Pozdrav!
Kako je u trenutku kada ovo pišem već šesnaesti dan siječnja, nekako mislim da je vrijeme da malo ubrzam tempo prisjećanja. 🤷🏽♂️
Stoga, u ovome zapisu jurimo u kasno ljeto i početak jeseni.
Kolovoz je kao što vidite na karti, bio poprilično aktivan, da ne kažem razvučen. 🙂Po prvi puta sam uspio složiti putovanje na godišnji, na otok u Jadranskome moru biciklom. O tome sam opširno pisao pa neću ponavljati, ako već niste, pozivam vas bacite pogled.
Ljetovanje, 1. dan.
Ljetovanje, 2.dan.
Vožnja do Šibenika.
Povratak kući u jednoj vožnji.
U četiri morske vožnje skupio sam oko 900 km! Ostatak do 1293 skupilo se u još četiri vožnje do nedalekih predjela oko Čakovca. Nešto oko Ivanšćice, nešto po Međimurju, nešto preko Drave, no kolovoz je nakon mirnijeg srpnja bio ponovo udaran.
Da ne bi bile samo suhoparne brojke, evo i nešto fotki:
…kao uvod u Rujan.
U kojem sam imao dvije slično duge vožnje. Ipak, po karakteristikama a i smjeru kretanja dijametralno suprotne.
Duža, sporija, ali i zanimljivija je bila ona na zapad. Iz svoje vreće ruta iskopao sam jednu koja je dugo, dugo čekala da ju odvozim. I u toplome prvome jesenskome danu odvela me u Sloveniju, do Laškog. Lijep dan sa mnogo lijepih scena koje sam zabilježio fotoaparatom. Neke od fotografija ćete vidjeti i ovdje. Iako sam baš i mogao napisati nešto o toj ruti, nisam, pa evo ukratko; Uglavnom ravnica uz nešto hupsera do Celja, a zatim dosta zahtjevniji no još ljepši teren do Laškog i povratka iz njega. Nije bilo visokih planina, no dosta zanimljivih dužih ili kraćih uzbrdica. Uostalom, evo nekoliko fotografija:
Usput, ne znam je li bolja ovakova galerija ili pojedinačne fotografije… Što vi mislite? 🤔
Druga pak duga vožnja bio je moj prvi Čakovečki brevet nakon mnogo, mnogo vremena. I, ima ovdje mnogo simbolike. Dopustite da vam objasnim. Naime, u proljeće 2015, nedje u ožujku prvi puta sam se okušao u brevetaštvu. Bio je relativno topao ali i jako vjetrovit dan i brevet je kretao iz Čakovca. Bilo je mnogo sudionika, a ja sam tada bio relativno friški cestovni biciklist i relativno friški član biciklističkog kluba Puls iz Čakovca. Naravno, gotovo punih 10 godina mlađi, pun energije i pozitive na posuđenom (odličnom Giant) biciklu jedva sam odvozio taj brevet. Nekih se scena sjećam kao da su bile jučer, ali neću više mnogo daviti.
Simbolika je u tome što je ovaj jesenski brevet, nakon devet i pol godina bila moja 100. vožnja duža od 100 milja, odnosno 160 km. Time sam već u rujnu ispunio svoj cilj za 2024., doseći upravo 100 Edingotonovih milja. Na moju žalost, organizator je odustao od breveta dužine 300 km, pa sam se zadovoljio s kraćim, 200.
Ta je vožnja, osim simbolike donijela i moj definitivno najbrži brevet ikad, a i najbržu vožnju u poprilično dugo vremena. Dan je bio lijep, ne veoma vruć, s nešto neugodnog vjetra. No, kako je ruta bila poprilično ravna i dosadna htio sam ju što prije odvesti. Još nekoliko vozača je imalo istu ideju pa sam im se uspio priključiti. Grupa od možda 10 najbržih lagano se osipala, da bi u zadnjih 30ak kilometara ušlo nas četvorica. U cilj je prvo ušao jedan vozač sam, a desetak minuta za njim nas trojica. Na kraju je ispalo da sam tih 201 km odvozio prosječnom brzinom od 34.1 km/h! Nekako sumnjam da će se to ikada ponoviti. 🤷🏽♂️
Tako sam u dvije vožnje skupio gotovo polovicu rujanske kilometraže. 🙂 Ostalo sam napravio u čak sedam vožnji, koje su trajale od dva do tri sata. Ništa posebno, no na svakoj je bilo zanimljivih trenutaka, neke sam vozio s dragim prijateljima, neke sam. Ipak, kilometri su se skupljali i kondicija održavala.
Eto, za kraj ovog teksta još nekoliko rujanskih trenutaka:
Eto, toliko za ova dva mjeseca. Hvala vam na posjeti i vidimo se uskoro.
Kao i uvijek, biti ću zahvalan na komentaru ili dijeljenju ovog teksta.
Odgovori