jedanaest i sitno sati nakon što sam se jutros iskrcao iz trajekta, evo me u Korenici. Dvadeset i treća ura petka je blizu, a mjesto je poprilično živo, osvjetljeno, kafići i terase su pune, ljudi se muvaju glavnom ulicom.
U jednom trenutku s desne strane kraj mene zgrada i ulične reklame koje bi prepoznao da me u tri ujutro dignete i pokažete mi fotku. 🤷🏽♂️🙂OG Macola! (OG je originalna, prvotna.😁) Koliko puta sam prije nego je autocesta prošla do Jadrana krmežljavih očiju, natučenih kostiju i generalno u komi ispadao iz busa u frišku noć na (preskupe) sendviče i kavu na Macoli… Na kratko sam dobio impuls da stisnem obje kočnice i vratim se nazad, makar za fotku. 🙂
Ipak, nisam. Produžio sam do kraja mjesta do Inine crpke. Kola i još nešto slatko. Nisam bio gladan, ali falilo mi je malo šećera i kofeina. Bio sam na 200. kilometru vožnje i bio je red zasladiti se malo. 😊Iako sam za tih 200 kilometara trebao gotovo 12 sati, s obzirom na vrućinu u stvari nije bilo loše. Što se tempa vožnje tiče, bio sam točno ondje gdje sam i očekivao, samo sam se odmarao mnogo više nego sam predmnijevao. Naime, od tih 12 sati vozio sam oko 9, što znači da nisam vozio gotovo tri, što je u normalnim uvjetima poprilično puno. Svejedno, odmah nakon Korenice još jednom ću se uspeti na oko 730 metara iznad mora, a nakon toga cesta uglavnom vodi nizbrdo i to će biti super. 🤘🏽
Do svitanja je bilo još oko 6 sati, do zore još oko 5. Znači ako bi sve bilo OK, do tada bi odvozio još oko 120 do 150 km i bio bi poprilično blizu kuće. Dobro, poprilično u kontekstu ukupne udaljenosti. 🙂 To bi i dalje bilo oko 100 km, ali mnogo, mnogo manje nego kada sam krenuo. 🙂No, o tom, potom. Krenuo sam dalje u noć, praznina noćne ceste izmjenivajala se s relativno malim mjestima iz kojih sam brzo izlazio. Većina naziva budila je sjećanja iz ovog ili onog prošlog vremena. Kada sam prolazio kroz šumarke ili sam se negdje spuštao, koristio sam zviždaljku da bi obavjestio divlje, pa i domaće životinje da stižem, da ne bi imali neželjeni susret. 🙂
Jedini takav je mogao biti u Rakovici. Mjesto u kojem živi draga prijateljica Ana koju sam upoznao preko fotografije a u jednom navratu, kada sam ljetovao u Gorskom Kotaru posjetio sam ju biciklom. Čak sam i razmišljao da joj se javim ali znao sam da ću doći u neko kasno doba a nisam bio siguran u točno vrijeme pa se nisam. Uglavnom, nakon spusta u centar mjesta, na ulici su bila dva psa. Dok sam jednome bio prebrz, drugi se požurio iza jednog zida i trčao paralelno sa mnom da bi mi na cestu izletio na blagoj uzbrdici. Iskoristio sam zviždaljku i sa time ga dovoljno zbunio da mu odmaknem uz cestu. Pa eto, ako ste iz Rakovice i u to doba noći ste čuli jak zvižduk… Ja sam kriv. 🤷🏽♂️😁
Kada sam si slagao rutu, označio sam dvije benzinske crpke. Onu u Korenici smo apsolvirali, a do druge u Slunju, udaljenu nešto manje od 50 km sam pristigao oko 1 sat ujutro. Prodavač je bio sam, unatoč nekakvim tehničkim poteškoćama prodao mi je hot dog, neki sendvič da imam za put. Naravno, kavu i još napitaka. Nisam bio previše gladan, ali prisilio sam se pojesti hot dog jer sam znao da do jutra nemam više nigdje ništa gdje bih mogao kupiti nešto hrane. Izuo sam šprinterice, čak i legao na topli beton. Trebalo mi je malo odmora. Prodavač je bio prijazan, dosta smo razgovarali, o tome kamo idem i gdje sam bio. Čak je ispalo da zna biciklista koji je bilo branitelj i za razliku od nažalost mnogih, svoju (preranu) mirovinu odlučio je provoditi na biciklu na isto tako (pre)dugim putovanjima. Složili smo se da je to odličan način života koji mu je sigurno donio veoma mnogo pozitivnih trenutaka. Kao i meni, uostalom.
Ovdje sam se zadržao pedesetak minuta. Pozdravio se s prodavačem i otišao dalje, prema sjeveru, prema Karlovcu i svitanju. Iako do Karlovca nisam stigao jer sam u mjestu Cerovac Vukmanićki skrenuo na istok. Tih pedestak km je prošlo poprilično brzo i polagano se počelo daniti. A meni se pomalo počelo drijemati. Ne baš spavati, ali počeo sam razmišljati gdje bih mogao prileći na dvadesetak minuta.
Prvi pokušaj je bio na zapadnom ulazu u mjesto Vukmanić. Potrošio sam gotovo pola sata na nekakvome autobusnom ugibalištu, no nisam uspio zaspati.
Prije nego što sam krenuo dalje, uzeo sam jedan gel jer sam skužio onomad u Mađarskoj da me taj silni šećer ponešto razbudi. Nastavio sam dalje po ruti, preko Pisarovine prema Velikoj Gorici. Tridesetak kilometara dalje, uspio sam naći novo autobusno ugibalište u koje sam se opet uvalio. Bilo je na dnu malog spusta, s južne strane Jamnice Pisarovinske. Klupica je bila dovoljno duga da se lijepo ispružim a samo ugibalište je bilo obučeno valovitim limom pa nisam baš bio odmah vidljiv. Uspio sam zaspati u nekoliko navrata, ali i samoga sebe probuditi kako bi nogom tresnuo u lim. Možete misliti da je u tišini jutra udarac nogom u lim itekako odjeknuo.
Posljednje buđenje bilo je kad se nekakav autombil stuštio s uzbrdice tako brzo da se sva kućica dobro stresla i grubo me probudila. Ustvari sam se osjećao osvježenim tako da sam to shvatio kao budilicu i odlučio nastaviti dalje. Oko pet sati je, 330 kilometara mojeg putovanja je prošlo. Vozim se malenim bregovima Vukomerićkog kraja, na istoku se već dobrano žari zora, u dolinama se stvara tanki sloj izmaglice. Iako bregovi nisu visoki, svako malo doletim na nekakav uspon koji mi u ovo doba dana nimalo ne odgovara.
Ipak, uspjevam se spustiti u ravnicu i nastavljam prema Velikoj Gorici. Ceste su mi poznate, vozio sam ovdje u nekoliko navrata. I veoma je zanimljivo da svašta zaboravim, ali gotovo nepogrešivo se sjetim detalja s cesta koje sam vozio jednom ili dva puta u životu i to prije tko zna koliko godina. 🤷🏽♂️Poprilično sam siguran da nisam jedini kojemu se to dešava, no nisam baš mnogo razgovarao o tome…
Dobro, dan se budi, sunce se diže, 20 sati kasnije, evo me u Velikoj Mlaki, nadomak Velike Gorice. Stajem u prvoj pekari, uzimam sendvič i kolu. Sjedim na terasi na kojoj su stolice i stolovi i mučim se sa sendvičem. Trebam jesti, ali ne jede mi se baš. Osjećam se OK, onaj kratki spavanac me još drži. Temperatura je još uvijek ugodna i nekih pola sata kasnije nastavljam prema Sesvetama.
Što reći o ovome potezu ceste? Pa ništa puno. Ipak je to sve praktički Zagreb i iako je subota i rano je, promet je već poprilično gust. Navigiram Domovinski most, ceste prema Sesvetama, rupe, semafore, znate već. Prolazim kroz mjesto i evo me na poznatoj cesti, D3.
(čitajte ovo kao da dopire iz lošeg zvučnika na željezničkom kolodovoru)🔔”Ubrzani bicikl za Zelinu, Novi Marof, Varaždin, Čakovec vozi po D3. Bicikl kasni u polasku sat vremena.” 🔔 🤷🏽♂️😁
Mislim, ne kasnim, kad dođem dobro dođem, ali prije svake vožnje stvorim okvirni plan. Za ovu vožnju je to bilo da ću voziti prosječnom brzinom od 22 km/h i da će mi za to trebati 24 sata ili manje. To sam bazirao na sličnoj, ako ne i težoj vožnji u Sloveniji kada sam 410 km s istom visinskom razlikom ali i s mnogo težim usponima odvozio za 22 sata. No, tada nije bilo tako vruće. 🤷🏽♂️
Dobro, nije bitno. Prolazim kroz Sveti Ivan Zelinu i dalje praktički vozim na autopilotu. Mnogo je kilometara iza mene, opet me savladava umor. Evo me u Novom Marofu, skrećem na autobusni kolodvor i ovdje gubim još pola sata na kavu i colu. Nije me briga, do kuće je još 30 km, uspon na Varaždin breg i to je skoro to. 🙂
Kofein i šećer dignuli su me taman da se mogu lijepo i pozorno voziti. Ceste su pune prometa, subota ujutro je, ljudi odlaze u kupovinu, u kafiće, na plac. Ja vrtim pedale i iako je temperatura već na 30 stupnjeva, dobro se osjećam. Minuta za minutom, evo me preko mosta, u Međimurju. Na komadu ceste koji sam odvozio vjerojatno stotine puta u ovih mojih deset godina cestovnog biciklizma.
24 sata 42 minute i 27 sekundi nakon što sam započeo vožnju na trajektnome pristaništu u Trogiru, gasim cikloračunalo pred dvorišnim vratima. Taman je prošlo podne i sunce ga dobro prži. No, ni blizu onome što sam dan prije osjetio oko Knina. Tuširam se, odlazim na spavanac od nekoliko sati i već kasno popodne sam opet na nogama. Umoran, ali i sretan.
Jer, ova vožnja (iako sam uvijek mislio da ću u komadu na more) bila mi je dugo na listi želja, u mojoj vreći s rutama. Evo, ovog ljeta uspio sam i to ostvariti. 🤘🏽😁
U principu, osim onih generičkih ne volim baš dijeliti savjete o biciklizmu. Iz mojeg iskustva malo koji recept vrijedi baš za svakog, jer kao što vidite 🙂, vožnje često traju satima a tu se onda veoma lako ističu razlike između pojedinaca. No, da bi ovaj tekst osim putopisnog imao i haj’mo ajmo reći, edukativni sadržaj, samome sebi ću napisati nekoliko napomena. Pa ako još netko izvuče nešto iz toga, odlično!
Dakle, vrućina i dugi usponi su recept za veoma neugodna iskustva. Ako znaš da ćeš voziti po velikoj vrućini, probaj naći pravce s manje penjanja ili s više mjesta za opskrbu. Ili vozi noću.
Budi pažljiv s opremom. Dobro je provjeri, nemoj pretpostavljati da je u redu jer je jučer sve bilo OK. Nećeš ostati na jednome bidonu i nećeš piti tko zna kakve bakterije. A da ne spominjem uništene ležajeve u kotaču. 🙈
Potroši više vremena na provjeru rute. Imati ćeš 442 a ne 444 km i nećeš se osjećati bedasto jer voziš prema autocesti. 🙂
Ako želiš ozbiljnije fotografirati uz put, to ne možeš raditi na ovakvoj ruti. Fotografija traži odmoran um, što je teško postići u ovakvome cjelodnevnome fizičkom naporu. To ste vjerojatno i skužili jer sam u tekst uključio fotografija s veoma malo lokacija.
I to je ustvari to. Ostala iskustva su nadasve pozitivna. Od novih krajeva kroz koje do sada nisam nikad vozio, od nekih malih i zanimljivih razgovora uz cestu. Do potvrđivanja da fizički, a još bitnije mentalno mogu mnogo toga izdržati. Ako bi morao rangirati ovu vožnju po fizičkoj i mentalnoj zahtjevnosti, ne bi bila najteža. Sve ukupno bi bila na 4., 5. mjestu, no pakleni dio od Knina do Gračaca bi svakako išao uz onu kišno sniježnu epizodu na povratku iz Sesveta na proljeće.
Eto, 444 kilometara u komadu i u ovome digitalnome papiru. Hvala na čitanju. Ostavite mi komentar, pitajte što vas zanima. Podijelite tekst s prijateljima na društvenim mrežama. Pretplatite se na moj blog da ne ovisimo o društvenim mrežama i algoritmima. Do idućeg zapisa koji će sadržavati mnogo više fotografija iz Slovenije, pozdravljam vas! 😊
Odgovori